Povodom promocije moje knjige koja govori o bošnjačkim muhadžirima u Sjevernoj Americi, pod nazivom „Bošnjački Muhadžiri: Mogućnosti i izazovi”, 31. aprila 2018. godine posjetila sam džemat „Islamski Kulturni Centar Bošnjaka u Syracuse”. Bošnjakinje džemata Syracuse, grada koji se nalazi na sjeveroistočnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država, savezne američke države New York, na čelu sa muallimom Lejlom Neimarlijom, organizirale su i priredile mi divan doček. Sve je bilo perfektno i do najmanjeg detalja osmišljeno i veoma srdačno, organizirano u duhu naših Bošnjakinja te njihovih zavidnih sposobnosti i kreativnih kvaliteta. Pri samom ulasku u salu, prizor kojeg sam vidjela prosto me je ostavio bez daha: prekrasno ukrašena sala svježim i raznobojim tulipanima, kao i drugim raznolikim cvijećem. Sala punu lijepih Bošnjakinja, svih uzrasta i godina i iz svih krajeva Bosne i Herzegovine! Ambijent kojeg svaki govornik želi imati prilikom svog govora ili promocije knjige.
Članice hora „Sabur” posebno su osvježile program nadarenim i nadahnutim nastupom, te ukrasile druženje svojom prekrasnom kolekcijom koju su posebno, za ovu priliku obukle, kako bi mojoj promiciji knjige dale što veći značaj i svečaniji izgled. Sve je to utjecalo na ukupnu atmosferu, uz vođstvo i nadzor vrijedne muallime Lejle. Ona me i najavila i tim je činom otpočeo program. Prvo je održano predavanje za žene, zatim promocija knjige, poslije koje je uslijedila bogata večera uz slatki muhabet, fotografisanje i bogat aranžman raznovrsnih kolača i dobru kahvu. U toku samog predavanja, Bošnjakinje Syracusea su još uvijek pristizale i neuspešno tražile sebi mjesto u krcatoj sali. Mnogobrojan odziv naših Bošnjakinja grada Syracuse, te elegantno dotjerana sala, ambijent je kakav i priliči jednoj promociji knjige, posebno ako imamo na umu važnost koju islam pridaje učenju i obrazovanju, knjizi kao takvoj.

Kratki historijat Grada soli
Najstariji historijski zapisi svjedoče da su područje sadašnjeg grada Syracuse i okoline nastanjivali autohtoni Inidijanci, grupa poznata pod nazivom Onondaga, koji su sačinjavali jednu od pet konsitutivnih grupacija unutar konfederacije Iroquois na sjeveroistočnom dijelu Sjeverne Amerike. Godine 1570. poglavica Hiawatha izabrao je selo Onondaga kao glavni grad Iroquois konfederacije, prvenstveno zbog prirodnog i bogatog izvora soli kojeg su našli u jezeru Onondaga. Evropljani su, preciznije francuski misionari, po prvi put naselili oblast Syracuse 1600. godine. Dostupni historijski podaci govore da je na poziv naroda Onondaga, jednog od pet konstitutivnih članova Iroquois konfederacije, grupa jezuitskih sveštenika iz Francuske, vojnika i kurira, osnovala misiju poznatu pod imenom „Fort Sainte Marie de Gannentaha” te sagradila svoje sjedište na obali jezera Onondaga. Jezuitski misionari koji su naselili i oblilazili regiju Syracuse sredinom 17. stoljeća uočili su bogato izvorište soli u jezeru Onandago, o čemu su obavještavali i druge evropske doseljenike. Vijest da jezero Onandago posjeduje ogromne izvore soli brzo se raširila, te su ga prozvali „Salt Lake” (Slano jezero).



Krajem 1700. godine prvi pioniri u solnoj industriji stižu na područje Syracuse i otvaraju prve solane. Paralelno s dolaskom novih imigranta iz Evrope počinje i protjerivanje domaćeg indijanskog stanovništva. Jedan značajan dio autohtonih indijanaca uspio se preseliti u Kanadu, ali ih je i dosta ubijeno, dok jedan dio danas živi u okolini mjesta Canandaiqua, NY.

Zvanično proglašenje ovog područja od strane države New York kao rezervata slanog izvora otvorilo je vrata mnogim poslovnim ljudima za proizvodnju komercijalnih solana krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Brzi razvoj solne industrije u 18. i 19. stoljeću doveli su do naseljavanja područja Syracuse. Uskoro je grad Syracuse postao poznat pod imenom „Grad soli“. Godine 1847., grad je i zvanično dobio ime po „Syracuse“, istoimenom mjestu u Siciliji, koje je u to vrijeme bilo poznato po svojoj industriji soli. Uporedo s izgradnjom kanala Erie 1819. godine, te dolaskom pruge krajem tridesetih godina 19. stoljeća, grad Syracuse počeo se širiti, te ekonomski jačati i napredovati. Danas je Syracuse peti grad po naseljenosti u državi New York, odmah iza New Yorka, Buffala, Rochestera i Yonkersa. Na popisu iz 2010. godine, gradska populacija iznosila je 145.252, a ukupno metropolitsko naselje imalo je 732.000 stanovnika. U Syracuse se nalazi čuveni istraživački Univerziteta „Syracuse University” koji datira još iz 1870. godine i smatra se jednim od prestižnijih istraživačkih univerziteta u Americi.

Od neizvjesnog muhadžirluka do kupovine zemljišta za Islamski centar
Prve grupe Bošnjaka u grad Syracuse počele su dolaziti ranih devedesetih godina, neposredno pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Ipak, najveći val bošnjačkih prognanika došao je u Syracuse nakon genocida u Srebrenici, 1995. godine, a znatan dio Bošnjajka u gradu Syracuse i okolini upravo je došao iz ovog dijela Bosne. Iako je bilo druženja i sakupljanja među Bošnjacima ovog grada i ranije, ipak su se počeli aktivnije organizirati 2003. i 2004. godine, kroz vjerske i kulturne sadržaje. Godine 2005. Bošnjaci ovog grada su se i zvanično registrirali pod imenom „Islamski Kulturni Centar Bošnjaka u Syracuse” i priključili „Islamskoj Zajednici Bošnjaka Sjeverne Amerike“ (ICNAB). „Islamska Zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike” jeste vjerska krovna organizacija svih Bošnjaka Sjeverne Amerike i Kanade, koja djeluje kao eksponent Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Uz marljiv rad i dobru organizaciju, a pod vođstvom tadašnjeg predsjednika džemata, primjernog i vrsnog Bošnjaka, Suada Omerovića, kojeg ne mogu mimoići radovi i akcije oko džemata Syracuse od njegovog samog osnivanja do danas, ovi vrijedni Bošnjaci su 2008. godine uspjeli kupiti objekat za svoje vjerske potrebe. Međutim, kako se broj aktivnih džematlija povećavao, tako je i ova zgrada postojala sve tjesnija. Posebno se to osjećalo tokom džume namaza i mjeseca ramazana.



Trenutno džemat Syracuse broji preko 200 članova (porodica) a učlanjenje novih članova očekuje se s početkom gradnje novog i velikog Islamskog centra koji će moći udovoljiti potrebama ovog džemata. Glavni cilj džemata, od samog njegovog osnivanja, jeste vjersko i kulturno organiziranje Bošnjaka ovog grada i okoline, te vjersko obrazovanje mladih i očuvanje bošnjačke tradicije i kulturnih vrijednosti Bošnjaka. To je uključivalo i osiguravanje prostora za druženje i aktivnosti svih džematlija, uključujući djecu, omladinu i žene.

1.1 Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema emeritus, često ima običaja reći u svojim govorima i pisanoj riječi da se „Bosna više voli iz tuđine”. To nesumnjivo svjedoče i vrijedni Bošnjaci Kulturnog Centara Bošnjaka Syracuse u gradu Syracuse. Kao i ostali Bošnjaci širom Sjeverne Amerike, i oni su, ko zna koji put, pokazali da ljubav prema svojoj vjeri, tradiciji i Bosni, naprosto nema kraja. Ovaj ponosni i hrabri džemat, na čelu sa svojim imamom, profesorom Murisom ef. Neimarlijom, upustio se u veliki i ambiciozni projekat, te su krenuli s prvim koracima prema ostvarivanju svoga cilja. Naime, džematlije „Islamskog Kulturnog Centra Bošnjaka u Syracuse”, uz prisustvo, podršku i pomoć Bošnjaka iz susjednih džemata (Utica, Albany, Rochester, New York, Philadelphia, Mechanisburg i Erie), a na čelu s imamom, profesorom Neimarlijom te Džematskim odborom, uspjeli su sakupiti fascinantnih $572,394 za izgradnju džamije u Syracuse, 11. marta 2017. godine. Prekrasno, raskošno i ravno zemljište na kojem će se graditi džamija koštalo je $219,000.

Donatorska večera za izgradnju Islamskog Kulturnog centra Bošnjaka u Syracuse. Preuzeto: www.icanb.com

Uz odobrenje grada Syracuse za izgradnju džamije s munarom, Džematski odbor je odlučio da se gradi džamija s munarom površine oko 630 kvadratnih metara, uz sto kvadratnih metara prostora za žene. Pored musala za muškarce i žene, centar će sadržavati dodatne prostorije u kojima će se Bošnjaci ovog kraja sakupljati i družiti. Centar će imati restoran s kuhinjom koji će biti smješten u podrumu, zajedno s učionicom i abdesthanom. Zatim, imat će prostorije za sastanke i druženje, kako omladine i djece, tako i hanuma, dok će u sastavu džamijskog harema biti šadrvan i parking, dječije igralište, te fudbalsko, košarkaško i tenisko igralište. S obzirom da se radi o ogromnoj parceli, i pored izgradnje samog centra te popratnih objekata, znatan dio zemljišta će ostati neiskorišten za buduće projekte i potrebe ove zajednice. Trenutni džamijski prostor kojeg koriste Bošnjaci Syracuse nedovoljno je veliki i ne može zadovoljiti vjerske i kulturne potrebe ovog džemata. Zahvaljujući provenstveno marljivom radu imama, profesora Neimarlije, i njegove hanume, muallime Lejle, ovaj džemat je uzor po broju polaznika vjeronauke, učača Kur’ana i sufare. Tri puta sedmično pofesor Neimarlija u svome džematu održava časove Kur’ana i sufare i postiže zavidne rezultate. Njegovi polaznici vjeronauke ističu se dobrim poznavanjem vjere, a posebno pravilnim učenjem Kur’ana.

Organiziranje žena od neizrecive je važnosti, posebno u dijaspori
Osjećam imperativnu odgovornost i obavezu da se u ovom tekstu osvrnem i bar usputno dotaknem fenomena aktivizma žena Bošnjakinja u našim džematima širom Amerike, a povod je, svakako, divan doček kojeg su mi pripremile žene Syracuse pod vođstvom muallime Lejle Neimarlije. Ujedno želim da pokrenem dijalog na ovu temu kako na prostoru Sjeverne Amerike, tako i u ostalim bošnjačkim dijasporama širom svijeta. Želim da se o ovom fenomenu češće i više piše i govori, bez stida i sustezanja, tako da naša historija zabilježi doprinos Bošnjakinja u očuvanju svoje vjere, jezika, kulture i tradicije u bošnjačkoj dijaspori. Ne želim da bude prešućeno da su naše Bošnjakinje, rame uz rame uz našu braću Bošnjake, učestovale u formiranju, gradnji i održavanju naših bošnjačkih džemata. Istina, ne u svim gradovima. Međutim, tamo gdje su imale prostora, muallimu da ih povede, ili hodžinicu, ili neku drugu hrabru Bošnjakinju, ili grupu samosvjesnih Bošnjakinja, naše su se Bošnjakinje organizirale i aktivno uključile u osnivanje i održavanje džemata. Nekada i iza scene, bez priznanja i naknade, naše su muhadžirke marljivo radile i doprinosile džematima pripremajući hranu, dovodeći djecu u džamiju. Često su bile u poziciji da ubjeđuju svoje muževe da i oni idu u džamiju. Mnoge su džamijske projekte organizirale i finansirale, i to ne smije ostati prešućeno.

Tako su organizirale i ovo druženje za žene, te promociju moje knjige. To je od izuzetne važnosti, ne samo za naše Bošnjakinje u Americi i bošnjačkoj dijaspori općenito, već i zbog poruke koja se šalje ženskim aktivizmom. Generacije koje budu dolazile poslije nas, ali i generacije mladih djevojaka koje su ili rođene u Americi, ili su sa svojim roditeljima došle u Ameriku kao mlade djevojčice, a koje sada stiču visoko obrazovanje na prestižnim američkim univerzitetima, neće steći dojam da vjera islam zabranjuje ženi da se aktivno uključi u javni i društveni život, da je islam nazadna vjera koja ne ostavlja prostora za djelovanje žena. Stoga je ženski aktivizam neizrecivo važan. Međutim, istina je da i pored velikog broja visoko obrazovanih žena na području Sjeverne Amerike, trenutno nema gotovo ni jedne žene na bilo kojoj funkciji u bošnjačkim vjerskim ili kulturnim organizacijama u Sjevernoj Americi.

Postavlja se pitanje zašto? Da li je to stav islama ili se patrjahalni mentalitet naših Bošnjaka prenio iz Bosne do Amerike? Ovo je pitanje koje često dobijam od mladih, visokoobrazovanih, perspektivnih i ambicioznih Bošnjakinja, koje bi rado da svoje znanje i talente dijele sa svojim narodom. Međutim, kako kažu, trenutno nemaju prostora za to. Jedina aktivnost koja im je trenutno dopuštena kroz džemate, i to ne sve, jeste učestovanje u horskim ili folklornim sekcijama, čišćenje džamija i spremanje hrane. Naravno da i takvi poslovi ne predstavljaju problem, ček ni izuzetno kvalificiranim Bošnjakinjama, ali one mogu doprinijeti mnogo više svojoj zajednici. Još prije petnaestak godina predlagala sam i zagovarala da se organizira udruženje ženskog ogranka Bošnjakinja u sklopu „Islamske Zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike“ (ICNAB), kako bi se i žene kroz džemate mogle integrisati, efikasnije organizirati i uvezati na nivou Sjeverne Amerike.

Međutim, iako se o njima malo piše i govori, iako ih nema na vodećim pozicijama džematskih odbora, ipak su žene bile i ostale integralni i nezamjenjivi dio naših džematima, posebno u dijaspori. Obilazeći džemate širom Sjeverne Amerike, družeći se s našim muhadžirkama i slušajući njihova izlaganja, pitanja i razmišljanja, s ponosom mogu da napišem da su to naše heroine. Ja sam doista ponosna na naše bošnjačke žene, naše hanume i sultanije. Ponosna sam na njihovu marljivost i sposobnost, njihovu čistoću, eleganciju i kreativnost, na njihovo požrtvovanje i spremnost da ponekad rade i dva posla kako bi djeci i porodici osigurale dostojan život. Ponosna sam na njihovu brigu o svojoj djeci i svojim roditeljima. Najviše sam ponosna na njihovu želju za znanjem i stalnim napredovanjem.

Bošnjakinje su hrabre i uporne žene koje su bile prisiljene da uče strani jezik, polažu vozačke ispite, završavaju kurseve, koledže i fakultete, a da se istovremeno s ljubavlju brinu o svojim porodicama. I pored svih svojih obaveza, one žele da budu dio naših džemata i da daju maksimalan doprinos svojoj vjeri, narodu i zemlji. Bore se da odgoje djecu koja će biti ponos i dika svojim roditeljima, ponos svojoj zajednici, državi i ummetu. Doista je teško breme na leđima naših Bošnjakinja Amerike. Želja mi je da ih naša historija zabilježi, dostojno i vjerno, onakvima kakve jesu, kao žene kojima se Amerika divi na njihovim uspjesima i sposobnostima.

Uključenje žena u rad ICNAB-a jeste strogi imeprativ
Jedna od takvih Bošnjakinja jeste i moja prijateljica i kolegica, muallima Lejla Neimarlija, koja je i organizirala promociju moje knjige u džematu „Islamski Kulturni Centar Bošnjaka u Syracuse”. Lejla je u Sjevernu Ameriku došla 2010. godine sa svojim mužem, trenutno glavnim imamom Medžlisa 3, profesorom Murisom Neimarlijom. Još od samog njenog dolaska u Sjevernu Ameriku, u grad Syracuse, muallima Lejla je odmah volonterski počela raditi u džematu „Islamski Kulturni Centar Bošnjaka u Syracuse”. Njene prve aktivnosti bile su vezane za mekteb, zatim vođenje hora „Sabur”, te predavanja za žene. Hor „Sabur” je doduše egzistirao i prije njenog dolaska. Hor je osnovala i vodila mlada Bošnjakinja Hadisa Mehmedović koja se udala u grad Syracuse, a prethodno je živjela u St. Louisu, te je bila član hora u svom gradu. Po dolasku u Syracuse, ona je odlučila da osnuje hor i u ovom gradu. Hor „Sabur” egzistira još uvijek i uz vođstvo muallime Lejle niže uspješne nastupe, kako u svom džematu, tako i po drugim džematima te druženjima koje organiziraju Bošnjaci Sjeverne Amerike. I sama sam bila fascinirana nastupom hora „Sabur” u toku promocije moje knjige, na što mi je muallima Lejla odgovorila: „Ovo je sad nova, druga generacija djevojaka koje sačinjavaju hor 'Sabur'”. Posebnu satisfakciju mi je pružila spoznaja da su to djevojčice koje su rođene u Americi, a uče ilahije i kaside na perfektnom bosanskom jeziku, što je naravno zasluga prvenstveno muallime Lejle, a zatim i roditelja koji dovode svoju djecu u mektebe, na časove bosanskog jezika, te horske i folklorne sekcije.

Zbog svojih radnih obaveza i posla kojeg je morala tražiti van svog džemata, muallima Lejla ne održava više mektebsku nastavu, ali ipak u odsustvu svog supruga, profesora Neimarlije, uči djecu kako polaznici vjeronauke ovog džemata ne bi propustili mektebski čas. Inače, muallima Lejla je dodatno održavala časove arapskog pisma za odrasle džematlije, te predavanja za žene. Međutim, i ona, kao i sve ostale muallime na području Sjeverne Amerike, nije uposlenica Islamske Zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike, te je bila primorana da potraži svoju nafaku van krova Islamske Zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike. Na veliku žalost, Islamska Zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike još nije uposlila ni jednu muallimu od njenog osnivanja 2003. godine. Izostanak muallima u džematima Amerike itekako se osjeća. Posebno je zapostavljen rad sa ženama i djevojkama, budućim majkama.

Razmišljanje o mom dugogodišnjem volonterskom radu, prvenstveno u gradu Ročesteru, savezne države New York, s Bošnjakinjama svih uzrasta i dobi, ali i Bošnjakinjama širom Amerike i drugih dijelova bošnjačke dijaspore, dovelo me do zaključka da je uposlenje bar po jedne muallime u džemate na prostoru Sjeverne Amerike strogi imperativ! To je od krucijalne važnosti za očuvanje islama, jezika i naše kulturne baštine, zatim za pripremanje mlađih Bošnjakinja za preuzimanje i vjerno čuvanje baklje islama, bosanskog jezika i bošnjačke kulture. Bez institucionalnog rada, organiziranja i detaljnog planiranja, ne vidim da će se na ovim prostorima moći održati prosperitet zajednice Bošnjaka u narednih pedesetak godina. Iako smatram da smo već uveliko zakasnili, najmanje petnaestak godina, i da nam se već velika većina mlađe generacije otrgla i odvojila otuđivši se od naših džemata, ipak još uvijek nije kasno za reorganizaciju naših džemata. Sigurna sam da je do spomenutih problema dovelo, između ostalih faktora, i neuključivanje i nezapošljavanje muallima u rad naših džemata.

Džemat Syracuse može nam služiti kao primjer
U posljednih nekoliko godina, pojedini džemati su odlučili davati neku sitnu materijalnu nadoknadu muallimama, ili drugim Bošnjakinjama koje podučavaju djecu bosanskom jeziku ili vjeronauci, za njihov rad. Radi se o maloj novčanoj nadoknadi, tek tolikoj da se pokriju troškovi goriva, pa možemo primjetiti da su sve muallime na području Sjeverne Amerike, kao i druge Bošnjakinje koje još uvijek volontiraju pri našim džematima, prisiljene da traže svoju nafaku na drugim mjestima. U isto vrijeme, naša ženska populacija ostaje bez vjerskog obarazovanja, što može biti pogubno po naš identitet. Važno je napomenuti da džematski odbori ne raspolažu velikim dotokom finansija i da je i to možda jedan od razloga nezapošljavanja muallima u džemate bošnjačke dijaspore. Međutim, ovo pitanje bi se moglo uspješno riješiti po ugledu na muslimane drugih etničkih skupina. Ovdje prvenstveno mislim na muslimane iz Pakistana koji su se ponajbolje snašli i vjerski organizirali na području Sjeverne Amerike. Oni su ujedno i najobrazovanija i ekonomski najjača etnička skupina muslimana na ovim prostorima. Uspješno su sagradili velike islamske centre u kojima imaju medrese i u kojma se, pored islamskog obrazovanja, održava regularna nastava prema zakonu i programu osnovnog obrazovanja ove države. Nezaposlenost i nedostatak aktivnog rada muallima na području Sjeverne Amerike ozbiljan je problem. Primjera radi, Bošnjakinje grada Ročestera, s kojima sam godinama radila i pripremala ih za aktivan rad u džematu, upravo su glavni nosioci većine aktivnosti u ovom džematu.

Mislim da inicijativa o uposljenju muallima u džematima, koje bi bile vjeroučiteljice i odgajateljice budućih generacija, koordinatorice programa i projekata, mora doći s vrha, u ovom slučaju od Islamske Zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike, ili pak od Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. U tom slučaju džemati bi samo slijedili upustvo Islamske zajednice, kako u Bosni, tako i u Americi. Sigurna sam da bi svaka muallima svojim radom i aktivnostima privukla više Bošnjaka da se priključe džematima i time postanu aktivni članovi džemata u svojim gradovima. Samim tim bi se povećao dohod materijalnih srestava u džamijski fond, čime bi se riješilo pitanje isplate plata. Konkretan primjer su džematlijke Syracuse, koje su pored porodičnih donacija dodatno organizirale i nekoliko programa kroz koje su prikupile sredstva za gradnju velikog Islamskog centra. A ovo svakako nije jedini primjer.
Sa sigurnošću mogu zakljužiti da će sve džematlije i svi Bošnjaci grada Syracuse, biti ponosni na svoju džamiju kad je naprave i počnu koristiti. Džamija za koju su prvo morali sakupiti novac, zatim kupiti zemljište za njenu gradnju te dobiti dozvolu od grada Syracuse za gradnju džamije s munarom, bit će mjesto zajedničke molitve i druženja s pripadnicima svoga naroda. Onog dana kad se uz zajednički rad, trud i požrtvovanje svih Bošnjaka Syracuse izgradi ljepotica, gizdali džamija s munarom i svim popratinim zdanjima potrebnim ovom džematu, srca Bošnjaka Syracuse neće ostati mirna i ravnodušna. Zaigrat će od sreće, baš kao što je zaigralo moje srce kad sam ušla u salu prepunu divnih Bošnjakinja Syracuse, koje su mi priredile divan doček. Zato im se još jednom srdačno zahvaljujem i molim Allaha, dž.š., da ih sve obilno nagradi svakim hajrom. A posebno se zahvaljujem mojoj dragoj kolegici i prijateljici, muallimi Lejli Neimarliji, koja je i bila sebeb mog dolaska u Syracuse, te organizirala promociju moje knjige koja govori o nama samima, muhadžirima Sjeverne Amerike.

Izvori:
• http://icnab.com/index.php/medlisi2/medzlis-3-northeast/62-islamic-cultural-center-of-bosniaks-in-syracuse-inc
• https://www.facebook.com/IKCBS2005/