BOŠNJAČKO SLOVO O RASTKU NEMANJI
Autor: Fikret Hafizović Objavljeno: 17. Sep 2017. 00:09:13
Bošnjaci, muslimani, kako Bosne tako i Srbije, ne srdite se previše na činjenicu da Srbi pravoslavci u svom prosvetiteljstvu likuju i glorifikuju Rastka Nemanju kao Svetog Savu, jer mnogo toga danas, a što je povijesno, ako nazivaju svojim-pravoslavnim nije sve bilo pravoslavno, nego i muslimansko. Staru Srbiju, zemlju u Iliriku, onu Mesiju, nisu stvarali, kako nam oni predočavaju, Srbi-pravoslavci nego Srbi-monoteisti-muslimani, a danas tu istu Mesiju, što je naučno nepouzdano te iz tih razloga i neodrživo, nazivaju kolijevkom svoje pravoslavne državnosti. Mnoge vladarske povijesne ličnosti Srbije, pa i Bosne, iz ranijih i srednjih stoljeća, ali i kasnijih perioda, koje nisu bile pravoslavne provenijencije, oni su iz razloga povijesne utemeljenosti Srbije pa i Bosne na pravoslavlju, a koje nije bilo u ranijim periodima prije 1878. godine, povijesnim konstrukcijama inkorporirali u pravoslavne. To se naročito ispoljavalo nakon 1878. godine, u samoj Srbiji, a poslije udruživanjem sa ostalim h(k)rišćanskim balkanskim narodima, u buvšim Jugoslavijama uspostavljajući vladanje na narodima kršćanske provenijencije, jer je srušen Islamski komonvelt-hilafet u kome su muslimani uspostavljali islamsku vlast, i dalje kroz konstruisanu povijest, sve njih preuzeli i podveli pod svoje-pravoslavne, a sve iz razloga što su vladaoci stare Srbije etnički bili Srbi ali monoteisti, a ako se radilo o Bošnjacima onda su i njih znanim konstrukcijama, a kao primjer navodim Mehmed pašu Sokolija i hercega Kosaču, podvodili pod pravoslavne Srbe, a oni to, zaista, nisu bili. Tako je i Rastko Nemanja, čija je familija bila vladarska, ali u avarskoislamskom vladarskom sistemu održavanja vlasti, lažnim crkvenim ljetopisima i koje kakvim falsifikatima popravoslavljen i uzet iz muslimanskog korpusa vladarskog naroda Sandžaka a bivšeg monoteističkog, a ne pravoslavnog Rasa. Od kuda ova tvrdnja? Rastko Nemanja, koga su, nakon uspostave pravoslavne kneževine Srbije 1862. godine, popravoslavili i nazvali ga Savom, nije bio pravoslavac nego musliman i to ugledan, a to zaključujem iz činjenice da su njegov mezar zijaretili pešterski muslimani, te da su prema muslimanskim običajima, tog perioda, na njegovom mezaru veličali Allaha dž.h. i Njegov hikmet učeći Kur'an časni. Dakle, Rastko je bio veoma uticajna ličnost među muslimanima tog dijela današnje Srbije. Po svemu predočenom, bio je šeih, a i prema pisanju crkvenih lica u njegovoj biografiji bio je poznavalac Islama i ličnost koja je obilazila islamske centre u sredinama Levanta. Na osnovu tradicije, tadašnjih muslimana, koja se održala do danas u Bosni, a to su ona poznata dovišta, može se zaključiti da je bio ugledan musliman-šeih, da je njegovo turbe bilo u Mileševi a sve to u sklopu tekije, gdje se muslimanski narod, mlađeg naraštaja tog kraja, okupljao, edukovao i organizovao za potrebe odbrane od kršćana katolika, jer u vremenu u kome je živio i djelovao Rastko katolici Evrope počinju uspostavljati, na sili, kršćanske države, pa je bila bojazan da se to ne uradi i u islamskim državama Balkana, ali i Evrope. U tom periodu vladajući muslimani Balkana nisu imali nikakvih problema sa pravoslavnim narodima Balkana, jer pravoslavni narodi Balkana nigdje nisu imali svoju državu, a isti, kao žitelji islamskih država, bili su privrženi islamskoj vlasti. Takođe, u svim avarskoislamskim državama Balkana bili su u manjini, a na osnovama Šerijata međusobno održavali odnose, u sredinama gdje su bili brojni, shodno svom hrišćanskom učenju pa tako i u Mesiji-Srbiji. Nakon smrti, koja se desila, po novom kalendaru, 27. januara 1236. godine, Rastko je sahranjen u Mileševi, gdje mu je napravljeno turbe ukomponovano u tekiju koja je, u kasnijem periodu, služila za okupljanje derviša. Muslimani tog dijela Srbije, nakon Rastkove smrti, za 27. januar, svake godine, zijaretili su Rastkovo turbe i tu učili tevhid, veličajući Allaha dž. i Njegovo stvaranje. Prema kazivanjima starijih Pešteraca, posjete-zijarećenje muslimana Rastkovog mezara trajalo je do početka XX. stoljeća, dok, u tom dijelu bivše bosanske teritorije, ratom, nije zavladala pravoslavna Srbija. Mnogi muslimani Sandžaka, bivaju ubijeni, mnogi se iseljavaju za Tursku, a oni koji su ostali na svojim ognjištima, iz razloga netrpeljivosti i ugroženosti od strane pravoslavaca prestaju za 27. januar posjećivati Rastkovo turbe, jer je Srpska ''svetosavska'' crkva, tih godina, nakon osvajanja ovog dijela Bosne krenula u realizaciju uspostave Rastka kao sveca i rušenja većine islamskih obilježja pa tako i Rastkovog turbeta. Muslimanima, ovog dijela nove Srbije, na ovaj način onemogućeno je zijarećenje Rastkovog mezara što iz bezbjedonosnih što iz razloga rušenja turbeta i pravljenja manastira na mjestu gdje je bila Rastkova tekija. Prije neko desetljeće, povijesničar iz Sjenice, Salih Selimović obilazeći stare pešterske muslimane zapisao je da su prema njihovom sjećanju njihovi roditelji posjećivali Rastkovo turbe i tu učili dove. (web-tribune.com). Međutim, svojim zaključivanjem Selimović nije dovodio ovu posjetu pešterskih muslimana u kontekst islamske tradicije. Njegovo zaključivanje tj. obrazloženje razloga zbog koga su pešterski muslimani posjećivali Rastkovo turbe bio je na fonu tvrdnje da su Turci, kada su osvojili Srbiju, obraćali pravoslavne Srbe na Islam, a kako su ''obraćenici'' na Islam znali da je Rastkov grob u Mileševi grob njihovog bivšeg uglednika to oni, sada kao muslimani, iz tog razloga i dalje posjećuju njegovo turbe zadržavajući i dalje ''Savin'' kult . Dakle, njegova tvrdnja-obrazloženje zijarećenja muslimana Peštera, Rastkovog mezara-turbeta, u periodu kada je ovaj dio Srbije bio pod islamskom vlašću, proistekla je iz povijesne konstrukcije-tvrdnje da Islama nije bilo, u Srbiji, prije nego su Turci ''osvojili'' Srbiju, te da su muslimani Peštera turbe posjećivali iz razloga što je ''Sveti Sava'' bio njihov uzor. A, to se nije moglo dešavati, zijarećenje mezara osobe druge provenijencije od strane muslimana, jer im to vjera, Islam, ne odobrava , jer se kosi sa temeljnim islamskim postulatom Šehadetom. Musliman, može, i to isključivo, svojim postupcima veličati Allaha dž.h. i Njegovo stvaranje, a povod tom činu može biti i ličnost, ali isključivo, islamske duhovnosti. Dakle, ako su muslimani bilo gdje veličali Allaha dž.h. a povod tog veličanja je bila neka ličnost onda se, bez dvojbe, radilo o uglednom muslimanu. Dvadesetih godina istog stoljeća, a nakon što Srbi pravoslavci u potpunosti uspostavljaju pravoslavnu vlast i u ovom dijelu Sandžaka, oni i na ovom području počinju provoditi strategiju kojom uspostavljaju pravoslavnu vlast kroz periode prije nego je, kao, Srbija osvojena od Turaka i to rade na krivotvorenoj povijesti. U tu svrhu, u svoju povijest, inkorporiraju sve znamenite Srbe kao i Bošnjake iz monoteističkog perioda vlasti, a koja je trajala kroz sve periode Ilirika i avarskoislaskog vladanja, a ovaj osvojeni dio od Bosne proglašavaju kolijevkom srpske državnosti, jer tu je djelovala porodica Nemanja. U uspostavljanju Srbije na pravoslavlju najviše potenciraju dinastiju Nemanja, a to je period iz druge polovine XII. pa do polovine XIV. stoljeća, kada Srbija ulazi u sastav Islamskog komonvelta, počevši sa Zavidom, kao rodočelnikom te dinastije, a završivši sa Dušanom Silnim kao srpskopravoslavnim carem koji je nemanjićku Srbiju proširio na istoku do Soluna. A islamske objekte, na ovim teritorijama, koji su pravljeni, što u ranija avarska vremena, što iz perioda Islamskog komonvelta, ruše, neke rekonstruišu u svoje, a sve iz razloga kako ne bi bilo dokaza o nekoj drugoj civilizaciji koja je vladala Srbijom i pravila te objekte. Tako su Rastka Nemanju, koga prozvaše Savom, a kasnije promovirali u sveca, inkorporirali u svoje povijesne velikane, njegovo turbe i tekiju porušili, a onda tekiju preinačiti u manastir. I, kao, Rastkove zemne ostatke-kosti, ali kao pravoslavca, prenio je Sinan paša Prizrenski neke davne 1594. godine na Vračar ? i tamo zapalio. Ova tvrdnja, o prenošenju kostiju od strane Sinan paše dolazi u koliziju sa tvrdnjama pešterskih muslimana, u poodmakloj dobi, koje je interviuisao S.Selimović, a koji govore da su njihovi roditelji posjećivali Rastkov mezar, kada su oni bili djeca, a to pripada periodu kraja XIX i početka XX.stoljeća, dakle periodu, dok je Sandžak bio u sastavu Islamskog komonvelta. Pa, ako je Sinan paša, po tvrdnji srpskih pravoslavnih povjesničara, 1594. godine, iz razloga što muslimani posjećuju grob pravoslavca, a što je muslimanima zabranjeno, porušio njegov grob i kosti prenio na Vračar, šta su onda posjećivati pešterski muslimani ?, koje je interviuisao S. Selimović, prije nego je taj dio Bosne 1912-13. godine potpao pod srpsku pravoslavnu vlast, ako u Mileševi nije bilo Rastkovog turbeta-Savinog groba. Na promovisanju Rastka, kao Svetog Save, najviše je radio srpskopravoslavni episkop Nikolaj Velimirović, zahvaljujući kojem je i pravoslavna crkva Srbije postala Svetosavska-autokefalna i isključivo Srba pravoslavaca. Dakle, jedino njihova crkva i niti jedna druga, na taj način, ima svoj nacionalni-narodni naboj i definisane svoje odnose prema Bogu. Velimirovića je, pravoslavna crkva Srbije 2003. godine proglasili svecem, a sve iz razloga što je u pravoslavne okvire inkorporirao Rastka, nazvavši ga Savom, ali i napravio autokefalnu Svetosavsku crkvu Srpskog naroda, a današnju Srbiju, sa većinskim pravoslavnim Srbima, povijesno uvezao, na konstrukciji i laži, sa nekom davnom pravoslavnom a imaginarnom Srbijom, iz perioda Nemanja, koje takve nije bilo. Od tada Srbi-pravoslavci, koji su nakon 1878. godine uspostavili državotvornost u današnjoj sjevernoj Srbiji, a u svoje okvire uključili, osvajajući, 1912.-13.godine i bivše dijelove Bosne i Kosova, isključuju bilo koju drugu povezanost Srba sa nekom od religija a pogotovo ne sa Islamom. Veza starih Srba sa Islamom za njih je imaginaran pojam, to njima, sa povijesnog aspekta, ne odgovara, jer onda kao pravoslavci, a još i narod, nemaju nacionalni povijesni kontinuitet na Srbiju i zato kroz povijest na sve moguće načine isključuju mogućnosti uspostave Srbije na Islamu uklapajući njenu povijest na Turskom osvajanju i islamizaciji. U prošlom, jugoslovenskom, periodu sve te povijesne nebuloze, o kršćanskoj Srbiji, uspjeli su kroz kontrolisano školstvo provući i kroz škole, pa su to učili i Bošnjaci. Žalosno, ali sve te povijesne konstrukcije prihvatili i Bošnjaci, jer su morali tako učiti, te kada je riječ o Srbima kao narodu, onda Bošnjak, religijski, misli na pravoslavca. A to povijesno nije bilo. Za primjer neka posluži ova činjenica: Stari Srbi, iz perioda prije nego je Srbija postala država u Islamskom komonveltu-Osmanskom carstvu, bili su muslimani-oni koji su Srbiju i gradili, a tome je najbolja potvrda Beograd koji je u XVI. stoljeću imao preko 270 sakralnih objekata muslimana, a među njima najviše džamija. Te su džamije, kroz sva ranija stoljeća prije XVI. koje, u svom putopisu kroz ove krajeve, spominje Evlija, pravili, Srbi muslimani-autohtoni narod Srbije koji je nakon 1862. godine morao napustiti svoju domovinu, a njihove džamije sve su porušene. Velika većina Srba, muslimana, nakon 1862. izvršili su preselenje u Tursku, a jedan od kvartova Istambula ima dominantno stanovništvo muslimanske provenijencije, a narodno su Srbi. Znaju svoje srpsko porijeklo, znaju da su kao muslimani morali izbjeći u Tursku. Međutim, nisam siguran da znaju da nikada nisu bili u nekoj drugoj religiji te da nikada nisu ni islamizirani, jer i Turcima je tokom Kemal pašine vladavine naturena kršćanska matrica povijesti, tako da i Turci, i danas danile, uče gluposti o Turskom osvajanju balkanskih država i islamizaciji balkanskih naroda. U periodu, prije nego će Srbija ući u Islamski komonvelt, a to je početak XIV. stoljeća, Srbija je bila u avarskoislamskom sistemu vladanja i to od VII. stoljeća kada su sve države Evrope imale nadgradnju Arijanizma na Avarizam, a sa Islamom kao državotvornom vjerom, i njeni vladari nisu bili pravoslavci, jer u tom periodu nije bilo ni naznake o nekoj pravoslavnoj teokratiji u Evropi, a pravoslavni srpski historičari su ih popravoslavili iz razloga uspostave povijesnog kontinuiteta ove pravoslavne Srbije, koja je kao pravoslavna, postala tek 1878.godine i neke davne Srbije, koja je bila država Srba, ali konfesionalno muslimana. Svoju tvrdnju uspostavljali su na dva argumenta: Prvi argument je Tursko osvajanje iz srednjih stoljeća i na taj način uspostavljena islamizacija, a drugi argument bila su imena starih Srba muslimana. A ono ranije vladanje Srbijom, za njih bilo je, kršćansko vladanje, a to nije bilo tako, jer bilo je to monoteističko, a avarskoislamsko vladanje. U avarskoislamskom periodu vladanja u Srbiji, kao i svuda u Evropi pa i u Bosni, muslimani su nosili narodna, a ne orijentalna imena. Ulaskom Srbije, polovinom XIV. stoljeća u Islamski komonvelt, ta praksa davanja, djeci, narodnih imena će se promijeniti, jer pravna škola vladanja, poslije avarskog sistema vlasti je novi Šerijat uspostavljen kroz novu pravnu školu, a Srbi muslimani, iz više razloga, počinju djeci diti orijentalna imena. Uočava se da su se, u istom periodu i na isti način, dešavale promjene imena muslimana, kako u Srbiji, tako u Bosni, Madžarskoj, Hrvatskoj, Crnoj Gori dakle, u svakoj od zemalja koja je bila uključena u Balkanski Islamski komonvelt. Način na koji su Rastka popravoslavili, konstrukcijom, to su uradili i sa Lazarom Hrebljanovićem-puncem od sultana Bajazita, koji je po pretpostavci imao i svoju džamiju u Beogradu, pa i sa Vukom Brankovićem. Lazar je bio islamske provenijencije, jer su sva njegova dalja pokoljkenja muslimani pa je i on bio, a bio je velmož u avarskom sistemu vlasti, jer njegova Srbija nije bila pravoslavna teokratija, ali su ga kao značajnu povijesnu ličnost, stare monoteističke Srbije, pravoslavci nove pravoslavne Srbije, konstrukcijom o boju na Kosovu interpolirali u pravoslavne i sve iz razloga uvezivanja novonastale pravoslavne Srbije iz 1878. godine sa starom Srbijom iz tog perioda, a koja nije bila pravoslavna. U avarskoislamskom periodu vladanja muslimana na Balkanu, a to je period od polovine VII. stoljeća pa do perioda udruživanja muslimana Balkana u Balkanski Islamski komonvelt, nazvanim Osmansko carstvo, muslimani nisu nosili orijentalna imena i to je bio razlog da su evropski historici, a kršćani, samo iz činjenice da žitelji-muslimani ovih država nisu nosili orijentalna imena, svojatali ih, i pripisujući im kršćansku duhovnost. I zato, muslimani, ne treba da se srdite na činjenicu da sada Srbi pravoslavci, među kojima ima kijamet islamskih preobraćenika, Rastka-Savu uzimaju kao svog prosvetitelja, jer je on-Rastko to doista i bio-prosvetitelj, ali ne kao pravoslavac nego kao musliman. Srbi pravoslavci su ga podveli pod kršćane, u prošlom stoljeću, kada su muslimane Balkana; Bugare, Rumune, Makedonce, Grke, Hrvate, Bošnjake i Srbe ovi kršćani, koji su preuzeli vladanje Balkanom, totalno dezavujisali i sve što su muslimani povijesno stvarali, konstrukcijama, podveli pod svoje. Rastko, pod današnjim pseudonimom, Sveti Sava, bio je musliman, tako je živio i kao musliman umoro, njegovo turbe bilo je u Mileševi, a za 27. januar posjećivali su ga muslimani i tu veličali Allaha dž.h. i Njegov hikmet, a zahvaljujući Rastku koji je bio šeih i sufija. Interpolirajući Rastka u pravoslavne okvire, na isti način interpolirana je i sva njegova vladarska, a monoteistička porodica Nemanja, počevši sa Zavidom a zaključno sa Dušanom, a da to tako nije bilo. Samo da naglasim da i sami pišu da je u Dušanovoj vojsci bilo i muslimana. A kako su u tom periodu države teokratije to u njihovoj vojsci nije moglo biti vjerski mješanog naroda. Ako je vojska islamska, onda se iz nje isključuju svi drugi koji to nisu i na istim principima ako je vojska kršćanska onda u njoj nije moglo biti muslimana. Ova njihova konstruisana povijest nije odavno, dakle nije bilo tako davno kada su Rastka posvetili, nego tek, od skora, kada su iz tog dijela današnje Srbije prognali Bošnjake muslimane, a tridesetak godina ranije to se desilo i sa sjevernom Srbijom. Uokvirivši, Balkanskim ratovima, u Srbiju više pokrajina koje su bile u islamskom vladanju, onda se svim silama dali na promovisanje nove Srbije na pravoslavlju: Na ruševinama džamija ili tekija prave manastire i crkve, oslikavaju ih i sve uvode u neka stara vremena. Pismeniji, a to su mahom crkvena lica, pišu žitja i ljetopise o ličnostima i krajevima, iz prošlih vremena, koji su pripadali nekoj drugoj provenijenciji-islamskoj, ali sada ih konstrukcijama uvlače u svoje. Muslimanska greblja zatrpavaju i sve kako bi iz svog novonastalog pravoslavnog okruženja eliminisali uticaj neke druge civilizacije na povijesnu utemeljenost Srbije osim na pravoslavlju. Rastkov mezar-turbe su razrušili, izmislili priču o Sinan paši i njegovom skrnavljenju Rastkovog mezara i tu rekonstruisali tekiju u manastir i zatrli trag Rastkovog turbeta. To što pišem za Rastka, isto se dešavalo i Bošnjaku-blagajcu Stephanu Kosači, samo što su njega svojatali i Hrvati katolici, pa je za Hrvate katolike, katolik, a za Srbe pravoslavce, ''herceg od Svetog Save'', a sve iz razloga svojatanja Bosne i negiranja njenih gradbenih Bošnjaka. A naš Herceg bio šeih i predvodio muslimane u bitkama po Dalmaciji kada su Španski i Italijanski katolici kidisali na dalmatinske gradove u kojima su većinski živjeli muslimani Bošnjaci i Hrvati. I sva dalja njegova pokoljenja su muslimani, a oni ga svojataju. Mi, Bošnjaci, i danas, u maju, zijaretimo Hercegov mezar u Blagaju, jer je Herceg umro koncem maja 1468.godine, baš onako kako su to radili i naši predci, a tako se dešavalo i sa Rastkovim mezarom. Da je taj dio stare Bosne, Mileševa, u kome je bilo Rastkovo turbe, i danas u sastavu Bosne, dakle da to nije poklopila pravoslavna vlast Srbije, mi bismo i dalje zijaretili Rastkov mezar i tu veličali Allaha dž.h. i Njegov hikmet, a zahvaljujući našem velikom šeihu i alimu Rastku Nemanji. I zato muslimanska djeca, ali i njihovi roditelji, Srbije i Bosne, u školama koje nose ime Sveti Sava, neka znaju da Sveti Sava nije bio pravoslavna ličnost nego musliman. I dok pravoslavci, u tim školama, veličaju Rastka kao Svetog Savu i pravoslavca, muslimanska djeca neka se priključe slavlju, učeći dijelove Kur'ana Časnog, jer to je zaslužio Rastko, a to bi bio i nastavak muslimanske tradicije a umjesto zijarećenja Rastkovog mezara za 27. januar, kao što su to radili naši stari Bošnjaci kada su živjeli u Islamskom komonveltu i prestali to da rade kada su pravoslavci Srbije osvojili taj dio Bosne, uspostavili pravoslavno vladanje, porušili Rastkovo turbe i njega popravoslavili. Međutim, Allah dž.h. dao nam je mogućnost da se i dalje sjećamo našeg gazije, pa makar i na ovaj način, jer to bi bio nastavak naše tradicije i zašto to ne koristiti. Dobrašin Bosnevi |