Svojih 10.000 (deset hiljada) napisanih stranica sam zapalio u svom dvorištu i krenuo kao pisac...
SEAD MAHMUTEFENDIĆ - PRIČE I DOGAĐAJI VELIKIH PISACA
Autor: Dr. Bisera Suljić-Boškailo
Objavljeno: 29. Sep 2018. 15:09:19
(Sead Mahmutefendic rođen u Sarajevu 1949. g. Osnovnu školu i gimnazju završio u Konjicu. Diplomirao Juznoslavenske književnosti i jezike i latinsku filologiju sa rimskom kniževnošću u Beogradu.
1973. g. počinje se baviti pedagoškim radom u Hrvatskoj i Bosni gdje je u Sarajevu i 2014. otišao u penziju.
Autor je 40 knjiga što izvornih što prevedenih, od kojih je 13 romana, što je najveći broj romana u istoriji bosanske književnosti). Priredio je 15-tak knjiga. Preveden je na desetak svjetskih jezika.
Višestruki je dobitnik nagrada. Dvostruki je autor godine, 2001. 2017.
Dobitnik je prestizne bosanske nagrade "Skender Kulenovic" 2017. g.
Nominiran je za najprestižniju svjetsku književnu nagradui IMPAC Dablin-AWARD-nagrada. (predvorje Nobelove nagrade).



Sead Mahmutefendić je od ranih studenskih dana u Beogradu znao da će biti pisac. I krenuo je na taj put pišući dnevno i po 20-30 stranica. Od tog vremena 73. g. pa do svoje 32 godine on ima kod sebe svojih napisanih, a ne objavljenih oko 10. 000 stranica.

- Kada mi se 3 kćerka, Lejla, rodila, znači, 32 godine mi je, ja stanem pred ogledalom i kažem sebi: izgleda da ovo nije dobro. lagat možeš cijeli svijet, ali sebe lagat je toliko ružno. To ti je isto kao kad čovjek posti i kriomice pojede nešto. I vjeruje da je uradio po pravilima...

Ja sjedam pred ogledalo i kažem ovako: Izgleda da ovo nije dovoljno dobro. Ovo je kao pubertetska temperatura, kasni ili zakašnjeli pubertet. Ovo nije dovoljno dobro da budem dobar pisac... i sve na gomilu što sam do tad pisao. Ja sam 10.000 svojih napisanih stranica zapalio u svom dvorištu gdje sam bio podstanar u ul. Željka Marića br.3 u Rijeci... I kad je to krenulo, onaj izgoreli papir da se u vazduh diže... Dolazila je i milicija... Ali, šta će. Ja rekoh - ne, ovo ne valja... Jejla se radja... Da, ja hoću da budem najbolji pisac i ovo sam se samo učio da to postanem... Bilo je tu i romana i novela i pjesama i eseja... Imao sam čak i prijedlog za himnu Jugoslavije. Onda sam imao i dramu... Ostavio sam samo dvije kratke priče "Torzo" i Olovka"...

- Zašto si ostavio ove dvije priče?

- Zato što je pokojni Fogel, kad sam poslao jednom izdavačkoj kući "Veselin Masleša", kad je pročitao tu zbirku priča, izdvojio je tu priču "Torzo". I zato što je on izdvojio i pohvalio, ja je ostavljam. Priča "Olovka" koju sam uz tu ostavio, je samo jedna stranica...

- I ti lijepo vatru upališ i sjedneš kod vatre?
- Da, kažem sebi - ovo sam se samo učio pisati.
- 10.000 stranica napisati i zapaliti?
- Da, ja u ogledalu tada sebi kažem: jesil ti u stanju, (ja osjećam to da mogu) da se popneš uz ledenu stranu Himelaja, tamo gdje se ne može ni krampom zabit, da se popneš na te literarne Himelaje. I taj vrh osvojiš?... To je tvoja karma! Ali znaš šta te očekije: očekuje te prezir, ignoriranje, nepriznavanje, ruganje, izrugivanje, rizukuješ život potpuno, rizikuješ brak, sve ovo što si stvorio, 3 djece, rizikuješ školu, jer te čeka i te kakav rad, jer ti hoćeš da se popneš gore sa jednim malim jezikom... Sa jednim malim jezikom... Rekao sam jednom na promociji: uvijek mi je žao što neću moći upoznati nekog prijatelja, recimo gruziskog pisca koji piše na gruzijskom jeziku kao što ja pišem na bosanskom jeziku, a znam da postoji, kao što i on zna da postojim ja, ali se nećemo nikada upoznati jer ne pišemo na velikim jezicima. To je to prokletstvo litereature za razliku od likovne umjetnosti i muzike koji imaju univerzalni jezik, gdje ne treba prevodioc. U pisanju je drugačije...



U pisanju te očekuje sve. Neizvjesnost potpuna. To je religija na entu. Ne znaš šta te čeka, ali si spreman umrijeti zato. Jesil spreman?- pitam tada sebe ispred ogledala. Jesi. Jesi li spreman sve ove neke titule i časti, sve pod noge - sve pod noge stavit? Jer meni iz tog svijeta egzistencije ništa nije sveto poslije smrti moje mame (tada sam imao 8 godina kada je ona umrla)
- I dogovoriš se ti tada sam sa sobom i kreneš od novog početka?
- Ja imam statistiku u kome je bilo perioda da sam paralelno 7 knjiga pisao, različitih žanrova: eseji, romani, novela... Ja sam znao, naprimjer: imam nastavu od 8-2, dođem kući, čekaju me djeca, ali ja kažem... nemojte me zvati ni na ručak ni na večeru, ni na ovo, ni na ono, i negdje u 2-3 noću, idem u wc vidim tanjirane na stolu servirane, ali nisu me smjeli zvati... Ti si u x- dimenziji.
- Od 2 sata popodne pa do 3 noću pišeš?
- Ne, nego od 3 popodne pa do pet sati ujutru pišem...
- Kad spavaš?
- Kad spavam?... Ja sam 7 godina samo 4 sata dnevno spavao. Znaš šta je Leonaro da Vinči radio? Imao je metodu da otspava jedno 10 minuta i odmah na posao... Ja sad kad se sjetim, evo sam se sad već od toga oznojio, sve mislim, jesam li ono ja bio, jesam, ja, bio sam ja. Hej, pa ne bi bilo ovoga sada da nisam tako radio. Pa znaš li ti da sam ja od od 900, što hrvatskih što bosanskih knjizevnika, jedini čovjek koji imam... pazi rudarski posao, 41 god. staža u školi. To niko nema... To sam radio i djecu svoju do 2 doktorata dotjero... I ne znam ni sam kako je to moglo stati u 24 sata...
- Ali zato je sada tu tvojih preko 41 knjiga... Plod tvog takvog rada?
- Da...