ARMIN ČUSTO: Uprkos presudama Haškog suda, ispostavilo se da prilikom pristupanja u EU, država Hrvatska je deklarativno stala u osudu zločina, jer kako vrijeme prolazi sve više izlaze na vidjelo pravo lice države Hrvatske. Naime, nakon što su pojedini zločinci odslužili dvotrećinsku kaznu zatvora svoje utočište su našli u Hrvatskoj. Jedan od njih je i osuđeni ratni zločinac Dario Kordić, koji institucionalno uživa podršku države Hrvatske koja mu kroz obrazovni sistem daje prostor u društvenom djelovanju. Postavlja se pitanje kakvu sliku šalje Republika Hrvatska tijelima Evropske unije čiji je član, ali i ostalim državama, prije svega Bosni i Hercegovinu nad kojom je izvršila Udruženi zločinački poduhvat.

Pristupanje Evropskoj uniji regulisano je Ugovorom o Evropskoj uniji ili Ugovor iz Maastrichta, koji potpisan 7. februara 1992., a na snagu je stupio 1. novembra 1993. Odredbama ovog Ugovora normirano je da se Evropska unija zasniva na principima i vrijednostima koji podrazumijevaju poštivanje ljudskog dostojanstva, slobode, demokratije, jednakosti. Države koje se žele integrisati u EU moraju svoj ustavnopravni sistem uskladiti sa EU sistemom, u kojem će poštivanje ljudskih prava i sloboda predstavljati polaznu osnovu za pristupanje. U sklopu dokumenata koji čine Pravnu stečevinu Europske unije (acquis communautaire) razvijeni su kriteriji za članistvo u Evropsku uniju. Prethodno navedeni kriteriji su definisani u Kopenhagenu 1993. godine. Kriteriji iz Kopenhagena podijeljeni su u tri kategorije: politički, ekonomski i pravni.

U procesu pristupanja, EU je nakon gore navedenih kriterija razvila još niz kriterija koji predstavljaju obavezu za svaku državu kandidata. Shodno navedenom država Hrvatska je potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju preuzela obavezu usklađivanja svoje zakonske regulative sa pravnom stečevinom EU. Jedan od kriterija kada je u pitanju država Hrvatska bio je kriterij saradnje sa Haškim sudom za bivšu Jugoslaviju, koji je podrazumijevao obavezu Hrvatske da preda ratnu dokumentaciju, ratne spise (koji su nosili oznaku vojne tajne) i izruči cjelokupni komandni lanac koji je sudjelovao u ratnim operacijama. Nakon uhićenja generala Ante Gotovine, olakšan je ulazak Hrvatske u EU, s tim da je saradnja sa Haškim tribunalom podrazumijevala obavezu Hrvatske da uspostavi saradnju sa Bosnom i Hercegovinom i Srbijom u pogledu krivičnog gonjenja, procesuiranja i izručivanja lica koji su optuženi za počinjenje najtežih zločina na prostru bivše Jugoslavije.

Nakon što je Hrvatska postala punopravni član Evropske unije obaveza procesuiranja zločina ali i politika institucionalne osude svih zločinačkih ideologija ostala je obaveza za državu Hrvatsku. Navedena obaveza Hrvatske naručito je došla do izražaja kada je Haški sud osudio pravomoćno čelnike tzv. Herceg-Bosne na ukupno 111 godina zatvora. U presudi, Hašku sud je Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Čorića i Berislava Pušića proglasio odgovornim za najteže zločine na prostoru Bosne i Hercegovine koji je označen kao “hrvatski teritorij” i da je gore navedena šestorka uspostavila cjelokupan sistem deportacije muslimanskog stanovništva s područja Herceg-Bosne, što je podrazumijevalo odgovornost za ubistva, zlostavljanje, zatočenje, mučenje i ostalo. Također, istom presudom utvrđena je agresija Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu koja je proglašena odgovornom za Udruženi zločinački poduhvat na čelu sa Franjom Tuđmanom, predsjednikom Republike Hrvatske. Država Hrvatska je proglašena odgovornom jer je vojno i politički pomagala Hereg-Bosnu u ostvarenju zacrtanih ciljeva.



Međutim, nakon navedene presude cjelokupan politički državni vrh Republike Hrvatske nije osudio zločinačku politiku Franje Tuđmana, već su u svojim izjavama institucionalno stali iza čelnika paradržavne tvorevine tzv. “Herceg-Bosne” i time institucionalno dali podršku zločinačkoj ideologiji koja je počinila najteže zločine, a za koje su kao što je navedeno odgovorni vojni i politički dužnosnici Republike Hrvatske i “Herceg-Bosne”, i osuđeni za Udruženi zločinački poduhvat.

Za nekoliko dana u mjestu Ahmići kod Viteza biti će obilježena godišnjica masovnog ubijanja Bošnjaka, gdje su pripadnici Četvrte bojne Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane i „Jokeri“ (jedinica za posebne namjene navedene policije), ujutro 16. aprila 1993. godine ubili su 116 bošnjačkih civila, od kojih 32 žene i 11 djece, najmlađa žrtva je imala samo tri mjeseca. Za navedeni gnusni ratni zločin pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju proglašeni su odgovornim Dario Kordić, Mario Čerkez, Miroslav Bralo, Anto Furundžija, Drago Josipović i Vladimir Šantić. U navedenim predmetima, ali i posljednoj presudi tzv. “Šestorci”, Haški sud je utvrdio direktnu kontrolu Republike Hrvatske nad jedinicama HVO-a.



Uprkos presudama Haškog suda, ispostavilo se da prilikom pristupanja u EU, država Hrvatska je deklarativno stala u osudu zločina, jer kako vrijeme prolazi sve više izlaze na vidjelo pravo lice države Hrvatske. Naime, nakon što su pojedini zločinci odslužili dvotrećinsku kaznu zatvora svoje utočište su našli u Hrvatskoj. Jedan od njih je i osuđeni ratni zločinac Dario Kordić, koji institucionalno uživa podršku države Hrvatske koja mu kroz obrazovni sistem daje prostor u društvenom djelovanju. Postavlja se pitanje kakvu sliku šalje Republika Hrvatska tijelima Evropske unije čiji je član, ali i ostalim državama, prije svega Bosni i Hercegovinu nad kojom je izvršila Udruženi zločinački poduhvat.

Konačno pred tijelima Evropske unije mora se postaviti pitanje prema Hrvatskoj, da li ista svoj ustavnopravni sistem zasniva na poštivanju ljudskog dostojanstva?

Država Hrvatska je jedina članica Evropske unije koja je kroz djelovanje svog političkog establišmenta institucionalno stala u odbranu zločinačke ideologije koja je presuđena pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

---

Autor je član Internacionalnog ekspertnog tima
Instituta za istraživanje zločina genocida Kanada

---