"U katastarskom popisu bilježi se da je u spomenutoj kasabi živjela jedna grupa zanatlija, te da je zaimima upisan porez badi-heva i porez na neoženjene. Raja je za zemlju koju je obrađivala davala daž¬bine propisane šerijatskim od¬red¬bama i običajnim pravom. Na spo-menutoj zemlji, osim gebrana (ne¬muslimana), u statusu raje ra¬dili su, prema katastarskom popisu, sljedeći muslimani: Abdullah sin Mahmuda, Mir Ali sin Hasana, Ali sin Abdullaha, Ismet sin Mahmuda, Ali sin Abdullaha, Nasuh sin Selima, Abdullah sin Nasuha, Nasuh sin Mehmeda, Hasan sin Abdu¬llaha, Ismet sin Mahmuda, Omer sin Abdullaha, Veli sin Abdu¬llaha, Mahmud sin Mustafe, Ha¬¬san sin Alija, Mehmed sin Džafera i drugi.

Kao zanimljiv primjer u selu Belasi u Pakračkom sandžaku navest ćemo i primjer imena Mikloša sina Abdullaha, gdje se vidi da je otac prešao na islam, a sin ostao nemusliman zadržavši sva dotadašnja prava koja je imao. Isti slučaj je sa mezrama (njivama) koje je uživao Petre sin Alija. Štaviše, u mahali džamije sultana Sulejmana Zakonodavca živio je i Petre sin Mahmuda."

Mujadžević, Dino.

“Muhimme defter iz 1552. – osmanski izvor za povijest Slavonije i Srijema”, Scrinia Slavonica : godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest. 8 (2008), 399-428.

Ovaj tekst poslužio mi je kao primjer lošeg-netačnog zaključivanja autora ovog teksta o određivanju vjerske pripadnosti osoba-starih žitelja Pakračkog sandžaka u Slavoniji, a na osnovu imena. I, što je najgore, ovakvi primjeri, za sve povjesničare koji su školovani u školama bivših Jugoslavija, pa i u današnje vrijeme, bili su dokaz o islamizaciji stanovništva muslimanskih država koje su bile u sastavu Islamskog komonvelta-Osmanskog carstva, nakon, kao, Turskog osvajanja, a Turskog osvajanja nije ni bilo.
U ovom slučaju, koji navodi autor, zanivljivo je i to što očevi nose orijentalna imena, a djeca nose stara narodna imena, i onda ''analitičar'' konstruiše zaključak: ''...gdje se vidi da je otac prešao na islam, a sin ostao nemusliman...''
Žalosno, ali tako se učilo, a autor u skladu sa onim informacijama koje je pokupio kroz svoje obrazovanje, sve to i nama prenosi, kroz ovaj rad, te, i dalje Bošnjaka edukuje dezavujišući ga povijsnom laži. A, u ovom primjeru nema ni naznake o islamizaciji slavonskog stanovništva, nego o kulturološkoj praksi starih žitelja Slavonije, koji su od vajkad u Islamu, (a za ovu tvrdnju ima i dokaz u Prokofijevoj kronici o običajima Slavonaca iz VI. stoljeća-prinošenje žrtve –klanje kurbana uz gromoglasne povike-tekbire) gdje muslimani Slavonije, i dalje, svojoj djeci diju imena svojih roditelja koja nisu bila orijentalna nego narodna-evropska, ali već u slijedećim generacijama to će se rjeđe dešavati, jer će muslimani Islamskog komonvelta, a među njima i muslimani Bosne, u kasnija vremena, u potpunosti preći sa narodnih na arapska orjentalna imena.
Praksu davanja orijentalnih imena, svojoj djeci, muslimani Slavonije su počeli praktikovati od perioda kada su se udružili sa ostalim muslimanima Istočne Evrope, Zapadne Azije i Sjeverne Afrike, a tu je i Balkan, u Islamski komonvelt-Osmansko carstvo, a sve iz razloga lakšeg raspoznavanja muslimanskog stanovništva od ostalih nemuslimanskih žitelja ove zajednice država u kojima su uz sva svoja vjerska prava živjeli sa muslimanima, uz islamsku vlast, i nemuslimani.
Dakle, muslimani Evrope udruženi u Islamski komonvelt, predvođeni turskom porodicom Osmanovića, koja je za svo vrijeme organizovanja muslimana na islamskim principima davala sultana ove zajednice, iz praktičnih razloga; plaćanje poreza, učešće u vojsci, ali i razlike u identifikaciji, počinju zanemarivati svoja stara narodna imena, i počinju djeci diti arapska-orijentalna imena.
Takođe, uočljivo je, ali se tako ne uči, jer je prihvaćena kršćanska osnova povijesti Evrope, da će narodi Evrope, koji su kroz rana i srednja stoljeća na Avarizmu održavali islamsku vlast, kasnije, u državama koje su se udružile u Islamski komonvelt-Osmansko carstvo početi praktikovati novi Šerijat. Ovo novo udruživanje evropskih islamskih zemalja u Islamski komonvelt, a koje se dešavalo početkom XIV. stoljeća, bilo je iz razloga lakšeg organizovanja u odbrani od napada evropskih katolika koje predvodi katolička crkva sa papom, koji kroz srednja stoljeća, počevši od XIII. u Francuskoj, ruše jednu po jednu avarskoislamsku evropsku državu. U XVII. stoljeću, to će uraditi, nakon Kandijskog rata 1645. sa Dalmacijom, osim Dubrovnika, a nakon 1683. godine, desit će se osvajanje Slavonije, čitave današnje Hrvatske, Južne Austrije, Slovenije, Mađarske i još mnogih Srednjoevropskih i Istočnoevropskih država, kada ove države potpadaju pod crkveno katoličko vladanje.
1687. godine i Dubrovnik, kao zadnja muslimanska enklava na Srednjem Jadranu, biće osvojena od katolika. Tada će u Dubrovniku, od osvojitelja katolika, biti srušena i Kosačina džamija, čija se lokacija, po arhitektonskim ostacima islamske arhitekture, i danas uočava na južnom kraju Straduna.
U periodima osvajanja ovih dijelova Evrope, nakon 1683. godine, a radi se o Južnoj Austriji, Sloveniji, Slovačkoj, Češkoj, Hrvatskoj i Mađarskoj od strane katolika nastaje pogrom muslimanskog stanovništva. Velika većina njih, koji su uspjeli preživjeti, iseljavaju se u južne islamske zemlje a među njima i u Bosnu. Dakle, i samo iz migracijskih razloga, koja su se dešavala kroz srednja stoljeća kada muslimani Srednje Evrope iz razloga katoličkog progona napuštaju svoje vatane veliki broj današnjih Bošnjaka u svom genetskom kodu imaju i gena starih evropskih naroda Germana, Kelta, Ugra i drugih.
Bosna, sa ostalim zemljama na istoku Balkana, kroz srednja stoljeća nije pokorena od katolika, ali su im namjere kroz period nakon 1700. god. i dalje prisutne, jer će od 1717. pa do 1737. godine trajati novi pokušaji osvajanja Bosne.
Ratovi između katolika Evrope, kao napadača, s ciljem osvajanja Bosne i muslimana Bošnjaka, odvijaće se u relativno kratkim vremenskim periodima, nakon 1700. godine, a najznačajnija bitka ili rat za Bosnu odvijao se od 4.avgusta 1737. pa za slijedeće dvije godine između evropskih katolika- potencijalnih osvojitelja Bosne i Bošnjaka muslimana, kao autohtonog graditeljskog naroda Bosne. Bošnjaci su se, te 1737. godine, uspjeli organizovati i odbraniti i to je jedan od najsvjetlijih trenutaka u Bošnjačkoj povijesti, kroz svoju dvomilenijsku povijest, jer su se uspjeli odbraniti od mnogo jačeg neprijatelja koji je zaprijetio Bošnjačkom uništenju. BOŠNJACI SU, tada, OPSTALI U SVOJOJ BOSNI.
Iz ovih razloga, sopstvenog angažmana u odbrani svog vatana, u Bosni je i danas najbrojniji narod islamske provenijencije-Bošnjaci, jer su zahvaljujući svom vojnom angažmanu te presudne 1737. godine uspjeli poraziti evropske katolike koji su krenuli u osvajanje Bosne te i dalje ostati svoji na svome, u svom vatanu-svojoj Bosni, koju su stoljećima gradili kao monoteisti- muslimani. I ostale Balkanske zemlje koje su bile u sastavu Islamskog komonvelta-Osmansko carstvo bile su sa većinskim muslimanima, ali nakon rastakanja Islamskog komonvelta koncem osamnaestog i tokom devetnaestog stoljeća, pravoslavni narodi ovih balkanskih zemalja uz podršku evropskih, sada, kršćanskih država uspjeli su muslimane ovih država, nazivajući ih Turcima, prognati i uspostavljati na muslimanskim zemljama pravoslavne države. Tako su formirane Srbija, Grčka, Bugarska, Vlaška-Rumunija i Crna Gora.
Nas Bošnjake je pratila sreća da smo 1878. godine Berlinskim dogovorom podpali pod Austrougarsku vlast koja, po dogovoru, nije vršila progone muslimana Bosne i zahvaljujući ovim okolnostima mi smo i dalje u svojoj Bosni kao njen utemeljiteljski narod.
Nakon Prvog svjetskog rata formiranjem države SHS, a u kasnija vremena u Jugoslavijama Bošnjaci, kao narod, biće negirani i sključivo iz razloga što su rodni narod Bosne ali i nametnute osnove za evropsku povijest ''Evropa je kršćanska'' iz koje slijedi da su Bosnu gradili neki drugi-kršćani, a da su muslimani u njoj nekom destruktivnom pojavom iz razloga Turskog osvajanja i tobože nekakve islamizacije.
Nakon što je Berlinskim kongresom rastočen Islamski komonvelt u kome je bila i Bosna, ali za razliku od Srbije i ostalih Balkanskih islamskih zemalja koje su, od tada, postale pravoslavne, a sve zahvaljujući progonima autohtonih muslimana ovih zemalja od strane pravoslavnih žitelja, a na lažnoj osnovi da su nekada ove zemlje osvojene od Turaka, u Bosni se to nije događalo, jer Austrougarska nije vodila politiku progona muslimana, kao što se dešavalo u Srbiji, Bugarskoj, Crnoj Gori i Grčkoj tako da su u Bosni, kao njen najbrojniji nacionalni element ostali i Bošnjaci muslimani.
Međutim, nakon I. Svjetskog rata u kome je Austrougarska bila gubitnik, na ovom prostoru stvara se nova državna tvorevina SHS u kojoj, definisanoj kao nacionalnoj džavi Srba, Hrvata i Slovenaca, nema Bošnjaka niti njihove Bosne kao nacionalne države Bošnjaka.
Hrvati katolici i Srbi pravoslavci, koji su nakon rastakanja Islamskog komonvelta, a uz pomoć evropskih i ruskih kršćana uspjeli ostvariti svoje ciljeve-formiranje svojih nacionalnih država, lažirajući povijest, otimaju se i oko Bosne prikazujući je povijesno kršćanskom, a da su u njoj muslimani iz razloga turskog osvajanja i islamizacije. Tada i počinje lažiranje Bosanske povijesti uklapajući povijest Bosne, na lažima, u matricu ''Evropa je kršćanska''
Međutim, serjoznom i znanstvenom analizom, a prema istinskim povijesnim parametrima, Bosna, sa svojom življenom poviješću, je dokaz da se povijest Evrope nije odvijala-zasnivala na Kršćanstvu nego obrnuto na Monoteizmu, a što, trenutno, ne odgovara komšijskim, sada kršćanskim narodima i tu, sa njihove strane, nastaje negiranje bosanske povijesti koja se, već dva milenija, uspostavljala na Monoteizmu na isti način, kao što su uspostavljane i sve ostale evropske države od konca IV. stoljeća p.n.e. kada je Alexandar M. krenuo u razrješenje Gordijevog čvora, a koje su tek od XIII. stoljeća postajale, osvajanjem od strane katolika i na genocidu, katoličke.
Bošnjaci kao rodni narod Bosne, su autohtoni evropski muslimani sa monoteističkom kulturopovijesnom tradicijom od perioda Aleksandra-Iskendera Makedonskog i niko ih nije kroz dva milenija osvajao.
Već od konca IV. stoljeća p.n.e. pa do 380. godine n.e. Bosna je, sa svojim Jadranskim priobaljem, bila u Iliriku, u sastavu Rimskog monoteističkog carstva koje je formirao Alexandar Veliki a po Aristoteloalexandrovom modelu organizovanja država. Ovaj model vlasti se ne izučava iz razloga što ne odgovara kršćanskom konceptu Pavela Šafarika i Konstantina Jiričeka.
U istom carstvu, sa novim uređenjem, Bosna je od 380. godine do polovine VII. stoljeća uređena kroz Arijanizam, a od polovine VII. stoljeća, pa za slijedećih 7 stoljeća, tj. do 30-tih godina XIV stoljeća i opet u istom carstvu, Bosna je uređena kroz Avarizam, a na Islamu.
Bosna će polovinom VII. stoljeća, po kroničaru Teofanu, ponijeti i svoje ime Bosna po svom narodu Besermenima-Besima-boljim ljudima, koje je na ovaj način nazivao Njemački narod istih svjetonadzora. Kasnijom modifikacijom Bosnin rodni narod kroz osmanski period biće nazvani Bošnjacima. Od prve polovine XIV. stoljeća Bosna je, sa svim okolnim zemljama udružena, bez ikakvih osvajanja, u novu zajednicu zemalja koje svoju vlast uspostavljaju na Islamu-Osmansko carstvo: Hrvatskom, Srbijom, Mađarskom, Bugarskom, Albanijom, Južnom Austrijom u kojoj je Beč, Grčkom, ali i većinom zemalja istočne Evrope, a sve iz razloga lakše odbrane od papske države koja po Evropi, počevši od početka XIII. stoljeća, ruši jednu po jednu avarskoislamsku državu i pretvara u katoličku.
I konačno, po prvi put, Bosna postaje okupirana 1878. od strane Austrougarske, ali, opet, u dogovoru sa Portom. I ovaj povijesni momenat imao je svoj politički povod, a to je iz razloga što u Evropi već čitavo stoljeće nema teokratske kršćanske vlasti, jer se prešlo na nacionalno organizovanje bivših katoličkih-papskih evropskih država, a Bosna je i dalje islamska teokratija i zato je trebalo srušiti. Berlinskim Dogovorom, a za nas, osvajanjem od Austrougarske, Bosna nije etnički pocijepana, ali jest geografski, jer je dobila novi naziv Bosna i Hercegovina. Austrougari su sa hrvatsko-srpskim negatorima Bosne, kao države Bošnjaka, južni dio Bosne nazvali Hercegovinom, a to samo iz razloga lažirajuće povijesti Bosne, jer lažnom poviješću sjeverni dio stare Bosne koja je zahvatala i Hercegovinu, nazvaće Bosnom. Povod za ovakav stav bio je koliko geografsko, toliko i političko cijepanje Bosne uokvirujući povijesno Bosnu u neka druga politička okruženja. Tada se formira i tvrdnja da je Bosna svoje ime dobila po rijeci Bosni. Međutim, treba da znamo da Bosna svoj naziv nije dobila po rijeci nego po narodu njenim Besima-Bosancima, kako nam predočava Teofan. Bosna je u srednjim stoljećima imala, na Jugu, svoju teritoriju duž Jadranske obale, na Istoku preko Sandžaka do Mitrovice, na Zapadu do Cetine i Une, i na sjeveru duž Save.
I danas naš narod iz dijela Bosne, koji sada nazivamo Hercegovina, a koji je tokom Austrougarske okupacije otselio u Tursku sebe nazivaju Bošnjacima, a ne Hercegovcima što je dokaz da je stari narod Bosne u kojoj je bila i Hercegovina sebe nazivao Bošnjacima. Stara Bosna, koja je zapremala veliki dio Jadranskog primorja, dijelove Istočne Hrvatske i zapadne Srbije, nakon ratova sa evropskim katolicima, početkom XVIII. stoljeća, ali i nakon okupacije od Austrougarske kao i poslije Balkanskih ratova svoju teritoriju svodi na ove granice koje su uspostavljene tokom SFR Jugoslavije, a njen stari naziv Bosna okupacione vlasti Austrougariske, iz razloga uspostave lažne bosanske povijesti mijenjaju u naziv; Bosna i Hercegovina.
Cijepanje Bosne u etno smislu, uspjelo je tokom ovog zadnjeg rata tako što su Srbi pravoslavci, kao žitelji Bosne, a najviše zahvaljujući UN, o zabrani naoružavanja Bošnjaka koji bi je i dalje branili, uspjeli svojom vojnom nadmoći podijeliti Bosnu ubijajući i progoneći Bošnjake iz dijela Bosne, koji se sada naziva RS, naseljvajući taj dio velikim brojem Srba pravoslavaca, koji su iselili iz onog drugog Bosninog dijela iz tzv. Federacije.