BANKARSKI FENOMEN
Autor: Hazbija Kalač
Objavljeno: 01. Feb 2019. 02:02:56
Bankarske rezerve, pozajmice i preraspodjela bogatstva
na primjeru jednog već usvojenog teorijskog stava




„Kreiranje novca kao rezultat bankarstva sa djelimičnim rezervama, može da djeluje previše dobro da bi bilo istinito, jer se čini kao da je banka ni iz čega stvorila novac. Da bi vam ovakvo kreiranje novca djelovalo manje čudesno, imajte u vidu da kada Prva nacionalna banka daje na zajam jedan dio svojih rezervi i stvara novac, ona ne stvara nikakvo bogatstvo. Pozajmice od Prve nacionalne banke pružaju zajmoprimcima izvjesnu gotovinu, a time i sposobnost da kupe dobra i usluge. Međutim, zajmoprimci se i zadužuju, pa ih pozajmice ne čine nimalo bogatijim. Drugim riječima, kada banka kreira imovinu u vidu novca, ona stvara i odgovarajuću obavezu svojim zajmoprimcima. Na kraju ovog procesa kreiranja novca, privreda je likvidnija u tom smislu što postoji veća količina sredstava razmjene, ali ekonomija nije ništa bogatija nego ranije“. (N.Gregori Mankju, Principi ekonomije, Centar za izdavačku djelatnost Ekonomskog fakultate u Beogradu, Beograd, 2007.godina)

Iz ovih nekoliko rečenica poznatog američkog ekonomiste i autora brojnih uspješnih tekstova i knjiga iz oblasti ekonomije, može se još jednom otvoriti odavno zatvorena, ali i nikada zaboravljena tema o bankama, kamati i preraspodjeli bogatstva mehanizmom djelimične bankarske rezerve.

Prvo pitanje koje se može postaviti za raspravu, imajući u vidu inicijalni citat, jeste pitanje: iz čega to banke ustvari kreiraju nove količine novca? Iz depozita - akumulirane štednje bogatstva stvorenog kroz tržišnu valorizaciju i izmjerenu vrijednost količinom novca, koju fizička i pravna lica povjeravju bankama na čuvanje, u štednom sistemu „po viđenju“?

Banke su u početku objelodanile da su se formirale kako bi čuvale stečeno bogatstvo ljudima. Ipak, nedugo zatim, učinilo im se da ta funkcija nije i jedina koju bi one mogle obavljati. Shvatile su da to kumulirano narodno blago ima potencijal koji se može bolje iskoristiti. Zašto da novac koji je „upakovan“ u štednju za potrošnju u neko buduće vrijeme, ne bi mogao biti raspakovan i dat nekom drugom na zajam, da se taj drugi posluži tom kumuliranom „energijom“ pameti i rada i „pogura“ neku svoju ideju koja će tako na ovoj tuđoj pomoći biti iznešena tržištu na „smotru“? Zaista, čini se, banke su postavile pravo pitanje. Zašto kumuliranu vodu u brani (jezeru) ne ispustiti na nečiju tuđu turbinu, ako se ona ionako čuva za neka buduća vremena, i tako proizvesti struju prije nego zatreba vlasniku vode, učiniti tako da ona pokrene motore koji će proizvesti brojna druga dobra, iz kojih će se zadovoljiti potrebe zajmoprimca, uz obavezu da iz budućih priliva njegove vode, vrati pozajmljenu vodu vlasniku jezera? Banka na ovaj način pomaže nekom drugom, i to „energijom“ koja je kumulirana i čeka da se upotrijebi u neko buduće vrijeme. Banka time kreira novac, ne iz ničega već iz „akumulacije“ i to iz njene vremenske vrijednosti „čekanja“ koja se mjeri „uspavanom energijom“ između momenta nastanka vrijednosti i momenta trošenja te vrijednosti. Dakle banke su ovom novom funkcijom pokazale kreativnost, a time i spremnost da pomognu široj društvenoj zajednici da se bogatstvo zajednice, kao zbir pojedinačnih bogatstava, bolje iskoristi na dobrobit cijele zajednice. Ovdje se jasno prepoznaje princip solidarnosti, koji ljudsku zajednicu harmonizira u pravcu stvaranja blagostanja gdje oni koji su bogatiji pomažu one koji su manje bogati, ili siromašni, afirmišući rad i inventivnost svih članova zajednice. No, da li je solidarnost i općedruštveni napredak, osnovni motiv ovog bankarskog proširenja prvobitne namjere poslovnih funkcija? Povratimo se još jednom, za svaki slučaj, na pitanje: iz čega je ustvari banka kreirala nove količine novca? Da li baš i isključivo iz akumuliranog bogastva koje je „slobodno“ i u fazi je čekanja da ga vlasnik iskoristi u potrošnju ili nova ulaganja?

Pogledajmo model kreiranja novca u bankarstvu sa djelimičnim rezervama. Ako se pretpostavi da je banka uz desetoprocentnu obaveznu rezervu plasirala u zajam sredstva primljenog depozita, vidjet će mo da je nakon izvjesnog vremena kroz novčanu multiplikaciju ukupna ponuda novca postala mnogostruko veća od prvobitnog depozita. Ako je to tako, a jeste, može li se ustvrditi da je banka kreirala novac iz depozita? Nije li to neki slučaj gdje je na turbine drugih, koji do tada nisu imali ušteđenu vodu u akumulacionom jezeru, puštena voda koje ustvari u tom akumulacionom jezeru i nema, ili je pak mnogo manja od ukupno puštene na turbine? Pa odakle je došla ta voda?

Odgovor na ovo pitanje autor poznatih „Principa ekonomije“ N.Gregori Mankju, daje u eksplicitnom stavu da se kreiranje novca na ovaj način ne stvara iz ničega jer se ne stvara nova vrijednost iz razloga što se zajmoprimci istovremeno i zadužuju te ih, kako kaže, pozajmice ni malo ne čine bogatijim. Ovakav odgovor obeshrabruje prvobitno povjerenje u dobru namjeru banaka, da se i onima koji do tada nisu stvorili sopstvenu uštedu, pomogne da dođu do vrijednosti koje će biti veće od potrebe za tekućom potrošnjom. Zašto? Pa ako je svrha pozajmica koje banke daju povjeriocima da isti učine kupovinu i potrošnju na račun nekih budućih vremena, otvara se novo pitanje, iz čega će vratiti pozajmljena sredstva, koja su još dodatno opterećana kamatom, ako se tom pozajmicom ne očekuje uvećanje njihovog bogastva, a to znači uvećanje općeg nacionalnog bogatstva, za koje autor „Principa ekonomije“ kaže da se ovim zaduženjem ono ne uvećava. No, ovim pojašnjenjem o porijeklu novca poznatog i priznatog ekonomskog autoriteta, nije dovedeno samo u pitanje bankarsko povjerenje već je otvoreno pitanje preraspodjele nacionalnog bogatstva, na principima koji nisu tržišni već su umotani nekim velom tajne i naslućuju neku ozbiljniju sistemsku anomaliju.

Vratimo se na pitanje bankarske rezerve, kako nastaje i kakvu ulogu ima u kontekstu ove teme.
Bankarska rezrva je depozit koji je banka primila a nije ga pozajmila. Dakle, riječ je o novcu koji je neko pravno ili fizičko lice povjerilo banci na čuvanje „po viđenju“, što znači do roka kada mu ta sredstva budu trebala, kada će ih povući. Bankarska rezerva se reguliše zakonom i politikom banke, i ona u savremenim uslovima nikada nije stoprocentna, jer bi u tom slučaju banka bila uskraćena prava na pozajmljivanje novca. Različiti su procenti obavezne bankarske rezerve a najčešće se kreće od 10 do 30%. Ako je 10% to znači da je na svakih 100 nj. (novčanih jedinica) banka dužna da 10 nj.ima na računu u svakom momentu a da 90 nj. može pozajmiti drugim licima. Pozajmljena vrijednost 90 nj. kod iste ili neke druge banke postaje novi depozit koji po istom mehanizmu proizvodi rezervu od 9 nj.i novu pozajmicu, a to znači i novi depozit od 81 nj. I tako redom sve do momenta kada od 100 nj.početnog depozita imamo 1000 nj.u opticaju. To je rezultat novčanog multiplikatora zasnovanog na propisu obavezne rezerve koja ostavlja mogućnost plasmana sredstava iz depozita uz obavezu čuvanja jednog dijela kao rezerve.



Obavezna bankarska rezerva je kao mehanizam propisana na temelju pretpostavke o kontinuiranom toku pristizanja novih depozita koji će u svakom trenutku biti jednaki vrijednosti zahtjeva za podizanjem depozita umanjenim iznosom povraćenih pozajmica. Ova pretpostavka u kontekstu ove teme traži posebno sagledavanje u smislu davanja odgovora na pitanje: odakle dolazi taj novac koji pokriva novčani „procijep“ koji stvara mehanizam obavezne bankarske rezerve u jednom finansijskom sistemu?

U koliko se ne bi ostvarila pretpostavka, da u banku pristižu uvijek nove količine novca na depozit, banka bi u jednom trenutku došla u situaciju da ne može isplatiti povjeriocima depozite. To bi zasigurno dovelo do gubljenja povjerenja u banku i time do neočekivanog povećanja zahtjeva za podizanje depozita, a to bi za banku značio i kraj. Dakle nema banke bez stalnog priliva novih depozita. Jasno i tome ne treba nikakav dodatni dokaz. Ono što treba dokazivati povezano je sa pitanjem upravo obezbjeđenja stalnog priliva depozita. Kako objasniti da se bankarskim kreiranjem novca iz depozita, na osnovu primjene obavezne bankarske rezerve, odnosno novčanog multiplikatora, ne uvećava nacionalno bogatstvo, zajmoprimci banci vraćaju više novca od onog što su uzeli zbog kamate, a istovremeno u banku pristižu novi depoziti koji su najmanje jednaki koliko banka u nekom presjeku dobija zahtjeve za podizanje depozita uz umanjenje povraćaja pozajmica? Da ovo još jednom ponovimo: zajmoprimac uzima pozajmicu, ne uvećava bogatstvo, vraća više nego što je uzeo, a sa ovim očiglednim minusom, učestvuje u masi koja obezbjeđuje kontinuitet u prilivu stabilnih količina depozita. Ovaj mehanizam očigledno proizvodi energiju iz ničega, ili se, kako je dokazano da to ipak nije moguće, “hrani” energijom iz nekog drugog sistema?

Kreiranje (emisija) novca iz bankarske rezerve (depozita) je prema riječima autora „Principa ekonomije“ samo u cilju postizanja veće likvidnosti u zajednici, odnosno u funkciji je bržeg procesa razmjene roba i usluga. Kao što vidimo iz početnog, tematskog citata, ova emisija novca ne proizvodi novo bogastvo jer se istovremeno za kreirani novac formira obaveza, odnosno dug, a dug se mora i vratiti, naravno, jer banka ne daje novac bez sigurne garancije. Ali šta je u tom slučaju kamata koju banka zaračunava na pozajmljena sredstva? Da li je ona samo trošak plata uposlenih u banci na koji se dodaju ostali troškovi poslovanja banke ili banka kroz kamatu ostvaruje dobit kao višak prihoda nad rashodima? Ako banka ostvaruje dobit, a dobit je, nesumnjivo, bogatstvo, zar se u tom slučaju ipak ne uvećava opći nivo nacionalnog bogatstva, ili se pak radi o tome da se povećanje bogatstva banaka kroz ostvarenu dobit dešava na račun bogatstva drugih učesnika u procesu kreiranja novca, i da pri tom opći nivo nacionalnog bogatsva ostaje nepromijenjen? Ako je tačno da se kreiranjem novca putem novčanog multiplikatora ne proizvodi novo bogatstvo a banka ostvaruje dobiti, u tom slučaju se očigledno radi o mehanizmu preraspodjele strukture nacionalnog bogatstva gdje banka uvećava svoje bogatsvo na račun ostalih učesnika.

Zaključivanje ovog teorijskog ispitivanja osnovanosti teze da novokreirani novac putem bankarskog novčanog multiplikatora ne proizvodi novo bogatstvo i posljedičnog pitanja iz čega se u tom smislu kreira novac, ne može se završiti bez pitanja i odgovora kako banka obezbjeđuje stalni priliv novih depozita i iz kojih izvora.

Svaki novi plasman depozitnih novčanih sredstava na osnovu propisa obavezne bankarske rezerve, vidjeli smo, potencijalno je i novi depozit. Ovo znači da se pozajmljivanje sredstava pokriva samim pozajmljivanjem, odnosno da dotok novih depozita kao pretpostavke pozajmljivanja, odnosno novčane multiplikacije kreira sama banka, u značajnom procentu iz samog pozajmljivanja, odnosno iz plasmana depozitnih sredstava iznad obavezne rezerve. Ovdje je sa razlogom zanemareno pitanje početnog kapitala banke, pozajmica koje banka povremeno čini kod centralne ili kod drugih banaka za pokriće nivoa obavezne rezerve, zatim prihoda privrede i stanovništva ostvarenih poslovanjem sa inostranstvom, finasiranjem budžetskog deficita iz primarne emisije (koje se sve više zakonom zabranjuje) i sl. Pomenuto zanemarivanje ne ide na uštrb analizi ove teme, jer se pitanje novčane multiplikacije odnosi i u vezi je sa pitanjem depozita.



Zakonski propisi u oblasti bankarsko-finansijskog sektora sve više ograničavaju upotrebu gotovine te poslovanja gotovim novcem što direktno utiče na povećanje depozita u bankama. Ipak, najvažniji mehanizam obezbjeđivanja kontinuiteta novih depozita u bankama jeste kamata. Kamata je ustvari vremenska cijena novca, što znači da je ona uslovljena pored visinom novčanih sredstava i vremenom angažovanja novčenih sredstava. Kamata je i sa stanovišta novčane multiplikacije centralni mehanizam kreiranja novčane mase. Preko kamate banka postaje institucija za posredovanje u trgovini novcem, ali i institucija kreiranja novca na osnovu tražnje novca. U postupku novčane multiplikacije kamata banci obezbjeđuje prihod iz kojeg kada se podmire troškovi ostaje višak ili dobiti a radi se uvećanju kapitala banke, odnosno kapitala vlasnika ili akcionara banke.

Zaključak
Novčani multiplikator u relaciji sa eskontnom stopom centralne banke te intervencijama na otvorenom tržištu, u javnosti, posebno naučno-stručnoj, slovi kao osnovni mehanizam kreiranja novčane mase, odnosno ponude novca. Ova anliza je nedvosmisleno pokazala da ovaj bankarski mehanizam predstavlja, ustvari, mnehanizam za preraspodjelu nacionalnog bogatstva u korist bankarskog sektora.

Teza koja je postavljena od brojnih naučnika, među kojima je i citirani N.Gregori Mankju, u djelu “Principi ekonomije” da kreirane nove količine novca putem novčane multiplikacije u bankarskom sektoru ne stvaraju novo bogatstvo već služe samo za povećanje stepena likvidnosti u privredi, predstavlja kamen temeljac u dokazivanju teze izvedene u zaključku ove rasprave. Naime, nesporna je činjenica da bankarski sektor najveći procenat stečenog bogatstva ostvaruje upravo iz novokreiranog novca plasiranog na finansijskom tržištu uz kamatu, pa je i jedino logičan zaključak da ako ova operacija ne donosi novo bogatstvo, ono što je banka ostvarila kao novo bogatstvo nastalo je na račun ostalih učesnika u kreiranju novih količina novca, odnosno, rezultat je preraspodjele nacionalnog bogatstva u korist bankarskog sektora.