Da ovozemaljski zakoni ne važe i za pjensničke zakone, da ovozemaljske granice, i one materijalne i one druge, najčešće su izbrisane u pravim pjesničkim mozgovima, te da oni imaju samo svoje ograde, ako ih uopšte imaju, da se oni drže samo svoga zakona, najčešće onog svog instinkta, da rodbinske pjesničke veze su često i jače od onih krvnih, uvjerava me život svakoga dana. Zašto? Najvjerovatnije zato što su oni ipak sa druge planete, a to znači od drugačije krvi nego normalni čovjek.

Ali da skratim i da krenem s onim što sam htjela ovim tekstom reći, pojasniti, ispričati kao pouku, dati na znanje onima koji mogu, žele i trebaju znati i to razumjeti.

Helemnejse, krenem ti ja iz Bihaća poslije predavanja na put po Krajini, po lijepim predjelima te bosanske zemlje meda i krvi; kao i uvijek Una rijeka krasi dolinu, a brdovite krajolike šara upravo najjača jesenja boja šume. Dok tako čovjek prolazi pored Une, jedne i jedine, ne može a da ne razmišlja o tome, da ako u čovjeku ima 70 posto vode, onda mora i u ovim ljudima koji ovdje žive, ovdje pored ove čiste i dženetske rijeke, najmanje toliko od čistote njene vode u sebi imati. Sunce još spušta svoju toplotu, pa iako je put krivudav i uzak, i najčešće su ograničenja 40/50 km na sat srećna sam što mogu sve ovo da vidim i uživam u ovom krivuljama, koja malo malo pa presijecaju vozne šine po kojima vozovi valjda i ne prolaze više, ili ako i prolaze, onda skroz rijetko. U današnje vrijeme za "bijesna" auta dosta nezgodan put, rekli bi svi, ali meni danas ovo odgovara, jer ja želim vidjeti prirodne ljepote ovog dijela Bosne.



I tako u zanosu jesenje čarolije stižem ja do Bosanske Otoke. Na raskrsnici, ispred mosta vidim znak za Bužim.

Bužim!?

Da! Tamo živi moj dobri prijatelj pjesnik i veliki umjetnik fotografije Nedžib Vučelj. Mnogo je dobra meni učinio, mnoge umjetničke fotografije same mene mi je podario; Na stotine najljepših slika mog bitka je upravo on načinio, da ostane, da se ne zaboravi. A ko ne voli ostati lijep, makar na slikama? Svi mi volimo ipak ljepotu, koju i drag Bog voli, jer da je ne voli ne bi je ni stvorio. Tako ja mislim i krenem k Bužimu. Odoh da ga vidim i da popijem kafu sa tim dobrim čovjekom i umjetnikom grada Bužima.

Dok vozim njemu razmišljam o tome da je on morao pored ove prirodne ljepote ovog kraja početi istinski da se bavi umjetničkom fotografijom. Ljepote se posvuda nude pogledu i čovjek ne može, a da ne izvadi makar mobitelkameru i to ovjekovječi.



Imam sreće da je Nedžib danas u Bužimu. Hotel "Urban", kaže, tu pijemo kafu, njega ne može čovjek da promaši i posve lahko ne pronađe, dodaje znajući moju mahanu da baš u orijentaciju u prostoru nisam neki velemajstor.

Eto, nismo ti mi ljudski ni stigli popiti kafu gleda Nedžib nemirno k suncu kako mu brzo zamiče, i hita me, dok nije otišlo posve iza brda, jer treba da odemo vidjeti par simbola ovog malog grada koji liči na naš ostavljeni Tutin i uhvatimo njegovom kamerom ove trenutke.

Pretpostavljam gdje će me povesti. Sigurno k onom tajanstvenom starom gradu na vrh brda. I, da, krenuo je tamo. Ali... Ovaj put ćemo samo do drvene džamije i njenih fantastičnih starih nišana, kakve nijesam, po ljepoti takve, nikada ranije vidjela. Umjetnik neki klesar je tu pored te drvene arhaične bosanske bogomolje zasadio najljepše kamene cvjetove. Želim da i ja tu pored njih posadim sebe na fotografijama Nedžiba Vučelja, prije nego požurimo prije akšama na drugo mjesto.



Sunce nam prebrzo ide, a Nedžib želi da mi pokaže, i uslika pored još na par znamenitih i lijepih mjesta ovog njegovog grada. Ovaj put se nismo popeli do Starog grada, govorim. Drugi put ćemo to, kaže Nedžib i pali u žurbi svog starog golfa.

Da. Tu smo. Tu gdje leži za vječno najveći simbola Bužima. Heroj! Izet Nanić! Na mnogim mjestima u ovom gradu je njegova slika. Isto kao ono Titine slike u Titino vrijeme. Volim i ja ovog junaka i suza bi mi svaki put krene kada ugledam na tv-u, ili internetu o ovom heroju neki prilog.

Ne znam da li je svijet ikada imao ljepšeg, mlađeg i tako tragičnog heroja? Zadnji zalutali metak da bude njegov?! Kako da ga baš zadnji metak pogodi?! Tajna je to, i ostaće za nas tajna još dugo vremena. Ali, eto, valjda mu bilo toliko života! Njegovo tijelo leži ispod gvozdenog cvijeta i kamene, ovdje na ovom brdu gdje je i spomenik mnogobrojnim junacima Bužima. Čitajući imena uhvati čovjeka jeza kada vidi koliko samo mladosti je ovdje izginulo da bi sačuvalo i odbranilo svoj grad.

- Bužim je grad koji nikada nije silom osvojen, govori mi Nedžib, prije nego smo proučili Fatihu tom junaku i njegovim borcima.



Još na jedno mjesto te želim povesti, govori Nedžib. Nedaleko od ovog šehitskog mezarja ima još jedna znamenitost. Sad ćeš vidjeti kako Krajišnici muče svoje žene, govori i smije se zagonetno.
I opet do mezara. Po treći put u roku pola sata. Ograđen je, velik i moćan, i sa toliko ljubavlju urađen.
- Ovo je mezar koji je svojoj ženi napravio jedan Krajišnik. On tako često dođe ovdje i sređuje taj mezar...
Nisam mu zapamtila ime, ali nije ono sad ni bitno. Bitno je da sam ja kroz njegov primjer sada sve Krajišnike vidjela kao nježne i junačke sinove. Jer, samo veliki junaci mogu tako nježni i dobri biti prema ženi.

Noć je brzo pala i ja sam zakonačila u Bužimu, kod Zilhe Bunić, kako bih ujutru vidjela još šta veličanstveno u ovom gradiću. Nedžib je došao da me vodi da pijemo jutarnju kafu i da mi pokaže prije nego krenem dalje još neke znamenitosti svog grada. Jutros umjesto kamere nosi potešku monografiju našeg velikog i u svijetu dobro rangiranog slikara Dine Trtovca koji živi u Zagrebu i sa kojim me je želio upoznati, jer se nekako do nejga ne dolazi baš lako i bez preporuke. Gledamo mi (neko je društvo sa nama, ne mogu imena da se sjetim) tu monografiju i malo smo iznenadženi premodernim stilom našeg Dine Trtovca. Počinjemo malo da kritikujemo njegove linije i štrafna polja raznih boja. Nedžib se nervozno mrda, ubjeđuje svim silama da je to umjetnost prava i da on zna šta je umjetnost i na kraju pokazuje na moju haljinu i govori: Evo vidiš ni ti nisi obukla haljinu sa cvjetovima, nego upravo u stilu slika Dine. Ne da on svog zemljaka, ne da on svoje zemljake uopšte i bori se za njih i postavlja ih kao i svojom kamerom u lijepom svjetlu. I tako Nedžib nosi danas Bužimom ovu potešku monografiju i pokazuje mi ljepote grada u kojem je proveo i provodi dobar dio svog života.

Rasim Bajrić

No, prije nego krenem dalje ka Banja Lucu željela sam da odem nabrzake do frizerke da operem kosu, ne znajući da to neće biti lahko. Da, ono po čemu je Bužim danas još poznat, je da se ovdje na termin kod frizerke mora danima čekati. Prije ćeš doći do predsjednika opštine nego do krizerke. Bilo je to i meni čudno. U par salona smo pitali i molili, pa iako Nedžib ima dobrih veza, ništa se nije moglo učiniti i gotovo da sam otišla iz grada nesređene kose, da nasmijana frizerka Semira Dizdarević nije pristala da me nekako ubaci u nekoj pauzici između mnogobrojnih zakazanih termina. Kao po običaju, u frizerskom salonu se otkriva duša grada. Dok mi ona kosu sređuje čujem od nje da ona sama ne želi iz Bužima nigdje, jer ovdje ima sve, ali da drugi narod odlazi svakim danom. Odlaze i oni koji su ovdje imali posao, i oni koji nisu. Sve manje je djece u školama i po njima se odlasci u svijet najviše osjeti. Iako je Bužim grad blizanaca i ove krajišnijke ovdje rađaju po dvoje odjednom, ipak je sve manje i manje djece i ako ovako nastavi biće i bužimljani željni vidjeti dijete na ulici.

I imalo je na ovom mom putešestviju još par događaja, o kojima ću nekom drugom prilikom, ali ono što na kraju moram još istaći je da u ovom gradu živi i čovjek koji voli da čita knjige. Ta rijetkost se zove Rasim Bajrić. On je čovjek koji je pročitao na hiljade knjiga i to mu je još od malih noga najveća ljubav. Njega moram da istaknem, jer u nas Bošnjaka je malo takvih koji čitaju knjige kao što je Rasim. Mnogi u nas pišu, ali rijetki nažalost čitaju, pa sam ja često zato tužna i upravo kritikujem to naše stanje koje nas i dovodi u pozicije u kojima smo i pokušavam da se borim protiv te naše mahane, naglašavajući da je upravo u knjizi moć i nisu slučajno prve riječi u Kur`anu - UČI i proučavaj.