BOŠNJAČE, I TI - ŠTO VJEROM NACIJU SVOJU NAZVA
Autor: Velija Murić
Objavljeno: 13. Mar 2020. 18:03:32

VELIJA MURIĆ: „Bošnjače, i ti - što vjerom naciju svoju nazva“, ili pak tvojoj navici da ti uvijek ime daju drugi, pa posebno tebi Bošnjače Crne Gore poručujem: Ti nijesi (nacionalni) Musliman niti Bošnjak u Crnoj Gori - ti jesi Bošnjak Crne Gore. Ti nijesi došao na ove prostore - ti si tu narod, nastao od isto-etničkog supstrata kao što su i ostali domicilni narodi. Zbog toga, tvoj narod je autohton, što prati sve obaveze i prava koje ti niko ne može i nema pravo otuđiti.


Kroz vjekove tvoga postojanja, zvao si se onako kako si se zvao. Ime svoje, nadijevao si, nekada sam a ne rijetko, po mjeri svoga poimanja, davali su ti ga drugi. Po zemlji u kojoj si nastao, živio i mezarja / groblja svoja punio, bio si Bosanac, nevažno koje vjere. U vremenu azijatske Turske, koja ti tu dođe i osta skoro pet vjekova, u mjesto da identitetski svoje ime tražiš i nađeš, nijesi se opirao kada su te drugi nazivali „turčinom“. Možda, godilo ti je, da si tada, po cijenu svega, makar korak bliži veziru, paši i ko zna sve kome do trona. Neminovno, vjekovi učiniše svoje, zaboravi bogumilstvo, možda ilirstvo i po vrhu slovenstvo, opet iz neke ali neobjašnjive tuđe zlobe ili možda, da bi ti se utrlo trajanje, nazvaše te turčinom. Za njih, te druge, skoro i da nije važno, jesi li uistinu nacionalni Turčin, ili je po njima to neka vjerska odrednica, ali bez svake sumnje, ispostaviće se, za tebe i te kako važnim bi, da ti, koji pripadaš islamskom božjem putu, bez pristanka i tvoje volje, bi nazivan čovjekom „turske vjere“, - čuš' vjere, koje nigdje na svijetu nema.

Ali vratimo se zbilji - da možda nije bilo te „puste Turske“, njenog mitskog vazala Marka, Miloša kosovskog i onoga velikog drugog, carskih Hatišerifa o istorijskim ustupima njima, Čegra, Mišara, Vučjeg dola i ko zna čega još ne, historijske čitanke, koje nam danas djecu uče, svele bi se na lovačke priče i one o čobanima, vrijednim domaćinima i očuvanim bogomoljama ili bajkovite priče, koje dokoni starci ili nene, obično prenose unucima. E baš zbog toga, kad oni turci odoše, osta ti „turčine“, „srbine ili crnogorče“ muhamedanske vjere, „neopredijeljeni insanu“, Bošnjače i konačno samo u Crnoj Gori, ali i tu tek ponegdje „nacionalni muslimane“. Zna se, na svijetu nema zemlje koja bi se zvala „Muslimanija“, a i da zlo nikada ne biva samo, baš po tebi, desi se ona narodna – „ako nemoš' po konju, udri po samaru“ – i bi tako – „ako nemoš' po turcima, udri po Bošnjacima“, oni su „turske vjere“, sve jedno je „tek da zemlja ova ne zaudara .........“. Tako opet, bez krivice i svoje volje, mada genski si nesporni dio domaće krvi, oni drugi, učiniše te stoljetnom guslarko-mitomanskom metom, koja s vremena na vrijeme, umalo glave da ti dodje - i sve tako do današnjih dana.

Osamnaesti pa devetnaesti vijek a i nešto prije, vrijemena su velikih nacionalnih gibanja i traganja za kolektivnim, duhovnim, teritorijalnim i ko zna još kojim identitetima naroda. Dok su drugi, hvatali korak sa vremenom i historijskom potrebom, nije te dada zanimalo koje ti je nacionalno ime, jer priznaćeš, godilo ti je da te zovu turčinom – vjerovatno mislio si - dio sam velike imperije pa neka je. Mada historijske činjenice bilježe sasvim drugo, mislio si tako, čak šta više, ubijedio si sebe da si uz nju i srastao. Ali kao što znaš, ona je došla a nakon četiri vijeka i nešto više nevoljno ode. Nije te odvela, nije te ni brižno ostavila, a znala je da zbog tapije koja ti „turčine“ osta, prvi udarci pucaju po repu, rijetko po glavi ili tek na kraju. Da li zbog historijskog nesnalaženja, neznanja ili kakve zle sudbine, ali pred kraj, i njoj – toj carevini si se ljuto zamjerio - zna to dobro onaj Zmaj od Bosne a potom i svi veziri bosanski iz vremena po zlu zapamćenog Omer-paše Latasa, koji i ako ove gore list, dođe da „umiri“ mirne. I zaista, valjda te sjećanje ne napušta, taj Omer, krvavo umiri i tebe, tvoju Bosnu i sve one koji su tada cara, možda samo mrko pogledali. Ta tvoja Bosna, a pjesma kaže „koje kao takve nigdje na svijetu nema“, pod teretom historijske urote, nikada se neće oporaviti, - znali su to i Savojski Eugen i onaj Radovan K., što negdje tamo, zbog tebe i svoje genske zle pameti, očajava neoprostive grijehe.

Nemoćan da zadržiš svoje pravo bošnjačko ime, a znaš da turčin nijesi i ne možeš biti, bez istinske volje ali na tvoju štetu, nasta ti vrijeme nebaždareno-statističkih državnih „kumstava“. Zatim te zadesi onaj Berlinski kongres, koji te odlukama jačega, tako međaški izlomi da te ni vični kartografi nijesu mogli prepoznati. A potom čitav vijek i nešto više, po istom šnitu, snadje te Dejtonsko-kaubojsko trpanje rogova u vreću. Znaš, u oba si se slučaja nalazio pred vratima svog nestanka, ali u mjesto toga, možda rad mira nepomirljivih, opet te entitetsko-kantonalnalnim međama prekrojiše, a da bi bili sigurni u tvoju projektovanu pognutost, i pride - od tebe ranjene i vazda cjelovite, valjda u znak zahvalnosti genocidnim vodjama, što sproveše u djelo Garašaninovo Načertanije, teoriju Moljevića o čistoj krvi, Ćosićevsko-akademski Memorandum i suludi Miloševićev naum, stvoriše genocidno-neizlječivu republiku, koje znaš - na tvojim prostorima, a sada i pored tebe, kao takve nikada nije bilo.



U balkanskim ratovima, i ako nijesi branio Tursku no ovu zemlju, pozivan si kao „srbin ili crnogorac muhamedanske vjere“, koje ti nevoljno ime osta kroz trajanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nemoćan da sam sebi ime daš i da se za njega izboriš - i ako te u zemlji i na zemlji ima, kao što znaš, tako „bezimeni“, praktično nije te bilo. Tokom partizanskog pokreta, u kome je za domovinu valjalo ginuti, nesebično, digao si glas protiv fašizma i domaćih izdajnika. U toj historijskoj pometnji, „možda prešutno“, prihvatiše da ti je nacionalno ime Bošnjak, na koje si se s' ponosom odazivao. Čak šta više, u zanosu euforije, i neke ratne brigade tada nazvaše tvojim imenom, što ti nakratko vrati osjećaj nacionalno-identitetskog pouzdanja. Valjda je tako i trebalo biti, historičari kažu, jer svaki deseti Bošnjak, sebe je ugradio u onu Brozovu Jugoslaviju. Ali na tvoju žalost, po završetku toga rata, na zadnjem AVNOJ-evskom zasijedanju, nebitno je da li zbog greške ili kakve zle namjere – opet i jedino ti osta bez nacionalnog imena. Pamti se iz toga vremena, da je „nespretnog“ bosanskog delegata, koji je „neobazrivo“ samo pitao - što uz ostale i tebe nema, pouzdano, samo zbog toga, medju živima više ga nije bilo. Potom, kada je uz pokliče valjalo zemlju graditi, skoro i da nije bilo važno ko se i kako nacionalno zove i našto se odaziva, ali ispostavilo se, realnost je bila nešto sasvim drugo. Stariji dobro pamte, da je kliše kulturnog miljea, na kome je pedesetih prošloga vijeka odgajan poratni čovjek, stvaran na modelu tipa - što je zasnovano na islamskom nazoru, smatrano je partijsko-državnim „svetogrđem“. Na drugoj strani, državna i partijska „modernost“, potvrdjivana je skoro otvorenom marginalizacijom kulturnog nasledja i vjere koji su neskriveno etiketirani „reliktom nazadnih vremena“. Praktično, bio je to uvod u ideološko-političko vrijeme, novog gubljenja identiteta i tvog nacionalnog nestajanja.

Prema podacima iz tadašnjih državnih knjiga u kojima su bilježena imena i drugi podaci o svakome rodjenom, upisivani su i podaci o nacionalnoj pripadnosti. Za sve oni su bili odredjujući, a šta se desilo sa tvojim imenom i historijskom sudbinom, te što te tada prozvaše nacionalno „Neopredijeljenim“, možda nikada to nijesi „smio“ razumjeti. Narodski kazano, neopredijeljena može biti samo stoka ili kakva druga marva, a nipošto svjestan čovjek sa legitimnim pravom, da samo on sebi može dati nacionalno ime. Nevoljno ali i nepomirljivo, sa tom odrednicom i teškom etiketom, nosio si se sve do sedamdesetih prošloga vijeka, kada su se preko političko-sudskih procesa i teških robija, oglasili obrazovani i rijetko hrabri Bošnjaci. Oni drugi, nenaviknuti na tvoje kazivanje, podignuti glas, napisanu riječ ili drugo što je značilo tvoj pokušaj vraćanja nacionalnog imena i dostojanstva, pa često i samo ispovedanje vjere, običaja i navika, bez ikakvog reda i ljudskog razuma, time provodeći u djelo iskrivljenu svijest o „nebeskom narodu“ i teoriju čistih prostora, neskrivano promovišući sopstveni fašizam i genocidne namjere, s kraja prošloga i početkom ovoga vijeka, surovo su kažnjavali sve od djeteta pa na dalje.

Ubijanja, silovanja ženske nejači, uništavanje čitavih porodica, naseobina, vjerskih objekata i svega što je ostalo kao biljeg o postojanaju naroda, logori gdje se god okreneš, po tipu, razmjerama i monstruoznosti, do tada nevidjena zlostavljanja, sve sračunato na tvoje historijsko nestajanje. Uz sve to, preblago je reći, oni koji su moralno i vojno bili dužni da na tom dijelu Evrope spriječe genocid, i to narodu koji se brani, uspostaviše političko-vojni embargo na dotur oružja i potrebština, ali ispostavilo se samo jednoj strani. Za razumne, to je značilo svrstavanje uz drugu zaraćenu stranu što beše već prigrabila do tada stečeni vojni arsenal zemlje koja je slovila za četvrtu evrpsku vojnu silu. Kako je ratno odmicalo vrijeme, a zbilja se otela kontroli do mjere da su i sami „UN branitelji“ često postajali žrtvom, iz nikad neobjašnjenih geopolitičkog razloga, desi ti se onaj kontroverzni Dejton, koji se u osnovi pamti: po tome što su se pod nadzorom jačeg, za istim stolom našli egzekutor i žrtva. Po prvi put u historiji sukoba naroda, ratni vodje koji će biti proglašeni planetarno-genocidnim zločincima, bivaju darivani zločinačkom tvorevinom nazvanom Republika Srpska. U prilog značaja odluke o prestanku ratovanja, možda ta hibridna tvorevina i nebi bila neko naročito čudo, da se opet, tebi Bošnjače ne desi novi historijski peh. Po prvi put od njenog nastanka, praktično ostao si bez tvoje Bosne, a ono što ti je i udijeljeno, suvlasnički ćeš dijeliti sa onima koji te možda samo zbog vjere, isto tako osporavaju. Naravno, složićemo se, i od goreg može biti gore, a gore je, što ste ti i tvoja Bosna, dok bude svijeta i vijeka, prinudjeni dokazivati, da li će biti tvoje ono što su tada u Karađorđevu, sudionici života i smrti, Slobodan i Franjo na kafanskoj salveti iscrtali ili će se tvoja, nikad dovršena Bosna zvati – Ranjena Dejtonska Bosna.

Ali vratimo se naslovu, „Bošnjače, i ti - što vjerom naciju svoju nazva“, ili pak tvojoj navici da ti uvijek ime daju drugi, pa posebno tebi Bošnjače Crne Gore poručujem: Ti nijesi (nacionalni) Musliman niti Bošnjak u Crnoj Gori - ti jesi Bošnjak Crne Gore. Ti nijesi došao na ove prostore - ti si tu narod, nastao od isto-etničkog supstrata kao što su i ostali domicilni narodi. Zbog toga, tvoj narod je autohton, što prati sve obaveze i prava koje ti niko ne može i nema pravo otuđiti.

Takođe složićemo se, tvoja etnička osnova i svi duhovni elementi, imaju korijene u Islamu kao jednoj od svjetskih monoteističkih religija. Islam kao religija, kultura, filozofija o načinu življenja i promišljanja o osnovnim ljudskim vrijednostima, o dobru i zlu, ostavio je duboke korijene na tvoje bošnjačko biće. Stoga, ni najoštriji kritičari islama (muslimanstva) i svega što nalazi izvore u njemu, neće uspjeti da u svetim knjigama i islamskom učenju nadju, propagiranje mržnje, zla prema drugome i svega što bi trebalo da je strano ljudskom rodu a još manje da se po vjeri ime naciji daje.

Kao što smo već kazali, generacije Bošnjaka koje su stasavale u periodu od sedamdesetih do devedesetih prošloga vijeka, karakteriše nametnuto i usadjeno saznanje da su one po nacionalnom odredjenju muslimani. Vremenom i na žalost, više puta ponovljena laž, kao da postane „istina“. Upravo tako, to nacionalno ime, ugradjeno u nekoliko tadašnjih poratnih popisa stanovništva, zatim u političkom vokabularu, koji je nerijetko uzdizan na nivo ustavno-političkih normi, u otsustvu otetog nacionalnog dostojanstva i realne svijesti, više generacija prećutno prihvata datu nacionalnu odrednicu Musliman. Paralelno sa tim, istrajavajući na osporavanju nacionalnog imena Bošnjak, a sve sa ciljem cijepanja muslimanskog korpusa na dvije nacionalne cjeline, grupacija koja je osmislila takav naum, endemski samo na crnogorskom prostoru, uspjela je da Bošnjačko biće razbije na manje statističke cjeline, (nacionalne Bošnjake i nacionalne muslimane). U konačnom, tako stvorene, ispostavlja se „minorne“ i zasebne nacionalne cjeline, čine osnovu za faktičku političku marginalizaciju Bošnjačkog naroda. U fonu tako manipulativno-državno podržanog rezultata, uz to zbog već nametnutog nedostatka samosvijesti dijela Bošnjačkog naroda, trpjelo je prošlo, trpi sadašnje a neminovno i buduće Bošnjačko sudbinsko vrijeme.



Stoga, nadam se Bošnjače, povratićeš svoje sjećanje, znaš da u ustavima bivše Jugoslavije sve do 1974. godine, nijesi postojao kao narod i da ti je tada, u mjesto nacionalnog, dato religijsko nacionalno ime musliman. Tako utopljen u veću grupu, sa projektovanom namjerom da po odredjenju Bošnjak nestaneš, za razumnog znači tvoje naiconalno nestajanje ili nacionalno utapanje u veliki svjetski korpus religijskih muslimana. Zbog toga u novostvorenim političkim prilikama, nakon raspada bivše nam zajedničke države, na Svebošnjakom kongresu iz 1993. g. u Sarajevu., i zvanično Bošnjaci su povratili svoje istorjisko ime Bošnjak. Za to, ako si u kakvoj dielemi ili moguće zaveden, mani se teorija o nacionalnom muslimanstvu, jer si samo po imenu nacionalnog Bošnjaštva, prepoznat na prostoru tvog nastanka, zatim i u medjunarodno pravnoj-političkoj komunikaciji, ali nikako pod nacionalnim imenom musliman, jer naprosto, takva nacija ili država Muslimanija, nigdje na svijetu ne postoji. Uvjeravam te, muslimani su i Arapi i Turci, oni na Kavkazu, dijelu Kine, oni u Maleziji, Albanci na Kosovu i svi drugi kojima je islam religijska osnova. Prema tome, ako su svi Bošnjaci na prostorima bivše Jugoslavije, vratili i prihvatili nacionalno ime Bošnjak, a Bošnjaci Crne Gore su oduvijek neodvojivi dio toga naroda, onda su bez svake sumnje i oni Bošnjaci.

Bošnjače Crne Gore, nemoj dozvoliti da „u tebe, pamet kasno dođe“, nemoj se povoditi sitno-šićardžijskim nacionalnim muslimanstvom, niti za onima što iz neznanja, zle namjere ili kakvog moranja, po diktatu moćnih političkih centara, žele da statistički Bošnjaka što manje ima. Pokušaj razumjeti ili vjerovati, da si ti čovjek islamske vjere ili musliman muhamedanac, što su samo sinonimi, a da si pored toga i etničko-nacionalni Bošnjak, koje si ime od iskona sebi dao.


Autor je advokat, izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava