HISTORIJA IMIGRACIJE U AMERICI
Autor: Mr. Aiša Purak
Objavljeno: 19. Nov 2017. 01:11:14
 U jednom od svijih pisanja Kolumbo je spomenuo da je vidio sagrađenu džamiju na vrhu brda u Kubi. Predsjednik Turske, Recep Tayyip Erdogan, u televizijskom govoru u Istanbulu, 15. novembra 2014. godine, prilikom obraćanja latinoakoameričkim muslimanskim liderima u Istanbulu, ustvrdio je na osnovu ovog pisma da su muslimani otkrili i nastanili Ameriku tri stoljeća prije putovanja Kristofera Kolumba. Istakao je da „kontakti između Latinske Amerike i islama datiraju još od 12. stoljeća. Muslimani su otkrili Ameriku 1178. godine, tačno 314 godina prije Kristofera Kolumba“, rekao je Erdogan. „Muslimanski mornari su stigli u Ameriku još 1178., što potvrđuje Kolumbovo spominjanje postojanja džamije na brežuljku kubanske obale“, objasnio je on. Dodao je da je on spreman da gradi džamiju na mjestu gdje je Kolumbo 1492. godine identificirao postojanje džamije. Predsjednik Erdogan svoju tvrdnju temelji na jednom stručnom radu historičara Youssefa Mroueha. |
Amerika ima dugu tradiciju velikodušnog dočekivanja i iskazivanja dobrodošlice novim valovima imigranata iz svih krajeva svijeta. Štaviše, mnogi Amerikanci, posebno vladajuća i obrazovana elita, vjeruju da je upravo priliv i raznovrsnost imigranata koji dolaze u Ameriku glavni ključ američkog uspjeha. U tu svrhu je napravljena i takozvana „Viza za genije“ („Genius vize“), neimigrantska viza O-1 i imigrantske vizije EB-1 i one se smatraju prioritetnim vizama. Ove vize izdaje USCIS (“United Sates Citizenship and Immigration Services”) stranim državljanima koji posjeduju velike talente i izuzetne sposobnosti u jednoj od sljedećih oblasti: umjetnosti, obrazovanju, biznisu i atletici ili su već postigli značajne uspjehe i postignuća u tim poljima. Zatim, viza se izdaje osobama koji su postigle izvanredno dostignuće u filmu ili televizijskoj industriji te su priznate na nacionalnom ili međunarodnom nivou za svoj rad. Pored toga, podnosilac prijave mora dokazati da će nastaviti raditi u svojoj oblasti u SAD, te dokazati da je njegov rad koristan za američke nacionalne interese. Napredak Amerike je iznad svega, jer Amerikanci razumiju da je s jakom Amerikom osiguran i njihov pojedinačni uspjeh. Imperativno je da ovakvu ideologiju i koncept primijeni i naša vladajuća elita neovisno od vjerske i nacionalne pripadnosti. Sa jakom i jedinstvenom Bosnom i Herzegovinom ima budućnosti za sve.
Pored ovih viza postoji još i H-1B viza u Sjedinjenim Američkim Državama u skladu sa Zakonom o imigraciji i državljanstvu, član 101 (a) (15) (H), koji omogućava poslodavcima u SAD da zapošljavaju strane radnike u specijalnim zanimanjima ako Amerika nema kvalifikovanih radnika iz određenih oblasti. Dr. Michio Kaku je američki teoretski fizičar japanskog porijekla koji ubjedljivo tvrdi da je upravo ova viza, takozvana „Viza za genije“, tajno oružije američkog uspjeha. U svom daljnjem izlaganju tokom jedne od javnih debata on navodi da bez ove vize ne bi bilo Iphone, googla, facebooka te ostalih inovacija modernog doba. Ističe da su 50% kanditata za doktore iz svih oblasti u Americi upravo stranci, a ne rođeni Amerikanci, te da su na njegovom univerzitetu i centru CUNY Graduate Center kandidati za doktore 100% stranci. On tvrdi da je Amerika magnet za sakupljanje najinteligentnijih mozgova svijeta i da bi bez njih američka ekonomija ubrzo kolapsirala, jer ne bi bilo kvalifikovanih kadrova u Americi koji bi mogli zauzeti njihovo mjesto. U oblikovanju silnica koje tvore Ameriku kakvu poznajemo, posebnu ulogu ima viza H-1B, koja je prema njegovom mišljenu krucijalna za opstanak i progres Amerike. Međutim, ovo mišljenje ne dijele uglavnom bijeli Amerikanci, koji vjeruju da im stranici uzimaju poslove i koji svakim danom pokazuju sve veću netrpljivost prema strancima, a posebno je izražena rasna diskriminacija i netrpljivost prema osobama tamnije boje kože, a naročito ako su pripadnici islama.
Dobrodošlica novim imigrantima jeste dio američkog identiteta, ali, na žalost, ne treba zaboraviti da postoji i ona druga strana medaljona. Amerika također ima dugu tradiciju otvorene diskriminacije i netrpljivosti prema novim imigrantima. Pored verbalnih napada postoje i postojala su i fizička nasilja i neprijateljstva prema novim imigrantima. Negativna retorika upućena imigrantima nije počela s 45. predsjednikom Amerike, Donaldom Johnom Trumpom, koji je u svojoj predizbornoj kampanji javno pozivao na izgon ilegalnih imigranata, te zabranu ulaska muslimanima u Ameriku za jedno određeno vrijeme.
Imigracija je jedan od temelja američkog nacionalnog identiteta. Međutim, prije stvaranja američkog nacionalnog identiteta, ili ojačavanja ideje i termina „Amerikanac“ kojim se u biti brišu sva ostala nacionalna ili etnička, rasna, vjerska i kulturološka obilježja, prvi imigranti iz Španije, Engleske, Irske, Holandije, Njemačke, Italije i drugih zemalja ponosno su i ljubomorno čuvali svoja specifična obilježja. Štaviše, sve razlike i probleme koje su međusobno imali na „Starom Kontinentu“ prenijeli su i u „Novi Svijet“ kojeg su i kreirali po uzoru na svoja prijašnja iskustva. I sve što nije ličilo na sliku njihovog zamišljenog svijeta, automaski je predstavljano kao da je usmjereno protiv njih. Zato nije ni čudo što je oko 95% autohtonog stanovništva Amerike – Indijanaca – bilo ubijeno u sukobima ili od zarazne bolesti Malih Boginja. Kristofer Kolumbo i ostali evropski kolonizatori, s namjerom da očiste Novi Svijet za sebe, poubijali su mnoštvo Indijanaca. Treba istaknuti da je historijsko iskustvo i danas živo, a da spomenute razlike i problemi postoje i danas. Netrpljivost prema novim imigrantima u Americi nije ništa novo. Bošnjački muhažiri, kao i ostali imigranti, a posebno muslimani, osjećaju dodatni pritisak. Imigracija je političko pitanje koje često izaziva moćne emocije a političari često ekploatišu ovu temu posebno u slučaju ekonomske, političke ili vojne nesigurnosti. Obični Amerikanci pomno prate ovu temu, jer duboko vjeruju da imigracija ima stvarne posljedice na njihov svakodnevni život, posebno radna mjesta.
 |
Međutim, i pored jakog izliva negativne retorike i osjećanja protiv imigrantima, a posebno nakon dolaska na vlast Donalda J. Trumpa, koji je inauguriran kao 45. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država na dan 20. januar 2017. godine, ipak velika većina Amerikanaca i dalje vidi Ameriku kao „naciju imigranata“. Oni smatraju da su raznovrsnost stanovništva i talenati koje imigranti donose sa sobom ključni faktor za razvoj i napredak ove zemlje. Ovdje je važno istaktnuti da američka sloboda i mogućnosti koje se otvaraju mogu biti ključni za ekonomsku, političku i kulturnu nadogradnju. Važan faktor koji to može osigurati jeste politika asimilacije koja je u suprotnosti s pristupom većine evropskih demokratija i mnogih drugih zemalja.
Kad god da se govori o Americi, ili „Novom Svijetu“, neizostavno je spomenuti imigraciju kao i sve izazove koje ona nosi sa sobom u kontinuitetu od prvih evropskih doseljenika pa sve do danas.
Sve je krenulo prije 500 godina kada je Kristofer Kolumbo, italijanski moreplovac, istraživač i trgovac u službi španjolske kraljice Izabele i pod španskom zastavom, godine 1492. sa još tri broda krenuo u potragu za kraćim putem prema Indiji kako bi omogućio kraljici Izabeli i španjolskoj monarhiji da se brzo obogate. Izabela, jedna od najuglednih i najznačajnijih žena Europe, nestrpljivo je očekivala da se pronađu novi putevi prema Indiji kako bi se mogla obogatiti. Trgovina s Istokom bila je od vitalne važnosti za Španiju, budući da je rivalstvo i kompeticija među evropskim državama i kraljevima bila oštra i intenzivna, te je rezultirala žestokim i dugim ratovima. Želja za vlašċu i bogastvom među kraljevima Evrope izazivala je konstantne ratove i nered.
Iako su još uvijek mnogi u Evropi vjerovali da je zamlja ravna ploča, Kristofer je bio ubjeđenja da je zamlja okrugla i imao je viziju i duboku želju da krene prema zapadu i tako dođe do Indije na istoku, te tako ubrza trgovačka putovanja prema ovom dijelu svijeta, a ujedno izbjegne suočavanje sa Osmanlijama koji su im otežavali trgovinu. Nakon pet godina ubjeđivanja i tražnja finansijske podrške, napokon je kraljica Izabela prihvatila da podrži njegovu ekspediciju. U to vrijeme, bogataši Evrope su se bogatili razmjenom robe s istoka koristeċi takozvani „Put Svile“, donoseći začine, svilu i ostala egzotična dobra sa istoka kojih nije bilo u to vrijeme u Evropi. Tako je 12. oktobra 1492. godine nakon višemjesečne plovidbe preko Atlanskog oceana, Kolumbo napokon ugledao zemljanu površinu. Mislio je da je došao u Indiju ali nije vidio ni ljudi ni gradova niti luka. Kolumbo je sa svojom flotom sastavljenom od farmera, otpuštenih vojnika i ubica došao na Karibska ostrva, na Bahame. Kolumbo ostaje sa svojim flotom tri mjeseca na Bahamima i ne sluteći da je otkrio novi kontinet koji je deset puta veći od Evrope. U međuvremenu su se susreli s domaćim stanovništvom, Indijancima, od kojih su tražili zlato i srebro i o kojima nisu imali visoko mišljenja. Zabilježio je u svome pisanju da bi ih on sam mogao sa svojih 50 svojih ljudi da ih sve zarobi i kontroliše. Tako se i ponašao. Za same Indijanci, pojava bijelog čovjeka je bilo veliki šok, mada su Indijanci do tada viđali mnogo ljudi koji su dolazili brodovima do njih. Radilo se o drugim indijanskim plemenima koji su živjeli u drugim mjestima Amerike, ali zasigurno nikad nisu vidjeli ljude ovakvog izgleda.
 |
Godine 1493., kad se Kristofer vratio u Španiju, podnio je izvještaj kraljici Izabeli. U detaljenom izvještaju opisao je ljepote prirode, životinja, drva i riba koje je pronašao u njeno ime. Opisao je zemlju koju treba zauzeti i stanovnike njene prekrsiti i zlato pokupiti. Ova vijest nije mogla dugo ostati tajna. Brzo se raširila Evropom. Kristoferovo pismo prevedeno je na nekoliko jezika i ubrzo je postalo najprodavanije djelo u Evropi. Mnogi evropski kraljevi htjeli su da i oni dobiju dio ovog neviđenog bogatstva i prostranstva. Mnogi ljudi iz Španije koji nisu imali niti posla niti zemlje žele da idu u Novi Svijet. Nemaju šta da izgube, a kraljica Izabela upravo treba ovakve ljude.
U jednom od svijih pisanja Kolumbo je spomenuo da je vidio sagrađenu džamiju na vrhu brda u Kubi. Predsjednik Turske, Recep Tayyip Erdogan, u televizijskom govoru u Istanbulu, 15. novembra 2014. godine, prilikom obraćanja latinoakoameričkim muslimanskim liderima u Istanbulu, ustvrdio je na osnovu ovog pisma da su muslimani otkrili i nastanili Ameriku tri stoljeća prije putovanja Kristofera Kolumba. Istakao je da „kontakti između Latinske Amerike i islama datiraju još od 12. stoljeća. Muslimani su otkrili Ameriku 1178. godine, tačno 314 godina prije Kristofera Kolumba“, rekao je Erdogan. „Muslimanski mornari su stigli u Ameriku još 1178., što potvrđuje Kolumbovo spominjanje postojanja džamije na brežuljku kubanske obale“, objasnio je on. Dodao je da je on spreman da gradi džamiju na mjestu gdje je Kolumbo 1492. godine identificirao postojanje džamije. Predsjednik Erdogan svoju tvrdnju temelji na jednom stručnom radu historičara Youssefa Mroueha. U svome stručnom radu kojeg je objavio 1996. godine, Mroueh navodi da se spominje prisustvo džamije koju je Kolumbo zabilježio duž kubanske obale. „Kolumbo je u svojim zabilješkama priznao da je u ponedjeljak, 21. oktobra 1492. godine, dok je njegov brod plovio blizu Gibare na sjeveroistočnoj obali Kube, vidio džamiju na lijepoj planini", piše Mroueh. Međutim, njegovi oponenti smatraju da se radi o metafori spominjanja dzamije i da je time Kristofer htio da dokaže ljepotu zemlje koju je pronašao.
Međutim, dostupni su radovi i drugi historičara koji također navode rad španjolskog geografa po imenu Abul Hasan Alija Ibn Al-Masudi. U njegovom radu iz desetog stoljeća jasno je nacrtana mapa Južne Amerike. On govori o arapskom mornaru po imenu Ibn Aswad, koji je putovao „okeanom tame i magle“, i vratio se s blagom zlata i srebra.
Gaven Menzies, engleski historičar, u svojoj knjizi "1421: The Year Chinise Descover America", tvrdi da je godine 1421. pod komandom i vođstvom kineskog muslimana po imenu Zheng He koji je predvodio veliku flotu kineskog imperora Minga, otkrivena Amerika. Dalje Gaven Menzis trvrdi da Kolumbo nije otkrio ništa novo, nego je samo slijedio mapu na kojoj je već bilo zabilježeno od Arapa da postoji novi svijet.
Ovdje je važno napomenuti da su prvi imigranti na teritoriju sadašnjih Sjedinjenih Američkih Država i Kanade bili Indijanci koji su migrirali iz Azije prije oko 20.000 godina iz sadašnjeg Sibira u sadašnju državu Alasku. Odatle su se raseljavali prema istoku i jugu i naseljavali se teritorijom Sjeverne, Centralne i Južne Amerike. Slijedi migracija iz Azije tako da se broj indijanske populacije poveċao.
Indijanici su, naravno, bili prvi koji su otkrili Ameriku i živjeli u harmoniji sve do dolaska Kristofera Kolumba. Godine 1493., sedamnaest brodova je došlo iz Španije u Karibsko more. Kristofer je došao s oružjem, a konjima je namjeravao da zauzme sto više zemlje. Za četri godine rata, Kristofer i njegova ekspedicija uspjeli su poubijati Inke i Asteke u Centralnoj Americi gdje su bili nastanjeni milioni ljudi. Španjolci su poubijali sve što su našli. Kristofer je donio sa sobom i krišćanstvno, konje i svinje. Uz to je donio i zaraznu bolesti koju je prenio na Indijance. Od Malih Boginja su Indijanci umirali u teškim mukama. Većina historičara se slaže da je oko devet desetina od tadašnjeg authothonog stanovništa umrlo od ove epidemije.
Međutim, ovaj tekst bi bio nepotpun ako se ne spomene skandinavski avanturista i eksplorer Leif Ericson koji je u 10. vijeku, gotovo 500 godina prije Kolumba, otkrio teritoriju koju danas zovemo Newfoundland, dio današnje Kanade. Kao ni Kristofer, tako ni Erikson nikada nije kročio na samu tlo sadašnjih Sjedinjenih Američkih Država. Međutim, i on se svrstava na dugu listu „otrkivača Amerike“. Bilo kako bilo, jedna činjenica je neosporna, a to je da su prvi valovi novih europskih israživača, moreplovaca, profitera i biznismena, te nova masovna doseljavanja iz Europe, a poslije i ostatka svijeta, počela tek poslije Kolumbovog „otkrića“ Amerike.
Pedeste godina nakon Kolumba, novi evropski istraživači nisu u Americi našli nikakvo stanovništvo i niko im nije stajao na putu. Sve što su sada našli u Sjevernoj Americi bilo je čisto, prelijepo, perfektno prostrano, ali bez ljudi. Prema pisanju španjolskih misionara, drveće, ptice, životinje, cvijeće, zelenilo i ljepota bili su takvi da oni tako nešto nikad do tada nisu vidjeli. „Možda je ovo neki novi svijet što je Bog stvorio?“, pisali su misionari. Slali su primjerke novih neviđenih biljaka i životinja kao dokaz Božijeg novog stvaranja novog svijeta. Poslali su kukuruz, tikvu, paradajz i krompir. Ali, nenamjerno su im poslali i novu bolest, sifilis (francuski pocks ili Španska bolest). Narod Španije mislio je da je to kazna od Boga zbog njihovih zlodjela koje su vršili u Americi.
Prvo permanento europsko naseljavanje na tlo Sjedinjenih Američkih Država bilo je na području današnje Floride 1565. godine, od strane doseljenika iz Španije. Nekoliko godina kasnije, 1598. godine, španska naselja niču na teritoriji sadašnjeg Teksasa i Novog Meksika. U sedamnaestom stoljeću, novi val ljudi želi da ide ka novoj zemlji. Engleska kruna željela je također uzeti svoj dio u Americi. Godine 1607., Britanci su osnovali svoju prvu koloniju, današnju Virdžiniju, nazvavši je „Jamestown“, po imenu njihovog kralja. Njihov glavni cilj bio je pravljenje profita za Englesku kompaniju. Zemlja koju su našli u Sjevernoj Americi bila je perfektno mjesto da se eksploatišu bogatstva. U izobilju je bilo zemlje, šuma i voda. I ta bogatstva nisu pripadala nikome. Bila je to prva uspješna kolonija koju su uspostavili Englezi, u Jamsetownu, u državi Virdžiniji 1607. godine. Bio je to i početak jedne imperije i kapitalistikog sistema čiju glavnu bit označava profit.
Početkom 1620. godine, veliki val novih imigranata iz Europe krenuo je prema Americi. Hiljade Engleza, Nijemaca i Norvežana krenuli su prema Novom Kontinentu. Među njima je bio i veliki broj Puritanaca, grupe vjernika iz Engleske, koji su pobjegli da bi izbjegli ubijanje i zlostavljanje zbog svoje vjere.
Sljedeći val imigracije iz Europe počinje 1700. godine. Dolazi nova najezda naseljenika iz Europe, prvenstveno iz Irske, Francuske i Španije. Godine 1830. ponovno dolazi nova najezda naseljenika iz Europe. Među njima je i ovaj put većina iz Engleske, Irske i Njemačke. Nijemci su se uglavnom počeli baviti poljoprivredom ili nekim zanatima, Irci su uglavnom radili teške poslove praveći pruge i radeći u firmama, dok su Englezi uglavnom okupirali zemlju, ponajviše u južnim dijelovima Amerike. Obrađivali su plantaže pamuka, šećera i tabaka. Plantaže pamuka, tabaka i šećera postajale su sve više profitabilne, tako da se ukazala velika potreba za jeftinom radnom snagom. Da bi se riješio problem radne snage i da bi se profit zadržao za sebe, stotine hiljada Afrikanaca je prisilno dovedeno iz Afrike u Ameriku kao robovi da rade na plantažama pamuka, šećera i tabaka. Ti su ljudi nasilno pohvatani u Africi i prebačeni brodovima a zatim prodavani kao robovi na plantažama gdje su radili teške poslove, potpuno lišeni slobode i osnovnih ljudskih prava. Naravno, nikad više nisu vidjeli svoju familiju niti su se vratili u svoja rodna mjesta u Africi. Sve veze sa svojom rodbinom i zemljom zauvijek su prekinute. Prema mišljenju većine historičara, preko 20% roblja nasilno dovedenog u Ameriku bili su muslimani koji su nasilno pokrštavani.
Godine 1850., broj stanovnika Amerike prešao je cifru od 20 miliona. Bio je to alarm za američku bijelu elitu da bi se mogao ugroziti njihov prestižni i većinski položaj. Od tad se u Americi počinje razvijati anti-imigraciono raspoloženje. Pored vjerske netrpljivosti, postojala je i bojazan da će dolaskom novih imigranata bijelci izgubiti svoje poslove i pozicije, tako da su počeli verbalno i fizički napadati nove imigrante. Prvo su bili napadani Irci i Italijani, prvenstveno zbog njihove katoličke vjere. Irci su se iseljavali iz Irske zbog velike gladi koja je harala Irskom ali i zbog vjerske netrpljivosti. Italijani su se doseljavali u Ameriku provenstveno iz ekonomskih razloga. Želja im je bila da se u Novom Svijetu što prije obogate i vrate svojim porodicama.
 Indijanci i Britanci (Foto: events.ctnow.com) |
Godine 1880., s dolaskom brodova na paru koji su uveliko ubrzali putovanje preko Atlanskog oceana, mnogo više imigranta je dolazilo u Ameriku. Uglavnom su dolazili u luku u New York ili San Francisco Bay i odatle odlazili u druge dijelove Amerike. U ovom valu imigracije u Ameriku su se slivali imigranti iz Poljske, Italije, Grčke, Mađarske, Rumunije, Ukrajine i Sirije. Od 1870. do 1920. ugledni i bogati bijeli Amerikanci počeli su glasno i otvoreno govoriti protiv masovne imigraciju u Ameriku. Počeli su se dobro politički organizirati i raditi na zabrani dolaska novih imigranata. Prvi zvanični zakon protiv imigranata poznat je pod nazivom „Asian Exlusion Act“ donesen 1875. godine. Ovim se zakonom zabranjuje ulazak Azijata u Ameriku. Godine 1921., Kongres je donio zakon koji je prošao u Senatu sa 71 glasom "ZA" i 1 'NE", kojim se strikno reguliše i ograničava ulazak imigranata u Ameriku. Ovaj zakon je bio veoma efektivan. Ulazak nivih imigranta sveo se na minumu. Nesnošena netrpljivost prema Kinezima je uzrokovala prvi savezni zakon kojim se specifično zabranjuje ulazak jednoj naciji u Ameriku –Kinezima, koji su označeni kao nepoželjni.
Tokom Drugog svjetskog rata i tokom prvih godina Hladnog rata ponovno je eskalirala ekstremna netrpljivost prema imigrantima, ovaj put imigrantima iz bivšeg Sovjetskog Saveza i Japana. Istovremeno je umanjena napetost prema imigrantima iz Kine. Zakonom o imigraciji iz 1940. godine zahtijeva se registracija otisaka pristiju svih stranaca starijih od 14 godina. Međutim, situacija je eskalirala nakon japanskog bombarodavanja na Pearl Harbor, američku luku na havajskome otoku Oahu, gdje je stradao i ranjen veliki broj američkih vojnika. Neposredno poslije ovog napada, 1942. godine, Savezna vlada Amerike je odgovorila na ovaj napad time što su sakupili oko 120.000 osoba japanskog prijekla koji su živjeli na Zapadnoj obali i zatvorila ih u kampove do 1945. godine. Velika većina njih bili su američki građani.
Godine 1965., počinje još jedan veliki val imigracije u Ameriku. Usvojen je zakon kojim se ukida dotadašnji privilegijski zakon za osobe koje već imaju nekoga u Americi, te za osobe s visokim obrazovanjem. Napokon se ukida i zabrana ulaska u zemlju imigrantima iz Azije. Ovo je jedan od najboljih zakona 36. američkog predsjednika Lyndona Bainesa Jonsona. Posljedice promjena u američkoj imigracionoj politici bile su vidljive već 1970. godine, kad je oko 60% imigranata došlo iz Europe, a ostatak dozvoljene kvote je došao iz drugih krajeva svijeta. Međutim, ovaj omjer je drastično izmijenjen, tako da je 2000. godine samo 15% imigranata došlo iz Europe a ostatak iz drugih krajeva. U periodu između 1990. i 2000., oko 170.000 izbjeglica s područja bivše Jugoslavije ušlo je u Ameriku. Većina njih bili su Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine. Veliki broj imigranata iz bivše Jugoslavije došao je u Ameriku i tokom 19. stoljeća, tako da su procjene da trenutno ima oko 350.000 Bošnjaka u Americi.
Kolonijalno američko društvo koje jeste kamen-temeljac Amerike stvorilo je velike talase uspješne imigracije u Ameriku iz svih krajeva svijeta. Međutim, stavovi javnog i političkog mnijenja prema imigrantima su oduvijek bili kontradiktorni. Raniji imigranti u kolonijalnoj Americi uglavnom su bili iz Engleske, Norveše, Francuske, Njemačke i drugih zemalja iz sjeverozapadne Europe. Oni su u Americi tražili prvenstveno priliku za bolji život, te političku i vjersku slobodu. Motiv njihove migracije je bio protkan pohlepom i željom za brzim i lahkim bogatstvom. Na veliku žalost domaćeg autohtonog naroda, Indijanaca, prvi kolonizatori su ubijali sve što im je bilo na putu u namjeri da se domognu što bržeg bogatstva i da zemlja ostane samo njima. Broj Indijanaca su sveli na minimum, a nisu prezali ni od dovođenja afričkih robova kako bi povećali profit i smanjili troškove rada. Njihovi potomci su nastojali svim sredstvima da očuvaju prestižnu poziciju koju su im omogućili njihovi roditelji, tako sa su pokazivali rasnu, vjersku i etničku netrpeljivost spram novim valovima europskih imigranta koji su dolazili krajem 1800-tih iz Italije, Poljske, Rusije i drugih zemalja Istočne Europe. Nešto kasnije, njihova djeca su pokazivala veliku netrpeljivost prema imigrantima iz Južne Amerike, Azijatima te afričkim imigrantima koji su počeli dolaziti tokom druge polovine 20. stoljeċa. Anti-imigrantski sentiment u Americi je ponovno eskalirao ratovima na Srednjem Istoku, kada je Amerika trebala da prihvati veliki broj izbjeglica iz ovog dijela svijeta.
Kroz historiju američke imigracije važilo je jedno pravilo. Kad god se bijeli Amerikanac osjećao ekonomski ili politički ugroženim, pokazivao je nesnošljivu netrpljivost prema imigrantima te je mijenjao zakone o imigraciji. Ovo pravilo traje od prvog zakona donesog 1875., kojim se zabranjuje ulazak radnika iz Kine u Ameriku, pa sve do danas, 2017. godine, do zakona kojim se zabranjuje ulazak muslimana u Ameriku iz sljedećih zemalja: Irana, Libije, Somalije, Sudana, Sirije i Jemena. Međutim, dok se debata oko imigriacije uveliko rasplamsava, ponajčešće u krugovima bijelih Amerikanaca, jednu činjenicu treba uvijek imati na umu, a to je da su svi stanovnici Amerike nekad bili imigranti. Ovo čak važi i za američke Indijance čiji su preci stigli na američko tlo prije više hiljada godina. Zakoni o imigraciji se često mijenjaju a katalizator svih promjena još uvijek su bijeli Amerikanci. Ipak, prema demografskim proračunima, nova rasa bi uskoro mogla praviti pravila za imigrante. Da li ċe to biti i početak pada ove imerije? – pred nama je da vidimo.
IZVORI
• https://www.washingtonpost.com/news/worldviews/wp/2014/11/15/muslims-discovered-america-before-columbus-claims-turkeys-erdogan/?utm_term=.06549949f853
• http://www.bbc.com/news/world-europe-30067490
• http://islamawareness.net/Asia/China/america.html
• http://www.newhistorian.com/turkish-president-claims-muslims-discovered-america-first/2053/
• http://www.gavinmenzies.net/china/book-1421/
• https://www.youtube.com/watch?v=NK0Y9j_CGgM
• https://hr.wikipedia.org/wiki/Napad_na_Pearl_Harbor