Pogledi BOŠNJAKINJA - NJENA POLITIČKA I VJERSKA BUDUĆNOST
Autor: Mr. Aiša Purak Objavljeno: 23. Dec 2017. 21:12:09
Dok sam sretno odrastala u kući svog rahmetli babe, Hurme Bećirovića i rahmetli mame, Salihe ili Šeće - kako su je svi zvali, uz svoju braću, njih petoricu i nas dvije sestre, nikad nisam osjetila niti znala šta je to neravnopravan odnos ili polna diskriminacija. Nisam osjetila razliku među muškom i ženskom djecom, niti su moji roditelji davali mojoj braċi poseban status samo zato što su bili muškarci. Svako od nas sedmero djece je imao svoje obaveze i poslove shodno našim prirodnim karekteristikama. U našoj porodici, raditi se moralo. Velika je porodica a od poljoprivrede se živjelo. Kopalo se, oralo, kosilo i sijeno sušilo, krave čuvale, jagode i borovnice brale i na pijaci prodavale te od toga obuću ili školski pribor kupovali. Proljeća i ljeta su bila teška, zime su bile lakše i više se vremena imalo za odmor, druženje i čitanje. Dok škola i mekteb, ponekad mi se činilo su bili samo usputna destinacija, haman tek toliko da se malo predahne od obaveza i poslova. Ali sam ih volila, i školu i mekteb podjednako. Volila sam svoje učitelje i svog hodžu, rahmetli Ramiju Efendića. Kako u kući, tako ni u školi ili mektebu nisam osjetila neravnopravnost ili polnu diskriminaciju. Radili smo šta se od nas očekivalo, prema svojim mogućnostima i kapacitetima-zajedno; braća i sestre, učenici i učenice, i prema svojim zaslugama bili nagrađivana. Od svog rahmetli babe i mame, moja braća - njih petorica: Husein, Hasan, Ibrahim, Hilmo i Nesib, moja sestra Zemina i ja smo uvijek dobijali ljubav i pažnju. I to je što nam sada, odraslim osobama sa veċ svojom djecom, ponajviše i nedostaje. Ali čini mi se posebno nas dvije, sestra i ja smo imale povalašten status. Moj babo, bi imao običaja reći mojoj braći: - "Njih dvije ne smijete ni ružno pogledati!" I tako smo se moja sestra Zemina i ja, uvijek se osjeċale, "posebne", valjda zato što je nas bilo samo dvije sestre a petorica braće pa su nas roditelji držali "ko oči u glavi". Godine su prolazile i nakon završetka osnovne škole, sjećam se jednom prilikom kad mi je moj rahmetli babo rekao: - "Eh, moja Ajše, šteta što si žensko, inače bi mogla državom vladati." Naravno, ignorišući tako velik kompliment od svog oca koji je očito vjerovao u mene, te razočarana njegovom konstatacijom o meni kao "žensku", odmah sam se probunila i žustro odgovorila: "Pa šta ako sam žensko. Takvom me je Bog stvorio. Kakve ima veze što sam žensko!" Bez daha sam sve to svome babi izgovorila. A moj babo, molim Milostivog Allaha dz.š. da mu da najljepše mjesto u Džennetu, koji nije bio školovan čovjek ali je imao prirodnu inteligenciju, kaže mi: - "Pa zato što je naše društvo surovo i grubo, nema veze koliko si sposobna, muškinje vlada a ne žene." Nedavno sam čula sličnu priču od jedne mlade Bošnjakinje u gradu Hartfordu, savezna država Connecticut u Americi, gdje sam imala promociju svoje knjige o našim Muhadžirima u Americi. Poslije promocije knjige otvorila se diskusija, i neizbježna tema je "gdje su Bošnjakinje u javnom životu, kako u Bosni tako i u dijaspori? Gdje su Bošnjakinje u džematskim odborima? Gdje su Bošnjakinje u državnim institucijama? Gdje su naše Bošnjakinje ambasadori? Da li postoji vjerska prepreka za Bošnjakinju da se uključi i javni život? Ova i mnoga druga pitanja se postavljaju na skupovima žena i obično tamo i završavaju. Pošto nemamo još predstavnika za žene u našim institicijama koje bi radile na ovim pitanjima i tražile adekvatnu soluciju. Tako da me je ova diskusija i pitanja ponukalo da napišem ovaj tekst te tako pokrenem konverzaciju o manjku i nezastupljenosti Bošnjakinja u našim državnim i vjerskim institucijama koje bi radile na boljitku Bošnjakinja i pripremale i uključivale ih javni društveni život. Iskreno mislim da je naše bošnjačko društvo dovoljno sazrelo da se može o ovim temama ozbiljnije razgovarati. Trebaju se tribine praviti, pisati i govoriti manjku i nezastupljenosti Bošnjakinja u našim državnim i vjerskim institucijama. Naša mlada, neustrašiva i ambiciozna Bošnjakinja je izrazila želju da jednog dana pomogne svome narodu, te otvori vrata drugim Bošnjakinjama, da se aktivno uključe u javni život. Živjeći na zapadu shavatila je da promjene možeš donijeti preko investiranja i politike te je poželjela da studira politiku i da se uključi u politiku. I kako sama kaže: "Ako nisi za stolom gdje se prave i donose odluke, nemaš nikakvog uticaja na važne odluke koje se tiču svih nas. Jednostavno ne postojiš." Tu svoju želju saopštila je svome babi tražeċi od njega podršku i savjet. Njen babo, naravno, kao i moj, znajući šta je politika i sve njene težine i izazovi, posavjetovao je i rekao da ona sebi izabere nešto drugo i kazao: "Mani se politike, to je za muškarce." Ova mlada Bošnjakinja kao i ja smo sretne što smo imale babe koji su nam dozvolili da idemo u školu i iz svoje ljubavi prema nama željeli nas zaštite trnovitog puta za žene koje nosi sa sobom uključivanje u javni život. Ne samo prepreke i glasine koje dolaze od patrijarhalnog društva, muškaraca nego, možda čak i oštrije od samih žena prema ženama aktiviskinjama. Tu sudbinu su doživljavale aktiviskinje svijeta koje su se morale boriti ne samo sa politički jakim muškarcima i njihovim patrijarhalnim svjetonazorima, nego i sa ženama koje su ih zdušno podržavale. Velika razlika u prvim godinam Islama se osjećala među ženama iz Mekke i Medine. Žene Mekke su bili više patrijarhalno odgojene zbog abosolutne muške dominacije u društvu. Muškarci Mekke su se uglavnom bavili trgovinom kod su žene uglavnom ostajale kuċi i u potpunoj zavisti od svojih muževe ili kasnije sinova. Dok su žene Medine zajedno sa svojim muževima zajedno radile na poljoprivredi te se više kretale i imale više slobode. Poznat je i slučaj čuvenog drugog halifu Omera r.a. koji je se žalio Božijem Poslaniku s.a.v.s. na neposlušnost žena iz Mekke svojim ljudima nakon što su učinile hidžru i vidjele kako žive žene Medine i kako je njih život bolji i lakši u odnosu na život žena Mekke. Ja sam uz svog babu zavolila knjigu i čitanje. Čitajući s njim glasila neše Islamske zajednice koja su u to vrijeme bila perfektna alternativa komunističkim pisanim izvorima. Posebno novine "Preporod" kojeg sam obavezno čitala od početka do kraja. "Preporod" je svojim taktičnim pisanjem i uredništvom, što je bila velika umjetnost u vrijeme komunističog režima, učvrstio moj vjerski identitet. Proširio moje vidike. Uvećao moju maštu. Dosta smo čitali Glasnik, Takvim a poslije, kad mi je brat Husein krenu u Gazi Husrev-begovu Medresu i Zem'zem, koji je pokrenut 1968. godine, od Udruženja učenika „Gazi Husrev-beg“. „Zem’zem“ je ujedno i prvi vjerski list kod Bošnjaka poslije 1945. godine, koji je imao punu podršku Uprave i nastavnog osoblja Medrese u kojem sam i sama u vrijeme svojih medresanskih dana. Uz to i drugu literaturu i knjige što nam je donosio iz Sarajeva. Vjerovanje i podrška mog rahmetli babe a poslije i mog supruga Midhata Purka, su mi pomogli da danas mogu pisati, govoriti, analizarati, voditi projekte, osnivati zajednice i biti glas hiljade žena koje nemaju prilike da iskažu svoje mišljenje. Iminentno pitanje koje slijedi poslije ovog podužeg uvoda je koja je u stvari glavna barijera na putu Bošnjakinje u zadnih stotinajk godina koja ju je učinila politički, obrazovno i vojno nepripremljenom i sakatom. Politički ne spremnom da bi uplovila u političke vode i zauzela značajne državne i vjerske pozicije. Obrazovno ne spremnom da bi pokrenula i mijenjala obrazovne programa u kojima bi se mlade Bošnjakinje pripremale budućnost. Vojno ne spremna tako da svakih nekoliko dekada se prebrojava broj silovanih i ubijenih Bošnjakinja. Neminovno pitanje koje postavlja je kakva lekcija je naučena iz proteklih genocida nad Bošnjacima i Bošnjakinjama. Na kakvim pripremama i programima radi naša politička i vjerska elita da bi zaštitila Bošnjakinju od budićih silovanja? Možda bi trebali malo bolje da prouče slučaj mlada 20-godišnja Bošnjakinja sa Bara, selo kod Sjenice, Emine Bučan. Prema historijski izvorima, ova mlada dvadesetogodišnja djevojka je herojski branila svoju vjeru, svoj identitet, svoju kuću, braću, sestre i komšije koje su četnici opkolili i kojima je smrt bila neminovna u toku velike četničke ofanzive u januaru i februaru 1943.godine, kada su Bihoru i Limskoj dolini počinili pokolj nad više od devet hiljada bošnjačke djece, žena, staraca... Taj četnički genocidni projekat se proširio preko Pešteri da se potpuno uništi muslimansko stanovništvo na tim prostorima. I baš tada, mlada hrabra Emina, kada joj je nestalo municije, pošla je u hambar da preuzme još municije i nastavi svoju junačku borbu, ali su je tada četnici uhvatili. Prepoznavši među njima komšiju-četnika obratila mu se riječima: „Krv neka ti je halal, a obraz mi čuvaj“. Komšija je shvatio značaj tih riječi i ubio ju je ne dozvolivši da je razjarena četnička grupa siluje. Ovaj čin žrtvovanja mladog života za odbranu djece, starih i iznemoglih, za odbranu svoje vjere i svog vjerskog identiteta te za obraz, čast i dostojanstvo muslimanki, ostaje kao simbol i primjer budućim generacijama. Na žalost veċina naše omladine nije nikada čulo za ovu mladu bošnjačku heroinu. A trebalo je! Zatim, godine 1737., kada je napadnuta Banja Luka i okolina, čitavu jednu četu u odbrani Banja Luke sačinjavale su žene. Ne zna se ima ove bošnjačke heroine koja je poginula u borbi s uskocima u 17. stoljeću, ali je ostao spomen na ženu koja je branila svoj toprak i svoj identitet. U haremu džamije u Cernici u Mostaru ostalo je zabilježeno ime Hane Hrvićeve koja je “branila Mostar od Stojana Jankovića” Vjerujem da su Bošnjakinje imale državne i narodne resorse kojima raspolažu elitni krugovi državnih i vjerskih institucija, da bi se više znalo i ovoj narodnoj heroini kao i mnogim drugima. Na primjer kao u Donjem Vakufu, pored ceste koja skreće za Bugojno, postoji u travi epitaf na kojem piše: “Šehid-djevojka”. Ova mlada heroina kao i heroine zadnje agresije na Bosnu zaslužuju spomen obilježje gjde ċe mlade Bošnjakinje zijaret činiti i spremno dočekivati dželate koji im budu napadali na vjeru i njihovu čast. Inače prvo masovno stradanje žena na područiju Bosne desilo se u prvom stoljeću po Isau, a.s, kad su Rimljani na obalama istoimene rijeke Bosne u krvi ugušili posljednja ilirska plemena, koja su dotle hiljadu godina nastanjivala zapadni Balkan. Ponosne ilirske žene, prema zabilješci rimskih hroničara, braneći svoja ognjišta bacale su se s djecom u naručju sa zidina Citadele Ardube, sadašnjeg Vranduka, i uzvikivale: “Radije smrt nego ropstvo”. Kada su Rimljani nakon višestrukih i bezuspješnih pokušaja napokon ušli u Vranduk, vidjeli su prizore od kojih im se, prema legendi, ledila krv u žilama. Žene su se s malom djecom bacale sa zidina starog grada da ne bi pale u ropstvo, a preostali muškarci su izvršavali samoubistvo iz istih razloga. Posljednih stotinjak godina, žene svijeta, uključujući i muslimanke, pokušavale su poboljšati svoje životne uslove, te da se uključe u javni život i proces donošenja zakone koji, ponekad upravo njih najviše pogađaju. Žene Zapada, koje su se uspjele obrazovati, brže su se izborile za svoja prava nego žene koje nisu uspjele da steknu obrazovanje. Prema izvještaju UNESCO-a, 130 miliona djevojčica između 6 i 17 godina ne pohađa škole, a 15 miliona djevojčica nikada nije kročilo u osnovnu školi, uglavnom u podsaharskoj Africi.[1] Među njima je veliki broj muslimanki širom svijeta čija stopa nepismenosti još uvijek dominira na svjestoj ljestvici neobrazovanja i koje i dan danas žive u veoma teškim životnim uslovima. Da ironija bude još veća, prvi imperavit, prva naredba od Uzvišenog Allah dž.š. je upravo naredba sa se uči i izučava koja glasi: Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.” (El-Alaqa, 1 – 5). Ne zbog vjere Islama, nego ponajviše zbog strogog patrijarhalnog društva, muslimankama svijeta, pa tako i Bošnjakinjama, istina u manje, u zadnjih stotinjak godina uskraċena je prilika obrazovanja a samim time i interpretacija vjere i glavnih vjerskih izvora Islama; Kur'ana i hadisa. Što je naravno osakatilo i muslimanku i stavilo je u inferiorni položaj. Iako samo osnivanje ženske Medrese koja egzistira već od 1933. godine, sa prekidima, je bila brilijantna ideja, ali iz bilo kojeg razlog čak ni do današnjeg dana svršenicama Medrese nije određena jasna društvena uloga. U posljednih nekoliko godina vide se neki pomaci na tom polju, ali velika veċina svršenica Medresa nema ama baš nikakvu šansu za zapošljenjem ili aktivnim djelovanjem u sklopu Islamske zajednice. I one sretne koje su dobile priliku su uglavnom tu zahvaljujuċi svojim muževima imamima ili očevima ili drugim nepotiskim vezama. Vrijedno je napomenuti da je 1940. godine Ulema medžlis donio odluku da se ona nazove Gazi Husrev-begova ženska medresa i da bude osmorazredna srednja stručna škola. Ova škola radila sve do ukidanja 1949. godine, te počinje ponovno sa radom 20. novembra 1978.[2] Od 1978. godine do danas, samo Gazi Husrev begova ženska medresa u Sarajevu je dala 34. generacije svršenica ove ustanove. Ovo su posigurno djevojke koje spadaju među najinteligentnijim, talentovanijim iz naših bošnjačkih redova. I pored najbolje namjere, mora se postavljati pitanje, da li bi ovi naši mladi bošnjački kapaciteti bolje služili društvu da su bili usmjereni u medicinu, inžinjerstvo ili bilo koju drugu oblast gdje bi njihovi Bogom dati talenti se razvijali i napredovali. Iskreno se nadam da ċe se pitanje ženskih medresa adekvatno riješiti a to naravno je posao sadašnjih vođa u našoj IZ. Još jedan od glavnih razloga napade na žene jeste i njena ljepota i privlačnost i atraktivnos koju muškarci osjeċaju prema ženama. Dok ženu zapad sve više promoviše i koristi u marketingu za prodaju mnogih svojih proizvoda, te je reklamira raskošno lijepu i golišavu te koristi njeno atraktivno tijelo i ljepotu da poveċa svoj profit- u kojeg najviše i vjeruju, dotle je istok ženu sve više pokriva i sakriva. Mada su metode različite - ideja je ista i kod zapadnog i istočnog muškarca. Oba je vide kao predmet, seksualni objekat kojeg treba ili što više otkriti ili što više pokriti. A žena nije vlasništvo ni zapadnog ni istočnog čovjeka. Ona je subjekat sama za sebi. Sa svim obavezama i pravima kojima ju je Allah dž.š. obavezao. Prije svega, žena je rob Božiji koja teži Allahovom zadovoljstvu i vidi svoju svrhu u službi, prvenstveno svome Stvoritelju. Ovdje ċu navesti rahmetli Huseina Đozu i njegovo misljenje na ovu temu:“Neispravno je, pa čak i nepošteno od muškaraca što odu vijek pokušavaju na razne načine opravdati svoje slabosti i grijehe zavodljivošću žene. Čovjek bi htio da sebe spasi na račun žene. Zato ju je bio izolirao od društva, zatvorio u kuću i zamotao je u feredžu i zar. Na ženu se gledalo kao na izvor zla. Eto, njen glas, koji je mnogo milozvučniji i melodičniji od glasa muškarca, ne smije se čuti, jer može muškarca izazvati. Ovakav odnos prema ženi nije bio ispravan. Žena nije izvor zla. Ona, kao majka, predstavlja izvor najveće plemenitosti, najviših ljudskih osjećaja i svega što je lijepo i uzvišeno." [3] Allah dž.š voli svoje robove. Nekoliko ajeta je poslato Božijem Poslaniku izravno zbog pitanja i tuge žena. Primjera je mnogo a navest ću nekoliko. Plemenita ashabijka Ummu Kulsum, koja je prva nakon Božijeg Poslanika učinula hidžru iz Mekke u Medinu. Međutim njena dva brata su došla za njom iz Mekke u Medinu i tražili da se ona vrati odmah u Mekku shodno hudejbijjskom ugovoru. Uzvišeni Allah je povodom ovog događaja objavio kur'anske ajete i poništivši dio ugovora koji se odnosi na žene muslimanke. “O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih – a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo – pa ako se uvjerite da su vjernice, onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni; a njima podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kad im vjenčane darove njihove date. U braku mnogoboškinje ne zadržavajte! Tražite ono što ste potrošili, a neka i oni traže ono što su potrošili! To je Allahov sud, On sudi među vama – a Allah sve zna i mudar je.” (Kur'an, sura El-Mumtehina, 10). Zatim nakon što je Ummu Kulsum je dala prisegu Poslaniku a.s, na poštivanje uvjeta koji su navedeni u nastavku sure El-Mumtehine: “O Vjerovjesniče, kada ti dođu vjernice da ti polože prisegu: da neće Allahu nikoga ravnim smatrati, i da neće krasti, i da neće bludničiti, i da neće djecu svoju ubijati, i da neće muževima tuđu djecu podmetati i da neće ni u čemu što je dobro poslušnost odricati – ti prisegu njihovu prihvati i moli Allaha da im oprosti; Allah, zaista, mnogo prašta, i On je milostiv.” (Kru'an: sura El- Mumtehine, 12). Zatim primjer Ummu Seleme r.a. koja je bila povod objavljivanju ajeta: „Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha, – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio….” (Kur’an – Sura El-Ahzab, 35 ajet) jer je pitala zašto se Kur’an obraća muškarcima bez spominjanja žena. Uzvišeni Allah dž.š. objavljuje ovaj ajet kao odgovor na njeno pitanje. Drugi primjer je primjer Havle bintu Sa’lebe r.a. koja je došla Poslaniku a.s, pa se požalila na svoga muža (…čovjek koji je rekao svojoj žene: ” ”Ti si mi kao leđa moje majke”,..” riječi koje su koristili arapi prije Islama…), riječima: ‘Allahov Poslaniče, on je moju mladost potrošio. U svojoj utrobi sam mu zaredom nosila djecu sve dok nisam zašla u godine, a rađanje djece prestalo, da bi mi onda rekao: Ti si mi kao leđa moje majke. Allahu, ja se Tebi na njega žalim.’ Nije mnogo prošlo, a Džibril a.s. dođe sa ovim ajetima: „Allah je čuo riječi one koja se s tobom o mužu svome raspravljala.” (Kur’an sure El-Mudžadele 1 ajet). Bošnjakinje su posigurno u boljem položaju u odnosu na muslimanke u drugim područijama svijeta gdje su muslimani većinski broj stanovništva. Jedan od razloga je što se nalaze u Europi i koriste prava za koja su se zapadne žene izborile u posljednih nekoliko dekada. Mada je Islam a još prije 1400 godina dao sva ova prava ženi koja moderne žene sad uživaju. Pravo na posjedovanje svoje lične imovine, pravo na obrazovanje, pravo na izbor svog bračnog druga, pravo na učestovanje u javnom životu, pravo na obnašanje državnih institucija, pravo na predvođenje džemata, (ženama), pravo izdavanja fetvi itd. Ovo su samo neka od prava data ženama dolaskom Islama. U stvari sve ono što bi mi imali da slijedimo principe svoje vjere i uključimo svakog sposobnog građanina da učestuje u boljitku država te samim tim i sviju nas. Vremena kad su žene osnivale univrzitete, slučaj Fatima al-Fihri, koja je u marakonskom Fesu osnovala univerzitet 859. godine, jedan od najstarijih univerziteta. Istina, Bosna je u 20. i 21. stoljeću prolazila kroz turboletna vremena. Okupacije i podjela Bosne i Herzegovine. Zatim, dva svjetska rata; ubijanje velikog broja muslimana i seoba muslimana u Tursku. U Drugom svjetskom ratu ponovo pokolj i ubijanje muslimana od strane četničkih i ustaških pokreta. Isti scenariju se ponavlja i u periodu izmđu 1992. - 1995. Titova Jugoslavija te marginizirani i neravnopravan položaj muslimana. Kriza vjerskog i nacionalnog identiteta te zatim agresija na Bosnu i Herzegovinu i genocid nad Bošnjacjma. Zatim slijede posljedice rata i genocida. Neimaština, traume, spore reforme i korupcija. Sve je to je naravno malo i drastičan učinak na Bošnjake i Bošnjakinje. Ovdje je važno istaknuti da je možda jedan od najopasnijih ali i najizazovanijih sistema za Bošnjake uopšte bila je Titina socijalistička Jugoslavija. Sjedne strane su dali progres, a posebno se otvorila vrata ženama. Dat im je posao, obrazovanje, slobodu za učešċa u društvenom životu, pravo na učešċe u partiji. Ali za uzvrat su im oduzeli vjerski identitet. Nudili im javno odricanje vjere i prihvatanje ateizma. Ikao poslije ratno stanje i agresija na Bosnu i Hercegovinu su uzeli svoj učinak i nanijeli neizlječive štete Bosni i Bošnjacima, ipak smatram da je do sada Bošnjakinja morala biti integralni dio našeg političkog i vjeskog života. Nema razloga da do sada nema više žena na političkoj areni ili žena muftija. Naravno, preambiciozno je o tome još govoriti kad još nemamo puno ni uposlenih Bošnjakinja u državnim ili islamskim institucijama. Naša bošnjačka dijaspora ja u potpunosti zakazala na tom polju. Tako da sad, nakon toliko godina u potpunosti razumijem riječi svoga babe. Vrijedno je napomenuti da je bilo, kao što ima i danas, Bošnjaka koji su aktivno promovisali uključenje Bošnjakinje u javni život. Jedan od njih je svakako i reisu-l-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević koje zagovarao da žena treba da ima obrazovanje i vjesko i svjetsko te da čita knjige i da bude uključena u javni život između ostalog napisao: “Žena koja ne sudjeluje u sticanju sreće za svoju zajednicu i žena, koja samo služi kao neki predmet prostirke, daleko je od toga da bude ljubljena istinskom ljubavi od strane pametna i učena čovjeka. Takvoj je ženi upravo nemoguće u pravom smislu odgajati djecu, uređivati kuću i biti sudionik u sticanju sreće za svoju domovinu, za svoju vjersku zajednicu.” [4] Ako smo prije mogli kriviti Turke, Austro-Ugrarsku, Kraljevinu Hravata, Srba i Slovenaca, Dva svjetska rata, Jugoslaviju, Agresiju na Bosnu i Herzegovinu i poslijeratno stanje, sada nemamo više koga kriviti za naše neuspjehe. Za vidnu neukljucenost Bošnjakinja u državne i vjerske institucije na svim nivoima. Promjene mogu doċi iz dva pravca. Od samih Bošnjakinja da se organizuju i počnu zahtijevati od svojih mjesnih i džamiskih predstavnika više učestce u procesu odlucivanja u svim javnim i drusvenim gdje se koriste narodne finacije. Ili da dodje sa vrha, da predsjednici i parlament počnu donositi zakone i davati srestva koji ce pomoci zenama za brzi osposobljavanje i ukljucivanje u javne institucije. isto vazi i za naše vjeske institucije. U naprednim zemljama promjene dolaze iz oba pravca, na nama je da vidiomo u kom pravcu ce Bosna i Bošnjakinja u njoj krenuti. Kur'anski ajeti koji se trebaju češċe čuti na našim hutbama, skupovima, govorima te pisanom riječju su sljedeċi: “Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška ! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.” (El-Alaqa, 1 – 5). Zatim ajeti sure "A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. - Allah je doista silan i mudar." (Kur'an, At Tawbah 71) FUSSNOTE: 1] http://www.worldbank.org/en/topic/girlseducation 3] http://www.medresa.ba/historijat/ 3] Husein Đozo, Fetve Sarajevo, 1999, str. 60 4] Džemaludin M. Čaušević, “Ocjena jedne knjige”, Novi Behar, 1927/1928, vol. I, br. 24, str. 393. |