NJEGOŠEVSKA I NACISTIČKA ETIKA
Autor: Šemso Agović Objavljeno: 06. Nov 2018. 14:11:48
Odgovor je kratak i jasan: za legitimaciju toga strašnog djela izvođači koriste strogo i precizno izrađenu etiku, u kojoj su dobro i zlo izvrnuti u svoje suprotnosti (perversio boni). Ovdje kolokvijalno – onu iz »istrage poturica« nazovimo njegoševskom, onu iz Holokausta nacističkom (Peter Hase); obje su sušta suprotnost humanoj, opšte-civilizacijskoj etici. Prof. dr. Didier Pollefeyt sa Fakulteta za teologiju i religiologiju u Leuvnu (Belgija) u svojoj knjizi Etika i teologija po Holokaustu objašnjava da je nacistička etika sistem za legitimaciju i realizaciju poduhvata u obliku farizejske (licemjerne) etike, koja opravdava samu sebe. Ona ima dva cilja – uništenje Židova u prvoj fazi, i uništenje hrišćanstva u drugoj, koje je bazirano na slavljenju najpoznatijeg Žida u istoriji – Isusa Hrista. Hitler i nacizam se nikako nisu kanili podrediti Jevreju Hristu, niti ga slaviti. Nacistička etika, zapisana u Mein Kampfu, diabolizacijom razdvaja Židove i Njemce na zle i dobre: Židovi nisu ljudska rasa; stvoreni su prema liku đavola; Židovi su rasna tuberkuloza čovječanstva. Jednaku diabolizaciju devedeset godina prije nacističke Njegoš prezentira u Gorskom vijencu: njegova sabraća islamske vjeroispovijesti su vražji kot, koje je kao ontološko zlo nužno istrijebiti. Sto četrdeset pet godina kasnije – u brutalnoj agresiji na BiH, Njegoševa diabolizacija će biti pogonska sila za genocid epskih razmjera nad Bošnjacima širom BiH, a međunarodna zajednica će priznati samo onaj u Srebrenici. Metode uništavanja bošnjačkog življa po grozovitosti će nadmašiti one nacističke, počevši od spaljivanja živih ljudi, Korićanskih stijena, i da ne nabrajamo dalje... Nacistička, kao i njegoševska etika su preplavile mase marginalaca, kojima je za vrijeme Holokausta, odnosno agresije na BiH, bilo omogućeno da pojedinačno ili organizovano pretvaraju u djelo njene postulate, što je rezultiralo brojnim i strašnim zločinima. Uprkos tome, u oba slučaja suđeno je samo šačici vođa – recimo – u Jerusalemu Adolfu Eichmannu, i u Haagu Radovanu Karadžiću. Oba zlotvora su u skladu sa etikama koje su ih vodile iznosili svoje odbrane, pokušavajući uvjeriti sud i svjetsku javnost da su samo vršili dobra djela uništavajući zlog neprijatelja. Istorija je na korektan način zaključila poglavlje Hitlera, nacizma, nacističke etike i Mein Kampfa. Ostale su samo tu i tamo grupice marginalaca, koji njeguju nacističku ideologiju vodeći borbu prije svega protiv bjegunaca sa Bliskog istoka, koji prijete da islamiziraju i porobe Evropu. Mein Kampf pak možete naći u nekom muzeju istorije kako čami na polici i prašnjav opominje na zlo nacizma. Sa Gorskim vijencem je u pitanju neviđen i nečuven skandal: ne morate ga tražiti, on će vas susresti prođete li školskim sistemom država nastalih raspadom SFRJ kao đak ili kako drugačije, i ošinut će vas njegova diabolizacija bez obzira na kojoj strani se nalazite - na strani njegovih žrtava ili idolopoklonika. On je zarobio umove svojih vlasnika koji se kunu u njegovu etiku. Zabetoniran je u temelje školskih sistema i ne dozvoljava pomak naprijed u kultivizaciji društva. Njegovi branitelji budno paze da mu se priđe, mada ne treba odustati od pokušaja da se ga smjesti na police pokraj Mein Kampfa, gdje mu i jeste pravo mjesto. To je sveta dužnost svakog razumnog čovjeka, koji je u prilici nešto učiniti, da se taj skandal jednom već okonča. |