NAŠA JE PAMET DOVOLJNO RAZVUČENA, SADA SAMI SEBE IZLUĐUJEMO
Autor: Sead Zubanović
Objavljeno: 03. May 2020. 20:05:22

SEAD ZUBANOVIĆ: Koji je narod, u Bosni i Hercegovini najviše radio i radi po rudnicima? Koji je narod najviše radio i radi po željezarama, šumama i pilanama, cementarama, galvanizacijama i hemijskim tvornicama? Za pripadnike kojeg narod su bili i evo ostali rezervisani najteži i najprljaviji poslovi? Koji je narod, bio i ostao, kičma ove države? Šta je ovaj narod, koga on optužuje za stanje u današnjici i sve greške kroz prošlost, podnio tokom agresije, a šta tek u daljoj historiji? I ostao i opstao, uprkos svemu. Jesu li Bošnjaci pljačkali, silovali i ubijali? Nisu, a mogli su! Jesu li rušili crkve i prekopavali groblja? Nisu, a mogli su! Koja je država, uključujući i njen glavni grad, razrušena kao Bosna i Sarajevo pri raspadu Jugoslavije?


Pravna država je nasušna potreba svakog društva. Poštivanje zakonskih normi je ono što što čovjeka čini civilizovanim. U tako organizovanim državama sve cvjeta, i kultura i sport i svaka druga vrsta nadgradnje. Pri vrhu prioriteta takvih sistema je afirmacija socijalane brige o svakom pojedinom članu zajednice. Ispunjavajući sve ove osnovne, i još mnoge druge uslove, države, pored ostalih, kao što su Švicarska, Švedska, i Turska u posljednje vrijeme, postaju primjeri kako se stvaraju uslovi u kojima svaki pojedinac ima šansu lične afirmacije na bilo kojem polju, počevši od prava na rad. Suprotno ovome, države u kojima zakon nije isti za sve, podložne su korupciji koja razara vezivno tkivo sistema i ulazeći u sve društvene pore, uništava zdrave pojedince poput malignog oboljenja. Nezadovoljstvo, bunt, nemiri i konačni, obično krvavi raspad, više je nego izvjestan kraj svake takve tvorevine koja je zasnovane na nepravdi!

Mnogi će reći nekim čudom, a ispravno je jedino kazati Allahovom voljom, država Bosna i Hercegovina još postoji. Kažem još, jer su centrifugalne sile skoro potpuno ovladale njome. I vanjski i unutrašnji faktori uporno rade na rastakanju i nestanku jedne od najstarijih evropskih država. Pod ino palicom je obesmislen sudski i tužilački sistem i na takav način stvoreno stanje pred eksplozivnog momenta koje opravdava svrhu njihovog prisustva na ovim prostorima. To je ono kada vatrogasci podmeću požare, pa ih onda samo kontrolišu, bez namjere njihovog gašenja. Na takav način je omogućeno prvo pojedincima pa sada i organizovanim grupama, u oba entiteta, nezakonito bogaćenje, doslovna pljačka naroda. Hapšenja i sudskih procesa, odnosno presuda, nema. Tužbe se gase i nestaju po sistemu, pojela maca. Poput embarga na oružje i čuvenog ratnog zločinca Mladićevog razvlačenja pameti, nastavlja se agresija na državu BiH i u uslovima nekakvog mira. Ova životna umrtvljenost, koja je nastupila kao posljedica aktuelne zaraze, izbacila je i izbacuje na površinu zastrašujuće rezultate organizovanog kriminala, doslovne bezočnih pljački. Bošnjački narod, prije svih, izgubljeno gleda i ibreti se jer samom sebi ne može da vjeruje da je ovo njegova stvarnost. Nakon tri stoljeća patnje i genocida, progona, ubijanja, silovanja, protjerivanja i ponižavanja, varaju ga i uništavaju njegovi vlastiti, nazovi, političari. Novac se više ne krade nego uzima, kao sa bankomata. Javna preduzeća propadaju ispunjavajući finansijske želje odabranih. Privreda i turizam su na koljenima, a zdravstvo doslovno izdiše, prvenstveno zahvaljujući politici. Struka se nigdje ne pita, poslušni rukovodioci igraju onako kako im iskompleksirani nadređeni sviraju. Zaista, organizovano ludilo!

U takvoj našoj današnjici, u nevjerovatno osmišljenom beznađu kome se ljudi odupiru, prije svega, oslanjanjem na Allaha dž.š., pojavi se čovjek, navodno bošnjački intelektualac, sa obaveznom kapom na glavi ispod koje mu po vratu strše čopovi neuredne kose, zakopčan do zadnjeg dugmeta na garderobi i počne pričati javno, kako njegov, dakle bošnjački, narod nevalja. Nevalja iz hiljadu razloga! Neradan je, paradoksalan, nezainteresovan, prirodno lijen, neće da promišlja, hoće samo socijalu, čeka tuđu pomoć da od nje živi i tako dalje i tako redom. Selimovićski odvratnim crnim promišljanjem, a i spominjao je u kritici i Hasana iz Derviša kao prototip smušenog Bošnjaka, reče haman sve najgore o svojima! Svu krivicu i teret za tegobe današnjice, ovaj nekadašnji profesor i preko pedeset godina hatib jedne sarajevske džamije, zaista predug i ničim objašnjiv period tog angažovanja, natovari na bošnjačka pleća. I to sada, kada je ovom narodu, možda najteže!

A hajde da poredamo činjenice koje drugačije govore. Koji je narod, u Bosni i Hercegovini najviše radio i radi po rudnicima? Koji je narod najviše radio i radi po željezarama, šumama i pilanama, cementarama, galvanizacijama i hemijskim tvornicama? Za pripadnike kojeg narod su bili i evo ostali rezervisani najteži i najprljaviji poslovi? Koji je narod, bio i ostao, kičma ove države? Šta je ovaj narod, koga on optužuje za stanje u današnjici i sve greške kroz prošlost, podnio tokom agresije, a šta tek u daljoj historiji? I ostao i opstao, uprkos svemu. Jesu li Bošnjaci pljačkali, silovali i ubijali? Nisu, a mogli su! Jesu li rušili crkve i prekopavali groblja? Nisu, a mogli su! Koja je država, uključujući i njen glavni grad, razrušena kao Bosna i Sarajevo pri raspadu Jugoslavije? Nije ovo vrijeme socijalističke samoupravne samokritike i niko nema pravo Bošnjake izjednačavati sa agresorom ili pokušavati proglasiti nesposobnim. Čija su djeca, gospodine intelektualče, gorila u živim lomačama zapaljenih kuća? Koji je narod na Balkanu primoran živjeti na kompromisima? Što nisi rekao jasno i glasno da nas ovo svo zlo od strane dušmana snalazi zbog toga što oni misle da smo mi muslimani, pa nas zato i mi mrze. A da smo Bogdo. Onda nam ne bi jedna stranka birala reisa! Onda bismo imali bar jedan jedinstven front naspram zla koje nam se čini. Zato vama i vama sličnim kažem, prestanite nas izluđivati!

Ponovila se istinitost one Skenderova tvrdnje iz 1939. godine, da Bošnjaci nikada nisu imali svoje intelektualce koji su bili njihova avangarda. Da ih ima, oni bi danas stali uz svoj narod, ohrabrili ga, ukazivali na probleme i predlagali način kako da se riješe. Ovo je proces sazrijevanja jednog kolektiviteta u jako teškim uslovima. Ali, uspjećemo, ako Bog da. Sami smo naučili biti svoje bitke. Samo neka nam naši dušebrižnici ne pomažu. Lakše ćemo doći do cilja bez njih i po ko zna koji put pobijediti i nepravdu i dušmane, posebno one iz vlastitih redova. Naravno, uz Njegovu pomoć!