Chicago
ODLAZAK KNJIŽEVNIKA, HISTORIČARA, NOVINARA I ANTIFAŠISTE MENSURA SEFEROVIĆA
Autor: Bošnjaci.Net
Objavljeno: 29. Sep 2020. 15:09:04

Mensur Seferović (1925. - 2020.)


U Chicagu, 27. septembra, u 95. godini na ahiret je preselio književnik, historičar, novinar Mensur Seferović, borac iz prvih partizanskih redova i antifašista do kraja života, pukovnik u penziji.

Dženaza i ukop će biti na mezarju u Chicagu, pored njegove supruge Šefike.

Kako saznajemo od porodice, dženaza za rah. Mensura Seferovića, bit će u srijedu, septembra 30., u 13:00 časova, na Memorial Parc Cemetary, na adresi 9900 Gross Point Road, Skokie, IL 60076.

Obavezno je nošenje maski koje treba da pokriju nos i usta, kao i održavanje distance od najmanje 2 metra. Mole se osobe koje imaju COVID-19 ili koje ispoljavaju simptome te bolesti da ne dolaze.

Bošnjaci.Net njegovoj porodici i prijateljima izražavaju hatarnamu, bašum sagosum.

Mensur Seferović je rođen 25. novembra 1925. u Mostaru. Njegov je nemjerljiv doprinos u od početka Drugog svjetskog rata 1941, borac i antifašista.

Bio je logoraš koncentracionog logora u sjevernoj Italiji 1943.

Nakon oslobađanja iz logora, obavljao je niz važnih funkcija. Bio je partizanski reporter i urednik, pukovnik u penziji, izdavač…

Dobitnik je nagrada „14 februar“ Grada Mostara (Bosna i Hercegovina), „Oktobarske nagrade“ grada Herceg Novog (Crna Gora) i “4 juli“ saveznu nagradu ( ex-Jugoslavija), te nosilac nekoliko odlikovanja.

U period od 1955. do 2014. objavio 24 knjige: Drugovi iz bataljona 1955; Tajna partijske ćelije 1957; Bataljon u okupiranom gradu 1958; Šoša 1959; Prozivka na Tjentištu 1961; Partizanski kolopleti 1964; Pred očima grada 1970; Vrijeme ratno Manojla Manojlovića 1971; Šestorica osuđenih 1974; Prvi vojnik revolucije 1977; Tito-vrhovni komandant ( koautor V. Hlaić) 1980; Istočno i zapadno od Neretve 1981; Razmeđa Živke Damjanović 1982; Rasvjeti bratstva 1984; Mostarski kolopleti 1985; Krst i polumjesec u Božurovom Dolu 1986; Trinaesta hercegovačka brigada 1988; Vojska za jedno ljeto 1999; Preboli zla 2001; Kamena ognjišta 2002; Vjetrenik 2004; Iskušenja 2005; Iskušenja na engleskom jeziku 2006; Zvijezde stajačice 2009; Život piše svoju priču 2014.

O autoru objavljeno u publikacijama: Jugoslovenski savremenici - ko je ko u Jugoslaviji 1970; Vojni leksikon 1981; Kultura Bošnjaka 1994; Ko je ko u Bošnjaka 2000.

U Chicagu gdje je živio, uređivao je bosansko- hercegovačke časopise “ Zambak - BH odjek” i “ Tribina Bošnjaka “.




U nastavku za naše čitatelje u znaku sjećanja na Mensura Seferovića objavljujemo jednu njegovu priču:

HANIN MEJTEF

Ilegalna tehnika, poznata kao skrivena štamparija u Mostaru u II svjetskom ratu (oktobar 1940 –februar 1945), štampala je bez prekida BILTEN i druge tekstove i bila politički i moralni svje-tionik u antifašističkoj borbi protiv okupatora i njegovih saradnika u porobljenom dijelu Evrope.

Kako je stamjeno jezgro djelovalo tokom rata (ko je pisao i rasturao štampane tekstove, policiske i druge potrage, hapšenje jednog člana iz kuce Muštrovića u kojoj je bila štamparija, vatra i zrnija u bunkeru, stroga konspiracija, nabavka papira i boja) zapisano je u knjizi Skrivena Tvrđava (štampana 1982 na 252 stranice) autora Mirze Muštrović, člana porodice Muštrović sa šest Partizanskih spomenica 1941, sa odgovornim urednikom Mensurom Seferovićem.
Hanin mejtef predočava lik Hane Muštrović, majke četiri sina i četiri cerke, njeno originalno angažovanje u radu svoje djece u sudaru sa nacistima i fašistima u opasnom ratu i nevremenu.

U novom bunkeru

Hanu su znali u njenom kraju Donjoj mahali da zna Kur’an kao da se sprema za hafiza, koji ga zna napamet, po kućama je od-ržavala mevlude i hatme, poput očeve majke Mustuše, koja je imala svoj mejtef.
Prve godine tehnika je radilla u jednoj sobi i u štali sa tri krave, koji je završen na dan napada njemačke armije na Sovjetski Savez.
Bunker je s vremenom postao nepodesan, nije imao dovoljno zraka, lampa i smrad su gušili, ulaz u bunker morao se držati otvorenim.
U bunker se dalje nije moglo izdržati. Kopanje novog skloništa, prema Džemalovoj zamisli, počelo je početkom 1942. godine. Osmog maja je sve bilo gotovo. Ni najvještiji agenti nisu mogli otkriti sklonište, čije je gradjenje bilo malo majstorstvo. U no-vopodignutom predsoblju pod namjerno nije napravljen od da-saka. Ostavljen je u sitnom pijesku. Stare kamene stepenice su dignute i umjesto njih stavljene drvene, koje su vodile do prvog sprata.
Ispod stepenica se bijelio pijesak, a ispod njega novi bunker. Kako se moglo dospjeti do njega? Trebalo je izvući prvu i dru-gu stepenicu, pa na odredjenom mjestu razgrnuti pijesak , zem-lju, kamen, a onda bi se ukazala gvozdena poluga. Ko dosegne do nje- lako ce se naci u bunkeru. Polugom se dizao poklopac. Onaj koji se nalazio u bunkeru posebnim znakom je bio obavještavan o otvaranju poklopca.
Bunker se nalazio “duboko” ispod površine zemlje. Bio je dugačak dva i po metra, širok metar i po, a visok metar i čedrdeset santimetara. Zrak se dovodio kroz kuhinjski dimljak, koji je napravljen na “lakat”. U bunkeru su bile dvije pisaće mašine, roto-aparat, nekoliko šapirografa, boje, šabloni, nešto papira(stari bunker je služio za sklonište papira), zatim el-ektrična peč i žarulja za osvetljenje. Postojao je specijani patent za davanje signala ukućanima iznad bunkera, koji su opet, preko posebnih “ženskih utikača”, smještenih izmedju dvije grede u potkrovlju, davali upozorenje onima u bunker da ugase osvjetljenje, ili prekinu rad roto-aparata. Osvetljenje se u odre-djenim situacijama gasilo u bunkeru, da agenti po strujomjeru ne bi zapazili da ipak negdje svijetli žarulja.

Hanina ideja


Majka Hana je posmatrala šta i kako rade njena djeca, čudila i radovala njihovoj vještini i odlučnosti da izgrade savršeno zaštićen bunker.
Jednog dana je okupila sinove i kćeri i izložila im svoju origi-nalnu ideju da u porodičnoj kući otvore mejtef.
Svi su se začudili, jer je to bilo u suprotnosti sa konspirativnim djelovanjem štamparije i odudaralo od karaktera i svrhe ilegal-ne tehnike, koja je štampanim tekstovima snabdjevala i herce-govačke partizanske jedinice.
Majčin predlog nisu uzimali ozbiljnim. Ali majčina upornost i promišljenost bili su presudni, jer su izgledali i realni.
Shvaćeno je na kućnom dogovoru, da rad sa djecom u mejtefu može samo da doprinese konspiraciji i sigurnosti skrivene štamparije.
Ubrzo je prostrana soba bila puna djaka prvaka. Bilo je to razdragano dječije okupljanje, nimalo dosadno sastajalište, poput dječijeg obdaništa ili vrtića, ali i vredno učilište.
Kuća je u blizini gradskog sklonista od bombardovanja savezničkih aviona i roditelji su bili sigurniji nego da su djeca bila u svojim kućama.

Mala Branka i njena majka

Hanu je iznenadio rani dolazak njene poznanice iz sokaka Zorke Kovačević, tihe i dobre žene, kojoj su ustaše 1941 godine odvele i ubile muža samo zato što je Srbin. Ona je ostala u crno obučena sa dvoje djece, sama, hrabro se boreći sa nedaćama života, strepeći da jednog dana dodju i po nju i djeca ostanu sama.
“Curica od 5-6 godina koja je Zorka držala za ruku bila je upla-kana”, prisjećao se Mirza Muštrović.” Pogled je zabola u zem-lju i nestrpljivo čekala šta ce Hana reći. S vremena na vrijeme potresaju je zaostali suzdržani jecaji.
-Došla sam – poče Zorka-da te molim , moja Hane da mi Branku primiš. Već danima ne prestaje ponavljati ‘Hoću i ja u mejtef’. Ne možeš ti tamo, govorila joj Zorka, neće te primiti. Tamo idu muslimanska djeca. ‘Kad mogu ona, mogu i ja,’ od-govarala je Branka. I dovela sam je da čuje sta ti kazeš.
Niko bolje i lakše ne može da se sporazumi kao majke. Branka je “ispod oka” bacala poglede na Hanu isčekujući nestrpljivo šta će odgovoriti. Hana ju je pomilovala, a onda se obratila Zorki:”Hoću, drugo, kako neću. Dobro kaže mala, kad mogu sva djeca iz mahale, zasto ne bi i ona mogla. Nabavičemo joj tablu, spužvu, pisaljku i sufaru”.
Sutradan je mala Branka medju prvima došla u mejtef “pod punom opremom”. Bila je najrevnosniji đak mejtefa.
Kad bi sirena najavila nadolazak jata aviona “tvrdava” prema naftnim poljima u Rumuniji i dalje prema Njemačkoj,u “razre-du” bi nastao metež, dok Hana ne bi djecu smirila i povela u sklonište odmah poviše kuće i čekali kraj uzbune.

Čija su ovo djeca


Kćerka Šemsa iz drugog dijela grada, upala je jedno jutro u “razred” i usplahirena uzbunila djecu da su navrh sokaka ustaše i policajci, sto nije zbunilo Hanu jer je djecu ranije uputila sta da u tim prilikama treba da čine.
“Sada ćemo svi naglas proučiti hair dovu. Ko ne zna, neka sluša i sa mnom ponavlja”.
Djeca su naćas zivnula, išcekujući šta će dalje biti.
Ustaše i policajci grunuli su sobu i prekinuli molitvu.
Čija su ovo djeca?- pitao je ustaša.
-Svačija, a najviše božija!- dočekala je Hana.
-Pa šta rade ovdje u ovolikom broju?
-Čuli ste i sami, uče se moliti dragom Bogu, Alahu. Sada u ratu malo ko vodi brigu o tome, pa nam zato Alah pomaže kako može.
Pa da li ti, stara, imaš odobrenje za ovo?
Zar treba odobrenje da se djeca mole Bogu?
“Razredom” osu dječija graja i policijska potraga ode iz soka-ka.


ŠTA SU O MENSURU SEFEROVIĆU I NJEGOVOM STVARALAŠTVU GOVORILI PISACI, INTELEKTUALACI I OBIČNIH LJUDI:


Meša Selimović, akademik, o zbirci reportaža “Prozivka na Tjentištu” (“Veselin Masleša”, Sarajevo 1961. godine):
“Širokim potezima, koncizno a jasno slikajući vrijeme, Seferović veoma uspješno projicira lik koji opisuje, pronalazeći rječite detalje kojima ga oživljava, obilježavajući njegove ljudske kvalitete. Ta slika je jednostavna i snažna i djeluje ponekad veoma uzbudljivo. Živa i sasvim neobična slika jedne mostarske porodice koja u toku cijeloga rata štampa partijski materijal u bunkeru ispod kuće, oduševljeno sjećanje zaista rijedak slučaj da tri brata postanu tri narodna heroja, uzbudljivo ispričana dramatična istorija pogibije jedne skojevke i psihološki ubjedljiva slika griže savjesti krivca za njenu smrt, fantastični podvizi jednog od najboljih kurira revolucije - to su jedinstvene drame, vrlo lijepo ispričane, oživljene ponekad do ljepote umjetničkog kazivanja. Izvanredno je uspjelo i to što autor ponekad saopšti sjajan, životno bogat podatak, ali ne podliježe iskušenju da ga eksploatiše do kraja i da ga tako obezvrijedi.” (Recenzija za izdavača)




Muriz Idrizović, književni kritičar, o knjizi “Šoša” (“Svjetlost”, Sarajevo 1959; II, III, IV izdanje u Beogradu, Prijedoru i Gornjem Milanovcu):

“... Sa svakom novom stranicom knjiga o Šoši prelazi okvire romansirane biografije i sve više postaje uzbudljiva hronika ustanka sa veoma vidnim elementima epopeje... Pisac je imao mnogo smisla da transponuje potpunu atmosferu bitaka i toka ustanaka, da produbi i dočara ličnosti i one složene psihičke procese i prelome u ljudima...” (“Istinita legenda o Šoši”, “Narodna armija”, 4. XII 1959)


Boško Petrović, akademik o knjizi “Pred očima grada”:
“... Kod Mensura Seferovića, ka književnom stilu ne može se prevideti. U izvesnim njegovim redovima ona je u tolikoj meri prisutna da vam se ona u prvi mah čini kao slobodna književna tvorevina, i tek docnije, i tako reći naknadnim proveravanjem, utvrđuje da je reč o stvarnom događaju sa svim njegovim konkretnim istinama. Moram reći da ovu pojavu, vidljivo najpresudnije u knjizi ‘Pred očima grada’ uzimam u pozitivnom smislu. ‘Pred očima grada’, pre svega i u najvećoj meri, jeste roman, s modernim prosedeom retrospekcije i psihološki i intelektualne interpretacije, ali je on u isto vreme sav i na proverenim, ili proveravanim podacima, imenima, situacijama, a najpre po neprevarnom i svima tako lako proverljivom lokalitetu Mostara. To je pojava neobična, ali ona ne deluje ni hibridno ni neprirodno. Ako bih smeo reći, ona je u stvari težnja čemu sva prava publicistika teži: da svoj predmet, događaj, osvetli toliko da činjenice, ostajući činjenice, dobiju prozirnost, telesnost i uverljivost stvarnosti. To bi bilo nešto kao savršenstvo; nešto od lepe težnje ka takvom savršenstvu ima i u ovoj Seferovićevoj knjizi...” (Recenzija člana Komisije za dodjelu “četvrtojulske” savezne nagrade, 14. VI 1971. godine)


Eli Finci, književni kritičar o knjizi “Pred očima grada” (Informativni centar Mostar, nagrada “14. februar”, Mostar 1970):
“... Njegov životni put (Mehmeda Bostandžića, zvanog Trkač) izuzetno je čudan, pun neočekivanih peripetija i najsmelijih avantura, na trenutke tako bizarnih kao da ih je izmaštala u isti mah i naivna i lukava fantazija veštog pisca filmskog scenariste... Seferović je iz jednog posebnog ugla, ugla jednog izvanredno dragocenog učesnika ilegalnog pokreta i oslobodilačkog rata, osvetlio čitavu užu i širu sredinu u kojoj se on (Trkač) kretao i delovao, prvenstveno sam grad Mostar, taj grad bastion nepokorenosti i revolucionarnih ideala... Dok čitalac prati ilegalne ratne pustolovine ovog hrabrog borca, na svoj čudan način podvižnika bez premca, on sve vreme oseća prisustvo istorije... Ova knjiga se odlikuje i autentičnom atmosferom što se ne da postići bez temeljnog ličnog poznavanja ljudi, prilika, ideja, ciljeva, uslova, onoga što istinu o sebi čini punom životnom istinom...” (“Ratno herojstvo Mostara”, “Politika”, 23. V 1970)




Dragi Milenković, književni kritičar o publikaciji “Pred očima grada”:
“... Pisac se, pomalo patrijahalno, odlučio za grad kao čestit otac - sve gleda i o svemu sudi, da on bude to Svevidovo oko, te Argusove oči od kojih se ništa ne može sakriti i koje se nikakvim senkama i šatiranjima ne mogu zavarati... Valjda je tu i bio najtvrđi čvor. Pisac je čitaocima postavio zagonetku: “Da li je Trkač zaista glavni junak knjige?” Ne, nije. Glavni junak knjige je Mostar, taj grad na borbenom položaju... Zato ova epska hronika jeste uspeh pisca da to prelomi i interpolira, da ga kaže kroz živo i nesamoživo svedočenje tog nelažnoga svedoka, koji je svoju kožu i svoje ćudljivosti stalno na pazar iznosio. U njemu je, kao na zrcalu gorskog jezera, odslikano sve što on i svi drugi znaju, što je video, doživeo ili čuo i verovao - ne po političkoj i organizacionoj obavezi, nego po svom ljudskom pravu i dužnosti...” (“Naraštaji prolaze, grad traje”, “4. jul” 31. III 1970)




Radonja Vešović, akademik o knjizi “Vrijeme ratno Manojla Manojlovića” (“Četvrti jul” 1972):

“Bez ovoga uvoda, čini mi se, nemoguće je ocijeniti vrijednost memoarske proze ‘Vrijeme ratno Manojla Manojlovića’ iz pera Mensura Seferovića, zato što on predstavlja novinu u pisanju o našem ratu... Seferovićeva romansirana biografija, napisana koncizno, strogo i stoga u najboljem smislu literarno, zaokret je i osvježenje u pisanju o našoj borbi. Zajedno sa njegovim memoarskim romanom o borbi Mostaraca - ‘Pred očima grada’, ‘Vrijeme ratno’ je dokaz da se trajne ljepote naše borbe otkrivaju samo istinitim opisivanjem ljudi i zbivanja. Podatak da se taj rukopis, a Seferović je, valja i to ovdje pomenuti, u svojoj 20-godišnjoj publicističko-literarnoj i istoriografskoj aktivnosti napisao nekoliko sličnih vrijednih knjiga - dugo probijao do štamparskog sloga i čitaoca, potvrđuje staro pravilo da se napredak i u pisanju o našoj borbi, na žalost, još plaća i mjeri otporima...” (“Čovjek mjeren dubinom sumnje”, “Četvrti jul” 23. XI 1971)


Mihailo Lalić, akademik o knjizi “Vrijeme ratno Manojla Manojlovića”:
“... Manojlović je junak drukčiji od onih koje smo navikli da sretamo u ratnim dnevnicima. Počeo je kao vanpartijac, čak donekle uvrijeđen krutim stavovima nekih partijaca, nejasno mu je mnogo štošta, ne vjeruje u uspjeh borbe, očekuje katastrofu, zabrinut je za porodicu, selo, narod, osjetljiv je i nepovjerljiv. Ponekad njegovo kolebanje dobija teške oblike ozlojeđenosti... Očekivalo bi se da čovjek koji tako piše jedva čeka da izbjegne iz partizanskih redova. Međutim, to se ne događa... Sam Manojlovićev dnevnik, koji se prekida krajem proljeća 1942. godine, iako je sugestivan u svojoj iskrenosti - ne bi bio dovoljan materijal za potpunu sliku događaja. Seferović ga je dopunio istorijskim dokumentima i prisjećanjem tridesetak preživjelih boraca Orijenskog bataljona. Time je Seferović uspio da osvijetli ratne događaje u jednom zanimljivom kraju naše zemlje”. (Recenzija i predgovor knjige)




Aleksandra Tomić, urednik kulturne rubrike “Fronta” o knjizi “Šestorica osuđenih”
(JC “Komunist”, Beograd 1974. godine):
“... Seferović ne odustaje od već spomenutog termina - zapisi. On čak daje i alternativu: to su ‘ratni dokumenti o ljudima i događajima i svjedočenje ljudi o dokumentima i događajima’. Reč je, znači, o knjizi kojom autor želi da ‘izvuče na čistac neke okolnosti’, da utvrdi redosled i uzroke događaja koji su učinili da šestorica hercegovačkih komunista (Halid Čomić, Marko Albijanić, Jovo Salatić, Danilo Bošnjak, Žarko Glogovac i Hajrudin Selimović), gotovo najbolji u svom kraju, budu optuženi za neizvršavanje zadatka, kolebljivosti, malodušnosti... Problem koji Seferović obrađuje nije ni jednostavan ni čest bilo da je u pitanju ratno ili mirno vreme... Upravo u tom hronološkom postupku u prikazivanju razvoja Halida Čomića, kojim započinje i završava knjigu Seferović pokazuje majstorstvo i zrelost spisateljsku. Smelost da ‘zagrize’ u najosjetljivije teme naše revolucije Seferović je prikazao i potvrdio nekim svojim prethodnim delima, pa nas ovo ne iznenađuje...” (“Front” 10. I 1975)




Nikola Pejanović, vojni teoretičar, general pukovnik o knjizi “Razmeđa Živke Damnjanović”:

“Dobili smo originalno istorijsko štivo velike etničke i vaspitne vrednosti. Pukovnik Seferović je sa sličnim ostvarenjima našoj javnosti dobro poznat kao savestan hroničar svog doba i stravstveni istraživač naše novije istorije. Bez Seferovićevog svojevrsnog feljstonističkog opusa istorija oslobodilačkog rata i oružanog dela revolucije bila bi znatno okrnjena i na specifičan način osiromašena... Knjiga ‘Razmeđe Živke Damnjanović’ predstavlja dokumentarno istorijsku kreaciju, koja se po mnogo čemu razlikuje od prethodnih, bez obzira na to što je i njena tema borac u borbi za slobodu... Život i istorija su sačinili fabulu ove potresne ispovesti, čije je komponente autor istražio i povezao u jedinstvenu celinu i svojom briljantnom naracijom upoznao nas sa dramatskim zbivanjima koja svakim svojim činom duboko uzbuđuju i podsećaju na ličnosti iz antičke tragedije...” (Vojnoistorijski glasnik br. 2, V-VIII 1983)




Obren Blagojević, akademik o knjizi “Krst i polumjesec u Božurevom Dolu”
(“Četvrti jul”, Beograd 1986):

“... Istovetne su i ostale odlike ovog dela rukopisa, odlika kojima je zanimljivost pripovedanja, možda, na prvom mestu. Seferović vodi čitaoce od jedne veoma izrazite ličnosti do druge i iz jedne od njihovih mnogobrojnih životnih peripetija u drugu, s tom važnom zajedničkom crtom što su i te njegove ličnosti i te njihove peripetije vođene istovetnom idejom borbe za slobodu i socijalnu pravdu, pa bilo da se ta borba vodi u crnogorskom bilo u obližnjim hercegovačkim kršima... Rezimirajući, hteo bih da na prvom mestu istaknem dobru zamisao autora da u jednoj knjizi obradi ratne živote četvorice sveštenika raznih veroispovesti i iz raznih krajeva zemlje, ali istih po svom rodoljublju, slobodoljublju i pravdoljublju. (Recenzija i pogovor knjige)



Radojica Tautović, književni kritičar o knjizi “Krst i polumjesec u Božurevom Dolu”:
“... Junaci Mensura Seferovića mnogo su osebniji i upečatljiviji nego što to izgleda na prvi pogled. Čini se da čitava ta drama kulminira u sudbini kaluđera Mirona, tako da ne bi bilo iznenađenje kad bi Mironov životopis iz Seferovićeve knjige bio prenesen u pozorišni komad ili na film... Autor, kao dobar dramaturg, produbljuje tu dobro ispričanu dramatiku. On je dovodi do konflikta među svojima. Uostalom, on je to učinio ne samo u ovoj knjizi nego i u nekim drugim zapamćenim uspelim delima. Može biti da ova dramatika kao konflikt među svojima dostiže kulminantnu tačku u streljanju kaluđera Mirona... Kakav je odnos pisca prema tim svojim sukobljenim likovima? Očevidno u tom odnosu oseća se jedna spontana, topla, ljudska simpatija. A tu simpatiju ovaploćuje Seferovićeva umetnička reč. Kažem i podvlačim umetnička, jer mi se čini da se ova knjiga približuje dokumentarnoj književnosti koja nesumnjivo čini neku vrstu umetnosti reči...” (“Duboka ljudska dramatika”, “Komunist”, 14. XI 1986)



Smail Čekić, akademik, prof. dr. o knjizi “Vojska za jedno ljeto”:
“Velikosrpski fašizoidni genocidni napadi na Bosnu i Bošnjake prije pedeset godina u direktnoj su korelaciji sa takvim nasrtajima na kraju XX stoljeća, pa su utoliko više dobro došli komparativni pristupi takve genocidne politike i prakse u jednom i drugom slučaju. Izrazito dokumentaristički karakter koji je imanentan i za druga Seferovića djela, ovdje je došao do punog izražaja i rezultat upornog višegodišnjeg autorovog istraživanja. Dokumenat i dokazivanje neposrednog učesnika, jedan je od najznačajnijih kvaliteta ove knjige. Jezik, konciznost i jasnoća izraza i izlaganja, te književni kvalitet su, također, na visokom nivou”. (Bosanski kulturni centar u Sarajevu 1999)



Jusuf Žiga, prof. dr o knjizi “Vojska za jedno ljeto”:
“Ova studija je značenjski višeslojna. Ona se ne bavi samo registraturom, već i unutarnjom karakterologijom zločina, napose počinjenog zločina genocida nad bošnjačkim narodom u Drugom svjetskom ratu. Autor oslikava ne samo infantilnost onovremenih muslimanskih vođa, koji su, najčešće, tragikomično skončavali od onih kojima su ‘vjerno služili’, već i instinkt egzistencijalne naravi kod muslimanskog življa da se masovno ne povede ni za četnicima, ni za ustašama, već, unatoć svemu, pridruži antifašističkim snagama.”




Muharem Kreso, prof. mr o knjizi “Preboli zla”:
“... Pisani u Beogradu, Pragu i Čikagu (a pomalo i u Sarajevu i Mostaru), dokumentarni zapisi “Preboli zla” Mensura Seferovića slijede historiografske, književne i nadasve dokumentarne vrijednosti njegovih bar 17 ranijih knjiga - hronika, biografija, zapisa, monografija, pripovijesti i ispovijesti veoma visoko ocijenjenih od književne publicističke i istoriografske kritike. Specifičnost ove knjige zapisa je širina mreže i osmatračnica sa kojih autor prati ‘kataklizmička događanja u Bosni i Hercegovini i oko nje’. Širina nekad lično nalazi na poprištu događaja, ne samo kao hroničar i posmatrač, nego kao i angažovani učesnik različitih skupova, polemika, duela, kolokvija, sastanaka sa prijateljima, nekadašnjim prijateljima i direktnim protivnicima. Počesto sa lica mjesta, ali najviše sa odstojanja, obaviješten preko pisama ili sredstava informisanja, a ponekad i u ličnim susretima sa neposrednim učesnicima ili svjedocima događaja, autor pokušava sagledati nagovještaje i pripreme, a onda i same brutalne genocidne nasrtaje na Bošnjake i kao svjedok, istraživač, pa sudionik i očevidac (tamo gdje se zlo spremalo), pokušava ih posvjedočiti, zapisati, iznijeti svoja viđenja, ocijeniti, osuditi i komentarisati stavove i pojave.



Mugdim Karabeg, novinar o knjizi “Preboli zla”:
“... Seferovićev kolaž, koji ne obuhvata samo pomenuti period ‘88-’95, već, uz asistenciju ogromnog znanja iz historije koje je autor stekao pišući svoje hronike, datira od Kosovske bitke na ovamo, izuztno je zanimljiv, poput akcionog romana, koji se ne ispušta dok se u dahu ne pročita. Čak i onim koji misle da dobro poznaju sve relevantne činjenice vezane za Bosnu i Hercegovinu i nasrtaja dva fašizma sa ciljem da je raskomadaju i prisvoje, Seferović otkriva nove činjenice i aspekte, do danas nepoznate ili malo poznate. U ovaj kolaž on upliće sudbinu, kazivanje i stavove iz svoje najbliže porodice, što knjizi daje jednu posebnu, intimnu i ljudsku vrijednost, ne umanjujući univerzalnost njenih poruka, naprotiv. Da zaključimo: štivo koje se lako čita, mnogo kazuje i ostaje upamćeno.”


“Pročitao sam “Prebole zla”. Sjajna knjiga". {Emir Hadzihafizbegović, glumac, Sarajevo, avgust 2002 godine.)



“Knjigu “Preboli zla” čitao sam čitavu noć do ujutru bez prekida. Zato sam sad pospan". ( Halid Beslić, estradni umjetnik, Septembar 2001).


“Knjigu “Preboli zla” smo na smjenu pročitali Sejo i ja na moru. Odlična je." (Sana Hurem/ Sead Buhor, Prag, avgust 2002.)

“”Preboli zla” je ljudski i pošteno napisana knjiga. " (Radmilo Braca Andrić, raniji gradonačelnik Mostara,juli 2002.)


“Knjigu “Preboli zla” sam pročtitao sa velikim zanimanjem. To je značajna i veoma dobro napisana knjiga. "( Dr. Dubravko Lovrenović, zamjenik ministra za kulturu i Obrazovanje FBH, avgust 2002.)


“”Preboli zla” su mala enciklopedija o zbivanjima u BiH u ratnom vremenu." (Mirzet Džubur, osnivač i koreograf folklornog društva " Bosna", Čikago)


“U knjizi “Preboli zla” Mensur Seferović je u svom stilu dokumenta sa literarnom radoznalošću za istinom morao da ispolji smjelost da progovori o činjenicama koje nisu bile u okviru zvanične politike lakirovke pojedinačnih dešavanja" (Alija Bijavica, časopis Most, januar 2004).


“Knjigu “Preboli zla” pročitao sam sa velikim zanimanjem,kao dokumentovano, ali i kao literarno potresno svjedočenje o kataklizmatičom vremenu naseg zla, koje se nije moralo, niti smelo dogoditi. ( Usud nije moćniji od ljudskog zla!) Zanimljiva je sa političkog a ne manje sa etičkog,pa i filozovskog stanovišta. Ponovo, hvala!” (Mirko Tepavac, ministar inostranih poslova SFRJ i javni djelatnik, Beograd,29. Avgust ,2003)



“Mensurova knjiga je veoma dobra, to je gradja za istoriju ratova u Jugoslaviji, manje primjedbe ću reći kada moja knjiga izašla u javnost, da bi nas dvojica ravnopravno polemisali.” (Jovan Divljak, penzionisani general Armije BiH, rukovodilac humanitarne organizacije “Obrazovanje gradi BiH”, 15.oktobra 2002)


“...Ovo vandredno štivo je za mene važno otkriće ,osvježenje i ohrabrenje. Zatečen sam obiljem plemenite energije koja zraci iz teksta .”( Prof. dr. Senahid Halilović, pisac Gramatike i Pravopisa bosankog jezika, 25.novembra 2002)


“”Preboli zla” je sjajna knjiga i siguran sam da će naći puta do srca čitalaca." ( Alija lzetbegović, predsjednik Predsjedništva RBiH, 27 januara 2003.)


" Drago mi je spomenuti detalj da se u knjizi "Moj bijeg u slobodu", remek djelu lzetbegovićevog genija, uz mnogobrojne naučnike, pjesnike, pisce, filozofe, političare nalazi i ime našeg knjizevnika Mensura Seferovića. Izetbegović izdvaja njegovo pisanje i citira ga kao primjer dosljednog istraživanja na istini i humazimu u jednim vrlo teškim i nelagodnim vremenima komunistitkog jednoumlja i mraka, kao usamljenom svjetioniku, kada se zbog istrajavanja na principima ljudskosti, pravde i istine plaćala velika cjena, pa čak i do najveće, gubitka slobode ili života. Mensur je imao sreću i dobro je prošao." ( Haris Hojkurić, Život i djelo Alije lzetbegovića", Bosanska biblioteka, decembar 2003)


“Knjiga “Preboli zla” sažima širinu i dubinu poimanja svakog zla koje smo kao ljudi i narod doživjeli i prevjeli, pa otuda i vojim nazivom i sadržajem dugo ostati bliska ljudskoj pažnji... Autor se opredjelio za akciju i vladavinu mudrosti u realnosti općeg potonuća i zatvaranja svih časnih tragova ljudskosti, kao i gašenja svjetla u bosanskoj krčmi." (Namih Mahić, urednik " Tribine Bošnjaka”,10.februar 2001.)


“Knjigu "Preboli zla" smo sa zadovoljstvom pročitali i raduje nas da se pojavila. Koristićemo je u nasim istraživa njima ....." (Prof. dr. Smail Cekić, direktor Instituta za istraživanja ratnih zločina, Sarajevo, 16 decembar 2002, akademik).


“Visoko cijenim pisanje gospodina Seferovića." ( Dr. Dzevad Jahić, profesor, akademik, o knjizi “Preboli zla”)



“lz knjige “Preboli zla” naša djeca, posebno ona koja prije skoro jedno desetljeće nisu shvatila zbog čega moraju na pustiti dom ili zbog čega su ostala siročad, mogu mnogo toga bolje razumjeti, iz nje možemo spremiti svoje odgovore."( Safeta Obhodjaš, književnica, nedeljnik SABAH, Njujork, 4. april 2001).


“Knjiga sadrži mnoštvo polemičkih pisama tadašnjih i " ljudima od funkcije", njihovim kolegama po struci i ratnim drugovima ( iz Drugog svjetskog rata), razgovora i prijepiski sa važnim iii manje važnim ličnostima tadašneg javnog i političkog života, neistomišljenicima ili onim drugim, objavljenih vlastitih novinskih priloga, mnoštvo faksimila i fotografija, analiza i poruka." ( Bedrudin Gušić, kolumnista bošnjackog lista N U R, Danska, januar 2002, o knjizi “Preboli zla”).



"Čitajući knjige (Preboli zla i Kamena ognjišta ), bar za ono kratko vrijeme čitanja, boravio sa m u svojim mislima, svojoj duši i svome srcu u onoj multidimenzijalnoj ideji Bosne i bosanskog duha u okviru kojih se jedino moze realizovati multidimenzionalno biće omedjeno: bosankim jezikom, bošnjackom i bosanskom istorijom, kulturom, tradicijom. Bošnjaštvom kao nacijom, bošnjastvom kao patriotskim odnosom prema državi.


“... Pisani u Beogradu, Pragu i Čikagu (a pomalo i u Sarajevu i Mostaru), dokumentarni zapisi “Preboli zla” Mensura Seferovića slijede historiografske, književne i nadasve dokumentarne vrijednosti njegovih bar 17 ranijih knjiga - hronika, biografija, zapisa, monografija, pripovijesti i ispovijesti veoma visoko ocijenjenih od književne publicističke i istoriografske kritike.” (Muharem Kreso, prof. mr o knjizi “Preboli zla” )



“Malo šta me je obradovalo kao pošiljka dviju knjiga Mensura Seferovića – “Preboli zla” i “Kamena Ognjišta” ....Pošten stav autorov poznat mi je odavno .. Obje knjige·sam pročitao gotovo u cijelocisti. Vaši su mi radovi i prije bili dragi,sada su jos drazi. Zelim Varn zdravlje. Sreću su nam ionako oteli. Voli Vas Predrag" ( Predrag Matvejević, Mostarac, univerzitetski profesor u Rimu, mart 2004.)


"Nesumljiv je utisak da čak oni koji misle da dobro poznaju sve relatlvne činjenice vezane uz sudbinu BiH i nasrtaja fašizma da je raskomadaju i prisvoje, Seferović otkriva nove činjenice i aspekte te duboke istorijske drame, do danas nepoznate ili malo poznate. Ovo je štivo koje se lako čita, mnogo kazuje i ostaje trajno upamćeno..." ( Mugdim Karabeg, novinar, Čikago, mart 2001. o knjizi “Preboli zla”).



“Upravo čitam knjigu “Preboli Zla” i mogu reći da sam oduševljena…to bi trebalo biti obavezna lektira svakog BH gradjanina bez obzira gde se nalazi.”( Azra Durić, Toronto,april 2014.)