Kulturna, vojna, ekonomska i duhovna saradnja između srednjovjekovne Engleske i Osmanskog carstva dok je bilo na vrhuncu moći, nije previše poznata u široj javnosti. Barem je tako bilo dok nije izašla neobična knjiga naslova “Sultan i Kraljica” kojom se dokazuju takve stvari kroz razmjenu pisama između engleske kraljice Elizabeth i osmanskog sultana Murata Trećeg. I to nije sve što ova zanimljiva publikacija nudi, kao ni njena izdavačka kuća, o čemu je ovdje riječ.

The Sultan and the Queen

“Navikli smo gledati na kraljicu Elizabetu kao na blještavu pojavu, ali i kao na ograničenog monarha opsjednutog odbranom njenog malog ‘ćoška’ u sjeverozapadnoj Evropi. Ali Jerry Brotton pokazuje da je, tokom zadnjeg poglavlja njene vladavine, Engleska bila duboko povezana sa tri velike sile islamskog svijeta. Ovo je istovremeno i slikovit narativ tog nevjerovatnog razdoblja, i podsjetnik da su naša bogatstva bila isprepletena sa onim bogatstvima iz šireg islamskog svijeta dosta duže nego što smo možda mislili.”

AMIR TELIBEĆIREVIĆ: Koliko god je knjiga Jerry Brottona o kraljici Elizabeti i sultanu Muratu Trećem poučna, zanimljiva i korisna za razbijanje određenih predrasuda o nekadašnjem Osmanskom carstvu, toliko druga publikacija iz Penguin Books, na engleskom jeziku kao i prva, može izazvati konfuziju o nekim historijskim događajima iz prošlosti Balkana i Osmanske Imperije. Knjiga nije nešto zapažena i više je u formi omanje historijske čitanke. Jača od slikovnice a slabija od enciklopedije.

Ovim riječima je Dan Jones, kolumnista londonskog The Times magazina ukratko predstavio temu knjige naslova “Sultan i Kraljica” (The Sultan and the Queen), koju potpisuje engleski autor Jerry Brotton. U podnaslovu knjige stoji – “Neispričana priča Elizabeth i Islama.” Iako naslov nekome može zvučati bajkovito na prvo čitanje, ne radi se o romantičnoj fikciji nego historijskoj dokumentaciji. Jerry Brotton je istraživao sačuvane kopije pisama, navodno skupa sa ponekim originalima, engleske kraljice Elizabete, koja je ona razmjenjivala sa osmanskim sultanom Muratom trećim.

Autor je istraživao i druge historijske dokumente, ponajviše kartografiju i trgovačke te vojne rute velikih državnih sila Evrope, Azije i Afrike, u od 1570. do 1603. godine, koji se poklapaju sa političkim i trgovinskim detaljima iz pisama. Rezultat je ova spomenuta knjiga, izašla u Velikoj Britaniji 2016. godine. Knjigom se osvježava pogled i na britanski i na evropski historijat, osim što se uklanjaju određene davno naslijeđene predrasude prema Osmanlijama.

Kada je rimski papa ekskomunicirao kraljicu Elizabetu 1570. godine, ona i njeno kraljevstvo su se našli u nezgodnom položaju. Ekonomija Britanije kao otoka, dosta je zavisila od trgovinske razmjene. Papa navodno nije mogao da joj oprosti njenu odanost protestantskoj/anglikanskoj crkvi nasuprot katoličke. Nakon toga i neki pomorski putevi su blokirani umanjujući Elizabetinu mogućnost za trgovanje sa drugim protestantskim istomišljenicima. Istovremeno, španjolski katolički kraljevi su prijetili i njenim fizičkim svrgavanjem sa trona. Prema ovoj knjizi, Elizabeth se stoga odlučila okrenuti ka istoku za pomoć. Poslala je emisare iranskom šahu pa onda tadašnjem kralju Maroka, da bi u neka doba ostvarila kontakt i neočekivani savez sa tada moćnim osmanskim sultanom Muratom Trećim. Ovim je označila početak neobične alijanse između Engleske i muslimanskog svijeta na političkoj i ekonomskoj razini, saveza kakav nije viđen od tada do modernih vremena.

Shakespeareov Othelo nadahnut marokanskim sufizmom
Do kraja 1580-ih godina, nekoliko hiljada engleskih mornara, diplomata i trgovaca je poslovalo na potezu od Maroka do Perzije. Čak je osnovana i berza kojom bi se pratio tok finansija na ovim rutama. Istovremeno, u Londonu se pojačala strast prema orijentalnim proizvodima. Kraljica se “zaljubila” u orijentalne slatkiše, a preko nje su nove riječi ušle u engleski jezik, kao što su candy, turquoise, tulip. Vremenom se još toga naslijedilo iz arapskog, turskog i perzijskog jezika. Marokanski ambasador je došao u posjetu Engleskoj, a šest mjeseci nakon tog dolaska, William Shakespeare je napisao svog čuvenog Othella. Inače, javna je tajna da je Shakespeare dio svog nadahnuća crpio iz sufijske poezije i islamske književnosti. I danas kruži nepotvrđena teorija da su njegovi “Romeo i Julia” nastali na temelju starije arapske priče o Layli i Madžnunu, a sličnosti su očigledne u oba djela.

Muhammad al Annuri, marokanski ambasador u Londonu koji je navodno inspirisao Šekspira za rad na Othellu

Engleski diplomata Robert Sherley u orijentalnoj nošnji iz Elizabetinog razdoblja

To bi se odnosilo na kulturološku i ekonomsku razmjenu. Pored njih, postojao je interes u Engleskoj i za vojnom saradnjom. Naime, osmanska flota je u to vrijeme važila za jednu od najsnažnijih na svijetu, te je kao takva mogla pomoći Engleskoj u odbrani od napada iz Španjolske. Nije poznato da li je došlo do operativne saradnje na samom bojnom polju, ali nije ni isključeno. Međutim, svakako je došlo do nabavke kvalitetnog naoružanja za engleske trupe, preko uvoza iz osmanskog carstva.

Prvo službeno pismo od sultana Murata za Elizabeth, prema Brottonovoj knjizi, stiglo je u London septembra 1579. godine, nakon što je putovalo oko šest mjeseci. Ne nudi se sadržaj pisma osim što se ističe sultanova saglasnost za saradnju, nakon što je engleski trgovac bio u posjeti Istanbulu. Opisan je izgled pisma, pa se kaže da je bilo u torbi od satena i nekoj srebrnoj kapsuli. Prisutni su isticali njegovu ljepotu i privlačnost. Rečeno je da je bilo drugačije od svih ostalih diplomatskih pošiljki do tada viđenih u Engleskoj. Bilo je napisano osmanskom varijantom turskog jezika, sa stiliziranim arapskim pismom. Tada su već imali prevoditelja na londonskom dvoru.

Naredno pismo, koje je Elizabeth odlučila poslati sultanu, posebno je zanimljivo jer se, osim vojnih, ekonomskih i političkih i poslovnih interesa, iskazuje i teološko dodvoravanje u ograničenoj diplomatskoj mjeri. Naime, poznato je kako se već postojeći sukob između Protestanata i Katolika, pored ostalog temeljio i na neusklađenim viđenjima crkvene ustanove, na način molitvi a posebno na “svetost” rimokatoličkog pape. Protestanti su odbijali bezbrojne kipove, ikone i freske koje su dominirale katoličkom crkvom, kao i posredništvo između Boga i obične pastve. Elizabeth je, po autoru knjige, pokušala da iskoristi to kao prednost u diplomatskoj prepisci sa sultanom, da mu izokola skrene pažnju kako je njena verzija Kršćanstva bliža Islamu nego druge verzije koje naziva idolopokloničkim.
U tom pismu kraljica počinje nakićenim uvodom ove sadržine:

“Elizabeth, po milosti Boga najmoćnijeg, jedinog stvoritelja nebesa i zemlje, kraljica Engleske, Francuske i Irske, nepobjediva i moćna braniteljica kršćanske vjere protiv svih idolatrija, od svega što se nalazi među Kršćanima a lažno propovijeda ime Kristovo, carskom vladaru i nepobjedivom princu, Sultanu Muratu Kanu, najmoćnijem vladaru kraljevstva turskog, najsuverenijem monarhu istočne imperije, šaljem pozdrave i želim puno sretnih i plodonosnih godina.”

Anglo-osmanska ‘koalicija’
Autor ovdje naglašava da ono što Elizabeth uvodnikom opisno proziva riječima -, “lažno propovijeda ime Kristovo” se odnosi na Katolike, baš kao i istaknuti spomen idolatrije. U to vrijeme su Osmanlije imali povremene sukobe sa habsburškom, venecijanskom i španjolskom armadom, koje su bile izrazito katoličke sile, pa je ovim načinom engleska kraljica vjerovatno računala na savezništvo protiv “zajedničkog neprijatelja,” geostrateški, ekonomski, politički a usput i teološki.

Sastanak engleskih plemića za turskim stolnjakom

Također, iako je kraljevina Maroko bila neovisna od osmanske uprave, kao i Perzija, te nisu uvijek bili u dobrim međusobnim odnosima, Elizabetini emisari su izgleda solidno održavali balans u poslovnoj i kulturnoj saradnji sa sve tri države. Knjiga sadrži i nekoliko ilustracija koje prikazuju slikarske portrete značajnih ličnosti tog razdoblja, karte i pejzaže lokacija koje se spominju u knjizi. Na nekim od slika se vide tipični orijentalni motivi među ukrasima određene prostorije, kao i među kraljičinim nakitom, što je autor naglasio u opisu slika. Kraljičina prepiska sa sultanom je završena 1604. godine kada se vladajuća struktura u Engleskoj promijenila i kada su obnovljeni dobri odnosi sa nekim katoličkim državama ondašnje Evrope. Ironično, na jednoj slici je prikazan sastanak u Somersetu spomenute godine, na kojem se dogovara primirje sa Španijom, gdje državni delegati sjede za stolom koji je pokriven sa turskim tepihom kao stolnjakom.

“Novo” čitanje boja na Kosovu
Knjiga je izašla preko poznate izdavačke kuće Penguin Books iz Londona, a prodaje se širom Evrope i SAD a posredstvom proslavljene knjižarske firme Barnes & Noble. I Penguin i Barnes & Noble važe za kompanije pozitivne međunarodne reputacije u svom fahu. Međutim, i njima se mogu potkrasti greške, da li slučajne ili namjerne, ne zna se zasad. Radi se o čudnoj fuli koja ovaj put više ide na adresu Penguin Books jer oni izdaju publikacije i odgovaraju za njihov sadržaj a Barnes & Noble distribuira i prodaje. O čemu se radi? Koliko god je knjiga Jerry Brottona o kraljici Elizabeti i sultanu Muratu Trećem poučna, zanimljiva i korisna za razbijanje određenih predrasuda o nekadašnjem Osmanskom carstvu, toliko druga publikacija iz Penguin Books, na engleskom jeziku kao i prva, može izazvati konfuziju o nekim historijskim događajima iz prošlosti Balkana i Osmanske Imperije. Knjiga nije nešto zapažena i više je u formi omanje historijske čitanke. Jača od slikovnice a slabija od enciklopedije. To je knjiga grupe autora koja srednjoškolskom uzrastu nudi kratki pregled najznačajnijih poznatih događaja svjetskog historijata, svih koji se mogu naći i na internetu i to opširnije nego u ovoj knjizi, osim jednog. Evo šta piše na stranicama te knjige o srednjovjekovnoj bici na Kosovu Polju u dijelu koji se odnosi na prošlost Osmanske imperije:

“Petnaestog juna 1389. godine, došlo je do bitke između Bošnjana i Velikoturaka. Car Murat je tada ubijen, kao što je ubijen i bosanski kralj Despot Lazar. Zbog velikih gubitaka, ni turska ni bosanska strana nisu ostvarile pobjedu, a borba se odvijala na Kosovu Polju.”

Kao izvor su navedeni anali starog Dubrovnika odnosno Raguze. Pošto su službeni detalji o kosovskoj bici ionako na klimavim nogama, srpski historičari su podijeljeni oko tumačenja iste, ovo se donekle uklapa u takve podjele. Najviše se na Balkanu spominje 28. juni (simbolično zbog Vidovdana) kao datum bitke, dok je ovdje ispalo da je 15. juni. Historijski udžbenici spominju bosansko pojačanje protiv Osmanlija u formi jedne jedinice pod vođstvom Vlatka Vukovića, ali ne kao glavnu stranu u sukobu. Ovdje ispada kako su se borili samo Bosanci, a srpska vojska se ne spominje. Zatim su i Despota Lazara proglasili za bosanskoga kralja. I na kraju ispade kako je bila neriješena ‘utakmica.’ U svakom slučaju, ako neki srednjoškolac ili student bude pripremao ispit po ovoj knjizi, možda mu je bolje da ne koristi internet jer bi mu zbunjenost postala jača strana a neznanje o Balkanu bi ostalo pod teretom zagonetke i mistike.

Učenje o svijetu kroz mape



Jerry Brotton, autor ‘Sultana i Kraljice,’ inače predaje Renesansne studije na londonskom Queen Mary Univerzitetu. Objavio je više knjiga na temu razvoja evropske renesanse i na temu preplitanja različitih velikih civilizacija iz prošlosti. Najviše je primjećen svojom publikacijom “Historijat svijeta kroz 12 mapa” kojom je olakšao studije i studentima historije i studentima geografije, pa i političkih nauka. To izdanje je prevedeno na 11 jezika.