Nakupilo se više razloga zašto bi organizatori najavljenog pa odgođenog, drugog po redu homoseksualnog paradiranja kroz Sarajevo, trebali dobrovoljno odustati od takvog projekta. Ima dosta razloga za razmisliti o tome, a Covid 19 restrikcija je samo jedan od brojnih povoda, nikako ne jedini, daleko od toga. Ukoliko neki od gay aktivista ovo protumače kao poziv za odustajanje od parade, možda je uzrok tome činjenica da, pored ostalog, ovo jeste i poziv za odustanak. Ovdje pokušavamo ići pomalo hronološki u objašnjenju o čemu je riječ a o čemu nije, pošto su javnost, pomodarsvo, politika i mediji učinili da ovo spada u posebno osjetljiva društvena pitanja i pritom su sve zakomplicirali
Kada neko u današnje vrijeme spomene riječi – mit ili mitologija, nerijetko se kod onoga kome u glavi odzvanjaju te riječi stvaraju asocijacije na nešto drevno, arhaično, historijski otrcano, bajkovito, vremenski zavučeno. Možda se zato terminologija raznih suvremenih “filosofija” i aktuelnih društvenih tematika medijski lakše provlače kao ‘prihvatljive’ u svijesti multimedijske publike. Recimo, izraze kao - homoseksualizam, parade ponosa, lgbtiq, seksualne slobode, rijetki dovode u vezu sa pojmovima kao što su – narodni mitovi, mitomanske legende ili primitivne izmišljotine. Ipak, sve ovdje spomenuto je isprepleteno mitovima suvremenih svjetonazora, prihvatio to neko ili ne. Ova se tematika odnosi i na Sarajevo i na veliki dio današnjeg svijeta. Povoda za njenu obradu ima i previše, a ukoliko zatreba može se odvojiti samo jedan. Na primjer, najavljena nova homoseksualna parada kroz Sarajevo, sa radnim nazivom “Nije život četiri zida.” Ovo je možda prilika da se pojasne i poredaju neki od najizraženijih modernih mitova koji već dugo prate i ovakve parade i legalizaciju gotovo svega u vezi sa homoseksualcima. Ti savremeni i urbani mitovi, kojima su neki opterećeni čak toliko da se može govoriti i o mitomaniji, provučeni su kroz javno shvaćanje i poneko nametnuto tumačenje različitih segmenata ovih pojava. Ova objašnjenja ili podsjećanja, ponuđena su svima koji se vide u ovoj “priči,” deklariranim homoseksualcima i onima koji to nisu ali bi “rado” probali to famozno “zabranjeno voće.” No, posebno je sve ovo upućeno onima koji sebe smatraju heteroseksualnim osobama, znači onima koji ostaju pri muško-ženskoj relaciji, ali podržavaju javne manifestacije homoseksualnosti, kao i legalizaciju brakova te mogućnosti usvajanja djece za homoseksualce u današnjoj BiH, ili bilo gdje. Heteroseksualci (“straight” osobe) koji upadljivo, nametljivo pa i agresivno sve to podržavaju, odobravaju ili forsiraju, najviše bi trebali da razmisle o svemu ovome. Naravno, neka razmisle i homoseksualne osobe, barem oni koji su izabrali da takvi budu. Oni koji su prirodno takvi, rođeni sa takvim sklonostima bilo na hormonalnoj ili nekoj drugoj bazi, možda su već duboko razmislili tokom svog odrastanja. Ako nisu, nikad nije kasno da probaju.

PRVI MIT
“Svako ima pravo na seksualnu orijentaciju odnosno lični izbor.”
Klasična fraza, dosta otrcana, društveno prežvakana i poprilično zloupotrijebljena. Za balkanske odnosno bosanske krajeve, nije ni originalna. Prepisano sa Zapada na takav način da ljudi sami sebe ubijede kako se radi o vlastitom stavu. Nečija orijentacija i nečiji izbor ne moraju biti isto. Ali značajnije od ovoga, jeste to da su mnoga od brojnih udruženja za zaštitu homoseksualaca nekad isticali kako oni štite od diskriminacije one koji su rođeni kao takvi. Dakle, išla je navodno zaštita onih koji su prirodno homoseksualni, bez izbora, da bi se vremenom pretvorilo u zaštitu kasnijeg životnog izbora, što dosta mijenja i namjenu i finalni cilj. Nije zato čudno što se sve radi kampanjski na ovom planu, i nije čudno što sada posljedično širom svijeta djeluju nekakve organizacije za zaštitu onih koji po ličnom izboru “žele” da budu, ne samo homoseksualci nego i pedofili, zoofili, gerantofili i tako dalje. Internacionalna medijska kampanja je od ovoga napravila ogromno pitanje, kao jedno od najvažnijih u življenju svakoga, podigavši ga na razinu temeljnih ljudskih prava. Stoga, ni organizatori parade kroz Sarajevo, svejedno da li su homo ili heteroseksualci, možda nisu svjesni koliko su izmanipulirani i koliko rade za nečije desete interese. Ubjeđuju i sebe i druge da se “bore za prava” homoseksualnih te drugih osoba koji imaju devijantne seksualne “orijentacije,” odnosno za tobožnja ljudska prava, a zapravo su dio velikog međunarodnog programa u kome nema slobode mišljenja ali se sve radi u ime “slobode,” koliko god zvučalo kontradiktorno na prvo slušanje. Čak ni famozna zastava sa duginim bojama nije nešto originalno. Gotovo sve je prekopirano odnosno tako sofisticirano nametnuto da je na primjer obavezno koristiti terminologiju engleskog jezika u ovome. Odatle obavezna upotreba pojmova kao što su – queer, gay, lesbian, transgender, transsexual, crossdressing, straight itd.. Naprosto po dogmatskoj inerciji sve se usvaja na engleskom makar neko i “polomio” vlastiti jezik pri izgovaranju istih riječi. Ništa dakle originalno, skoro ništa se svoje tu nema, ali se uporno nameće kao vlastiti izbor pojedinaca. Također, jasno je da se odavno radi o ideologiji, pa je već izvjesno vrijeme u javnom opticaju i kontroverzna ‘gender ideologija,’ a postoje i takozvane rodne studije. Može se reći i kako se radi o religijskom kultu, gotovo sekti. Naime, mnogi homoseksualci te oni heteroseksualci koji ih zastupaju, sebe glasno smatraju ateistima ili agnosticima nasuprot konzervatizmu klasičnih religija i tradicionalnih porodičnih društava, ne shvatajući da su zapravo jednu religiju zamijenili za drugu, odnosno jednu konzervativnost za drugu. Slobodan izbor ili ‘orijentacija’- što je popularniji pojam, spada u savremeni mit po više osnova.

DRUGI MIT
“Sve je to slobodna ljubav”
Kada se na Balkanu pojavio zapadnjački praznik Valentinovo, prije nekih tri decenije otprilike, koju godinu više-manje, dosta ljudi ga je prihvatilo kao da je oduvijek spadao u domaće običaje. Ljudi su počeli i sebi i drugima nametati obavezu kupovine darova svom partneru za taj praznik, mediji su komercijalizacijom dalje podgrijavali sve oko toga. Suptilne manipulacije su prštale. Malo ko je razmišljao o značenju takozvanog “praznika ljubavi,” skoro svima je bilo dovoljno da sadrži naziv ljubav, pa šta god išlo pod njim. Slijepo su imitirali tekovine zemalja iz kojih je stigao taj praznik, i kopirale se ideje, folovi, izreke, povodi, troškovi, izvještačeno čestitanje i slično. Cvrkutalo se kroz glumu i neiskrenost. Riječ ljubav je banalizirana do bola. Moglo se prodati sve i svašta, samo ako se predstavi kao “ljubav.” Nije ista, ali svakako jeste slična pojava koja ide kroz promociju homoseksualnosti ili javne seksualnosti općenito, po raznim čulnim uzbuđenjima. Seksualne tehnike, od najperverznijih i najmaštovitijih do klasičnih, forsiraju se u javnosti pod istim nazivom – ljubav. Pohota, silovanje, sadomazohizam, sodomija, onanisanje, sve se to naziva ljubav. Naravno, radi se o legalizaciji nečije obijesti, pored ostalog. Pored ostalog je i zato pornografska industrija danas razvijenija nego ikada. Zanimljivo je kako branitelji i zastupnici homoseksualizma nerijetko spominju kako su i homoseksualci ljudska bića, kao i transvestiti, transseksualci i ostala bratija, te kao takvi trebaju uživati ljudska prava. Onda opet u cijelu priču uvežu malo romantike, sentimentalnosti, nježnosti, sve skupa krunišući zloupotrebljenom riječju ljubav, da bi djelovalo kao da traže ista prava poput svih drugih osoba. Ljute se ako im neko istakne činjenicu da se radi o legalizaciji opće seksualnosti i pornografije, a ne ljubavi. Ipak, čim izađu na ulicu da paradiraju, dokažu kako nemaju osnova za svoju ljutnju, jer zaista ističu prvenstveno seksualnost, žudnju i strasti a ne ljubav, u zavisnosti od toga kako se gdje tumači značenje ljubavi. Na ulicama nose umjetna spolovila, ponekad, samo-mazo kožne kostime i bičeve, nekad hodaju goli, insinuiraju seksualne aktove na razne načine, a istodobno traže da im drugi priznaju kako se radi o emocijama i privlačnosti za istospolce. U Sarajevu zasad još nisu počeli da obavljaju seksualni snošaj nasred ulice, ili masturbiraju pred svima, kako to rade na Zapadu, što ne znači da neće probati jer dosta toga su već uspjeli da provuku, postepeno. Svo vrijeme, i na Zapadu i na Balkanu, paradiraju usred dana i ispred mnoštva male djece. Ukoliko nekome treba dodatna potvrda, iako internet vrvi potvrdama i dokazima svega navedenog, neka onda prošnjuha malo po ovom linku: zombietime.com.



Usput je potrebno napomenuti da sadržaj pod ovim linkom nije za svakoga. Osobe slabijeg želuca i osjetljive psihe, kao i malodobnici, trebaju izbjeći isti.
Za vrijeme prve javne šetnje homoseksualaca kroz centar Sarajeva, prošle godine, gostovao je neki lik odjeven u žensku odjeću, koji je rekao da je iz Beograda. Bio je stiliziran kao prostitutka ali nije se javno skidao za ovu priliku. Neki reporter je upratio neobičnu tetovažu na njegovoj ili njenoj ruci. Bio je to naziv čuvenog beogradskog rock benda Riblja Čorba. Nikome to naravno nije smetalo, jer ipak se radi o “ljubavi.” Dodatna zanimljivost je i to što se pjevač Riblje Čorbe, Bora Đorđević, inače titulirani ravnogorski vojvoda, svojevremeno izjasnio protiv homoseksualnih šetnji u Beogradu. Imao je i neku televizijsku raspravu sa nekim od srbijanskih predstavnika homoseksualaca.
Uglavnom, seksualna pornografija se danas prodaje pod etiketom ljubav, čineći da ljubav kao imenica bude usput i naziv za još jedan moderni mit koji je pritom i dobro unovčen.

TREĆI MIT
“Homoseksualci su nenasilni, i kada bi oni vladali ne bi više bilo ratova”
Kako je rečeno, homoseksualci su ljudi kao i svi ostali, a nasilje je sastavni dio ljudske prirode, samo kod nekog manje kod nekog više. Uobičajeno je vjerovanje da su gayevi samo oni muškarci sa feminiziranim pokretima, oni mekanoga glasa i “čudnog” naglaska, oni sa upadljivom sklonošću ka ružičastim nijansama. Svakako, mnogi jesu takvi, i vjerovatno se pri tome radi o hormonalnim poremećajima, uz još neke. Ipak, postoje gayevi koji ne izgledaju tako, i to nemali broj. Mnogi nacisti su bili homoseksualci, mnoge masovne ubice, mnoge svjetske vojskovođe. Iako se današnji homoseksualci navodno groze vojske i uniformi, ipak se prijavljuju za odlaske u razne vojske i policije. U SAD-u su godinama trajale javne polemike o tome da li dopuštati gay vojnicima armijsku službu ili ne. Lezbijke su kao žene ponekad miješali sa feministicama, a i mnoge od njih su znale biti nasilne i sumanute. Primjera ima bezbroj. Druga stvar je što neki homoseksualci, biseksualci kao i heteroseksualci žele da sebe predstave isključivo kao miroljubive žrtve nasilja. Mnogi od njih to i jesu, pojedinačno gledano, ali postoje i oni koji žele nasilje. Najbrži način dobijanja sažaljenja ili podrške javnosti dolazi od viktimizacije vlastitih ideja ili sebe samog. Stoga neki heteroseksualci koji brane i podržavaju homoseksualce, žele da oni budu napadnuti jer tako sebe mogu predstaviti kao pravednike i kao žrtve mačoističkih grubijana, ili nekog državnog sistema. Nije to naročito čudno, jer nisu gayevi jedini koji žele da ih se kolektivno vidi kao žrtve, kao simpatične pufnaste mirotvorce. Manje-više to skoro svako želi ponekad, i pojedinci i kolektivi, etnički, vjerski, rasni, politički, državni. Homoseksualcima kao i takozvanim ‘straight’ osobama koji su skupa s njima, takve manipulacije idu možda lakše jer je njihova polazna osnova da su oni samo nježni, polugolišavi zaljubljenici koji kao ne žele političku vlast niti nametanje svojih filosofija. Ovo je naravno samo jedan od mitova kojima se već dugo skoro cijelom svijetu ispira mozak. Stoga, oni ‘straight’ snagatori koji bi rado fizički napadali homoseksualce u javnosti, trebaju znati da na taj način rade baš ono što mnogi organizatori gay parade i žele, kao i njhovi finansijeri i njihovi lobisti. Na primjer, nakon prošlogodišnje, prve sarajevske povorke homoseksualaca, koja je protekla bez fizičkih incidenata, mogao se steći dojam u nekim od poltronskih bh. medija kako im je krivo što je tako proteklo. Djelovalo je kao da im je žao što niko nije bacao kamenje i flaše prema povorci, što se niko nije zaletio prema njima. Po internetu je bilo zluradih prozivki, izazivanja i ruganja protivnicima homoseksualizma, danima nakon parade zbog izostanka nasilja. Čak su prozivani i za kukavičluk.

ČETVRTI MIT
“Svi gayevi su diskriminirani i nezaštićeni”
U nekim krajevima svijeta jesu a u nekima nisu, nekada opravdano a nekada neopravdano i to na pogrešan način ili iz pogrešnih razloga u oba slučaja. Zašto je to tako, odgovor mogu mogu dati psiholozi, sociolozi i psihijatri, pored ostalih. Zapravo, odgovor na ovo pitanje, već je možda djelomično naznačen u prethodnm dijelovima ovog teksta, za one koji ga znaju prepoznati. Prije nego svako sam ponudi sebi odgovor, neka najprije razmisli o značenju i raznolikom tumačenju riječi diskriminacija, u najširem spektru. Inače, svako u svijetu trpi ili je nekad u životu trpio određenu vrstu diskriminacije, po raznim osnovama. Što se tiče Balkana i BiH, dominira patrijarhalni mentalitet koji ponekad prebaci u temperamentni ‘mačoizam.’ U skladu s tim postoji netrpeljivost prema spolnim i hormonalnim devijacijama, ili otpor njihovom forsiranju u javnom prostoru. Međutim, ima jako malo javnih primjera da je neko u Sarajevu otpušten sa posla iz škole ili iz bolnice zbog svoje homoseksualne sklonosti, bilo da je urođena ili naknadno “odabrana.” Tako da su priče o sistematskoj diskriminaciji ili pretjerane ili izmišljene, u zavisnosti o kojem domaćem kraju govorimo. Najviše ima ruganja od okoline, ismijavanja, ali to se događa svakome ko se po nečemu istakne kao drugačiji od recimo većine djece u nekom školskom razredu, ne samo homoseksualcima. No, sada nakon prve parade, nakon festivala, medijskih nametanja tematike, filmova, indoktrinacije, sada su već i gayevi i njhove organizacije skrenuli pažnju na sebe pa će samom svojom zakonskom i pomodarskom vidljivošću možda biti i više na meti pojedinaca nego prije. Tako je nekad bilo i na Zapadu a pošto se u našim krajevima skoro sve kopira sa Zapada, i to slijepo, nekritički, onda je i ovo za očekivati. Istovremeno, ne treba zaboraviti još neke značajne detalje. Organizacije, udruženja, asocijacije, pokreti, kako se već tituliraju, koji se bave promocijama i podržavanjem ne samo homoseksualnih osoba nego homoseksualnosti kao “filosofije življenja,” možda i razvojne ideologije, već izvjesno vrijeme imaju zaštitu vodećih geopolitičkih i vojnih sila u svijetu kao što su SAD i Velika Britanija, pa i Evropska Unija. Britanski i američki ambasadori su prošetali Sarajevom za vrijeme prve sarajevske parade seksualnih i pornografskih sloboda, prava na javnu pohotu i hormonalnu anarhiju, simbolično tako dajući kao podršku kontroverznim “šetačima.” Prisustvo ambasadora im je obezbijedilo veliku oružanu zaštitu, kao i drugdje, čak i snajpersku. Rijetko koja skupina dobije takvu i toliku zaštitu u javnom prostoru. Čak su obezbijeđeni transporti drugih učesnika na prvoj sarajevskoj povorci. Dolazili su učesnici povorke autobusima odnekud izvan Sarajeva i izvan BiH, što je odgovaralo jednostranim medijima da izvještavaju o navodnom masovnom skupu sarajlija, izbjegavajući da spomenu kako je mnošto učesnika, moguće i većina, stiglo odnekud sa strane. Sve učestalije zabrane verbalnog protivljenja javnom homoseksualizmu kao ideologiji, podsjeća, kako svjedočimo, formiranju specifičnoga globalnog fašizma sa homoseksualnom ideologijom kao sastavnim dijelom, ideologijom koja prijeti svim neistomišljenicima, ne samo zapadnjačkim. Dodatni kuriozitet priči o zaštiti sarajevskih porno gay aktivista je i to što je aktuelni amsador SAD-a u BiH navodno deklarirani homoseksualac, a nominiran je na funkciju u vrijeme administracije Donalda Trumpa za koga opet važi da je desničar, ili barem da je popularan među desničarima Zapada. Obično se ide sa postavkom kako su desničari veliki protivnici homoseksualaca, međutim Trump je očito najprije biznismen, bogataš, pragmatik, pa tek onda desničar. Inače, ta zastarjela priča oko razlika i sukobljenosti desničara i ljevičara dosta je relativizirana. I jedni i drugi mogu biti sa jednakom pogubnošću ekstremni i radikalni. Na Balkanu je sličan primjer sa Aleksandrom Vučićem u Srbiji. On je nominirao za svoju državnu i kabinetsku poslušnicu Anu Brnabić koja se formalno identificira kao lezbijka, mada je za sada teško utvrditi i njen spol. Uglavnom, Vučić kao nekadašnji ravnogorski vojvoda amater, srpski desničar, nije imao problem da blisko sarađuje sa seksualno nedefiniranom osobom kao što je Brnabić/ka. Svijet se mijenja bizarnim putevima. Ovdje se trebamo opet vratiti na heteroseksualce koji javno podržavaju homoseksualce jer već neko vrijeme ističu još jednu kontradiktorost o kojoj izbjegavaju otvoreno razgovarati. Naime, mnogi od njih, pri svojim demonstracijama u javnom prostoru, bilo da su na ulicama ili na internetu, uporedo sa podrškom legalizaciji istospolnih brakova, ističu simbole jugokomunizma, Titove slike, crvene petokrake i slično. Na taj način ostavljaju otvorenim pitanje da li oni zaista ne znaju kako je homoseksualnost u Titovo vrijeme bila javno nepoželjna, zakonski zabranjena, a pri JNA bila podložna i zatvorskim kaznama od najmanje godine dana političke robije, ili samo ne žele da znaju. U oba slučaja sebe dovode u šizofrenu poziciju.

PETI MIT
“Legalizacija istospolnih brakova će voditi ka njihovom legalnom usvajanju djece, što bi moglo smanjiti broj djece-siročadi u popravnim domovima.”
Ni na bosanskim, ni na balkanskim ni na drugim gay manifestacijama po svijetu, niti u njihovim memorandumima, nije zabilježeno da žele usvajati djecu iz razloga mogućeg zatvaranja sirotišta i popravnih domova. Neko je ovako nešto izjavio najvjerovatnije zato da objasni svoje osobne razloge podrške legalizaciji usvajanja djece od istospolnih parova. Ovaj mit nije teško prepoznati kao takav. Razlozi želje za usvajanjem djece kod istospolaca mogu biti raznovrsni ali su najčešće neki interno lični prohtjevi, kao i kod heteroseksualaca. Iako mediji koji podržavaju kampanje u korist istospolnosti, rado istaknu neki primjer vedrog djeteta sretnog odrastanja, kojega su usvojili neki muškarci u braku ili dvije žene u bračnom odnosu, to još uvijek ne znači da je sve to prihvatljivo te korisno osim u nekim baš ekstremno krajnjim nuždama. Postoji bezbroj djece u sirotištima koja žele da imaju roditelje oba spola, ali ih izgleda uglavnom niko i ne pita za izbor. Zato ima načina da im se nametne nečiji drugi “izbor” od malena, preko odgajanja i navikavanja. Koga zanima neka se uvjeri pod ovim linkom: sloboda.hr

Sviđalo se to njima ili ne, dokazano je širom svijeta da mnogi pedofili traže mogućnost usvajanja djece preko takozvane “slobodne ljubavi.” Oni pedofili kojima je baš stalo do toga, a još nemaju zakonsku mogućnost usvajanja djece, mogu se prijaviti kao homoseksualci te na taj način usvojiti dijete. Američke su novine Northern Colorado Gazette objavile kako je Američka psihijatrijska asocijacija tek 1973. godine uklonila homoseksualnost s liste mentalnih poremećaja. Do tada je medicinski smatrana psihičkim poremećajem, za nekoga i tjelesnim. Nešto godina kasnije, na red je došla i pedofilija. Sve više medicinara pedofiliju i službeno ne smatra nikakvim poremećajem. Blagi prelazak javnosti na podsvjesno prihvaćanje pedofilije kao normalne, možda je odradio The New York Times prije nekoliko godina sa tekstom naslova “Pedofilija možda jeste poremećaj, ali nije zločin.” Već je zabilježeno da ima pedofila koji legalno prave svoja udruženja, (imaju i političku partiju) koji traže ista prava i zakonske mogućnosti kao i homoseksualci, od Nizozemske do Amerike. Odmah iza njih se javljaju nekrofili, gerantofili i zoofili, kao nedavno u Švedskoj. Znači, ljubitelji mrtvaca, puno starijih osoba i seksualni ljubitelji životinja. Svi traže svoja “prava” i legalizaciju raznih državnih zakona u korist svojih maštarija, obijesti i poremećaja. Svi žele da se njihove fantazije pretvore u nešto svima nametnuto kao prihvatljivo. Seksualni nagoni su odavno proglašeni slobodom izbora na Zapadu, a krenulo je preko homoseksualizma. Pošto kao po inerciji skoro sve sa Zapada i dalje dolazi na Balkan i BiH, milom ili silom, pitanje je kada će se pokrenuti nešto od spomenutoga i u Sarajevu, jer “led je probijen” famoznom paradom, te zakonima o istospolcima, nametnutim od EU. Ticano usvajanja djece, slijedi podsjećanje koliko su heteroseksualci odgovorni za sve ovo. Oni koji preziru homoseksualce i ostale seksualno neuravnotežene osobe, oni koji ih mrze, koji bih rado u javnosti fizički napali, krivi su donekle zbog mogućnosti da istospolni parovi zakonski mogu usvajati djecu, ili će to tek moći. Jer, da su svi tradicionalni ljubitelji klasične porodice i muško-ženskih odnosa, misli se na one koji su imali tu mogućnost, usvojili po jedno siroče iz nekog od popravnih domova, smanjili bi šanse za kolektivne devijacije u društvima. Da su sve organizacije koje se zalažu za opstanak porodice više truda uložile u pomaganje djeci bez roditelja možda bi postigli sličan efekat. Ne bi naravno nikad prestali pokušaji i zahtijevi onih koji promovišu slobodu seksualnih poremećaja, ali bi se njihov uspjeh na ovom polju svakako umanjio u odnosu na ono što se događa danas. Zato bi trebali baš ti heteroseksualci i porodični ljudi koji vrijeme, pare i živce troše po kladionicama i utakmicama, odustati od napada na homoseksualce jer sad je kasno. Fizičkim napadima u ovakvim prilikama koje idu na ruku homoseksualcima kao kolektivu, neće postići željeni efekat, naprotiv. Samo će biti još više manipulacija, praviće sva ta lgbtiq udruženja još više od sebe žrtve, biće još pritisaka i ucjena od američke, britanske te još nekih ambasada. Većina domaćih i regionalnih medija su ionako na strani homoseksualaca i drugih seksualno-pomodarskih pojava sa Zapada. Oni valjda smatraju da im to znači “držati korak sa vremenom,” ili neku srodnu banalnu patetiku. Šta bi moglo biti rješenje? Možda razgovarati sa predstavnicima tih ružičastih udruženja u pokušaju da im se pojasni kako i zašto trebaju odustati od te parade, Objasniti im da su i oni izmanipulirani od strane onih koji ih finansiraju, i da rade za tuđe interese a ne za svoje kako su ih ubijedili. Internet, facebook i privatna okupljanja su sasvim dovoljna i homoseksualcima i heteroseksualcima, u kolektivnom smislu. Pojedinačno, neka najprije svako sam sebe ispita šta nije u redu, treba li se liječiti, može li se liječiti, uzrok poremećaja i slično. I naravno, svako pojedinačno neka traži sebi posao. Ukoliko ne može da ga nađe zbog diskriminacije, onda neka provjeri šta, kako i zašto, a ne unaprijed.

ŠESTI MIT
“Nije život četiri zida”
Radni naziv najavljene druge po redu gay parade kroz Sarajevo, dakle ohrabrene “uspjehom” prve, potencira staru priču o tome kako homoseksualci treba da napokon slobodno izađu iz ormara-(još jedna fraza usvojena sa hollywoodskih filmova). Zapravo, radi se o pristajanju na jedno specifično obilježje vremena u kojem živimo, a to je banaliziranje, obesmišljavanje pa čak i postepeno ukidanje intime, ukidanje privatnosti. Gay aktivistima je možda neko rekao da je nedostatak intimnosti nešto dobro. Moguće je da neki od njih nisu svjesni kolika je važnost i značaj privatnosti pa se furaju na slobodu masovnog skakanja po ulicama i trgovima, smatrajući to pozitivnim u odnosu na privatnost svoga doma. Sa tolikim javnim kamerama svuda oko nas, u zadnje vrijeme i dronovima, pa špijuniranjima kroz računare i mobitele, sve je teže sačuvati intimnost. Mnogi ljudi preko društvenih mreža sami umanjuju vlastitu privatnost eksponiranjem svoje porodice, male djece, sebe samih, snimanjem svoga doma pa dijeljenjem tih slika milionima i slično. Zadnja linije odbrane privatluka su ta toliko spominjana četiri zida, makar i simbolično. Homo aktivisti ovim poručuju kako im se ne sviđa kada im neko poruči da mogu između svoja četiri zida raditi šta žele, samo ne mogu na ulici. Sada oni udaraju kontru svojom kao dovitljivošću tako što žele reći da je pravi život izvan privatna četiri zida, znači u javnosti. Kako je već utvrđeno, govori se o seksualnom životu, prvenstveno. Također, njihova “filosofija” se ponekad osloni i na odijevanje pa se desi da pokažu kako život nije ni “četiri sloja odjeće,” ne samo četiri zida. Ovdje se iznova treba osvrnuti na one koji nisu ni gay ni homoseksualci, što će reći na straight osobe, ali napadno se bore za homoseksualne slobode i zastupaju ih. Oni su više puta upali u zamku duplih standarda sa ovom pričom o četiri zida, više i češće u prosjeku nego sami gayevi. Naime, postoje gayevi koji poštuju pripadnike klasičnih religija i koji imaju razumijevanja za vjerske prakse. Nisu svi zadrti borci protiv takozvane konzervativnosti u ime takozvane liberalnosti. Za razliku od tolerantnih homoseksualaca, mnoge straight osobe koje su na njihovoj strani, ovoreno preziru klasične monoteističke vjernike i vjernice. Oni dvolično odobravaju izlazak seksualnih strasti pa i seksualnih aktova izvan famozna četiri zida, ali kada vide djevojku sa hidžabom ili vide molitvu na otvorenom, rado bi je poslali ili zatvorili između četiri zida, svejedno da li su privatni zidovi ili oni pritvorski. Nedavno je na internetu zabilježena serija prizemnih uvreda na jedan obični ulični plakat u Sarajevu koji je sadržavao kratki kur’anski ajet. Pljuštala su izrugivanja, psovanja, vrijeđanja, bez povoda, od strane onih koje popularno u Sarajevu nazivaju fina gradska raja iliti FGR. Često su u Sarajevu osobe koje pomalo upadljivo ističu svoju tolerantnost, prihvaćanje različitosti, kosmopolitizam, liberalnost, opuštenost, ljubaznost, baš one koje ispolje mržnju kada vide neko religijsko ili tradicijsko obilježje u javnosti. Tada iz njih isplivaju niske strasti, pogrdni izrazi, arogancija. Takvi najčešće prave selekciju po pitanju četiri zida, to jest rado bi odlučivali ko smije živjeti izvan tih zidova a koga treba zatvoriti u četverozidnu privatnost. Oni su također javno isticali primjere homoseksualnosti u životinjskom svijetu, kod pasa, majmuna, ptica, gmazova, stoke. Takve pojave bi uzimali za “naučnu” potvrdu o prirodnosti homoseksualnog življenja kod ljudi. Istovremeno, kada bi se pojavilo mnoštvo poznatih primjera alfa mužijaka koji istovremeno imaju seriju ženki u životinjskom svijetu, odnosno “harem” što bi se popularno kazalo, izostao bi “naučni” primjer prirodnosti poligamije pošto poligamiju među ljudima FGR-ovci smatraju neprirodnom, nudeći samo svoje subjektivne razloge kao objašnjenje. Interesantno je i kako se javna golišavost, nudizam, i to svih uzrasta, kod arogantnih straight “liberala” smatra progresivnom pojavom, dok se tradicijsko odijevanje, pogotovo hidžabi, čador i nikabi nazivaju povratkom u kameno doba. Istodobno, oni ili njihova djeca, u školskim udžbenicima, TV dokumentarcima i enciklopedijama uče kako su u kamenom dobu primitivni ljudi živjeli polugoli ili nekad sasvim goli. Ne štima im izgleda, ni logika ni samo njihovo subjektivno tumačenje evolucije čovječanstva. Život je ipak nešto više i od četiri zida i od napuštanja tih istih zidova, ali sa puno razmišljanja u oba slučaja.
“Zna se šta je ključ a šta je brava,” glasi natpis koji je stajao na transparentu jedne mlade djevojke sa hidžabom za vrijeme uličnih demonstracija protiv prve homoseksualne parade u Sarajevu. Poznati FGR internet kolumnista i analitičar, da mu ne spominjemo ličnu imenicu, u ovome je nekako prepoznao ni manje ni više nego incest. Objavio je to u jednoj svojoj po internetu raširenoj kolumni neposredno poslije tih demonstracija prošle godine. Do dan danas je ostalo nerazjašnjeno šta je mislio tom sumanutom izjavom, i gdje je u svemu tome vidio incest, pod uvjetom da zna šta znači ta riječ. Još jedna je ovo potvrda kako je neophodno puno razmišljanja i promišljanja u današnjoj BiH, što je već rečeno pa namjerno ponovljeno.
Dan ili dva uoči održavanja prve masovnije homoseksualne šetnje kroz Sarajevo, nekoliko bh. novinara je reklo kako Sarajevo ovom paradom polaže civilizacijski ispit, ili polaže test civiliziranosti otprilike, varijacije su bile. Da li autori takve jadne ili glupave a donekle i zabrinjavajuće izjave znaju šta su napisali i objavili, ili su to samo učinili po naredbi, pritisku svoje redakcije i uredništva, sporedno je. I nije to slučaj samo u Bosni. Vrijednosti savremene civilizacije su spuštene na nivo animalnog instinkta preko seksualne pohote, nazvane ljudskim pravima, odnosno pravima na masovnu obijest, kolektivnu i javnu pornografiju. Koga zanima duboki historijat, može otkriti kako su još neke civilizacije u prošlosti propale na sličan način, i ne slučajno zadnji vijesnici propasti su bili seksualni perverznjaci i javno orgijanje. Nisu homoseksualci doveli do te propasti, da ne bude zabune, oni su proizvod civilizacije koja već odavno postepeno propada na razne načine, i njima je pripala “čast” da dovrše proces propadanja. Sami novinari su to potvrdili izjednačavajući ovo paradiranje sa samom civiliziranošću. Proslavljeni pisac i pjesnik Oscar Wilde, živio je u vrijeme kada su mnogi homoseksualci znali kako da svoju nakupljenu energiju usmjere u nešto produktivno, ponekad i genijalno. Wilde je bio deklarirani homoseksualac i znao je kako da svoj poremećaj pretvori u intelektualni i pjesnički izražaj visoke kvalitete. Nije hodao po ulici sa drugima poput njega sa željom da bude kreten po “demokratskom” izboru kao današnji gay aktivisti. Pošto na našim prostorima skoro svi pokušavaju kopirati američke savremene “vrijednosti” nazivajući to slobodom izbora, onda baš na temu Amerike, nije zgoreg citirati upravo Oscara Wilde-a za ovu (ne)priliku: “Amerika je jedina zemlja koja je direktno prešla iz barbarizma u dekadenciju, bez civilizacije između toga.”