ALI-PAŠA VJEČNO ŽIVI!
Autor: Avdo Metjahić
Objavljeno: 20. Jan 2019. 14:01:28


AVDO METJAHIĆ: Ljubiša perom mlati praznu slamu, ili kako u našem kraju kažu “Dokon pop i goveda krsti”, a trebao bi znati da su Vasojevići bili podanici i najvjerniji pravoslavci begovima Šabanagića, i to sve dok im je Đul-beg punio jasla. Kada je to nestalo tražili su, kome će se prodat bolje. Najprije su našli knjaza Nikolu, a kasnije i ruske misionare.
Znači, Polimska bitka kako je lažno tumači Moračanin je čista laž i obmanjivanje javnosti. Ali šta drugo očekivat od svetosavskog guslara.
Surfajući na internetu naletjeh na portal “Magazin Sedmica” u kojem je još avgusta mjeseca 2017., nekakavo nacionalističko škrabalo, Ljubiša Moračanin, napisao je tekst, pod naslovom: Али-паша Гусињски не заслужује топоним у Црној Гори!. Moram priznati da me dobro nasmijao sa svojim razmišljanima, prije svega sa glupostima. Dvoumio sam se da li da mu odgovorim?! Da li da odgovorim na velikonacionalistički obični šljam koji izlazi iz kuhinje crnogorskog srbovanja. Moračanin u njegovom nacionalističkom pamfletu napisao je velike laži, naravno da je tu specijalnost nalijedio, jer tvrdi da su Ali-pašini izvori, tako preimonovani šezdesetih godina, da su se do tada zvali Gusinjski izvori.
To je čista laž! Izvori su bili u vlasništvo Šabanagića, predaka Ali-paše, pa poslije njegove smrti, odnosno atentata na Ali pašu narod ih je prozvao “Ali-pašini izvori”. Želim naglasiti da su za atentat na ovog velikog gaziju i patriotu gusinjsko-plavskog kraja, angažovali otpad od čovjeka, da nasrne na Ali pašin život, a platili su mu, tadašnji vrh CG, crnogorski kralj Nikola, Servi, ali i Austro-ugarska je upetljana. Znači trebalo je da se ujedine tri ondašnje države, kraljevine, da bi ubili jednog pašu koji je bio strah i trepet za neprijatelja koji su pohodili na Plav i Gusinje, i koji je bio centar otpora Crnoj Gori, Serviji kao i Austro-ugarskoj.

Da se razumijemo, svenarodni sabor na Ali–pašinim izvorima u Gusinju, nije posvećen nikakvoj pravoslavnoj svetosavskoj svetkovini “Ilijinom danu”, nego izrazito sjećanje na Ali-pašu. To je ključni razlog, i upravo oni koji se rado sjećaju ovog velikog gazije oni pohode na Ali-pašine izvore, na taj način ne želeći da se zaboravi njegova velika historijska uloga. Jer sa današenje pozicije gledišta nije teško nagađati da nije izvršen atentat nad njim, šta bi se sve događalo sa Plavom i Gusinjom, ali može pretpostaviti da je preživio atentat CG ne bi bila u današnjima granicama. Isto važi i za dobar dio južne Servije! Historijska stina je velika zato ga slave njegovi sunarodnici, jer je bio pravedan za sve koji su živjeli na teritoriji pod njegovom ingerencijom, ali bio je i ostao veliki gazija Plava i Gusinja, tako će i biti dok postoje Plav i Gusinje.
Za Ljubišu i njemu sličnim da ne bude zabune, nisu nikakvi snovi ali dokle god postoje Plavljani i Gusinjani postojat će Ali-paša u njihovim srcima.
Ime Ali-paše Gusinjca karadačka, srpska pa i jugoslovenska historija, uticajem veliko Serva, bilo je zabranjeno javno govoriti o njemu, ali su ipak školski uzrasti i stariji znali puno o njemu, kao velikom čovjeku i junaku.
Crnogorsko srbovanje plavsko-gusinjskom kraju izuzetno je poznato, imali su svu vlast u ovom kraju od oktobra 1912., ali od genocida (1912 / 13. i 1919.), a nakon toga i teror nikad nije prestajao protivu Bošnjaka i Albanaca. Uprkost svemu tome, ova dva miroljubiva naroda su opstali. Poznati sunadaleko i naširoko da vole svoj vatan, svoj toprak. Zar treba nekoga čuditi zašto u njihovim srcima živi Ali-paša Gusinjac Šabanagić i zašto mu se sa masovnom okupljanjem čini pomen svake godine na Ali-pašinim izvorima, koji nose i nosit će njegovo ime dok je svijeta.
Historijski je poznato da je Ali paša Šabanagić nacionalni junak, posebno što ruke nije okrvavio na bilo čiju nejač. Ovo dobro znaju crnogorski i srpski historičari. Također dobro su znali oni Karadačani koji su okupirali Gusinje i Plav i pri okupaciji napravili su gnusne zločine – Genocid nad muslimanima, Albancima i Bošnjacima. To Plavljani i Gusinjani neće i ne smiju zaboraviti, kao ni velikog Ali-pašu.
Zbog omjera zločina genocida u Plavu i Gusinju, kralju Nikoli je jedan Plavljanin uputio narodnu kletvu: “Da Bog da ti se fara utrla i Cigani ti na odžaku kovali” (bez namjere bilo kakve uvrede prema čestitom romskom narodu koji su proganani po svijetu). Ova se kletva u dobroj mjeri obestinila, tako da se kralju Nikoli svaki trag utro i Cigani mu na njegovo kraljevstvu kuju i kalaišu. To Ljubiši niko od ‘guslara’ nije imao da odgudi, da njegov nesuđeni i u zločinima okorjeli kralj Nikola, može dobiti samo prezir ali nikad spomen obilježje, jer on i njegovi sljedbenici zagadili su lijepu i pitomu dolinu Plava i Gusinja.



Izvjesni Ljubiša Moračanin obmanjuje javnosti, ali ujedno potvrđuje tvrdnje srpskog oca nacije Dobrice Ćosoca, ratnog zločinca iz ’90-tih, koji kaže: "Lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene intelegencije, lažemo stvaralački, maštovito i inventivno”.

Što se tiče Polimske bitke, šta je bio povod a koju su izazvali baš ti Ljubišini Vasojevići, pljačkom konja i otimačinom jedne žene, naglašavam pravoslavke, koju je oteo jedan pravoslavac drugom pravoslavcu, muž njen se tada požalio Ali-begu, koji je tražio od vojvode Miljana Vukova da se vrati žena mužu i takođe da se vrate konja svom gazdi, ponavljam,mradi se o pravoslavcu, takozvani Srbin potomak Vasa krivog. Miljan, nije htio natjerati svog pravoslavca da vrati tuđu ženu a ni pljačkaše konja da ga vrate svom gazdi. Opljačkani pravoslavac kada se požalio, tada, Ali-begu da mu sačuva čast. Ali beg je bio primoran dići čitavu kazu da krenu na Polimlje, našto su se Ljubišini Vasojevići “junački” dali u bjeg. Kada je Miljan uvidio da gubi bitku zamolio je Ali-bega da prestane i ne “pršti sirotinju”, koju je taj Miljan stavljao pred sobom, te da će vratit ženu svom mužu i konje gazdi. Miljan i njegovi privatni Vasojevići izgubili su bitku! Kada je pravoslavcu vraćena ukradena supruga i konji, Ali-beg koji je pokazao veliku humanist, sa velikom pobjedom vratio se u svoje Gusinje.

Ljubiša perom mlati praznu slamu, ili kako u našem kraju kažu “Dokon pop i goveda krsti”, a trebao bi znati da su Vasojevići bili podanici i najvjerniji pravoslavci begovima Šabanagića, i to sve dok im je Đul-beg punio jasla. Kada je to nestalo tražili su, kome će se prodat bolje. Najprije su našli knjaza Nikolu, a kasnije i ruske misionare.
Znači, Polimska bitka kako je lažno tumači Moračanin je čista laž i obmanjivanje javnosti. Ali šta drugo očekivat od svetosavskog guslara.
Nema potrebe pisati o Nokšiću, jer tu Ali-beg nije učestvovao. To je poznato. Ali jeste januara mjeseca sljedeće godine, nakon bitke na Nokšiću, gdje je porazio Karadačane i Ruse koji su vodili sve pobune u tim brdima

Jest, Berlinskim kongresom Evropa je dodijelila Plav i Gusinje Karadaku, ali Karadačani gubitkom bitke na Nokšiću, jednu godinu kasnije, tražili su od evropskih velikih sila da za Plav i Gusinje zamijene za Hote, Grude i dio Kastrata, što se kasnije posredstvom Evrope ostvaruje. Kada su Karadačani htjeli zauzet tvrđavu kraj Tuzi, dobili su isto kao na Nokšiću. Godinu dana nakon toga, Karadak opet traži zamjenu za Ulcinj, kojeg posredstvom Evrope dobija i gdje im mornarice nekih evropskih zemalja pomažu u zauzimanju Ulcinja.


Ali paša je bio jedan od osnivača čuvene Prizrenske lige


Što se tiče toponima u Plavu i Gusinju, poslije okupacije od strane Servije i stvaranja kraljevine SHS, Servi su dali imena nekih toponima po Sv. Savi, koji nisu bili prisutni na tim prostorima ranije, ali “sila Boga ne moli i Bog silu ne voli”, i tu je Sv. Sava bio samo na silu, i vrijeme mu je bilo da ode, jer je na tuđoj zemlji, i da se nikad njegovo ime ne pomene na tim prostorima. Već se to mijenja.

Što se tiče tzv. mezarja Hrankovića kod Plava, ime je izmijenjeno od mezarja Redžepagića, te zatim Šehidsko mezarje u “Groblje Rankoviće”. Opet to Plavljani nisu prihvatili nametnuto ime, i nazvali su ga Hrankovići. Zna se da je mezarje nekoliko vjekova ranije nosilo ime “Mezarje Redžepagića”, sada ponovo nosi ime “Šehidsko mezarje”.

Da ponovim i naglasim: Ali-pašini izvori su bili, tako će i ostati, sve dok je Plavljana i Gusinjana, tako će se zvati. Pored toga, Ali-paša Gusinjac zaslužuje ne samo jedan toponim, nego obilježje, manument, kako u svakoj od ove dvije čaršije ime ulice, isto tako i drugim djelovima Sandžaka. Tako će i biti, to će se dogoditi!
Da napomenem ovu istinu koja kaže: Djeca vaspitavana i školovana na lažima teško mogu postati kvalitetnije ličnosti od onih koji su ih naučili tim lažima.
Jedan Turski diplomata je rekao u povjerenju ženi karadačkog kolege, koja je bila muslimanka: “Da su Turci cijenili Srbe kao poslušne i imali donekle povjerenje u njih. A Karadačani, odnosno takozvani Srbi na tim prostorima, kaže on, to su bili kokošari, koji su pljačkali nezaštićene karavane i poslije pričali priče i smišljali guslarske deseteračke laži”. I takvi su i dan danas oni koji su kao Ljubiša; jadni, nikakvi, lupeži, poltroni, jednom riječju, - ološ.
Jedan pisac napisa ove redove koje ću citirati, mada pričaju njegovi sunarodnici da je povukao vklagu i da se prodao, ali neka bude završetak na ovu moju besjedu: “Našu djecu u škole ubjeđuju da su Turci, a uče ih da mrze Turke«, »Svoju djecu uče da mrze našu, a našu da mrze sami sebe» i «Kao da mi nismo imali ni junaka, ni običaja, ni ljudi, ni pjesama, ni učenjaka. Ako se neko njihov ubo - sad ga pominju i turaju u knjige, slave i uče. A o našima ništa. Ne pominju ni one što su dizali bunu protiv Turaka«.