Četvrtog avgusta 2018. godine navršava se 281. godina od najznačajnije bitke Bošnjaka za svoj din, za svoj bošnjački narod i za svoju državu Bosnu, a bili su napadnuti od strane evropskih katolika.
Uz napomenu da su u tim vremenima, u Evropi, državne vladavine bile teokratske i to u Srednjoj, Zapadnoj i Sjevernoj Evropi kršćansko katoličke sa vrhovnim poglavarom papom, a na Istoku Evrope, počevši sa Bosnom, bile su Islamske teokratije udružene u jednu zajednicu Islamski komonvelt-Osmansko carstvo, u kome su bile i Hrvatska i Mađarska i Južna Austrija, a koje su pokorene od katolika; Južna Austrija nakon 1664. godine i Gothardske bitke, a Slovenija Hrvatska i Mađarska nakon 1683.godine i Bečkog rata.
Ovaj datum 4. avgust 1737. god. morao je biti zlatnim slovima upisan u povijest Bosne, a tek neki od Bošnjaka znaju za taj događaj i podsjećaju ostale da se ne zaboravi.

Da je tada Bošnjak pokleknuo niti bi bilo Bosne, a niti u njoj njenog gradbenog naroda, njenih Bošnjaka muslimana
Dugo, kroz period novonastalih, a kao nacionalnih država na ovim prostorima, nakon Prvog svjetskog rata u koje je uključena i teritorija Bosne sa njenim narodom, u zajednici tih država SHS, a kasnije u Jugoslavijama, o ovom povijesnom događaju nije se moglo ni pisati, jer Bosna, kao država Bošnjaka, za Srbe, Hrvate i Slovence kroz SHS i kraljevinu Jugoslaviju nije ni postojala, jer je za njih nastala Turskim osvajanjem i nacionalno od islamiziranih Hrvata ili pak Srba, a njen rodni gradbeni narod, njeni Bošnjaci muslimani, svrstavani su u etničku skupinu kao turski recidiv. O nacionalnoj ravnopravnosti Bošnjaka sa ostalim narodima ove zajednice nije se moglo ni razmišljati, a kamoli o tome istupati. Ako je neko i pokušao govoriti istinu bio je diskriminiran i svrstan u neprijatelje i Kalajeve sljedbenike, a za iste koristio se pežorativ; kalajevština.
Sedamdesetih godina u SFRJ Bosna se uspostavlja kao nacionalna država tri naroda, kada su Bošnjaci kao narod,nazivani svakako pa i Muslimanima, što je bio mali pomak u odnosu na politiku kraljevine Jugoslavije, jer se i dalje podrazumijevalo da su Bosnu kroz njenu povijest gradili isključivo koliko Srbi, toliko i Hrvati, ali kao kršćani, a Bošnjaci su tu, slučajno, kao islamizirani jedni ili drugi u zavisnosti čiju literaturu čitamo i opet povijesno kao turski recidiv.
Nazvati muslimane Bosne pravim imenom, Bošnjaci, politika koju su vodili komunisti nije dozvoljavala jer bi se to kosilo sa usvojenom povijesnom teorijom o Bosni kao zemlji osvojenoj od Turaka i islamiziranim Srbima pravoslavcima ili pak Hrvatima katolicima, tako da su i za njih Bošnjaci bili etnička skupina nastala od prevjerenih Srba ili Hrvata, a Bosna povijesno zemlja tih naroda, dakle isključivo Srba ili pak Hrvata.
Kako su Bosnu kroz svu njenu raniju povijest, dok 1878. godine nije podpala pod Austrougarsku vlast, gradili isključivo Bošnjaci muslimani, jer su održavali vlast i brinuli o njoj na principima Islama, onda tekovine te gradnje nisu mogle naći svoj kontinuitet kroz lažnu pisanu povijest kršćna koji su u Jugoslavijama uspostavljali vlast, tako da su i najveće zasluge Bošnjaka za Bosansku državnost apstrahovane, pa time i ova bitka. I danas, nakon 20 i kusur godina , od kada Bošnjaci mogu bez ikakvih ustezanja i straha pisati i govoriti o svojoj življenoj prošlosti, opsjednuti nametnutom lažnom teorijom o turskom osvajanju i islamizaciji bosanskog stanovnioštva, a čega zaista nije ni bilo, i dalje svoje Bošnjake denuciraju tim lažima i nameću komplex prevjerenika.
Katolici Evrope predvođeni papom od XIII. stoljeća ruše jednu po jednu evropsku avarskoislamsku vlast . To su prvo uradili u Francuskoj kada su srušili Langdok kao državu katara. Za sljedeća 4 stoljeća skoro sve države Zapadne, Srednje i Južne Evrope katolici će osvojiti i pretvoriti u katoličke i sve na genocidu. Neki od evropskih naroda koji nisu ispoljavali kršćanstvo, a imali svoju monoteističku državnost, da ne bi bili napadnuti od katolika kao nekršćani, ali i iz protesta prema katolicima i njihovom nasilništvu, potiho će odbaciti stari avarski model vlasti i uspostaviti novi oblik vladavine tj. izvršiti transformaciju u ''novije'' kršćanstvo-Protestantizam i na njemu uspostavljati vlast.
Španija je pod papsku katoličku upravu, konačno, pala 1492. godine. Hrvatska, Slovenija, Slovačka, Češka, Južna Austrija i Mađarska su pale nakon 1664. tj. nakon 1683. godine, dok Bosna i ostale Balkanske zemlje i dalje su održavale islamsku vlast kroz zajednicu islamskih država-Osmansko carstvo i kao takve, kao islamske teokratije, bile su i dalje na udaru pape i katolika.
Nakon pokoravanja Hrvatske od strane papske države koje se dešavalo od 1683. pa do 1699. godine, Bosna kao islamska zemlja postaje granična zemlja sa katoličkom papskom državom, tako da će katolici početkom XVIII. stoljeća u više navrata, iz sada katoličke Hrvatske, uznemiravati muslimansko stanovništvo Bosne, koje iz tih razloga neće biti sigurno u svoju dalju egzistenciju i počeće povlačenje, iz nesigurnih pograničnih područja, u unutrašnjost Bosne, ali i dalje prema Turskoj.
Početkom XVIII. stoljeća, upadima vojnih snaga katolika u Bosnu, pod katoličku vlast potpasti će Imotska krajina, duži pojas u širini od deset kilometara uz rijeku Savu od ušća Une do ušća Drine, veliki dio Krajine sa Bihaćem, ali i dio srednje Bosne sa Jajcem. Ovi upadi trajati će do 1717. godine kada je zaključen Požarevački mir, a osvojene teritorije Bosne pripale osvajaču.Tada će u Jajcu staru monumentalnu džamiju iz predosmanskog perioda pretvoriti u crkvu Sv. Marije, a njenu četveroulu munaru pretvoriti u toranj. Sv. Luke.
Kad god bi se kršćani dočepali Bosne, svašta lošega su nam radili kako bi nas u svemu našem elminisali, a to je potvrdio i ovaj zadnji rat.
Juli mjesec 1737. godine bio je koban za Bošnjake. Katolici Evrope su konačno otpočeli svoju invaziju i iz tri pravca upadaju u Bosnu. Jedan pravac, desno, išao je preko Bužima, drugi, lijevo, preko Save ka Zvorniku i treći, sredinom, preko Gradiške i Lijevče Polja prema Banja Luci. Katolici su svoje najjače i najbolje vojno opremljene snage uputili prema Banja Luci, jer im je taj pravac najviše odgovarao u cilju daljeg napredovanja prema Sarajevu uz sadejstvo sa desne i lijeve strane.
Ultimatum Bošnjacima: ''U Bosni ne mogu vladati dva Zakona'' od katoličkog političkog i vojnog vrha, čija je komanda bila povjerena generalu, princu, Hildburghausenu, značio je: Ili se iselite ili se prevjerite. Kako su, kršćani, mislili tako su pisali i pokušali i vojno provesti.
Nešto prije 7, odnosno 5 desetljeća u odnosu na ovo vrijeme, slična sudbina zadesila je muslimane Južne Austrije, Slovačke, Češke, Slovenije, Hrvatske i Mađarske, tj.nakon 1664. a potom 1683. godine, kada su katolici uz iste ultimatume osvajali ove zemlje. Muško stanovništvo ovih zemalja, koje je pružalo otpor najviše je pobijeno, a velika većina Njemaca iz Južne Austrije, Slovaka, Čeha, Hrvata i Mađara i svi kao muslimani, koji su se mogli pokrenuti tada je izbjegla u južne islamske zemlje, a među njima i u Bosnu. Oni koji su ostali da žive u pokorenim zemljama, a bili su to mahom starci, žene i djeca morali su se pokrstiti. Tako je, danas, u ovim zemljama velika većina građana svoje novo kulturno vjersko osjećanje stekla nasilničkim načinom-prevjeravanjem iz Monoteizma u Svetotrojstvo.
Kao dokaz za uslovne migracije evropskih naroda, iz zemalja koje su zapadno i sjeverno od Bosne, a koje su u ranija vremena-srednja stoljeća bile sa islamskom vlašću su i novija genetska ispitivanja stanovništva Balkana. Ova istraživanja potvrđuju da današnji Bošnjaci, kao narod, u svom genetskom kodu, osim svog osnovnog ilirskoslavenskog gena, nose i gene drugih starih evropskih naroda; Ugra, Germana i Kelta a sve iz migracijskih razloga. Dakle, kod muslimana Bosne, njenih Bošnjaka, nije osnova narodnosti ilirskoslavenski gen nego kulturna tradicija vezana za islamsko obredoslovlje.
Da ne bi i Bošnjake zadesila sudbina autohtonih Hrvata muslimana, Austrijanaca-Njemaca muslimana, Mađara muslimana, Slovaka muslimana i drugih, koji su nakon navedenih godine velikom većinom pobijeni, a mnogi morali izbjeći i iseliti u Bosnu, ali i ostale južne islamske zemlje pa i do Saudi Arabije, a koji to nisu mogli uraditi, koji su ostali na svojim baštinama, morali su se prevjeriti, Bošnjaci su neovisno od Porte, jer je u istom periodu otvoren veliki front u predjelu Krima, kada Rusi pravoslavci, na silu, progone muslimane i ostvaruju svoju državu, morali se vojno organizovati i pokušati neprijatelja zaustaviti u njegovoj nakani progona Bošnjaka iz Bosne i pokatoličavanja njenog stanovništva.
Tada je u Bosni njen valija-vezir bio Ali paša Hećimović rođeni Istambulčanin. Svojom vizijom i iskustvom, jer je u Hilafetu bio u više navrata islamski rukovodilac pa i Veliki vezir, znao je da ako ne organizuje valjano sve Bošnjake i ako ne suzbiju neprijatelja da neće biti ni Bosne, jer je kao iskusni političar, a pokazaće se i ratnik i postavljen od strane Porte za valiju Bosne, jer bi, po svim političkim gibanjima, kao slijedeća destinacija napada katolika mogla biti Bosna, kao što je i bilo.
Alipaša, svojom pronicljivošću i vizijom: da bez otpora i borbe neće biti ni Bosne, pozvao je u Travnik sve značajnije Bošnjake iz svih njenih krajeva počevši od Livna do Tasliđe, Podgorice, Novog Pazara, Foče i Zvornika do Bijeljine. Sarajeva, Zenice, Tešnja, Doboja do Dervente. Tuzle, Gradačca do Bčkog i tražio od njih da sve i staro i mlado, a može sablju pasati, stane u odbranu dina, naroda i Bosne. I tako je i bilo.
Dana 4. avgusta muslimanska vojska pod komandom Ali paše Hećimovića sudarila se pod Banjalukom sa katoličkom vojskom pod komandom feldmaršala Hildenburghausena, koja već danima opsjeda Banja Luku, a svoja artiljerijska oruđja usmjerila prema banjalučkoj tvrđavi u kojoj je skoncentrisana sva sila muslimanske vojske i naroda, koliko Banjalučana toliko i onih iz njene okoline, a koju su katolici već poklopili.
I već desetak dana zabarikadirani u tvrđavi Bošnjaci Banja Luke i okoline brane njene zidine, a time i narod od upada razularenih katolika. Bilo je i pokušaja proboja, ali bezuspješnih, jer su katolici sa velikim snagama stegli svoj obruč oko Banja Luke. Jedina nada branitelja banjalučke utvrde, u spašenje, ostala im je ta da im stigne pomoć ostalih Bošnjaka. Tako je i bilo, jer na predaju se nije ni pomišljalo.
I tog 4. avgusta uz Allahovu dž.h. blagoslov došao je spas zabarikadiranim Banjalučanima, a pokazaće se i čitavoj Bosni. U ranim jutarnjim satima Bošnjaci pod komandom Alipaše Hećimovića kreću u okršaje, a do velike bitke doći će u podne. Žestokim napadom uz gromoglasne tekbire muslimani razbijaju neprijateljski obruč oko Banja Luke. Neprijatelj je iznenađen i u obezglavlju bježe prema Gradiškoj nadajući se da će, prelazeći Savu, izbjeći smrt, koju su sami inicirali. Nakon rata u narodu bila je i priča da je po 5 neprijateljskih vojnika držalo se za rep jednom konju kako bi ih ovaj izvukao iz vode. Po vojnom izvještaju u vodama Vrbasa i Save utopilo se preko 1000 neprijateljskih vojnika.
Bila je to najveća ratna pobjeda Bošnjaka nad svim pobjedama, a kojih je tokom ovog perioda bilo u izobilju, jer su katolici stalno kidisali na Bosnu. Bošnjaci su, tada, nanijeli težak poraz katoličkoj vojsci kojima za slijedećih 15 desetljeća nije ni na um padalo da nanova osvajaju Bosnu.
Broj žrtava s jedne, a niti s druge strane nije toliko relevantan, a niti zanemarljiv. Međutim, relevantno je to što su Bošnjaci, tada, bili svjesni situacije, jer da se nisu suprostavili i borili svojim životima i imetcima niti bi bilo Bosne, niti u njoj njenih Bošnjaka. Relevantno je i to što je Bosna i dalje ostala zemlja hilafeta, što su Bošnjaci tada vratili sve teritorije svje države, osim Imotske krajine, koje su Požarevačkim mirom pripale katoličkoj Austrougarskoj i što su u njoj i dalje muslimani na Šerijatu održavali vlast. Što, ni nakon teških vremena kroz koja su prolazili Bošnjaci, a nakon više napada evropskih katolika na Bosnu i velikog broja žrtava, Bošnjaci muslimani, nisu svoje komšije kršćane, koji nisu otišli u Frenk da se bore za katoličku državu nego su ostali u svojoj državi, jer bilo je i takvih, bihuzurili niti na bilo koji način denucirali, nego su kao i do tada, po već uhodanom Zakonu-Šerijatu mogli ispoljavati svoj kulturno vjerski identitet kao nemuslimanski Milet, a što se nigdje u povijesnim dokumentima ne ističe nego uvijek potenciraju nekakva nedjela muslimana prema kršćanima, a koja se zasigurno nisu dešavala, jer muslimanima to ne dozvoljava njihova vjera-Islam. Zahvaljujući tim okolnpostima, toleranciji muslimana prema drugim vjernicima, kada su muslimani imali vlast, a imali su je od početka novog milenija i sve do 1878. odine, u Bosni su i danas kao njeni žitelji konfesionalno i katolici i pravoslavci, ali i ostali. Bosna je zahvaljujući najviše Bošnjacima i danas tronarodna država, jer su sva tri naroda njen nacionalni temelj. Nije to zahvaljujući ni katolicima, a niti pravoslavcima Bosne nego upravo njenim muslimanima. I to neka se zna.