PALJANSKA RATNA DRUŽINA: Bata Živojinović sa ratnim zločincem Radovanom Karadžićem, 6. maja 1994.

AMIR TELIBEĆIROVIĆ: Nije ovo prvi put da se Sarajevo ponižava iznutra, ali je veći problem što se smanjuje broj osoba u Sarajevu koje ovo primjećuju ili prepoznaju kao poniženje. Pošto bi se u ovom dijelu teksta neki mogli zapitati kako se mogu uspoređivati slike Bate Živojinovića, ili čuvenog Valtera iz filma, sa promotivnim slikama poznatih ratnih zločinaca, vrijeme je za pojašnjenja

Turistička ponuda drevnoga grada Rima obiluje arheološkim iskopinama i muzejima, kako je opće i poznato. Atrakcije za naučnike i naročito turiste su širokog spektra. Ali svako malo se pojavi nešto “originalnije,” novije, “modernije” za sve navalentnije turiste, pogotovo ako se radi o nečemu iz domena takozvanog zabranjenog voća. Tako se već niz godina sasvim otvoreno, na uličnim štandovima Rima prodaju šalovi, zastavice i majice sa likom Benita Musolinija kojeg se promovira i slavi na tim rekvizitima. To nije neki tabu po ulicama Rima. Na sličnom tragu populizma i komercijalizma, širom Balkana se prodaju takve vrste rekvizita. U Srbiji i ponekim dijelovima BiH slobodno se prodaju majice sa likom Draže Mihailovića, Radovana Karadžića, Gavrila Principa. U suvenirnici pri manastiru Tvrdoš pokraj Trebinja, prodaju se privjesci za ključeve sa slikom Ratka Mladića. Ponegdje u Hrvatskoj i BiH, nude se zastavice i šalovi sa slikama Ante Pavelića ili Slobodana Praljka. Istovremeno, na mnogim lokacijama se uredno promovira militantni neokomunizam i agresivni ‘jugofuturizam.’ Prodaju se majice, kalendari i kape sa likom Tita, ponekad i Lenjina mada urijetko, ali sve češće suveniri sa oznakama JNA. Naravno, za razliku od prvih ovi potonji se kriju iza lažnog antifašizma i pravdaju se nostalgičarskim “bratstvom i jedinstvom.”

Malograđanski “jugofuturizam” kao baščaršijski suvenir
Šta se za to vrijeme događa u Sarajevu, neovisno od medijske histerije u vezi s takozvanim corona virusom? Neko bi očekivao “turistički” ekvivalent sa historijsko-političkom podlogom shodno ideološkim folovima u susjedstvu. Očekivao bi uzalud. Da bi se shvatilo šta se nudi turistima u Sarajevu usred Baščaršije, i to već izvjesno vrijeme, treba znati da se ne radi samo o pretjeranoj sklonosti ka brzoj novčanoj zaradi. Dakle, suveniri o kojima je ovdje riječ, nisu nastali samo zbog puke prodaje. Ovo se najbolje može shvatiti iz nekog zamišljenog primjera. Tipični magneti za frižidere, pa torbice, majice, kapice, papuče, sve su to klasični predmeti za prodavnice suvenira, bilo gdje. Širom Baščaršije se prodaju takvi predmeti sa likovima Mladić Ratka, Karadžić Radovana, Milošević Slobodana, Šešelja, a nađe se i pokoja ravnogorska kokarda. Naravno, nije baš tako, samo se karikira, i niko od spomenutih nije na turističkim suvenirima Sarajeva, zasad, ali zato jeste Bata Živojinović, i to na više štandova. Bata sa uperenim šmajserom, poznata sekvenca iz još poznatijeg filma Valter Brani Sarajevo, stoji na bezbroj malih turističkih magneta koji se nude na istaknutim mjestima. Sve su brojniji, sve su vidljiviji i sve su nametljiviji. Pored njega, tu su sobne papuče sa trobojkom i petokrakom socijalističke Jugoslavije, grbovi bivše JNA, i neizbježne Titove slike. Sve se to turistima predstavlja kao nešto autentično iz Sarajeva, iz BiH, kao domaće kulturne vrijednosti, kao haman pa “duhovno” naslijeđe. Kič malograđanskih ‘jugofuturista’ koji su evoluirali iz jugonostalgije pušta korijene u starom gradu. U odnosu na te zastave i grbove ovdje nam je značajnija priča o povratku Bate Živojinovića u Sarajevo, pored ostalog i zato što je nedavno otvoren muzej posvećen filmu Valter Brani Sarajevo. Nije ovo prvi put da se Sarajevo ponižava iznutra, ali je poraznije što se smanjuje broj osoba u Sarajevu koje ovo prepoznaju kao poniženje, ili kao podvalu. Pošto bi se u ovom dijelu teksta neki mogli zapitati kako se mogu uspoređivati slike Bate Živojinovića, ili čuvenog Valtera iz filma, sa promotivnim slikama poznatih ratnih zločinaca, vrijeme je za pojašnjenja, makar za one generacije rođene poslije opsade Sarajeva i napada na BiH, za one koji možda manje kontaju o čemu se ovdje radi, a onda i one koji znaju šta je u pitanju, ali se uspješno prave glumci.

Reinkarnacija Bate životinje
Idemo neformalnim redoslijedom
- Bata Živojinović je bio član Miloševićeve partije, kao i njegov blizak prijatelj.

- Bata je tokom opsade Sarajeva bio gost Radovana Karadžića na Palama, skupa sa grupom beogradskih glumaca. To nije tajna, niti se krilo. Sve je uredno snimila paljanska televizija. Ko želi može sam pogledati na youtube. Uostalom, mnogi su imali priliku pogledati srpsku TV seriju “Goli život,” snimljenu tokom napada na Sarajevo, gdje je igrao i Bata.



- Prije svoje smrti Živojinović se počeo ponašati izokola pokajnički. U jednom od svojih interviewa je priznao da je obilazio srpske artiljerijske pozicije na Trebeviću, te da je tada jedan njegov kolega glumac dobrovoljno ispalio minobacačku granatu u sarajevsku kotlinu. Bata reče da je naružio tog glumca čije ime nije želio otkriti u tom interviewu.

- Poneki Beograđani ismijavaju ovakvu turističku ponudu na Baščaršiji, jer Bata nije baš bio svugdje u Srbiji popularan zbog svoje otvorene potpore Miloševiću, ali i zbog onoga šta je on simbolizirao u decenijama prije raspada Jugoslavije, od čega je dobio nadimak ‘Bata Životinja,’ baš u Beogradu. Čak je moguće da je Bata popularniji u Sarajevu i Tuzli nego u Beogradu i Novom Sadu.

- Ono što je Živojinović simbolizirao u nekadašnjoj SFRJ, kroz bezbrojne filmove i TV serije, jeste lažno herojstvo, balkanski mačoizam, papanluk, mitomanija, propaganda, manipulacije, te zatupljivanje više generacija djece koja su odrastala na takozvanim partizanskim filmovima. Neka od te djece su danas odrasle osobe koje ne vide ništa sporno u svemu ovome.

- Što se tiče ‘Valtera,’ i proslavljenog akcionog filma koji je postao jedan od simbola indoktrinacije uljepšanim romantičarskim lažima, zaglupljivanje nije prestalo sa raspadom sistema i režima koji je ispirao mozgove hiljadama omladinaca u BiH. Očito je da traje i danas. Neke sarajevske televizije, zadnjih petnaestak godina, do besvijesti su reprizirale ‘Valter Brani Sarajevo’ i ‘Bolji Život.’

- Kako je poznato, ‘Valter’ je postigao veliku gledanost u komunističkoj Kini. Ukoliko je povećani broj kineskih turista u Sarajevu glavni razlog otvaranja muzeja posvećenog tom filmu kao “kultnoj pojavi,” onda bi zarada bila primarni interes onih koji su otvorili muzej. Za sada nije poznato da Kinezi masovno hrle da plate ulaznicu za ovaj muzej. Ali ako je muzej otvoren prvenstveno zbog nostalgije i zbog dodvoravanja posjetiteljima iz Beograda te još nekih krajeva oko Bosne, onda je stvar ozbiljnija i možda opasnija za psihu budućih naraštaja ovih prostora. Ukoliko se neki gosti muzeja zapitaju, šta je poslije bilo sa glumcem koji glumi “pravog” Valtera u filmu, valjda bi fer bilo da kustos muzeja ponudi precizne odgovore. Možda čak da uvrsti u muzejsku postavku Živojinovićeve TV kadrove grljenja sa Karadžićem u prvim godinama bombardovanja Sarajeva, uz ostale podatke koji bi mogli pomoći onima što plate kartu za ovaj muzej proslave vlastitog sarajevskog poniženja.

- Kada su samozvani “antifašisti” prošle godine prodefilovali Sarajevom sve mašući jugoslavenskim zastavama sa petokrakama, pjevajući stare ode Titu, na momente je djelovalo kao da su tenkovi JNA ušli u centar Sarajeva. Artiljerija koja je nosila iste te zastave je razarala Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Goražde, Bihać. Nosanje tih zastava danas u Sarajevu je poput nosanja zastava sa kukastim križevima ulicama Varšave. Nije samo Bata Živojinović ušao u Sarajevo-(suštinski nije nikad ni izišao, barem ne iz mentalnog sklopa hipnotisane gomile), nego i prateća ideologija. Uostalom, sve ovdje napisano, više se odnosi na one u Sarajevu koji to prihvataju kao nešto normalno, kao šatro znak “pomirenja,” kao “antifašizam,” kao beznačajne turističke suvenirčiće, nego na samog Velimira Batu Živojinovića. Poput izmišljene priče za scenario Valter Brani Sarajevo, imamo pravog i lažnog Valtera, tako se u priči o sarajevskom duhu može govoriti o lažnom i pravom duhu. Sa ovim ponižavajućim suvenirima i spomenutim muzejom, radi se o proslavi lažnog duha Sarajeva, onog vještačkog. Ovaj grad ima svoje vlastite vrijednosti iz prošlosti, starije, značajnije i važnije od bivše Jugoslavije, a to nisu samo ćevapćići, pite i slatkiši kako neki žele da misle. Ali te vrijednosti su zatomljene i nezanimljive onima koji se bave lažnim duhom i vještačkim naslijeđima.



Obnova antifašističkog fašizma
Možda je vrijeme da se shvati, kako Sarajevo i BiH, nisu razarali krezavi, pijani i bradati ravnogorci. Naravno da su i oni tu, ali su oni uglavnom bili polupismeni izvršitelji, terenski radnici. Sarajevo su držali pod opsadom uredni, šarmantni, duhoviti i veseli ljubitelji jugoslavenskog bratstva i jedinstva, urbani rockeri, publika Branka Kockice, dječijeg TV programa Kolariću Paniću, čitateljstvo Politikinog Zabavnika, ljetovanja u Makarskoj. Pokolje su vršili nositelji crvenih petokraka te drugih jugoslavenskih obilježja. Genocid u Srebrenici, Prijedoru, Foči, Zvorniku, Višegradu, izvršila je publika Top liste nadrealista, Bijelog dugmeta, Audicije, Zdravka Čolića. Za sve njih teren su pripremili Lepa Brena, Miroslav Ilić, Goran Bregović, Kusturica, Nele Karajlić, Bata Živojinović, Minimaks.. Oni su obavili duhovni genocid prije nego je nastupio onaj fizički. Veselin Šljivančanin, Ratko Mladić, Blagoje Adžić, Veljko Kadijević, svi su bili deklarisani anifašisti. Karadžić, Tuđman, Šešelj, bili su aktivni komunisti. Odgojila ih je JNA, jugokomunizam, titoizam, a ne klasično četništvo, pa ni ustaštvo u slučaju Mostara. Stoga, agresiju na Hrvatsku i na BiH izvršili su antifašisti, liberalni građani, komunisti, sekularisti, akademici, simpatični zabavljači sa TV komedija poput Žikine Dinastije. Svi su oni razvukli pamet masama, a to se radi i danas. Vrijeme je da se odbaci politička korektnost u korist iznošenja ovakvih činjenica. Polupismeni i nasilni desničari su samo bili u službi spomenutih antifašista. Krcata je bila nekadašnja Jugoslavija antfašistima poput Živojinović Bate. Većina su bili antifašisti, prema tome malobrojni fašisti su bili samo u službi ovih većinskih pri klanju djece, pljačkanju privatne imovine, miniranju bogomolja, spaljivanju biblioteka te cijelih sela i gradova, otvaranja koncentracionih logora, protjerivanja, silovanja.

Zaista se neizbježno ovdje sjetiti i ponoviti jedan od Titovih nekad popularnih citata – “Narod koji ima ovakvu omladinu, ne treba da brine za svoju budućnost.” Citat je nekad ponosno stajao kao zapis iznad ulaza u jednu sarajevsku školu za djecu sa poteškoćama u mentalnom ili psihičkom razvoju, kako li se to već kaže sa političko-društvenom korektnošću, odnosno za mentalno retardiranu djecu po starom nazivu. Ispostavilo se da je tako i bilo. Narod sa takvom omladinom fakat nije brinuo za svoju budućnost. Ta retardirana djeca su narasla, i sada neka od njih prodaju na Baščaršiji spomente magnete sa likom i (ne)djelom Bate Živojinovića, sa jugoslavenskim zastavama, grbovima, kalendare sa Titovim slikama, Lepu Brenu, ne baveći se mogućnostima da time vrijeđaju ili provociraju nekoga ko je prošao krvavu traumu preko tih simbola i likova, da mu je familija pobijena i slično.

Kolektivna hipnoza



Još jednom da podsjetimo, oni koji prodaju ove suvenirčiće na uličnim štandovima, nisu finansijski prisiljeni da to rade. Od tih magnetića, zastavica i prišivača njima ne zavisi ni zdravlje ni preživljavanje. Ne uspiju ih baš toliko prodati koliko ih sami nameću. Pritom, prodaju usput bezbroj drugih rekvizita, bosanski grb sa ljiljanima, panoramske motive Sarajeva, zabavne izreke na na platnima, ukrasne jastučiće, šalove, kataloge, časopise i tome srodno. Bosanske tradicionalne kao i patriotske motive prodaju skupa sa svim spomenutim kontroverznim obilježjima. Ulični prodavači imaju dovoljno materijala za pristojnu zaradu, usput i za poštenu, bez jugoslavenskih, srpskih i komunističko-fašističkih znački. Zašto bi neko iz Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Srbije, Kosova, Makedonije, kupovao ove patetične ili uvredljive simbole kad ih ionako danas svi mogu naći na drugim mjestima, pogotovo preko interneta, a mogu ih sami napraviti. Ima ljudi koji to kupuju naravno, ali ne masovno. Kao nešto egzotično, ponekad ih kupe i stranci koji dolaze iz područja daleko od Balkana. Uglavnom, nema opravdanja za promociju Bate Živojinovića niti filmskog Valtera koji nema puno veze sa stvarnim Valterom. To jeste skoro isto kao da se afirmativno prodaju suveniri sa likovima Šešelja, Miloševića, Karadžića, Mladića, Mihailovića, Kalabića, Pavelića, Luburića. Na ovo nema javne reakcije svih onih likova i političkih stranaka koji su digli sveopću halabuku sa kontroverzom oko Mustafe Busuladžića. Usput, zanimljivo je kako svi oni koji vole održavati kult ličnosti, poput fanatičnog obožavanja Josipa Broza, Ive Andrića, te jugoslavenskih filmskih glumaca i pjevača, svojim oponentima znaju spočitavati “vraćanje u prošlost,” pogotovo u religijskim pitanjima, dok istovremeno oni sami umno ne mogu da izađu iz prošlosti. U obožavanju idola koji su odavno mrtvi, te ideologija koje su formalno mrtve, oni pokušavaju prošlost da izjednače sa sadašnjošću. Jedna mlada prodavačica “hamajlija” Bate “lažnog Valtera” Živojinovića, u radnji lociranoj pedesetak metara od Sebilja na Baščaršiji, kaže da pojma nema ko pravi i dizajnira te magnete. Nije pokazala ni kao da je to zanima. Previše je mlada da bi znala šta to znači, ali nezainteresiranost je skoro pa upadljiva.
Masovna hipnoza djeluje u Sarajevu, i ne samo u Sarajevu, sa naglaskom na Baščaršiji. Posljedice se osjete na više generacija, i na one što pamte eru prije Bate životinje i one koji pamte samo poslije, i one koji ne vide suštinsku razliku između prvog i drugog.