BLAJBURG I POMEN NA NJEGOVE ŽRTVE U VJEČNI ZABORAV
Autor: Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac
Objavljeno: 14. May 2020. 16:05:19


Piše: MR MILAN JOVIČIĆ, mostarski Sarajlija: Ne mogu zaboraviti i odati se utisku neposredne strave i užasa, kada su mnogi „crnokošujlaši“ godina devedesetih, upali u moj stan u Mostaru i izvodili scene razbojništva. Od njih petorice, jedan bi povikao da me odmah upuca repetirajući svoju ubilačku spravu, drugi bi sugerisao da me objese o luster, treći bi vadeći kamu iz futrole odaslao poruku da me odmah zakolje na licu mjesta i tome slično, do besvijesti. Dok su jedni prijetili i plašili me, drugi su izvršavali „obred“ premetačine i pljačke moga stana i na kraju pod pretnjom, da ovo nikome ne zborim ili govorim, kao i da se ne pojavljujem na ulicama Mostara, napuštali bi moj stan.
Ko li je taj HNS ili HDZ, koji se oglašavaju 'povodom protivljenja održavanju mise u sarajevskoj katedrali „Srca Isusova“?
Da li je to protivljenje jednoumlje i napad na cijeli hrvatski narod?
Duh Blajburga i ustaški pokret, u snovima i pomislima na njih, u nama normalnim građanima ove nam naše jedine domovine Bosne i Hercegovine, bude u nama nepremostiva i nezaboravna zločinačka vremena i nedjela „ustaštva“ da li iz NDH ili perioda agresije, pod šahovnicom i njihovom komandnom palicom, recidiva i sljedbenika iz HDZ-a ili novijeg HNS-a?
Ne smijemo zaboraviti da je i bilo kakav pomen na zločince i njihove vojne ili državničke formacije, bilo da su ustaše, četnici ili bilo kojeg drugog fašističkog reda, čin saučestništva ili javne podrške njihovim zlodjelima i mnogim nezaboravljenim jamama i stratištima, nevino ubijenih žrtava iz bilo kojeg naroda.
Da li i ovi današnji vlastodršci iz reda njihovog naroda, zaista ozbiljno misle, da je i ovaj i bilo koji drugi sličan pomen zločincima i njihovim pogubnim ideologijama, zaista pitanje vjere i vjerskih unutrašnjih obreda u crkvama, katedralama ili sličnim bogomoljama?
Imajući saznanja i istorijske činjenice, da su i brojni agresori, bojovnici i zločinci odlazili na bojišta i svoju dželatsku ulogu, aminovani od sličnih vjerskih vjerodostojnika, pod njihovim okriljem i crkvenim plaštom.
Kao rođeni Sarajlija iz perioda četrdesetih godina, dječačkog uzrasta i sjećanja, gledao sam brojne obješene sugrađane i antifašiste onoga vremena, na vješalama na tzv. Marijin dvoru. To su bila vremena i aktuelne „kleonice“ velikog ustaše Maksa Luburića u njegovim odajama sa Skenderije.
Dakle, bili su to sve „crnokošuljaši“ ili zvane ustaše, uvijek ZA DOM SPREMNI, sa kamama i svim svojim ratničkim i zločinačkim obilježjima.
Ne mogu zaboraviti i odati se utisku neposredne strave i užasa, kada su mnogi „crnokošujlaši“ godina devedesetih, upali u moj stan u Mostaru i izvodili scene razbojništva. Od njih petorice, jedan bi povikao da me odmah upuca repetirajući svoju ubilačku spravu, drugi bi sugerisao da me objese o luster, treći bi vadeći kamu iz futrole odaslao poruku da me odmah zakolje na licu mjesta i tome slično, do besvijesti. Dok su jedni prijetili i plašili me, drugi su izvršavali „obred“ premetačine i pljačke moga stana i na kraju pod pretnjom, da ovo nikome ne zborim ili govorim, kao i da se ne pojavljujem na ulicama Mostara, napuštali bi moj stan.
U mirnodopskom tzv. post dejtonskom periodu, isto tako neprijateljske snage i razbojnici iz HDZ-a, činili su svoja zlodjela, uz pokušaje moje likvidacije, kao biranog vijećnika Gradskog vijeća i prvog predsjedavajućeg novo formiranog Gradskog vijeća.
Moja golgota, prognanika u svome Mostaru, veoma dobro je znana i javnosti prezentirana, a moje novo prebivalište i utočišće uslijedilo je progonom sa zapadne „hajdučke“ strane sa ustaškom ideologijom, na istočnu stranu slobodarskog Mostara.
Istina je nužna makar i ne bila jedina i jedna, često se i javnost pita, zašto to nema izbora u gradu Mostaru i zašto je grad Mostar podijeljen grad.
Niko ne pokušava razmotriti suštinu i istinistost svih događanja, da zaista grad Mostar ima dva duha, onaj zločonački ili agresorski, zapadni dio, kao i ovaj istočni, slobodarski.
Uostalom, dobro se sjećam dana mladalačkog perioda i scena iz drugog svjetskog rata, kao i boravka mnogih ustaških formacija i drugih fašističkih postrojbi u Jajce kasarni, neposrednoj destinaciji porodične kuće i našeg prebivališta.
Pitam se, kao gimnazijalac sarajevske gimnazije, u blizini katedrale, da li je zaista ova katedrala i kardinal Vinko Puljić, koji su godinama u srcu Sarajeva, da li i njihovog voljenog grada, normalno služili mise i slobodno otvarali vrata svojim vjernicima, zaista, dobronamjerno ili smišljeno, možda i provokativno izabrani kao mjesto predstojeće mise žrtvama Blajburga, odnosno ustašama i njihovim recidivima.
Dobro to napisa u svojoj kolumni uvaženi efendija, doktor Mustafa Cerić:
„Šta ćemo kad bradonje sa kokardama izađu iz crkve i krenu Ferhadijom do Stare pravoslavne crkve? Sjeća li se neko "Srpskog svata"? Ili će ministar sigurnosti morat postaviti kordon policije oko njih kao i oko bleibuškog voda od ustaša kako se ne bi desio incident? A šta ako se ipak desi? I tako svake godine. Može li nam Njemačka biti primjer kako je regulisala te stvari pa služi kao uzor cijelom svijetu? Ili smo mi u Sarajevu u svemu posebni pa i po merhametu i toleranciji prema reviziji povijesti i obnovi fašizma.
Ako je održavanje svete mise za Bleiburg u Sarajevskoj katedrali stvar slobode i autonomnosti katoličke crkve što nema nikakve veze sa Sarajevom, onda to isto važi i za katoličku crkvu u Njemačkoj da može održati svetu misu za Drezden? U Drezdenu su američko-britanski zračni udari sa 722 teških bombi ubili 25.000 do 27.000 hiljada ljudi, među kojima je bilo i nevinih žrtava? Zašto bi Bleiburg bio drugačiji od Drezdena, odnosno Drezden od Bleiburga? Različit je zato što su se njemački biskupi izliječili od njemačkog fašizma i lijep su primjer drugima u svijetu, dok ovdje na našim prostorima neki još uvjek odbijaju terapiju za izlječenje od te opake bolesti. Naprotiv, oni tu bolest ne samo da ne liječe, već je održavaju živom i uvećavaju je svojim životom. Ta bolest je prenosina od osobe do osobe kao i Koronavirus. Još uvjek nije pronađena prava vakcina za tu infektivnu bolest i zato se ona iznova vraća u Sarajevo, koje je nemoćno da joj se na adekvatan način suprostavi. Ustvari, Hrvatska tu bolest prenosi u Bosnu, Sarajevo, kao svoj otpad, kao što to inače radi sa svojim drugim otpadima - prebacuje ih u Bosnu. Bosna je tu nemoćna, jer je pritisnuta uza zid.“ /završen citat/
Poručuju nam ovih dana, tako prenose mediji, uvaženi reis Husein ef. Kavazović, kao veliki glas razuma, kao da je dao do znanja političarima, da su odgovornosti krivo adresirane. Da se od vjerskih zajednica ne traži utvrđivanje činjenica, što je trebala utvrditi država, sudovi i istorija. Katolička crkva, kako veli reis, ima pravo donositi svoje odluke autonomno i kada je riječ o „obredu“? Kako dalje nastavlja reis, političari u Sarajevu, da su odgovornost u vezi sa ovom situacijom krivo adresirali.
I da je u pravu, poštovani reis Kavazović morao je ili trebao znati ko je HNS ili HDZ, čiji kadrovi i učestvuju u vlasti njihove druge države Bosne i Hercegovine, ali isto tako ko je to zlo su činili i građanima Mostara i šire Hercegovine, što čine i dan danas.
Nisu to oni sve činili bez podrške ispod plašta crkvenih vjerodostojnika i Amin Pape iz Vatikana i katoličke crkve.
Sa pravom se i pitam, da li je zaista i glas vjerskog lidera u Bošnjaka i veliki glas razuma u ovome trenutku, bez mnogo ikakvog filozofiranja, sa jasnom i decidnom konstatacijom i porukom, da se Blajburg i njegove žrtve, ne trebaju niti u snovima našim spominjati. Da li se obred ili misa zvala kako to oni hoće, njihov je zadatak i problem, ali bez pomena na Blajburg i njegove ustaške žrtve?
Isto tako, oglašavaju se i fratri „Bosna Srebrena“ koji su nam uvijek ulijevali povjerenje i poštovanje i prema njihovoj ali i našoj zajedničkoj domovini Bosni i Hercegovini, ali bez jasnog i decidnoga stava protivljenju održavanja mise Blaburškim žrtvama.
Jevrejska zajednica u Bosni i Hercegovini i njen predstavnik, gospodin Jakov Finci, glasno i jasno, bez velike filozofije iznio je stav i osudio mje ovu ideju spominjanja žrtava Blajburga i njihovih zločinaca.
Riječi su uvijek bile jedno, a djela njihova, koji nam upućuju već godinama slične poruke, ničemu ne služe niti nam čine dobro, što nam istorija ukazuje.
Sve doživljeno i proživljeno i u Sarajevu i Mostaru i gdje ne sve na teritoriji naše nam domovine, pod dejstvom i uticajem ovih razbojničkih fašističkih, ustaških, četničkih i inih neprijateljskih snaga, mjera je snaga i za nas vječita opomena.
Što bi stara narodna poruka govorila: „Da se sjetimo onih koje su zmije ujedale, da se boje i guštijera“?
Zato glasno i jasno poručimo, zaboravimo Blajburg i njegove žrtve sa Austrijskih poljana, daleko od Sarajeva, Mostara i Bosne i Hercegovine?
Neka nam svima dragi Bog / Allah podare uma i razuma, bar u našoj budućnosti, ako ga nismo imali u prošlim vremenima!