Posljednji dogovori prije porudžbe udžbenika
Profesor dr. Halim Hiseni će, uz asistiranje naše Bedrije, podržati neku malu izmjenu u povećanju fonda časova, uz napomenu nama: “Imat ćete više zapošljenih”. Bedrija je u međuvremenu (za)tražila da u Elaborat ubacimo i jedan papir u kojem (mi) tvrdimo da knjige iz BiH nisu uvredljive po rasnoj, vjerskoj, polnoj i nacionalnoj osnovi.

“Sve usvojeno”, kažu Albanci, “nemamo primjedbi.”
Potpisuju u ime Ministarstva obrazovanja (albansko-obrazovne strane) dr. Halim Hiseni, za UNMIK - Kristofer Konrad, a sa naše strane za Dragaš - Mehmed Hamza, Prizren – Ćerim Bajrami i, na pogled gosp. Bedrije prema meni, pružih joj zadnju stranu Zahtjeva da i ona stavi potpis na treće - prazno a za to predviđeno mjesto za bošnjačku stranu. Gospodin Konrad nam daje svima po jedan primjerak – original, kaže, ostaje nama u Unmiku! Dodade, na kraju: “Ovo ja sada branim kod mog šefa Ričmonda; bit ćemo stalno u kontaktu”, kaza nam na rastanku.

Za koji dan će nas Bedrija obavijestiti da je Ričmond imao primjedbe na povećani broj udžbenika i da traži da se skine sve preko ovogodišnjeg broja učenika, jer će dogodine, po njegovoj tvrdnji, na Kosovu biti rađeni udžbenici, kao i da je dao i drugu primjedbu - na onaj “njen papir oko ’neuvredljivosti’ sadržaja udžbenika”. Navodno je pitao: “Kako vi na Kosovu znate da su udžbenici iz BiH takvi, ako ih još nemate?”

Tek poslije dvadesetak dana, 11. i 12. januara 2000. godine, posljednjim kratkim susretom oko definitivne narudžbe naših udžbenika u Sarajevu, sa gosp. Ričmondom, napokon će biti definisana konačna lista potrebnih količina, pošto je Balić dao pristanak da se ona svede na postojeći broj učenika. “Samo da konačno pusti knjige”, kazat će nam - na našu primjedbu što mu je to popustio.



U međuvremenu, dok se sve ovo odvijalo na Kosovu, nekoliko puta sam zvao telefonom profesora r. Ismeta Krnjića u Ministarstvu obrazovanja Vlade Federacije BiH u Sarajevu i molio ga da interveniše u štamparijama da ne prekidaju proces štampanja, uz pojašnjenja nastale situacije oko kašnjenja naručivanja naših udžbenika od strane UNMIK-a, kao i zbog naše nemogućnosti da uplatimo traženi avans od štamparija u iznosu od tridesetak hiljada maraka, koji smo u dogovoru s njima i u njegovom prisustvu načelno prihvatili. On mi je od tamo stalno - u principu - govorio: “Bit će sve u redu” i obećavao njihovu punu pomoć.

Prije nego što smo dobili obećanje da će UNMIK pronaći donatore koji će platiti račun za te naše udžbenike, još poslije prvog spomenutog sastanka naše strane sa gospodom Štefi Šnor i Markom Ričmondom, pošli smo u prištinsko sjedište arapskih humanitarnih organizacija da se obratimo za pomoć - ne bi li možda oni platili taj traženi avans štamparijama u Bosni. Gospodin Halid, Saudijac, inače oženjem Bosankom, ranije je radio u Sarajevu, te je dobro govorio i bosanski jezik, obećao nam je tada da će probati da to iznese na njihovom zajedničkom sastanku, ne bi li to učinile sve arapske organizacije zajedno, jer je za jednu - to mnogo. Nekoliko dana kasnije Balić će nam kazati da su ga ti humanitarci kontaktirali i saopštili mu da ne mogu da nam pomognu.

Na svu sreću, dok smo mi u Prištini s Unmik administracijom i ostalima “lomili koplja”, proces štampanja udžbenika u Bosni nije prekidan! Ministarstvo obrazovanja Federacije BiH je moralo da garantuje sav taj posao, ali i da na kraju podmiri razliku štamparijama preko 2,30 DM koliko je podmirio UNMIK za primjerak udžbenika, do pogođene cijene po komadu.



Neki dan kasnije, u “Kosovskom avazu” pišem tekst - u dva nastavka - sa naslovom “UNMIK će platiti i dopremiti udžbenike iz BiH”, i nadnaslovom “Za bošnjačku djecu Kosova”, u kojem pojašnjavam problematiku oko postizanja saglasnosti kod međunarodne zajednice na Kosovu i poslove koje smo u vezi s tim morali obaviti. Refki Alija, koji je radio kao novinar i u tom glasilu, upozorit će me da je to malo opširno, da bi poslije nekoliko dana i pozitivne reakcije čitaoca “da je to neko morao da kaže”, promijenio svoje mišljenje.

Ipak će proći još vremena (mereno, naravno, po potrebama u ovdašnjim školama) prije nego konačno udžbenici iz Bosne stignu do ruku bošnjačke djece na Kosovu. Ja sam svaki drugi-treći dan “zivkao” telefonom Numana Balića i povremeno prof. Krnjića i ministra prof. Rizvanbegovića u Sarajevo, ne bih li od njih dobio neke detaljnije podatke oko transporta i konačnog datuma dopreme udžbenika na Kosovo, kako bi mogao nešto podrobnije kazati onim nastavnicima na terenu koji su to isto od mene tražili da saznaju.

Krajem 1999. godine, Balić je sa gosp. Hašimom Tačijem i njegovim saradnicima posjetio Sarajevo i tamošnje bošnjačke državne zvaničnike. Kad su se vratili, ja sam prvo pitao Balića: “Šta je sa knjigama?” “Vidio sam Rizvanbegovića, prisutnog na jednoj večeri, ali nismo oko toga razgovarali“, odgovori mi on. (Ja sam bio siguran da će se direktno tamo zanimati za udžbenike, jer je meni u telefonskom razgovoru prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović rekao da je važno da se kratko susretnu u Sa. tokom te posjete. Ali... ovaj je - očigledno - tada imao neke svoje druge prioritete.)

Nastavljeni stranački sukobi i podjele

Početkom 2000. godine godine kulminirat će tinjajući redovni sukob u SDA Kosova na relaciji predsjednik stranke Numan Balić - potpredsjednik Hilmo Kandić uz još neke stare članove IO, koji su izdali saopštenje sa svoje sjednice - da su smijenili Balića. U međuvremenu će doći i do zamrzavanja Balićeve funkcije u Unmik Tranzitnom vijeću Kosova, od strane Bernarda Kušnera, dok se ne raščisti ko je lider SDA (zapravo - predstavnik u ime Bošnjaka).

Ja ću se - polahko – distancirati iz tih stranačkih „dogodovština“, svakako iscrpljen oko poslova na uvođenju naše nastave na bosanskom jeziku i umoran od velikih obaveza vezanih za dopremu udžbenika iz BiH na Kosovo. U moju trgovačku tekstilnu radnju u Prizrenu (inače lokala pod kirijom) ionako već mjesecima ulazim samo na kratko, kao “kontrolor”, dok su moja starija djeca, kćerka Sanijeta i sin Senad, preuzeli sve obaveze na sebe, koliko su mogla. Najavljujem da ću se iz svega ('politike', zapravo) povući.

Ali, “politički crv” mi izgleda to nije dao, a Balić traži (praktično - moli) da nastavim da radim i u SDA u Prizrenu. “Sad me napuštaš, kad mi je najteže”, prebacuje mi u jednom od čestih poziva telefonom iz Prištine tih dana. A ja, ipak, ne zaboravljam da ga stalno u tim telefonskim i ostalim kontaktima upitam: “Šta je sa dopremom udžbenika”? Dok će on, uglavnom, odgovarati: “Ma… knjige će doći”.



U međuvremenu, na tragu pokušaja razriješenja sukoba u SDA Kosova, u januaru 2000. godine po dogovoru - bukvalno dvije bošnjačke delegacije sa Kosova iz ove stranke - otišle su u Centralu SDA u Sarajevu, gdje su večina aktera sukoba u kosovskoj SDA potpisali i Protokol o njegovom razrješenju. Održat će se u narednom periodu izborne skupštine u pet opština i kongres SDA (kojim sam čak - predsjedavao). Ali, zapravo, sve se to (od)radilo samo sa Balićevom “strujom”, ipak tada dobrahno većinskom, i uz verbalne sukobe sa drugim suparnicima i neistomišljenicima na pojedinim skupštinama, kao na onoj u Prizrenu, na primjer. Stara višegodišnja podjela unutar SDA Kosova, bilo je svima već jasno, nije se mogla sanirati niti izbjeći...

U julu mjesecu 2000. godine, ja ću podnijeti ostavku kao član GO SDA Kosova, u međuvremenu izabran s velikim brojem glasova od strane prisutnih na spomenutom kongresu u martu mjesecu te godine. Bila je to treća sjednica tog najvišeg organa stranke, održana u Dragašu. Razlog moje ostavke je bio zbog nedobijanja većine glasova prisutnih za moje otvoreno suprotstavljanje, sa još nekim članovim GO iz Peći i drugih gradova (najviše iz Prizrena, zapravo, gotovo cijelog prizrenskog IO SDA) da trend sukoba i odbacivanja izabranih bošnjačkih ljudi u organima stranke pozitivno i demokratski preokrenem(o) ka normalnoj saradnji i poštovanju svih individua.

Sukobi u SDA Kosova su se i kasnije nastavili po istoj šemi: na jednoj strani – predsjednik Numan Balić sa svojim (novim) ljudima, na drugoj - neki stari//novi članovi Glavnog odbora, ili gradski ogranci SDA...

Stigli udžbenici u magacin „Libri shkollor“ u Prištini
A nekoliko mjeseci prije toga, početkom aprila mjeseca, konačno sam dobio očekivanu informaciju da su u Prištini u magacinu “Libri shkolor” (“Školska knjiga”), zapravo u ogromnom prizemlju višespratne zgrade “Rilindje”, smješteni paketi pristiglih udžbenika iz Bosne!

A iz “Libri shkolor” nas zovu 13. 04. 2000. da kod prof. Bajrama Šatrija, direktora te kuće, napravimo dogovor oko raspodjele i transporta po kosovskim školama, tj. u našim mjestima, u kojima uče bošnjačka djeca. Uzbuđeni odlazimo tamo. Ulazimo prvo u magacin, da se na licu mjesta uvjerimo i da vidimo konačno to - “djelo napora naših”.

Gledamo u fino upakovane mnogobrojne pakete sa vidljivo izraženom naljepnicom – “Primalac: UNMIK, za Bošnjake Kosova”. Fotografišemo i uz dozvolu otvoramo pakete da bismo ponijeli po koji primjerak za uspomenu i čitanje!

U kancelariji direktora Šatrija - radni dogovor. Dostavljamo duplikate iz naše dokumentacije sa narudžbenica o broju učenika u nastavi na bosanskom jeziku po opštinama. “Kamionom ćemo otpremiti u matične škole, pa poslije neka svaka podružnica škole za sebe uzme svoju količinu”, kazao je gosp. Šatri. Slikamo se za uspomenu i kod njega. Radi se o čovjeku koji dugi niz godina uspješno vodi te poslove.



Samo koji dan poslije, mi ćemo u Prizrenu organizovati istovar udžbenika - za gradske škole u OŠ “Lek Dukagjini”, a za seoske po Župi i Podgori u OŠ u Rečanima. Petak je, odlazim sa podmlatkom “Selama” i KUD-a “Šarski behar”, koji su se angažovali oko istovara, u džamiju u tom selu na džumu-namaz.

Koji mjesec ranije smo baš tu imali i dobar program uz mevlud u organizaciji “Selama”, u kojem su učestvovali većina imama okolnih džemata, gdje smo progovorili “koju” i o našim školama i nastavi na bosanskom jeziku.

Također mi je rahm. Fehim-efendija iz Gornjeg Ljubinja neposredno poslije rata omogućio da se obratim njegovim džematlijama, poslije jedne džume-namaza, na istu temu oko školstva, za što sam imao iste prilike i u džamijama u Pouskom, Planjanju, Donjem Ljubinju... Zapravo, to je tada bio jedini način masovnije komunikacije s ljudima bosanskog govornog područja, s obzirom da neposredno poslije rata na Kosovu nisu postojali ni mediji na bosanskom jeziku.

S druge strane, gotovo svi imami - Bošnjaci u džematima bosanskog govornog područja više Prizrena, podržali su i nastavu u školama na bosanskom jeziku, jer su svakako već godinama ders i hutbu u džamijama kao i vjeronauku u mektebima držali na bosanskom jeziku, sa literaturom iz BiH.

Nastavit će se...