AKADEMIK DR. FERID MUHIĆ U agresiji na Bosnu i Hercegovinu počinjene su mnoge otimačine i pljačke, spaljene su mnoge kuće, zadane su mnoge rane. U ime oštećenih, ne može niko oprostiti ni opljačkanu, ni spaljenu kuću, ni nanijetu ranu i to treba biti sasvim jasno! Kao što im niko ne može zabraniti da oproste svoju opljačkanu imovinu, zapaljenu kuću, ili nanijetu ranu. Jednako tako, samo ubijeni može oprostiti svome ubici! Čudite se, šta sad ovaj priča, kako mrtav čovjek može oprostiti svome ubici, pa on je već mrtav?? I u pravu ste: Ne može! Ubistvo se ne može oprostiti, upravo zato što je oštećeni – mrtav! Ali ne može to učiniti ni niko drugi u njegovo ime, zato što samo onaj kome je nekakava šteta nanijeta ili nepravda učinjena, može oprostiti tu štetu i tu nepravdu! Prema tome, niko, apsolutno niko ne može u ime ubijenog oprostiti ubici! Ni roditelji ubijeno dijete, ni djeca ubijene roditelja, ni brat ubijenog brata, ni sestra ubijenu sestru! Pitanje oproštaja za ubistvo ne rješava se na ovom svijetu, nego na ahiretu. Na ovom svijetu rodbina ubijenog može se odreći osvete, ili otštete, može ne tražiti kaznu, ukratko, može se odreći onoga na šta ima pravo, ali oprostiti ne može! Jer nema pravo na oproštaj u ime ubijenog!

Već 23 godine su prošle od genocida u Srebrenici. Ali ništa drugo nije prošlo. Niti će ikada proći!
Neće uminuti bol za nevinim žrtvama na pravdi Boga pobijenim, niti će ta rana nekada zarasti. Ali se sjećanje na njih mora učvrstiti. A to sjećanje potkopava se na sve načine. Neki načini su prazne puške kojih se ne treba bojati: iz njih, zajedno sa organizatorima i počiniteljima genocida, pucaju neprijatelji istine, ortaci zločinaca, mrzitelji čovječnosti i pravednosti. Od njih nam ni dlaka neće faliti – neka ih, neka troše svoje ćor-fišeke, na svoju sramotu šenluče, sebi u glavu pucaju. Ali na djelu su, kroz ove 23 godine i neki drugi načini; sve više se gomilaju štete koje zatamnjuju naše sjećanje i prijete da ga sasvim izbrišu. To su puške kojima sami sebe gađamo – od početka rijetko, a kako vrijeme protiče sve češće – ubojiti su to kuršumi jer njihov otrov dopire sve dublje, slabeći naša srca, muteći nam um.

Tri su cilja na nišanu:
1. Podmukla zamjena identiteta počinitelja genocida, koja neutrališe njihovu krivicu i skida svaku odgovornost s njih, dok istovremeno žrtve zločina neprimjetno pretvara u krivce nad kojima se izvršava nekakva presuda;
2. Iznuđuje se oproštaj od onih koji oproštaj ne mogu dati i nemaju pravo dati, čime amnestiraju zločinci za zločin koji se ne može amnestirati;
3. Konkretni ljudi, žrtve genocida, kao i konkretni zločinci, inspiratori i počinitelji genocida, postepeno prelaze u anonimnost zaborava, time što se njihova imena ne spominju, njihova pripadnost zaboravlja a istinski motivi genocida brišu.

Ova tri perfidna cilja kriju u sebi tri zlokobne namjere na koje smo mi Bošnjaci muslimani – pripadnici naroda i vjere onih koji su zbog te iste pripadnosti i vjere pobijeni u ovom genocidu – uveliko već nasjeli a da smo toga jedva imalo svjesni. Moramo se osvijestiti i jasno presjeći te inekcije otrova, te pilule amnezije i zaborava, ne što prije; ne sutra: nego već danas, odmah od ovog trenutka!

Ko su dželati?

Prva podvala na koju smo sami nasjeli i objeručke, zdušno je prihvatili, tako da je već duboko prodrla u naše privatno i kolektivno poimanje indetiteta počinitelja i žrtava genocida, da će za njeno iskorjenjivanje biti potrebno mnogo truda i još više vremena, sadržana je u prihvatanju riječi “dželati“, kojom se identifikuju počinitelji ovog genocida– kao i genocida počinjenih na drugim mjestima u Bosni i Hercegovini.

Uvijek i svuda, u tekstovima i govorima, pojavi se ta riječ kojom bismo, bezbeli, da ocrnimo počinitelje genocida. Nema poeme, nema analize, nema komentara o genocidu u Srebrenici, a da se prstom ne upre u “dželate“! A ne bi ih se smjelo ni spomenuti, nikada i nigdje, ni u poemama, ni u analizama, ni u komentarima genocida u Srebrenici, jer se time počinitelji oslobađaju svake individualne krivnje, a istovremeno se na žrtve – implicitno, prešutno, ali definitivno – svaljuje teret nekog nevidljivog, nepoznatog, ali nesumnjivo počinjenog zlodjela zbog kog ih, kroz genocid, stiže pravedna kazna! Teško je zamisliti dublju travestiju istine i radikalniji preokret u laž, od one koju ova riječ neprimjetno, kao virus demencije, unosi u mozak!
Da bismo to shvatili, podsjetimo se, ko je zapravo “dželat“!? Najkraće rečeno, dželat je oficijalni izvršitelj poravosnažno donesene smrtne presude. Vladin službenik. Egzekutor koji nema ništa lično protiv ni jednog od onih koje egzekutira. U principu, kod dželata stižu samo najteži zločinci čiji zločin je dokazan! Svejedno da li odsjeća glavu sabljom, sjekirom, giljotinom; da li namiče omču užeta za vješanje; da li pritišće dugme za električnu stolicu ili ubrizgava smrtonosni rastvor u žile osuđenika – dželat je uvijek samo egzekutor u službi izvršenja kazne donesene pravosnažnom presudom! Utoliko dželat ne nosi nikakvu moralnu krivicu, iako, razumije se, njegov posao izaziva strah kod ljudi.
Naprotiv, na njegove žrtve – žrtve dželata – pada žig teških zločinaca kažnjenih strašnom kaznom za strašni zločin! I zato sjetite se, kada god kažemo da su počinitelji genocida u Srebrenici bili “dželati bošnjačkog naroda“, mi ih expresis verbis, nehotice, ali ipak – oslobađamo svake krivice! Pretvorimo ih u egzekutore, u vladine službenike, izvršitelje najteže kazne donijete pravosnažnom presudom!?? Kao što nijednog dželata ne zanima šta je osuđenik na smrt učinio kad je dobio takvu kaznu, i kao što ni jedan dželat nema ništa lično protiv onoga kog treba da egzekutira, tako i upotrebom riječi “dželati“,za počinitelje genocida u Srebrenici, koliko god nenamjerno, mi sugerišemo neku tamnu, duboku i strašnu kirivnju u biti nevinih žrtava, i time ne samo što oslobađamo njihove ubice svake moralne odgovornosti, nego i na ubijene bacamo blato sumnje za nekakav neoprostiv zločin zbog kog su ih “dželati“ i egzekutirali!
Da bi se ove konotacije izbjegle, neophodno je sistematski, svugdje i u svakoj prilici, za počinitelje genocida u Srebrenici i na drugim mejstima u Bosni i Hercegovini, apsolutno izbaciti iz upotrebe riječ “dželati“ i umjesto nje koristiti jasan i nedvosmisleno tačnu i preciznu riječ: ubice, ubojice, zlikovci, krvoloci!

Otrov oproštaja
Drugi otrov kojim sami sebi nanosimo štetu, a žrtvama genocida činimo veliku nepravdu, jeste otrov oproštaja!
Da se odmah razumijemo: oprostiti neku štetu ili nepravdu može samo onaj kome je neka nepravda ili šteta nanijeta! Konkretno, samo onaj kome je neko oteo imovinu i opljačkao ga, može oprostiti otimaču i pljačkašu, ali, samo za ono što je njemu oteto i opljačkano; samo onaj kome je kuća zapaljena, može oprostiti palikući, ali samo za svoju zapaljenu kuću; samo ranjeni može oprostiti ranu onome ko mu je ranu zadao, ali samo za svoju ranu! U agresiji na Bosnu i Hercegovinu počinjene su mnoge otimačine i pljačke, spaljene su mnoge kuće, zadane su mnoge rane. U ime oštećenih, ne može niko oprostiti ni opljačkanu, ni spaljenu kuću, ni nanijetu ranu i to treba biti sasvim jasno! Kao što im niko ne može zabraniti da oproste svoju opljačkanu imovinu, zapaljenu kuću, ili nanijetu ranu.



Jednako tako, samo ubijeni može oprostiti svome ubici! Čudite se, šta sad ovaj priča, kako mrtav čovjek može oprostiti svome ubici, pa on je već mrtav?? I u pravu ste: Ne može! Ubistvo se ne može oprostiti, upravo zato što je oštećeni – mrtav! Ali ne može to učiniti ni niko drugi u njegovo ime, zato što samo onaj kome je nekakava šteta nanijeta ili nepravda učinjena, može oprostiti tu štetu i tu nepravdu! Prema tome, niko, apsolutno niko ne može u ime ubijenog oprostiti ubici! Ni roditelji ubijeno dijete, ni djeca ubijene roditelja, ni brat ubijenog brata, ni sestra ubijenu sestru! Pitanje oproštaja za ubistvo ne rješava se na ovom svijetu, nego na ahiretu. Na ovom svijetu rodbina ubijenog može se odreći osvete, ili otštete, može ne tražiti kaznu, ukratko, može se odreći onoga na šta ima pravo, ali oprostiti ne može! Jer nema pravo na oproštaj u ime ubijenog!
Kada govorimo o genocidu u Srebrenici, najprije mislimo na više od 8.372 ubijenih civila, nevinih ljudi. Nihovu smrt, smrt ni jednog jedinog ubijenog od ovog strašnog broja, ne može na ovom svijetu oprostiti nikada niko: ni jedna vlada, ni jedna institucija, ni njihovi roditelji, ni njihova djeca, ni djeca njihove djece!
I zato, treba odmah, ovog časa i definitivno prekinuti svaki dalji razgovor o oproštaju za ljude ubijene u genocidu u Srebrenici, kao i u drugim genocidnim i masovnim zločinima na tlu Bosne i Hercegovine, tokom agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992-95 godine.

Pucanj zaborava
Treća puška iz koje sami gađamo Srebrenicu kao simbol, kao inspiraciju i pogotovo, kao kolektivni zavjet, jeste puška zaborava i depersonalizacije. Sve češće na zvaničnim skupovima i u medijima, govori se o “žrtvama genocida u Srebrenici“ kao da je riječ o žrtvama neke prirodne katastrofe koja ih je pogodila ne birajući, i ne pitajući ni za nacionalnost ni za vjeru! U Srebrenici se nije desila nikakva prirodna katastrofa, nije se ništa desilo samo od sebe, nego je ubijeno 8.372 ljudi u temeljno organizovanom i dugo pripremanom zločinu genocida, u kom su i po kolektivnim i po individualnim podacima poznati i jasno identifikovani i počinitelji genocida i ubijeni ljudi – žrtve genocida. I razlog zbog kog su ubijena ova 8372 čovjeka, jednako tako se prešutkuje, zaobilazi, zabašuruje, da ne kažem (a moram reći!) – svjesno prikriva – jasan je i dobro poznat, potvrđen višestruko i u rekonstrukciji događaja i na suđenju za počinjeni genocid. Taj razlog je: nacionalna i vjerska pripadnost ubijenih ljudi! Genocid je po definiciji zločin usmjeren na eksterminaciju, dakle na istrijebljenje, pripadnika jednog određenog naroda, religije, kulture. U Srebrenici je na djelu bio upravo takav zločin, a cilj (target) genocida bili su Bošnjaci muslimani!
Umjesto da i dalje govorimo o “žrtvama“ genocida u Srebrenici, iz poštovanja prema istini i zbog pijeteta prema našoj ubijenoj braći i našim sunarodnicima, moramo uvijek govoriti o ubijenima, koji su ubijeni samo zbog toga što su bili Bošnjaci i uz to – muslimani! Ubijeni su, a ne nastradali, čak ne ni poginuli i to samo zato što su bili isti oni koji smo mi danas!
Tek kada ovo shvatimo, tek kada se potpuno poistovjetimo sa ubijenima – tim melecima i anđelima – stišaće se u nama Srebrenica - sinja kukavica, i oglasiće se divnom i uzvišenom pjesmom Srebrenica - rajska ptica!

---

ČITAJTE KOLUMNE NA feridmuhic.com