Poniženje, morbidarija i podvala, od svega pomalo u jednom crtežu

Čini se kao da gotovo svaka obljetnica srebreničkog dijela genocida u BiH ne može proći bez neke javne kontroverze. Takve pojave se obično istaknu u vidu nekog ponižavanja za preživjele, te kakve medijsko-političke provokacije ili ponižavanja za ubijene. Tako je bilo i ovaj put, nakon 25. godišnjice ove završne faze genocida iz 1995. godine po gregorijanskom kalendaru. Desio se pokušaj ponižavanja žrtava kroz izjavu Ane Brnabić o genocidu kao “nesporazumu iz prošlosti.” Prije nekoliko godina sama posjeta Aleksandra Vučića Potočarima je bila jedna vsta poniženja za žrtve. Ali riječ je o osobama od kojih se to i očekuje pošto su ionako ili negatori ili saučesnici genocida. Ovdje se više bavimo kombinacijom javnih podvala i poniženja koja dolaze od

AMIR TELIBEĆIROVIĆ: U skladu sa već prepoznatljivom bošnjačkom zaboravošću, zbunjenošću ili hipnotisanošću, šta li je već, običaj samoponižavanja se nastavlja, pa se nešto tako desilo i povodom ove nedavne, 25 godišnjice od genocida. Ovaj put je riječ o suptilnoj mješavini zablude, tihog poniženja i podvale. Radi se jednom blago pomračenom “umjetničkom” pristupu godišnjici genocida koji se bavi kao pomirenjem “zaraćenih strana.”

nekih javnih ličnosti među Bošnjacima, odnosno iz Sarajeva. Recimo, prije par godina, kamion sa tabutima posmrtnih ostataka srebreničkih žrtava spremnih za kolektivnu dženazu, tradicionalno je prolazio kroz Sarajevo na putu za Potočare. Neki fotograf je uslikao taj kamion sa veće visine u centru Sarajeva, vjerovatno s nekog prozora iznad ceste. Uslikao ga je u trenutku dok je kamion prolazio ispod velikog transparenta, široko razapetog od jedne do druge strane ulice, sa natpisom - “Super finale, zvezde granda.” Pošto je i samo postojanje pornografskog TV cirkusa zvanog Zvezde Granda poniženje svoje vrste, u ovom konkretnom slučaju ono se duplira. U centru Sarajeva se reklamira srbijanska “zabavna” emisija takmičarskog tipa, u kojoj se djeca iz više balkanskih zemalja dobrovoljno ponižavaju pred famoznim žirijem koji se bavi promocijom metastaziranog turbo-folka i prostitucijom. Poraznije od ovoga jeste činjenica da gomila roditelja ne samo da ovo odobrava, nego ohrabruje i šalje svoju djecu na ovo maloumno takmičenje ušminkanog šumadijskog papanluka. Mračna simbolika je tako uredno prošla taj dan. Zvezde Granda iznad a žrtve genocidne politike koja je proizvela tu televizijsku morbidariju, ispod, i sve u centru Sarajeva. Naravno, najporaznije od svega nabrojanog je to što veliki broj Bošnjaka ne konta šta je sporno u ovome. Bilo je još dosta moralnih padova među nekim Bošnjacima po pitanju odnosa i prema genocidu i prema vlastitom dostojanstvu spram određenih politika unutar Bosne ili oko nje, ali ne mogu se ovdje sve nabrojati.

“Templarski pozdrav” za Srebrenicu
U skladu sa već prepoznatljivom bošnjačkom zaboravošću, zbunjenošću ili hipnotisanošću, šta li je već, običaj samoponižavanja se nastavlja, pa se nešto tako desilo i povodom ove nedavne, 25 godišnjice od genocida. Ovaj put je riječ o suptilnoj mješavini zablude, tihog poniženja i podvale. Radi se jednom blago pomračenom “umjetničkom” pristupu godišnjici genocida koji se bavi kao pomirenjem “zaraćenih strana.” Ovaj zadnji dio rečenice vjerovatno mnogima zvuči poznato, da ne kažemo unproforski poznato. Može se govoriti o jednoj morbidariji koja je poluskrivena vizuelnom manipulacijom i gomilom javno ispoljenih emocija “nježnosti i dirljivosti.” Da bi se preciznije shvatilo šta je u pitanju, trebamo ovdje napraviti digresiju prije povratka na glavni kolosijek objašnjenja. Znači, prvo idemo na malo društveno historijske pozadine ključnog dijela onoga o čemu je riječ.

Jedan od najprepoznatljivijih simbola savremenog Beograda jeste poznati džinovski ‘kip Pobednika,’ na Kalemegdanu.

Opsesija i nadahnuće ne moraju biti isto

Metalna statua mišićavog čovjeka što jednom rukom nosi sokola a u drugoj ruci drži spušteni mač, na vrhu kamenog stuba, prepoznatljivi je motiv beogradske panorame. Zvanični podaci kažu kako ga je dizajnirao i izradio međunarodno proslavljeni kipar Ivan Meštrović. Od 1928. godine stoji na mjestu gdje je i danas. Bilo je to razdoblje kraljevine Jugoslavije kada su se po Balkanu preplitali poslovi, interesi i planovi raznih tajnih udruženja, računajući i masoneriju. Velika je vjerovatnoća da je i slavni Meštrović bio višerangirani član jedne od masonskih loža u Jugoslaviji u što bi se uklopio i kip Pobednika jer ima određenih elemenata masonske simbolike u dizajnu. Statua predstavlja gologuzog čovjeka koji je prema prvobitnom planu trebao da se locira u naselju Terazije, uz neku fontanu za koju se htjelo da simbolizira, kako je rečeno – “petovjekovno srpsko ropstvo pod Turcima,” te usput i “oslobođenje od Turaka.” Ovo je već poznati vokabular iz srpske mitologije, tako da oni koji su dublje izučavali prošlost Srbije devetnaestog stoljeća, mogu skontati da ovaj spomenik zapravo na suptilan način simbolizira kao neku vrstu etničkog čišćenja Srbije u vrijeme i dinastije Obrenovića i dinastije Karađorđevića, a donekle i za vrijeme balkanskih ratova. Protjerivanje Srba muslimana, onda Bošnjaka i Albanaca iz Srbije spomenutog razdoblja, te njihovo pokrštavanje ili ubijanje, uz rušenje više stotina džamija, medresa i mesdžida, išlo je naravno pod etiketom “oslobađanja od turske okupacije.” Ovaj kip simbolizira tu vrstu ideologije. Križarski mač u ruci Pobednika, dizajniran kao srednjovjekovni templarski simbol “svetog rata,” odaje militantnost same figure i poruke koju odašilje. U vrijeme podizanja spomenika, odlučeno je da usput asocira i na desetu godišnjicu od probijanja solunskog fronta iz prvog svjetskog rata. Ironija je pored ostalog u tome što je kip nazvan baš Pobednik, a poznato je da srpska historiografija kada se pomiješa sa mitovima dovodi do poznatog proslavljanja poraza kao da se radi o pobjedama. Toliko forsirana priča o kosovskom boju koji se slavi kao pobjeda, samo je jedna od takvih priča među više sličnih.

Idilična morbidarija
Nakon ove digresije, vraćamo se na temu 25. godišnjice genocida u Srebrenici i novog poniženja. Kip tog famoznog ‘Pobednika’ iz Beograda ove godine je posjetio mezarje u Potočarima. Ne pravi kip i ne u stvarnom nego u virtuelnom svijetu, ali haman kao da je u pravom. Naime, već neko vrijeme internetom te još nekim elektronskim medijima kruži karikatura koja prikazuje maskotu zimske olimpijade u Sarajevu, univerzijade u Zagrebu i već “opričanog” Pobednika sa Kalemegdana, kako zajedno stoje na uzvišenju iznad mezarja u Potočarima, i kao skupa “odaju počast” ukopanim žrtvama genocida. Znači, Vučko, Zagi i Pobednik u jednom grafičkom prikazu kao rade na “pomirenju” u regionu, ili nešto srodno tome. Autor je izvjesni Midhat Kapetanović iz Sarajeva, svršenik arhitektonskog fakulteta, ilustrator, nadareni karikaturista. Najviše pažnje u BiH i bližoj okolini je izazvao svojom karikaturom nastalom povodom zemljotresa u Zagrebu prošle zime. Kada je krenula pomoć iz Sarajeva ka Zagrebu, u javnost je plasirao crtež Vučka koji pomaže Zagiju da se lakše izvuče iz ruševina od zemljotresa. Bila je to dirljiva simbolika sa porukom ohrabrenja i prijateljstva, te je mahom izazvala i osjećaje raznježenosti i toplih emocija. Kapetanović je uporedo napravio seriju ilustracija na tragu ovakvog nadahnuća, “saradnje” Zagija i Vučka, i njihovog “angažmana” u humanitarnim akcijama vezanim za korona restrikcije, nezaposlenost, krizu i slično. Da li je autor u međuvremenu izgubio takozvani moralni kompas, ili je samo naivan, ili hipnotiziran, ne može se precizno reći, ali sa spomenutom ilustracijom koja se odnosi na godišnjicu genocida i mezarje u Potočarima, dostigao je nivo morbidnosti kakve možda jako dugo nije bilo među domaćim karikaturama. Mračna postavka ove karikature graniči sa okultnim. Njena poruka ne samo da relativizira genocid kroz prikaz vještačkog “pomirenja” između tri grada, tri naroda ili tri države, nego djeluje i kao nekakvo nesvjesno ruganje tamošnjim žrtvama. Zaista, moguće je da Kapetanović nije svjesno ovo uradio, ali sada je možda i nebitno, jer puštena je poruka kojom se kaže da ubuduće svako smije izmišljati neke vlastite načine ophođenja prema žrtvama genocida, (po mogućnosti “umjetničke”) ili izmišljati samo svoje tumačenje ratova na Balkanu makar se ono kosilo sa činjenicama ili sa moralom. Poruka je otišla u javnost i većina je prihvatila istu kao nešto dirljivo, politički korektno, pomirljivo. Malo ko će od sve te fine, gradske, tolerantne većine gledati blagonaklono na ovo “manjinsko” predstavljanje jedne “simpatične” karikature u njenom pravom svjetlu, ali to je očekivano. Većina ljudi ionako ne voli da im se kvare iluzije, tako je oduvijek bilo. Većina će tradicionalno radije prihvatiti privlačnu zabludu nego neke neprijatne činjenice unutar te iste sladunjave zablude.

Jahorinko u JNA iznad Sarajeva

Vučko kao partizanski četnik
Činjenice su u ovom slučaju mnogostruke.
Na primjer, genocid u BiH, sa njegovom kulminacijom u Srebrenici, nije se desio kao sukob tri jednako nekontrolisane nacionalističke frakcije iz tri etno skupine da bi se poslije kao skupa izmirili na način koji to sugerira ova karikatura. Kako je već pojašnjeno, statua Pobednika ne simbolizira pomirenje, nego ideologiju u čije ime je izvršen taj genocid. Vučko i Zagi su maskote međunarodnih sportskih natjecanja. Kao crtani likovi popularni su među djecom, za razliku od morbidnog Pobednika. Ukoliko je autor želio da se simboli tri glavna grada iz tri države tako pojave kao radi odavanja pijeteta žrtvama, mogao je izabrati neki drugi beogradski ekvivalent. Ne mora biti maskota ako je nema, može neki drugi crtani lik privlačan djeci. Na primjer karikatura nekad davno poznatog ježa iz logotipa beogradskog Ježevog Zabavnika, ili nešto treće. No, čak i takvom slučaju, bilo bi sve skupa nešto manje morbidno ali i dalje neukusno te sugestivno. Jer, beogradski “predstavnik” na takvoj računarskoj grafici ne treba da stoji iznad mezarja u žalu za “nedužnim žrtvama nekog nesretnog rata,” nego treba da prizna svoje učešće u tom pokolju i svoju krivicu. Ne treba možda ni da se izvinjava jer to djeluje rugajuće, nego treba da odustane od ideologije i politike koja je to sve uzrokovala, a trenutno, kako je poznato, i ta ideologija i takva ista politika, vrlo su žive. To je dakle minimum, bez plaćanja ratne odštete za napade, destrukciju, agresiju, organizovano etničko čišćenje medijske manipulacije. Ništa od svega toga nema u Kapetanovićevoj ponižavajućoj i uvredljivoj karikaturi. U svakom slučaju ovo je pogrešan način odavanja počasti nad mezarjem u Potočarima, ukoliko je to i bila namjera. Nije toliko degutantno što lik fanatičnoga križarskog ratnika stoji gologuz iznad mezarja, koliko je degutantan njegov mač za sječu “krivovjernika,” prisutan iznad ukopanih tijela barem simbolički poklanih takvim mačem. Inače, ovaj tip srednjovjekovnog mača je u sklopu svadbenoga kičeraja nosio i Arkan na svom vjenčanju. Može se recimo zamisliti da su urađene karikature Bana Jelačića čiji kip inače stoji kao vizuelni simbol centralnog zagrebačkog trga, umjesto Zagija u ovoj karikaturi. U takvom slučaju, za očekivati je kako bi neko javno negodovao zbog takvog militantnog simbolizma ili zbog nakrivljene jatagan sablje u ruci Jelačića. Gledajući druge karikature istog autora, može se upratiti njegova blaža sklonost ka jugokomunističkom jednoumlju maskiranom toliko već otrcanom, prežvakanom i zloupotrebljenom frazom – ‘antifašizam.’ Romantičarski prikaz JNA simbola dugo se već provlači među onima koji ne razumiju poveznicu jugonostalgije i velikosrpske ideologije, ili glume da ne razumiju. Tako u jednoj svojoj manje zapaženoj karikaturi, Kapetanović prikazuje Vučka u “partizanskoj” uniformi sa neizbježnom petokrakom, kako stoji na uzvišenju iznad Sarajeva i salutira. Vučko ovdje neodoljivo podsjeća na artiljerca JNA odnosno nekog ravnogorca koji se sprema ispaliti još jednu raketu u sarajevsku kotlinu. Naravno, Vučko je ovdje, osim komunistički revolucionarno, trebalo da djeluje i simpatično, pa se manipulacije nečijim emocijama ponovo pokazaše jačima od razuma. Većina publike ovakvih ilustracija inače više djeluje emotivno a manje razumno, tako se i ove karikature naslanjaju na takvu konstantu. Da je kojim slučajem autor napravio grafiku Vučka sa bosanskim ljiljanima umjesto petokrake i JNA uniforme, na istoj poziciji, možda bi izgubio facebook prijatelje sa druge strane Drine a ni beogradski mediji ne bi pokazali naročiti interes za njegov rad ili za interview sa njim. Kapetanovićeva očigledna nadarenost pokazuje da je dobar ilustrator, nije sporno, ali mu je diskutabilan izvor inspiracije, čak i kontroverzan. Njegovi drugi radovi pokazuju nadahnuće kao nekom epskom fantastikom, donekle i naučnom fantastikom, uz isticanje ženskih oblina. Razblažena erotika mu je primarna kod crtanja žena i djevojaka. Recimo jedan crtež djevojke u staroj bosanskoj narodnoj nošnji, dok sipa kafu u fildžan, nema neku jasnu poruku osim raskopčanog poprsja te djevojke u prvom planu. Ili, djevojka u mini suknji golih nogu, zamalo pa raširenih, koja predstavlja učiteljicu što vodi školsku nastavu internetom zbog aktuelnih epidemioloških restrikcija. Vučko joj nudi masažu ramena zbog dugog sjedenja. Sve su to naoko sporedni detalji koji čine širu sliku sastavljenu od subliminalnih poruka. Ipak, drugi crteži nisu toliko značajni za ovu temu. Svaki autor ima neku svoju prepoznatljivu inspiraciju, pa tako i on, ništa naročito. Ove druge ilustracije, osim Vučka u ulozi “četnika-antifašiste,” svakako ostaju u sjeni morbidne i suptilno izrugujuće karikature koja se odnosi na mezarje u Potočarima, sa srpskim Pobednikom iznad. Moguće da je autoru namjera bila uglavnom pozitivna, neko bi rekao i plemenita, ali ako je to slučaj, onda on zaista ne poznaje ili ne razumije, blago rečeno, ni domaći historijat ni politiku ni balkanske mentalitete, ni masovne manipulacije ni događanja iz 1990-ih godina. Naivnost mu je tada dominantnija nego što bi djelovalo na prvi pogled. Ukoliko mu je namjera bila nešto sasvim deseto, onda ima više razloga za zabrinutost, ne radi budućnosti kako svi banalno forsiraju tu riječ, nego zbog bosanske sadašnjosti. Kako god se okrene, veći je problem ta neka kolektivna “hipnotiziranost” mase, medijske publike koja vidi samo jednu stranu ovakvih karikatura, i to većinske publike elektronskih medija. Oni koji ne vide o čemu se radi ovdje, spremni su verbalno napadati svakoga ko im proba ukazati na ono što ne vide a što je opasno. Nije isključeno da bi tako moglo biti i u ovom slučaju. S jedne strane bolje i tako nego da bude previše ravnodušnih. I pogrešna reakcija na zlokobne stvari je bolja od nikakve reakcije. Tako barem neko može vremenom skontati o čemu se radi a o čemu ne.