AMIR TELIBEĆIROVIĆ: Nacizam, fašizam, rasizam, komunizam, marksizam, nacionalizam, cionizam, državizam, kretenizam te još neki ideološki ‘izmi,’ svi spadaju u sekularne ideje, režime i utopije. Iza sebe su ostavili ogromna razaranja, patnje i smrt desetine miliona ljudi širom svijeta, vjerovatno najveće kataklizme u poznatom historijatu svijeta. Pozitivna i progresivna strana sekularnoga, ukoliko se pravilno tumači, jasna je, ispričana, potvrđena i ovjerena na više mjesta i više načina, te nije sporna. Ali o mračnoj strani sekularizma se ne govori baš često u sekularnoj javnosti.

“Samo da podsjetim da su muslimanske sekularne partije bile u skladu sa nama.” – Ova izjavna rečenica pripada Radovanu Karadžiću. Istu je izgovorio pred TV kamerama i svjedocima u sudnici Haškog Tribunala, tokom svoje sudske odbrane, prije donošenja presude. Već nekoliko mjeseci, snimak ove kratke Karadžićeve izjave, umiksan sa nekim drugim snimcima dijeli se po društvenim mrežama virtualnog svijeta. Istodobno se vrti pitanje šta to zapravo znači, koje su to bile “muslimanske sekularne partije,” i po čemu su to one bile u skladu sa “njima,” - što se uglavnom odnosi na Karadžićevu SDS neposredno prije napada na BiH 1992. godine, ali vjerovatno i na druge ideološke sličnomišljenike.

Ključna riječ u istaknutoj izjavi je ono – ‘sekularne.’ Taj izraz, čije značenje mnogi ne znaju iako se ponašaju kao da znaju, koristi se među pripadnicima određenih medija i pojedinih političkih partija u BiH. Često se i javno zloupotrebljava. Sekularno kao prefiks, povremeno se koristi uz takozvane građanske, ljevičarske ili samozvane anacionalne partije. Sljedbenici ili verbalni podržavatelji takvih političkih usmjerenja među ordinarnim stanovništvom, forsiraju sekularizam kao vrhunsku vrlinu, preduslov da neka stranka, osoba ili ideja budu prihvaćene. Sve ostalo je im je u tom slučaju manje važno. Problem nastaje kada u tome postanu isključivi, a isključivost je u porastu. Osobe koje vole isticati za sebe da su ateisti ili agnostici, forsiraju sekularizam kao ideju kojom se “brane” od religije ili vjere pošto klasične religije vide kao izvor većine problema i u svojoj bližoj okolini, a nekad i širom svijeta. Istovremeno, od sekularizma su stvorili, možda i nesvjesno, novu religiju i dogmu. Zato oni konzervativniji sekularisti koji ne žele vjerovati kako postoji uredan život izvan sekularnog poimanja okoline, potenciraju isključivost u svojim izjavama o religijama u odnosnu na sekularnost. To nije nova pojava, pošto je u savremenom društvu religija kao pojam sam za sebe, već dugo sinonim za nešto zatvoreno, negativno, zaostalo, primitivno, agresivno. Nerazumno tumačenje tradicionalne vjere kod pojedinih samozvanih vjernika i vjerskih ustanova javno je prepričano, obznanjeno iz više uglova i na više načina, ali to nije slučaj sa sekularizmom, iako je i on jedna vrsta religije. Pozitivna i progresivna strana sekularnoga, ukoliko se pravilno tumači, jasna je, ispričana, potvrđena i ovjerena više puta, te nije sporna. Ali o mračnoj strani sekularizma se ne govori baš često u sekularnoj javnosti. Isto važi i za ateizam. Mnogi među onima koji sebe naglas nazivaju ateistima (čak i onda kada ih niko ne pita za identitet) smatraju sebe višim bićima u odnosu na klasične vjernike, po različitim osnovama. Sekularno su objedinili sa ateizmom i sa te platforme nastupaju u društvu ili u politici ako su javne ličnosti. Mnogi ateisti sebe smatraju slobodnim osobama u odnosu na transparentne vjernike, što je posebna vrsta zablude i psihološke opterećenosti. Ateisti su prisiljeni robovati setu davno nametnutih društvenih normi, diktature mode i pomodarstva, državnim zakonima, materijalnom “ovisnošću” i vlastitim kompleksima, svemu onome što se danas ironično a uljepšano zove - “sloboda izbora.” Britanska novinarka, društvena aktivistica i spisateljica Lauren Booth, napravila je medijsko istraživanje na Zapadu o srodnoj temi. Uključila je i svoje lično iskustvo. Prema njenim rezultatima, odbojnost uz povremene izljeve mržnje prema tradicionalnoj religiji i klasičnoj vjeri jeste u vidnom porastu širom Zapada. Nedavno je rekla za jednu englesku televiziju da se na Zapadu više ne govori samo kako se želi sekularno društvo, jer se to valjda podrazumijeva samo po sebi, nego se sada sve češće govori kako se želi izbacivanje vjere iz sekularnog društva. Naravno, prvenstveno se misli na javno iskazivanje vjere pošto je dosta teže otkrivati nečije misli i sakrivene emocije.

Ali da se zadržimo u BiH, iako se zapravo radi o međunarodnoj tematici. Pregledajmo seriju nedorečenosti, kontradikcije i omanjeg fanatizma kojeg često ispoljavaju istaknuti “branitelji” sekularizma i ateizma, najprije internacionalno a onda unutar BiH. Osvrćemo se na ono u čemu pri tome ili griješe ili namjerno izostavljaju bitne detalje.

“Religije su krive za sve ratove u historiji”
Ovo je često ponavljana matrica brojnih sekularista, agnostika, ateista, pa čak i ponekih samozvanih vjernika koliko god to moglo djelovati apsurdno ispočetka. Proslavljena spisateljica i stručnjakinja za svjetske religije, Karen Armstrong, demantirala ih je svojom knjigom – “Polja Krvi, historija nasilja.” U njoj je Armstrongova koncizno objasnila kako su socijalne razlike kroz cijeli poznati svjetski historijat davale osnove za ratove, neovisno od toga da li su maskirane određenom religijom ili ne. Navodila je i relevantne izvore, pored vlastitih zaključaka.

Pošto i neokomunisti forsiraju gornju izjavu o religijama, nije ih zgoreg podsjetiti na izjavu Karla Marxa o tome kako je svaki rat zapravo klasni rat. Istovremeno, oni ne primjećuju ili se prave da ne vide kako sekularizam podržavaju i desničari i ljevičari, samo na različite načine. I prvi i drugi svjetski rat kao najveći ratovi u historijatu čovječanstva, te kasniji hladni rat što je također bio globalni, svi su temeljeni na sekularizmu. Kolonijalna osvajanja iz prethodnih stoljeća, također su sekularna. Iako je imao potporu predstavnika nekoliko religija, Adolf Hitler je bio sekularista. Uništavao je i ubijao za sekularne ideje. Isto važi za Napoleona Bonapartu, Benita Musolinija, Sadama Huseina, Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića, Ratka Mladića, Antu Pavelića, Džafera Kulenovića, Milana Nedića, Dražu Mihajlovića, Dimitrija Ljotića, Staljina, Mao ze Donga, Lenjina, Pol Pota, Ariela Sharona, Benjamina Netanyahua i tako unedogled. Neki od njih su se u javnosti izjašnjavali kao vjernici, uglavnom formalno. Sve je bilo samo deklarativno i površinski, u korist spoljašnjeg identiteta, bez primjene vjerskih pravila u političkoj praksi. Imali su podršku crkvenih ustanova, ali su se borili za sekularne ciljeve i sekularnim metodama. Proslavljena spisateljica Marija Jurić Zagorka, svojevremeno je rekla kako svi rado brane svoju vjeru, ali niko ne bi da živi po pravilima svoje vjere. Nije teško vidjeti srodnost sa prethodno navedenim. Nacizam, fašizam, rasizam, komunizam, marksizam, nacionalizam, cionizam, državizam, kretenizam te još neki ideološki ‘izmi,’ svi spadaju u sekularne ideje, režime i utopije. Iza sebe su ostavili ogromna razaranja, patnje i smrt desetine miliona ljudi širom svijeta, vjerovatno najveće kataklizme u poznatom historijatu svijeta. U određenoj mjeri isto važi i za kapitalizam i demokraciju, zavisno od tumačenja istih. Islamizam i crkveni klerikalizam su također ostavili dosta patnje i stradanja iza sebe, ali čak su i njihovi rezultati na kraju suštinski sekularni, a često i njihove metode. Imperijalni genocid izvršen nad urođenicima i Sjeverne i Južne Amerike, kao i onaj robovski nad afričkim domorocima, također je sekularni. Zapadne crkve su bile samo formalni sponzori ovakvih sekularnih ideologija. Cijeli svijet je danas ugrožen nuklearnim arsenalom nastalim preko ubrzanog razvoja sekularne nauke i također sekularne industrijske revolucije. Prve atomske bombe su upotrijebljene u ime sekularizma. Nauka je danas na svom najvišem stupnju razvoja, u sklopu nje i medicina, međutim broj bolesnih ljudi širom svijeta se ne smanjuje nego povećava. Globalna zagađenost zraka, vode, tla i okeana, zbog nafte, raznih gasova i fabričkih hemikalija, kulminirala je dominacijom sekularne ideologije.

Vjerski praznici se trebaju obilježavati između četiri zida, ne treba to na javnom mjestu
Popularna fraza o privatnosti između ‘četiri zida,’ prilično je stara. Nekad je korištena uporedo sa onim “izlaskom iz ormara” za homoseksualne osobe koje su dugo krile svoje spolne osobine, pa onda slobodno izašle u javnost. Danas se smatraju homofobnim one osobe koje govore kako se homoseksualne, ali i heteroseksualne sklonosti trebaju ispoljavati uglavnom u privatnosti, to jest između ta famozna četiri zida. Možda zato skoro javno niko ne postavlja pitanje zašto manifestacije poput proslave “sekularne” nove godine, Božića ili rođendana slavnih osoba jesu za ulice i javni prostor općenito, a tradicionalna vizuelna vjerska obilježja i praznici nisu. Identična fraza o intimi i privatnosti se može upotrijebiti za druge kategorije. U bivšoj Jugoslaviji se to prvenstveno odnosilo na etnonacionalne oznake, dakle sekularne, koje nisu naročito javno prikazivane osim kroz folklorna društva i neke ruralne sredine. Po dolasku Slobodana Miloševića na vlast, “nacionalisti” su počeli da napuštaju ormare i izlaze u javnost, najprije u Srbiji a potom i širom ex Yu zone. Neki su i godinama prije toga bili u javnosti, nisu se baš svi krili. Vjerska obilježja su također izašla ali u onoj mjeri u kojoj su simbiotički vezana za balkanske etnonacionalnosti, tako da je sekularno to jest etnonacionalno obilježje opet ispalo dominantno, neovisno od religijskog začina. Nešto više od drugih religijskih detalja u bivšoj SFRJ, najviše su u fokusu bile i ostale žene i djevojke pod hidžabom i nikabom. Javne rasprave na temu za i protiv hidžaba uglavnom organiziraju i vode osobe sekularnih svjetonazora sa ateističke platforme koja se smatra “neutralnom” što je naravno površno i slabo poznavanje samog ateizma. Hidžab često djeluje podjednako zbunjujuće, ili iritirajuće, kako gdje, za ljevičare kao i za desničare, za samozvane liberale i za fašiste, za komuniste i za demokrate. Iako su oni svi u praksi često verbalno suprotstavljeni, sekularizam je zajednički temelj za sve navedene, mada nije isključeno da su mnogi toga nesvjesni.

Teorija ateističkog relativiteta

Vjera ide u bogomolje a državni zakoni u parlamente
Ovo je uobičajeno robotsko ponavljanje dogmatske mantre bez dubljeg razmišljanja. Sekularnost je najrazvijenija i najraširenija u zapadnoj zemaljskoj hemisferi, pored ostalog i zato što je tu došlo do razdvajanja crkvene ustanove i takozvane svjetovne države, barem formalno, na papiru. Tim činom je na neki način priznato kako je “Bog” samo tamo gdje je crkva, i nije svemoćan da se nađe u ovozemaljskim državama i parlamentima. Naravno, ovo je tek još jedno površno gledanje. Istovremeno, u Islamu ne postoji crkvena institucija, što podsjeća osobe dubljeg promišljanja kako se tu nema šta razdvojiti od države. Ipak, mnogi sekularisti, ateisti i materijalisti smatraju da Islam treba biti samo u džamijama, tekijama i medresama, te da treba tamo i ostati, kao što se vjeruje za crkve i Kršćanstvo. Postoji i određeni broj deklarisanih vjernika koji se slažu sa ovakvim viđenjem. Teško se nose sa činjenicom da Islam, koji je inače univerzalan, prihvaća, tretira i tumači sve ono što spada pod sekularno, ne samo onosvjetsko. Rijetko kada prihvaćaju srodnost Islama i savremene verzije sekularnosti, u ne u svim ali u raznim tačkama. Razlika je u nešto drugačijem pristupu u odnosu na moderno materijalističko stajalište spram iste tematike. Teško im je prihvatljivo da neko može biti hodža, derviš, mujezin, ili visoko-obrazovana žena pod hidžabom, te se također istovremeno baviti politikom, ekonomijom i naukom u takozvanim sekularnim državama, pošto jedno drugo ne isključuju sve dok nema pretjerivanja u jednom ili drugom.

Šta će nam religija u 21 vijeku?
Tragikomičnost beskonačnog razvlačenja izreke o 21 stoljeću podsjeća, pored ostalog, na to kako i sekularisti, kao i neki klasični religijski formalisti, ponavljaju do besvijesti ono što čuju u medijima. Zatim oponašaju i ponavljaju ono što je popularno, u trendu, moderno, naprosto ono što je “in” ili ono što je “cool.” Službeni jezik religija zvanih sekularizam, ateizam i materijalizam je informatički engleski i holivudski engleski. Pritom, taj 21 vijek se mjeri po gregorijanskom kalendaru, to jest rimskom, odnosno katoličkom, zapravo papinskom. Dakle, uređivati svoj život prema sekularnom kalendaru, znači uskladiti se sa rimokatoličkim kalendarom. Tako da, ateisti, agnostici, sekularisti i Katolici koriste isti kalendar, obilježavaju iste praznike, naročito ‘Noć vještica,’ Božić i novu godinu. Naučno je dokazano kako je vjera prirodno svojstvo svakog čovjeka, neovisno da li sam sebe smatra ateistom ili nečim srodnim. Ateisti su također vjernici, samo uz neki nesvjesni paganski pristup vjerovanju. Vjeruju u državu, u rimsko pravo, u pjevače, glumce, političare, materijalnu nauku i karijeru. Modernizam, ateizam, sekularizam i materijalizam ne označavaju izlazak iz vjere niti iz religije, nego prelazak iz jedne religije u drugu, ili više “drugih.”

Bošnjaci od sebe prave vjersku skupinu
Ova sekularistička parafraza je nastala prema novinarskim reakcijama na javne tekbire izvikivane nakon oslobađanja Nasera Orića. Izreka je dovoljno besmislena i plitkoumna da bi se gubilo vrijeme na njenu analizu. Umjesto pisanja o pravnim detaljima ili o sudskom procesu Oriću općenito, pojedinci su se bavili izvikivanjem tekbira. Naravno, to više govori o samim novinarima koji su se time bavili, nego o tekbiranju. Nešto slično se desilo 2004 godine u Mostaru, pri ceremoniji otvaranja obnovljenog starog mosta. Kada je trebao da uslijedi prigodni revijalni skok sa mosta u Neretvu, neko je uzviknuo Allahu-ekber. TV kamere i poneke radio stanice su to zabilježile, i narednim danima se o tome raspravljalo u nekoliko bh. i regionalnih medija, dok je sama svečanost ostala u drugom planu. Zanimljivo je kako onim novinarima kojima to smeta, a žive u BiH, valjda ne smeta ‘Allahu ekber’ što odjekuje više puta dnevno sa brojnih minareta. Valjda su se navikli na ezan, ko zna, a možda i nisu, samo se ne izjašnjavaju. Milorad Dodik je ponudio još jedan dokaz o prisustvu radikalnog sekularizma kada je rekao da se ‘arlauče’ sa minareta. Naime, gostujući na televizijskoj emisiji svoje izjave je stavio u kontekst priče o profitu i zaradi prodajom ili iznajmljivanjem stanova blizu minareta, smatrajući “bučni” ezan smetnjom zaradi. Dakle, ide se ka sekularnom fanatizmu kroz opsjednutost gomilanjem novca onome ko novca ima više nego dovoljno. Da završimo sa Radovanom Karadžićem kad smo s njim i počeli. On je nekad u Jugoslaviji bio član komunističke partije. Nakon što je naprasno “postao vjernik” srpskopravoslavne crkve, kako je poznato zadržao je vezu sa svojim šefovima “ljevičarskog” i ateističkog pedigrea, Miloševićem i njegovom suprugom Mirom. Hibridna veza crkvene institucije i sekularizma sa komunističkim začinom je dokazana na više načina tokom napada na BiH. Zašto je Srpska Pravoslavna Crkva podržavala sekularni šovinizam i nacionalizam, već je manje-više poznato. Za sve ostalo u vezi s tim treba sami čelnici crkve da ponude odgovor. Neko bi pomislio da su vojnici Republike Srpske srušili više stotina džamija i mesdžida širom BiH, zato da bi na njihovom mjestu izgradili crkve. Međutim, pravili su parkinge, trgovine, privatne kuće, igrališta, ili nisu pravili ništa. Znači, pravili su sekularne objekte sa sekularnim namjenama. Uostalom, u Zapadnoj i donekle Istočnoj Evropi se odavno govori o sekularnosti kao o jednoj od “najvećih vrijednosti” moderne Evrope, ne samo Evropske Unije. Širom sekularne Evrope i dalje na zapadu, obavezni su neradni dani za Božiće, Uskrse i nove godine. Inače, koliko samoproglašenih sekularista i ateista zna da je “sekularna” nova godina zapravo praznik Silvestrova, nazvano po papi Silvestru, sa brojnim paganskim elementima ukomponiranim u rimokatoličku svetkovinu? Mnogi valjda i znaju ali ih nije briga. Naravno, imaju pravo na to, kao što ima pravo da proslavljaju šta žele. Samo nemaju pravo vrijeđati i prozivati oni koji nemaju interesa u takvim svetkovinama, neovisno od razloga, bilo javno ili privatno. I da uzgred podsjetimo, Karadžić je više puta ponavljao kako on u Bosni “brani” Evropu i njene vrijednosti, slično kao i Franjo Tuđman svojevremeno.

“Bošnjaci su prihvatljivi samo ako su ateisti”
Sjećanje na jedan stariji tekst auora Zdenka Jendruha, koji se dovoljno rječito naslanja na ovu temu. Neovisno da li se neko slaže sa ovdje izrečenim ili ne, vrijedi razmisliti o iznesenome. Bila je to polemička reakcija na tekst Nevena Anđelića o Sarajevu.
BH DANI, broj 327 od 19.09.2003. Zdenko Jendruh, novinar prijeratnog Radija Sarajevo, i Radija BiH na početku rata - (Teorije o Bošnjacima – DANI, broj 327 od 19.09.2003.)

“Jedini razlog što ovo pišem je u tome što Neven Anđelić nije nacionalist. Da jeste, ne bih se ni javljao. Tog je smeća ionako previše po našim novinama. Ali, problem je tim veći što Neven nije nacionalist. On zapravo pripada onoj velikoj većini bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata, pravoslavaca, katolika i ateista, koji su o Bošnjacima, nekadašnjim Muslimanima po narodnosti, uvijek imali jednu posebnu, samo bosansku, da ne kažem sarajevsku, teoriju. Ta teorija glasi: Bošnjaci su dobri i pošteni samo ako su ateisti, ako djeci daju “narodna” imena (Damir, Davor, Denis, Ines, Goran, Maja, Sanja…), ako se, zapravo, odriču svega što ih čini posebnom etničkom grupom, nacijom, narodom. Bogoljuba, Božidara, Boža, Srboljuba i Hrvoja ima koliko hoćeš, ali to nikom ne smeta. Neven i “neveni” to, vjerovatno, nazivaju “papanlukom”, ali činjenica da se djeci daju imena poput Muhameda, Mehmeda, Džemala, Azre, Nermine je znak da je Sarajevo muslimanski grad. Bošnjaci su i prije, morali uvijek iznova da dokazuju da nisu “mudžahedini” i “fundamentalisti”, osim ako su prihvatali da budu Srbi ili Hrvati islamske vjeroispovijesti. Miješanih brakova je bilo dosta, ali se uvijek “nezvanično” smatralo fleksibilnošću i liberalizmom ako mladić, Srbin ili Hrvat, oženi Bošnjakinju, a malim skandalom i bezobrazlukom ako se desi obratno. Jednostavno, negdje u malom mozgu većine bosanskih Srba i Hrvata bilo je posijano sjeme koje je lučilo čudan enzim tjerajući ih da o sebi misle da su vrijedniji od Bošnjaka, samo zato što živimo u doba dominacije zapadne civilizacije. Pa tako o svakom i najbeznačajnijem Englezu, Francuzu, Nijemcu, koji je napisao stranicu dvije, znamo sve, a o vrhunskim istočnim, među ostalim i muslimanskim misliocima, naučnicima, umjetnicima ne znamo ništa. Ili sasvim malo, onoliko koliko smo naučili od Zuke Džumhura i njegovih putopisa. Sjećam se stiha “pjesme” koju su “pjevali” lokalni džilkoši u okolici Sarajeva: “Dok se lola po Reljevu šeće, džamija se izgraditi neće!” Smijao sam se od srca i tome i svim ostalim šalama koje smo tada zbijali na račun naših različitih nacionalnosti. Ispostavilo se da za mnoge to nije bila šala. Sjećam se također jednog teksta Gorana Milića, negdje iz 91-ve, kada je radio za JUTEL, koji je rekao, parafraziram: Kad bi se pred Gazi-Husrefbegovom Džamijom u Sarajevu skupilo onoliko muslimana koliko se katolika skupi svaki dan na Međugorju, u Bosni bi bilo proglašeno vanredno stanje! Sjetite se, zvonjava crkava je bila “prirodna muzika grada”, a mujezinovo učenje s minareta – arhaizam. Tako je to bilo u glavama “liberalnih nevena”. Njihovo postojanje je i omogućilo da se desi Bosna 92-ge. Naravno, Armiju BiH od Srba i Hrvata ocistila je SDA na čelu s Izetbegovićem i Cerićem, ali, budimo jednom pošteni i recimo koliko je tih Srba i Hrvata zaista bilo spremno da sa puškom u ruci odbrane svoju zemlju od agresora? Mali broj. Zašto? Zato što je većina mislila kao i Neven. I napuštali su zemlju i Sarajevo, među njima i ja, prepuštajući da kolo vode nacionalisti i kriminalci. Nemam ja nikakvo moralno pravo da se žalim bilo kome i da uzvikujem da je Sarajevo muslimanski grad, jer sam ja taj grad ostavio na cjedilu. I zato šutim. Ali ti, Nevene, i tebi slični koji ste spremni sad da držite lekcije o demokratiji i multietničnosti, vi ste gori od onih okorjelih nacionalista. S njima čovjek zna na čemu je. Oni ne kriju šta misle o sebi i drugima. Vi iskreno o sebi mislite da ste liberali, da ste kosmopoliti, da ste internacionalisti. Možda i jeste, ali u London-u, Paris-u, New York-u, Beču. Tamo vam muslimani ne smetaju. Ali kod kuće, u Rajvosa, vi biste opet da je sve po starom, a ni prstom makli niste da to staro preživi. Možda je Sarajevo postalo muslimanski grad, mozda još nije, možda će tek to postati. Kako bilo da bilo to će se desiti ne uprkos, nego upravo zahvaljujući postojanju raznih “nevena”.