U svakoj normalnoj državi podržati ovakav film bi se tretiralo kao veleizdaja i što je najgore lažno osmišljenom scenariju u svrhu veleizdaje. Časnije je postupio RTRS puštajući muziku cijeli dan 11. jula na svom programu, nego TV SA puštajući ovaj film u prime-time-u. Odavno nas neko nije ponizio u svakom aspektu, posebno žrtve rata i to najviše kroz činjenicu ne samog filma nego njegove promocije koja je došla iz naših redova.

Dr. Tarik KURBEGOVIĆ: Šta očekivati u nastavku poniženja koja nam se priređuju od strane ovako pogodnog tla iznutra koje ovo dozvoljava, možda bugarska režiserka snimi novi film o Markalama kao umjetničko djelo u kojem će „dokazati“ da smo sami sebe ubijali, a naša umjetničko-intelektualna elita nam objasni kako u filmu svo vrijeme se govori u Sarajevu pa možemo očekivati porast turizma. Ostaje samo da citiram Edu Maajku – MATER VAM JEBEEEEEEM!!!

Čuo sam za film „Tužilac, branilac, otac i sin“ bugarske režiserke koja se sarajevskoj javnosti obratila putem ovdašnjih medija, govoreći o svom dosadašnjem stvaralaštvu ali i samom filmu. Bio sam zbunjen kritikama izrečenim vezano za samu radnju ali i datum emitovanja filma. Film je emitovan 11.jula u okviru programa "modul memorije" TV SA čiji cilj je zabilježba ratnih sjećanja.

Naivno sam pomislio da se ne radi o istoj režiserki, jer sam gledao emisiju na TV 1 u kojoj je predstavljena kao prijatelj Bosne, kao svjedok ratnog vremena i kao neko ko razumije realnost i problematiku. Međutim, u razgovoru sa prijateljima sam uvidio da se radi o istoj osobi, a meni dragi ljudi nisu imali loše kritike o filmu, već su naprosto bili užasnuti istim. U raskoraku između ljudi čije mišljenje izrazito cijenim, a koji su bili zaprepašteni filmom, ljudi koji su dali medijski prostor toj režiserki, medijskoj raspravi koja se uveliko proširila, ne želeći da prihvatim stav čak i od nekog kome vjerujem odlučio sam da pogledam film i osjetim tačno njegov bilo, u damar i trag koji će ostaviti na mene.

Pogledao sam film. Moj prvi dojam je da je isti u najmanju ruku odvratan, u svakom segmentu, a ponajviše da je izložen kao relevantan prikaz bolne prošlosti, prihvaćen od strane pojedinaca iz kulturno-umjetničkog života Sarajeva koji kao kadije iz oblasti umjetnosti su smatrali da film zalužuje medijsku promociju te koristeći svoje ovlasti i uticaj kroz institucionalne pozicije prezentirali isti svojim građanima. Ovo je jedna od iznimno rijetkih situacija gdje su desno i lijevo orijentirani "kritičari" pronasli zajedničku riječ. Možete misliti koliko je film monstruozan kad je ujedinio potpuno suprotne strane. U svakoj normalnoj državi podržati ovakav film bi se tretiralo kao veleizdaja i što je najgore lažno osmišljenom scenariju u svrhu veleizdaje. Časnije je postupio RTRS puštajući muziku cijeli dan 11. jula na svom programu, nego TV SA puštajući ovaj film u prime-time-u. Odavno nas neko nije ponizio u svakom aspektu, posebno žrtve rata i to najviše kroz činjenicu ne samog filma nego njegove promocije koja je došla iz naših redova.

Poenta filma: Prvi srpski general osuđen za genocid, general Krstić, je žrtva urote Haškog tribunala na osnovu lažnog svjedočenja mladića iz Bosne i Hercegovine, kojeg su na to natjerali u Sarajevu. Iako to dokazuje Krstićev branilac, Haški tribunal se ne osvrće na dokaze, već osuđuje Krstića za genocid. Zaključak filma: Srbi su osuđeni za genocid u montiranom procesu u organizaciji Haškog tribunala, u čijoj prljavoj raboti im je partner Sarajevo. Drugim riječima, genocida nije bilo ili se u najblažu ruku problematizira i sve je to u biti dio jedne velike farse.

Malo o filmu: Film je urađen loše, slaba produkcija, pun neralnih prikaza ljudi, sredine, odnosa, pun nelogičnosti, nepotrebnih momenata kao da cijela radnja nespretno samo treba da bude podloga da se dođe do poente i zaključka (koju sam već naveo). Film je kreiran na način da gledalac koji ne poznaje dešavanja u Bosni i Hercegovini u proteklom periodu, ne može ništa skontati ni povezati u filmu, osim poente i zaključka filma, a to je da su Hag i Sarajevo (koristim termin Sarajevo, jer u filmu se ime Sarajevo koristi kao personifikacija za Bošnjake) u farsi odnosno uroti protiv Srba, koji su unaprijed osuđeni za genocid, jer Zapad tako hoće.

Srpski ratni zločinac Radoslav Krstić

Dodatni osvrt na momente iz filma: Interesantno je da mladić, koji je lažni svjedok, svo vrijeme kao zaljubljenik fudbala nosi majicu sa Željinim dresom, a kasnije i Željin šal iako momak nije iz Sarajeva, već dolazi sa sela iz okoline Bratunca, od oca Srbina i majke Bošnjakinje muslimanke, koja je pri tome pokrivena i klanja koga je kidnapovalo Sarajevo i osudilo za zločin koji nije počinio, pa ga iz zatvora natjeralo da lažno svjedoči kako bi ga pustili da ode u Hag i da tamo ostane, što je njegova želja i san, i sada on kao fudbalski fan pored recimo Borca iz Banja Luke, Radničkog iz Bijeljine, da ne kažem Zvezde i Partizana navija za Želju pored sve nepravde koji mu je nanio grad iz kojeg klub dolazi, a u biti sve u svrhu da se svakim obilježjem naznači odakle dolazi sva nepravda.

Roditelji misle da im je dijete poginulo, plaćali nekoliko puta novac da im se nađe dijete ili njegov leš, ali bezuspješno. Mali je bio kuhar u nekoj paravojnoj srpskoj jedinici koji se ni iz čega obreo u sarajevskom zatvoru, osuđen za zločin, leži u zatvoru, a njegovi roditelji o tome nemaju pojma. Znači, nepravedno kidnapovan ili ti uhapšen mladić, nepravedno osuđen od strane Sarajeva, nepravedno prisiljen da svjedoči lažno u Hagu i na kraju kada mladić to sve prizna, jer je branilac Krstića došao u Bosnu da mu nađe oca i spoji ih, nepravedno deportovan nazad u Sarajevo. Iako mu prijeti egzekucija od strane Sarajeva, koje će ga teretiti za njegov nastup u Hagu.

Na kraju filma dok ga deportuju holandski policajci u civilu, obučeni kao drski tjelohranitelji, mladić se bezuspješno otima, ali jedno je upečatljivo ne skida Željin šal ni tada.

Branilac došavši u Bosnu da nađe mladićeve roditelje, dobija informacije od bivšeg holandskog UN vojnika ko su ljudi preko kojih može doći do mladićevih roditelja. Ovo je još jedan apsurd jer je mladić rekao da ne zna ko su mu roditelji ni odakle je, da je odrastao po domovima za nezbrinutu djecu. Međutim, branilac inače savremeni Šerlok Holms će, gle čuda, uspjeti. Totalno nebulozno je i to da je holandskom vojniku, koji je boravio u Srebrenici, kontakt osoba grobar iz Sarajeva koji pravi nišane iz Sarajeva (da opet ne zaboravimao odakle dolazi svo zlo). Grobar je pri tome i beskrupulozna beštija od čovjeka, koji naplaćuje za informacije od napaćenih ljudi i koji će saznati gdje žive roditelji momka koji je kao duh u Hagu.

Jedna od scena jeste kada šeta branilac i pruža se pogled na Sarajevo sa mezaristana, a u njegovom vidokrugu žena u crnini grli nišan i plače, znači totalno ne u duhu islamskih običaja u Bosni. – koja potvora i onda na kraju kažu da se zahvaljuju Islamskoj zajednici na saradnji. Odavno nije bila mosntroznija zavjera antibošnjačke pa i antibosanske propagande.

Svo vrijeme suđenja branilac se šikanira, a tužiocu se sve usvaja. Tužilac i sudija su u dosluhu do te mjere da sudija dolazi tužiocu u kancelariju nakon što je mladić sve priznao, da je utješi i kaže da će usprkos svemu Krstić biti osuđen za genocid.

A s druge strane branilac postavlja ključno pitanje:

- „Nije valjda da će osuditi čovjeka za genocid na osnovu lažnog svjedočenja?" - što implicira propast pravde pravosuđa.
Na kraju branilac zna da je izgubio dobijenu bitku, ali on se više ne sekira toliko oko Krstića nego strahuje za mladića i pokušava, ako je već nemoćan oko procesa, da plasira njegovu priču u javnost kako bi mladić ostao u Holandiji, siguran od svih nedaća. No, naravno, holandski mediji to odbijaju i mladića pored toga što mu je otac u međuvremenu došao po njega u Hag, ukrcavaju na avion za Sarajevo, gdje ga čeka neizvjesna sudbina po njegovu golu egzistenciju.
Šta očekivati u nastavku poniženja koja nam se priređuju od strane ovako pogodnog tla iznutra koje ovo dozvoljava, možda bugarska režiserka snimi novi film o Markalama kao umjetničko djelo u kojem će „dokazati“ da smo sami sebe ubijali, a naša umjetničko-intelektualna elita nam objasni kako u filmu svo vrijeme se govori u Sarajevu pa možemo očekivati porast turizma. Ostaje samo da citiram Edu Maajku – MATER VAM JEBEEEEEEM!!!