ŠEJTANSKA RABOTA
Autor: Avdo Metjahić Objavljeno: 30. Oct 2019. 18:10:49
- Čudnog li vakta i zemana, - reče on naglas, pijući kahvu, dok je zavijao novu cigaru i kao da muhabeti sam sa sobom ali na glas, pa nastavi: - Jes', jes' tako je, došao dan kad se kukavica smatra junačinom, a gazijom možda je bolje rej, a znavanog, bistrog i avizanog zovu budalom, pa još i mora da šuti, jer njime degenerisan i neuk čovjek vlada. Uh, velike nesreće ovog vakta. - Uf čovječe, đe ji nađe, kao naručeni za tebe, prolaze ti kraj pendžera, a ti skoro svakojeg ohori, uh, aman, aman, - reče Ramadan. - Ne horim ja nikog, no samo onako, ni po babu ni po amidžama, pričam junače ono što znam, a vallahi i vi to znate, no se vi mijenjate tobože ka kokone i to danas na pazarni dan. Zar i ti ne reče prije, što ti je deblji džep puno si bolji čovjek, a ako si tanak u kapitalu, džaba ti sve ljudsko što imaš, džaba ti poštenje, vjera i ponos, - reče Hajrudin. - Rekoh vallahi, ona bena to prođe kraj pendžera, do jučer cijela čaršija pomaga njegovog baba i koji ga odhrani na ljebu čaršiskom, eno ga. Dade mu Allah malo naprijed, i ako je, no sad ne poznaje ni cara ni ćesara. Jes', pare, jesu važne i krupna je stvar u životu insana, ali mnoge čini sitnijim od makova zrna, ma da hadž je dostupan svakom. Ali ni hadžiluk ne može nikog zavarat i promijenit, tu je što je. Jes', jes' upravu si, čudna vaktat, u tome se moram složit sa tobom, a ne volim, ali moram jer i ti ponekad pogodiš. I to samo ponekad. Ono kako ti reče, da je čovjek zapao u nekoj vaktu tame, mraka, tmuše, pa nikako iz nje da izlježe. Te eto samo da pitam, da li će ikad za mnoge zora zarudjet, i nestati tmuše, koju svjetlost uvijek nadjača i poćera je. Često pitam, dali je daleko dan da se ovaj insan probudi, jer dugo spava, Dugo aman, aman dugo, - reče stari Ramadan. - Pogledaj ove mlađe, nijedan ne osjeća ama baš ni malo za svoj vatan, no svo do jednog gljedaju da kidnu neđe u bijeli svijet. Ne misle brate da se tamo treba radit’ i to dosta da bi opstao, jer nigdje na dunjaluku nema obješenih kolača. Jes’ ovođe nema posla, a nikad ga nije dovoljno ni bilo, ali bila je poljoprivreda i stočarstvo, kako su živjelji naši stari i podizalji nove generacije. Boga mi svi od reda smo bilji vedriji i imali smo osmjeh na obrazu, ka da smo veliki bogataši. Jeli smo i pili ka’ ovo danas i bili odmorniji i vallahi imali smo čisto srce za jedan drugog, a sad postade šejtanska rabota, - reče Zaim. - Šta mislite vi moji ahbabi, imate li odgovor na sve ovo, a ja mislim naš narod plaća neki hak, te ide za ološom. No mi napamet dođe ona naša stara uskočica; ko do dvadesete godine ne zna, a do tridesete nema, teško kući koja ga ima. Pa vjerujem da je ova čaršija puna takih haramzada. No da bi bio siguran da je tako izlježi iz čaršije i pogljedaj ona nekad lijepa polja, koja danas ljiče na sve, alji ne na domaćinska imanja. Od bir vaktilje ono kad Omer-paša Latas očisti bošnjakluk od glavara i bistrih glava, bošnjakluku ode naniže, niz brdo i osakati ne, a i glave odavno ne digosmo uspravno. A Boga mi ni Švabo ne osta dužan, Bošnjakluku, očistiše nas od ono valjanih, umnih, smjelih i slobodarski orjentisanih što je ostalo poslije Latasa. E moj Ramadane, Švabo protjera sve što se dade poćerat, a one tvrdokore koji mu se suprostaviše, mnoge rastavi sa glavama, i izkrvavi Bošnjakluk, kao ono vaktile upad Eugena Savojskog, koji popali pola Bosne. Jes’, Jes’, da bi lakše vladao, očisti bošnjakluk od svega što valja, i ostavi ne, na ovakve o kojima dosad muhabetismo. No, sve dokle je Bošnjo na pravom putu i drži se Allahova užeta, dušman ga neće ostavit na miru, jer misli da mu prijeti opasnost od nas, - reče Hajrudin. - Ti junače zaboravi početak prošlog vijeka i ko vješa po Sarajevu, ono što nešto valjade. Pa ulazak Karadaka i okupacija Gusinja i Plava te Sandžaka i Dukađina, i sve koji ne htješe da uđu u njihovu vjeru, pobiše i osakatiše ne, ostaviše ne bez soja ljudskog, gdje Savojski i Švabo ne stigoše, osta Karadaku i vlahu da ne dokusuri. Jest skoro ne dokusuri Valahi, jer posječe sve što je valjalo, a to je nekoliko hiljada. Skoro jednu hiljadu musketa na Previji i oko nje, pa negdje sto negdje dvjeto, negdje dvades a negdje pedeset, tako da ne zaviše u crno. Sve što valjade pobiše, a ono što se razbježa prema Arbaniji, mnogi se ne vratiše, nego ih dosta osta tu a dosta produži za Turskoj. Vlah ko vlah ne osta dužan ni on, pa od Sarajeva do Prokletija odradi svoj dio, kao da ne prosija na sito i samo ostavi trice i odpad da se kote bošnjaklukom. Kao da mnogi nemaju mozga, zaboraviše sve te nesreće što zadesiše Bošnjakluk, te za njih je to prošlost, kao tupani koji neznaju da se prošlost ponavlja. Jes, jes prošlost se ponovi, te udariše na Bosnu, prije skoro trideset godina, pa ne otanjiše i poćeraše po dunjaluku, tako da nije niko sa nikime. E pa, da li je ovo kraj pitam sebe, a znam da po mom nije, jer čim im krene naopako i niz brdo, odma po dežurnom krivcu, odnosno po nama, udri ka po državnom magaretu, - reče Huso pa izvadi duhan iz džepa i zapali cigaru. - Historija će bit svjedok o gaziluku bošnjakluka, i suprostavljanju svakom zavojevaču, i knjige će pisat o junaštvu i nesalomljivom karakteru naših starih, i njihovoj ljubavi prema svom vatanu i pravdi koju su vazda voleli i cijenili, a Boga mi sudina prema njima nije im bila naklonjena. Historija je svjedok o našem bistvovanju, te da su svi odreda komšije, uz pomoć Evrope i Rusa, imali za cilj pobit nas tvrdoglave Bošnje, i ispunit zavjete svojih đedova, očistit Balkan od naroda koji se ne povinuje nikom, sem stvoritelju Bogu. Vatikan i svi pape tog vakta, slaše križare, templare i svakojake barbare na ovaj neukroćen i neposlušan karakter i tvrdokor narod, fascnirirane ljubavi i osjećanja za svoj Bošnjakluk, za pravdu i ljudskost. Biše se bitke sa svakojakim ološem toga vakta, da bi Bošnjo opstao, onakav kakav jest, a to je čovjek. No neko reče prije neki dan, baš ovdje u kahvi, da je ovaj dunjaluk podijeljen na budale i na one što se još nisu opredijelili, a šta ima da se opredijeli, kad je većina u ovom vaktu degenerisana i, Boga mi, kao povukli vlagu, - reče Osman koji je svo vrijeme ćutao i slušao muhabet. - Eh jadni naš čivjek bori se protivu evropskih križara, špijuna, templara, mnogih izdaja i prevara, protivu onih sa istoka i onih za zapada, onih koji im prijete nabijanjem na kolac i onim koji prijete usijanim sačem na glavi, Sve to Bošnjo prebrodi, i kad se Azijat pojavi, šta drugo da bidne, prihvati ga objeručke, i ako poklopi Balkan zvijerstva biše minimalna, jer dosta bi papinih templara, križara, pa u jedan vakat barbara iz ruskih stepa. Nama Bo[njacima su uvijek ovi naši komšije a najviše Srbi, lomili krila pa ne ćerali da letimo. Jes’, jes’ baš tako, prvo ni polome krila, pa ne ćeraju da letimo, Aman Jarabi kako ne još živih ima, - reče Hajrudin. - Ima ne ima, i to dosta, odavde do Amerike, pa preko Australije, Japana, a Evropu smo već skoro osvojili, da vratimo milo za drago Savojskom i Švabi, a vallahi vlahu mjesta nema tu đe je, jer njegova babovina je tamo u tim ruskim stepama, bar tako oni vele i hvale se da su nebeski narod. Ono Duduka, kojeg su nam nametnulji, za njih će bit propast, jer on ustvari radi za nas i vakat je, - reče Ramadan gledajući na ulica prolaznika, gdje su mnogi izgledali, kao zanešenjaci, izgubljeni u nekom svom svijetu. Svaki od ovih pet starina koji su pili kahvu uvijek u istoj kahvi, i bili redevno gosti, i uvijek sjedeli za istim stolom, tu kraj prozora. Bilo ih je do skoro još toliko, ali starost je teško doba za čovjeka, pa su neki preselili a neki nisu više kadri sić do u čaršiju, pa ni pazarnim danom. Svi odreda su imali svojih, dal' sina, dal' unka, a braće i rođaka na bukadar, negdje u tim zabitima ovog dunjaluka, od Amerike do Australije. Neki su bili i sami do penzije po Njemačkoj i drugim evropskim zemljama, pa su mislili da će se u poznim godinama smiriti na djedovini i gledat kako im unuci rastu i veseliti se svakoj dekiki provedenoj sa njima. Izgleda u ničemu im se nije želja ispunila, u kući ostaše njih dvoje starina, a unuci rastu negdje po dunjaluku, koji nikako nije skrojen za našu mladež, ali se mladi prilagode, kao i mi ovođen. Pa ne samo mladi no i stariji zaboraviše za sve što je snalazilo ovog čovjeka, od okupacije, kršćenja pa kroz dvije Srboslavije, a sad eto svi pod krstašem krvavim, karadačkim bajrakom. - Ti Ramadane nešto reče za Duduka. E valla baš Duduk, kakav narod i take mu vođe, svi duduk do duduka. Je li tako ili nije? Pa ja mislim da bi on bio najbolji da se upregne u plug i da ore njive. Jesi li ga vidio koja je tu hrpačina, bolji nego dva konja. Onaj čovjek koji pravi zvjerstva nad drugim čovjekom jes duduk, ma da više je zvijer od svega. Onaj koji napravi zvijerstvo jest poremećen um, a onaj koji to zvijerstrvo ne prizna i ne prihvati onako kako ga vas-cijelji dunjaluk zove i vidi, taj je duduk ili poremećen um. Ovaj srpski Duduk jest ono što mu ime kaže ali jest i poremećen um, jes' jes', sigurno. Griješno bi bilo reći samo za njega, kad takvih imamo i među nama i svi su odreda u politiku, - reče Hajrudun. - Jes' upravu si Hajrudine, taj nije duduk jer ore po dušama našeg čovjeka, i para njihova srca nego je tu sa nekom hrđavom namjerom. Niko ni kriv nije, što ostasmo na vođama, kojima nebi smjeli povjerovat deset bravi da ih čuvaju. Pogledaj ovaj naš kraj, pogledaj našta liči, kao da je Mongol prošao njime, sve izgleda pusto ne obrađeno i nedovršeno a čovjeka nigdje da vidiš. Svaki dan se čuje da u grupama idu u muhadžerluk i mi se tanjimo, a kako tanji možemo bit, - reče Osman. - Mora da smo ukleti, i da je ovaj naš kraj uklet, ha a šta velite, - reče Ramadan. - Vallahi jest neko proklestvo, jer posljednjih par generacija što se rodi u nas kao da nemaju mozga, sve prihvataju i samo da im je trbuh pun, oni su taman i saglam. No hajd' da se dižemo, pa se vidimo poslije podne, eto da ne bude bolji dan, jer ne ovi muhabet malo rastuži, pa da nebi bilo više, - Hajrudin i ustade u nadi da se nađe sa svojim ahbabuina kasnije i nastave gdje su stali. |