Hajrudin MEKIĆ Lule: Uništavanjem kulturnih baština i svega što je imalo pečat prošlog vremena, socijalistička vlast je svom narodu utrla historiju i osakatila jedno čitavo vremensko razdoblje. Ne brigom vlasti, nestajali su ćilimi, vez, rukotvorine neprocjenjive vrijednosti iz sehara naših nana, majki, rođaka; nemilosrdno su uništavani bakarni mangali, đugumi, knjige, stolarija u duborezu, hamami, mušebaci, sve što je bilo svjedok vremena u kom se živjelo.

Nedaleko od kuće u kojoj smo stanovali u starom dijelu njemačkog grada, svakodnevno sam prolazio pored zapuštenog posjeda, ograđenog kamenim zidom, dužine dvadesetak metara, kraj kojeg su, ispod razgranatih stabala lipe, na banderama, noću svijetlili ulični fenjeri.
Dugo vremena se vjerovalo starosjediocima koji su tvrdili da je taj okolni zid uklet i da zbog toga novi vlasnik izbjegava na tom mjestu sazidat stambeno-poslovnu zgradu. Nekoliko godina kasnije, kada je konačno otpočela gradnja tog objekta, govorkalo se da su vlasniku gradske vlasti, nakon dužeg spora, odbile zahtjev da taj “ukleti” zid izmjesti na drugu lokaciju. Shvativši da je nebitno kojem vremenu i kojoj civilizaciji ta građevina pripada, da li je “naš ili njihov“, kojoj je svrsi u prošlosti služio i kome, Njemci su ga kao pečat vremena i historijskog svjedoka, Zakonom zaštitili.
Mnogo godina kasnije, svakodnevno prolazeći ovom ulicom, posmatrajući taj kameni zid, bio sam zahvalan lokalnim vlastima što su spriječili njegovo propadanje, jer me je podsjećao na djetinjstvo u rodnom gradu i mnoge uspomene, na ona historijska zdanja, koje su ljudi s vremenom potpuno izbrisali. Bjelopoljcima, koji ih pamte, danas su ostala samo blijeda sjećanja, ispričane legende, narodna predanja ...
Raduje me što je Crkva Sv. Petra, smještena u bjelopoljskoj Gornjoj mahali, pod brdom Kulina, iznad rijeke Lješnice, jedna od značajnih historijskih zdanja bjelopoljskog kraja, ozidana opekom i kamenom, odoljela vremenu i ljudskoj nebrizi. Iako joj je kameni zid smješten u dvorištu i sa jedne strane oštećen, njen zvonik upadljivo dominira na okolnom prostranstvu i na daleko odzvanja. Na tom zidu smo se, mi djeca peli, sa njega skakali, a na utabanom prostranom dvorištu ispod velikih starih stabala lipe, igrali lopte. Kada bi se igrali žmurke, sjećam se da smo ponekad i znatiželjno ulazili i u crkvu, ali smo uvijek vodili računa da ne napravimo neku štetu i da ne zloupotrebimo povjerenje i dobrotu popa Sime.
Želeći da uhvate golubove, stariji dječaci su se hrabro peli uz unutrašnje oronule drvene stepenice ka tornju, sve do zvona, koje se nalazilo ispod krova, okačeno na masivnim gredama, gdje su golubice savijale svoja gnijezda.
I ja sam sa svojim vršnjacima više puta ulazio u crkvu, sakrivao se u zabačene budžake u unutrašnjost crkve. Zavlačio bih se u neke tijesne tamne prostorije, namijenjene za ostavu raznih ukrasnih predmeta od drveta, metala platna i stakla. Ponekad bih odlazio u prostoriji u kojoj se nalazilo drveno stepenište ukliješteno izmedju debelih greda i zida koje je vodilo do vrha visokog tornja-zvonika. Često bih stajao ili sjedio na stepenicama bogato ukrašenog mimbera (koji je ostao netaknut dok je tu bila džamija), smještenog iza dugačkog bordo plišanog zastora . Nakon nevjerovatnih priča starijih nam drugova , kako u crkvi imaju vrata, kamenim pločama dobro zamaskirana, kroz koja se može ući u tunel, koji ispod crkve i rijeke Lim vodi do crkve Sv. Nikole.
Te, gotovo fantastišne priče, često bi nam zagolicale maštu, pa smo ulazili u crkvu, zavirivali u polumračne prostorije i znatiželjno tražili taj otvor u zidu ili patosu. No, u dvorištu crkve, na mjestima gdje su se nalazile velike kamene ploče i kamenje devastiranih zidova, nije bilo traga tom misterioznom tunelu. Šezdesetih godina, u socijalizmu, kada se vjera u Boga osporavala, čak članovima Partije strogo zabranjivala, vjerski i drugi objekti, konstantno su bili na udaru vlasti. Samo mali broj istinskih vjernika,odoljeli su tom pritisku i ostali u svom vjerovanju dosljedni i nepokolebljivi.
U to vrijeme, jedino je gradska džamija u Gornjoj mahali bila u funkciji, ali sa malim džematom i neznatnim brojem djece, koja su pohađala mekteb.
Sjećam koliko je u socijalizmu vjera bila osporavana, pa je jedno vrijeme i crkva Crkva Sv. Petra, ovo izuzetno važno zdanje, bilo jako zapušteno.
No, zahvaljujući popu Simi i nekolicini ljudi, pravih pravoslavnih vjernika, odanih Bogu, crkva je sačuvana a sa njom i njihova kultura, običaji i sopstveni identitet.
Sistematski utirući vjeru, socijalizam je uništavao ono najsvjetlije u čovjeku, bogobojaznost, dobrodušnost, sve ono što nas je trebalo bogatiti, spajati.
No, mi djeca, nismo poznavali te razlike, mi smo se među sobom družili i voljeli se. Kako smo svakodnevno bili sa djecom pravoslavne vjere, uz odobrenje popa Sime Besekića, redovno smo se igrali ispred crkve.
Obično smo sretali pop Simu nedeljom, kada je obavljao bogosluženje. Kako smo znali vrijeme njegovog dolaska, užurbano smo zatvarali crkvena vrata, čistili otpad iz dvorišta i dočekivali ga sjedeći na kamenom zidu.
Kada bi pop Simo ušao u crkveno dvorište, prilazili smo mu sa učtivim pozdravom, a zatim ga uvijek ponešto zapitkivali:
“Čika Simo, je li istina ovo što pričaju naši stariji drugovi, da postoji tunel ispod ove crkve koji prolazi ispod rijeke Lim i završava na drugoj strani grada odakle vodi do crkve sv.Nikole?”
Pop Simo bi nas pažljivo saslušao, a zatim nam smireno i iskreno odgovarao, onako kako priliči bogobojaznim i čestitim sveštenicima.
- “Šteta je što bogato naslijeđe našeg grada još nije dovoljno istraženo, kako bi vaša generacija i generacije koje dolaze, znale nešto više o nastanku Bijelog Polja, te izgradnji vjerskih i drugih starih objekata. Svaki narod mora znati sve o kulturnom nasleđu svog grada , kako bi bolje poštovao svoje a i tuđe kulturno bogatstvo.
Zato nije čudo što postoje narodne legende, naročito među djecom vašeg uzrasta, ne samo o ovoj crkvi već i o drugim vjerskim objektima.
Ova crkva ovdje, sagrađena je krajem dvanaestog vijeka i najstariji je bjelopoljski vjerski objekat. Sagradio ju je humski knez Miroslav, brat Stefana Nemanje. Ovdje je sačuvana u rukopisu i knjiga poznatog Miroslavljevog jevanđelja, jedan od najljepših rukopisa u svijetu. Krajem četrnaestog vijeka, tj. dolaskom Osmanlija na Balkan, crkva je pretvorena u džamiju zvanu Fethija i tu funkciju obavljala do 1912.
Godine 1923., džamija se ponovo transformisala u crkvu, što svjedoči ovaj sačuvan mihrab - udubljenje u kamenom zidu i member - stepenište koje se nalazi na desnoj strani mihraba.
Kako se vi djeca ovdje u dvorištu crkve svakodnevno igrate, svjedoci ste čestih posjeta i pravoslavaca i muslimana, koji redovno u njoj pale svijeće za zdravlje, napredak i pokoj duša umrlih. Iz tog razloga, ova se crkva ne zaključava i otvorena je za sve dobre ljude koji ovdje traže pomoć.
Sredinom šesnaestog vijeka u Nikoljcu je sagrađena crkva sv. Nikole. Iako se samo pretpostavlja vrijeme kada je nastala crkva, zna se da je tu prvobitno bio manastir, a kasnije, po predanju, pretvoren u parohijsku crkvu i zadužbinu Nemanjića.
Nadam se da ćete vi, djeco, savjesno čuvati ovaj Božiji hram kao i sve ostale vjerske objekte u gradu, ta naša zajednička bogata duhovna nasljeđa, pa bilo gdje da se nalazila i bilo kojoj religiji pripadala”.

Mi, djeca, tada nismo baš dobro razumjeli pop Siminu preporuku da nam je zavičajna kulturna baština dio odrastanja, da je trebamo čuvati i ponešto učiti o njima i historiji našeg grada. Naš djetinji svijet je bio drugačiji, naša interesovanja mnogo dalja od tih starih zidina, snovi različiti, svijet drugačiji…

Danas, kada razmišljam o tom vremenu u kojem mi odzvonjavaju pop Simini savjeti, shvatam njihovu važnost i razumijem šta je htio reći, šta nam je ostavio u amanet.
U periodu od hiljadudevesto pedesete do hiljadudevesto šezdesete godine, kulturne baštine su pretrpjele velika razaranja, tako da se sa njima utiralo prošlo vrijeme i nestajala historija svih naroda.
Iako treba ići u korak sa vremenom, pratiti naučni napredak tehničkih dostignuća, ipak se ne treba odricati prošlosti i uništavati kulturna blaga, u kojima je sazdan život naših predaka.
Na žalost i čuđenje mnogih, po naredbi vlasti, u bjelopoljskoj čaršiji, radi izgradnje zgrade Elektroprenosa, nemilosrdno je srušena Harem džamija koja je bila sagrađena na vakufskom zemljištu.
Svima je bilo jasno da džamija nije srušena radi izgradnje zgrade Elektroprenosa, jer se ona mogla izgraditi na mnogim lokacijama u gradu, ali vlastima je to samo bio izgovor za utiranje svega što je vjersko.
Uništavanjem kulturnih baština i svega što je imalo pečat prošlog vremena, socijalistička vlast je svom narodu utrla historiju i osakatila jedno čitavo vremensko razdoblje. Ne brigom vlasti, nestajali su ćilimi, vez, rukotvorine neprocjenjive vrijednosti iz sehara naših nana, majki, rođaka; nemilosrdno su uništavani bakarni mangali, đugumi, knjige, stolarija u duborezu, hamami, mušebaci, sve što je bilo svjedok vremena u kom se živjelo.
Zato nam danas, kada im znamo značenje, jače odzvanjaju mudre riječi popa Sime Basekića, odliježu čaršijskom kaldrmom - opominju na važnost poštovanja različitosti.
Zato, ja danas, jasno vidim suze gluhonijeme Nure, kako na uzvišenju kraj velikog Dervovskog mezarja u Gornjoj mahali, poravnatog i pretvorenog u dječje igralište sa klackalicama i ljuljaškama, blago pokušava odvratit djecu da se ne igraju na mezarima i kostima svojih predaka. Iako su joj se i stariji i djeca podsmijavali, ona je suzom umrlima upućivala dovu.
Rođena u vrijeme osmanske vladavine u porodici Hajdarpašić, Nura je bila gluhonijema. Kako su se vremena mijenjala, niko nije znao kako je ona dospjela da radi kao hizmećarica. Njen svijet je cijelog života bila stalna tišina u kojoj je perfektno funkcionisala. Živjela je u najstarijoj bjelopoljskoj kući u Gornjoj mahali, koja je poticala iz osmanskog carstva.
Bila je to starica blagog lica, osrednjeg rasta, živahna, vrijedna, koja je imala nevjerovatnu moć zapažanja. Sjećam je se odjevenu u dimijama i širokoj šarenoj bluzi. Uvijek je bila ubrađena sa besprjekorno čistom šamijom, koja joj je sakrivala prosijedu kosu. Iako je, bez stalnih prihoda, imala težak život, ona je bila vedrog duha i uvijek spremna za druženje. Njeni poznanici, oni, strpljivi i znatiželjni, mogli su sa njom gestakulacijom satima pričati i o njenom životu sve saznati. Po njenim mimikama, vidjelo se da žali za onim prošlim vremenom, kada je neko o njoj brinuo i kada je sve bilo drugačije. Žal za nekadašnjom čaršijom i starim vremenom, ispoljavala je u povremenim uzdasima, koji su mnogo više od riječi govorili.
Hodala je sokacima i usputnim poznanicima pokušavala objasniti kako se sjeća gdje se šta u čaršiji nalazilo i kada je to uništeno. Pričajući o tome, često bi zaplakala. Pamtila je mjesto gdje je nekada bila pekara, sahat kula, ašćinica, biblioteka; gdje je bio čaršijski trg za okupljanje omladine, koja se veselila uz svirku zurli, darbuke i tapana.
Sjećala se salepdžije Selima, koji je, hodajući Ašik Mahalom, obično stajao ispred hana Fetahovića, i u zimskim danima prodavao vruć salep. Na leđima je nosio dva metalna đuguma sa kožnim remenom ukrašenim vezenom mahramom i resama. U jednom đugumu nalazio se salep a u drugom vruća voda. Na kožnom bensilahu (pojasu) nalazilo se nekoliko okačenih maštrafa u kojima je on služio salep. Nakon upotrebe, te je maštrafe na licu mjesta prao vrućom vodom.
Nura je pokazivala i mjesto gdje se nalazila velika pekara, objašnjavala do najsitnijih detalja vrijeme kada je kao dvanaestogodišnja djevojka, sa drugaricama iz čaršije, agama i imućnim ljudima, nosila u pekaru na pečenje hljebove, đuveče, pite i somune. Te vrijedne djevojke su donosile sa česama taze vodu i uredno održavale avlije i džamijske prostorije.
Živo se sjećala dženaze rahmetli hafiz Salih-efendije Gaševića, autora Mevluda, posvećenog rođenju i životu Božijeg Poslanika Muhammeda s.a.w.s. Hafiz Salih - efendija je ukopan u haremu glavne Čaršijske džamije Hadžidanuša, smještenoj u bjelopoljskoj Ašik Mahali. Nura je često objašnjavala ovaj događaj kojem je prisustvovao veliki broj građana i vjerskih službenika.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, ova džamija je u bombardovanju stradala, pa su kasnije njeni ostaci potpuno uklonjeni, a samim tim i mezar hafiz Salih-efendije, pri čemu je nađena njegova sablja koju je kao kajmakan imao za života.
Zemni ostaci efendije Gaševića, zajedno sa nišanom, prenijeti su u Gornje groblje u Lješnici, prigradsko bjelopoljsko naselje.
Nura bi često pokazivala i mjesta na kojima su se nalazile gradske zidine sa kapijama. Zid je počinjao od mosta na Limu, gdje se nalazila ulazna kapija utvrdjenja, koja se protezala pokraj zgrade Ruždije (Islamska niža srednja škola) koju su pohađali muslimani, a i pravoslavni, bez obaveze učenja islamskih vjerskih predmeta. Učenici koji bi završili Ruždiju, mogli su raditi kao niži činovnici ili nastaviti školovanje.
Danas je zgrada nekadašnje Ruždije, u Bijelom Polju, najvrjedniji sačuvani dragulj osmanske arhitekture i kulturno-istorijskog naslijeđa. Podignuta je na najljepšem mjestu u Gornjoj mahali gdje se nalazilo i veliko Dervovića mezarje. Zid je zatim prolazio u blizini džamije u Gornjoj mahali, gdje se nalazila druga kapija. Iz Gornje mahale, zid se spuštao ispod brda Kulina do rijeke Lješnice, na kojem se nalazila treća kapija koja je služila za ulazak u grad, obuhvatajući u svojoj unutrašnjosti džamiju Fethiju, tj. nekadašnju crkvu Sv. Petra, koja je u to vrijeme bila pretvorena u džamiju. Zid je dalje obuhvatao jezgro čaršije, u kojoj su se nalazili, porodične kuće, čardaci, hanovi, dućani, sahat kula, hamam, džamija hadži Danuša i Harem džamija, mekteb, ruždija, a zatim je ovaj visoki zid utvrđenja završavao spajanjem sa kapijom na limskom mostu.
Trudeći se da pokaže svoju razboritost, Nura bi znatuželjnima objašnjavala otmjeno držanje i odijevanje bogate čaršijske gospode, svadbe i sunete, zveket nanula i šuštanje svilenih dimija i topot konja čaršijskom kaldrmom, tako da su mnogi njeni poznanici uživali u tom njenom kazivanju, kroz koja ih je ona vješto vodila.
Sjećam se da je Nura često dolazila i u našu kuću, jer ju je naša majka uvijek rado dočekivala. Ni danas mi nije jasno kako su se njih dvije savršeno sporazumijevale. Nura je kod nas ostajala satima i za sve vrijeme trudila se da nam dočara nekadašnje vrijeme bjelopoljske čaršije.
Posebno se sjećam kada bi Nura opisivala čaršijskog telala Sinana, sa malim dobošem okačenim o rame, pričvršćenim kožnim kaiševima, ukrašenim šarenom mahramom. Kako su telali prvi znali sve čaršijske haberove, Sinan bi hodajući sokakom, udarao doboš i okupljenom narodu, saopštavao nekada lijepe, nekada ružne vijesti. Naravno, zauzvrat je od imućnih ljudi dobijao sitni bakšiš.
Nura nam je opisivala kako je kao cura uvijek bila poslušna, vrijedna i uredna, da je uoči svakog petka sa djevojkama iz Ašik mahale, halvedžijama ispred hadži Danušine džamije pomagala u pripremi i pečanju halve, koju bi ohlađenu, oblikovale u “loptice “ i na tepsijama po čaršiji dijelile muslimanskoj i pravoslavnoj djeci, a za to dobijale po neku hediju.
Jedne prilike, Nura je u džamiji hadži Danuša, od jednog imućnog age, koji je za taj bajram organizovao pečenje halve i prigodni program za djecu i omladinu, dobila vezen svileni mindilj, u kojem je bio ćahat sa ispisanom osmanlicom (kasidom na osmanskom turskom jeziku, prilagođenim arapskoj alfabeti), koju je tada rijetko ko znao pročitati. Ne razumjevši šta piše, mnogi su bili uvjereni da je tu ispisana kratka sura iz Kur'ana i da služi kao hamajlija, koja je u to vrijeme bila uobičajena.
No, kako ju je Nura sačuvala, neko ju je kasnije preveo i saznalo se da je to vrijedna kasida, koju je na otvaranju novosagrađene džamije Hadži Danuša, prvi put otpjevala grupa medresenata.
Mnogo godina kasnije, za vrijeme bajrama i ramazana, tradicionalno se izvodila bez muzike i to na turskom jeziku:

“Güzel bir Camii yapılmış Aman Camii, canım Camii. Güzel şehir Akova'da Aman Akova, canım Akova. Bahçesinde kirmizi Güller Aman Güller, canim Güller. Yaninda bir eski Ceşme Aman Ceşme, canim Ceşme.” (u prijevodu) “Ja sagradih lijepu džamiju Aman džamiju, džanum džamiju U lijepom šeher Akovu Aman Akovu, džanum Akovu U đul bašči kraj crvene ruže Aman ruže, džanum ruže Pokraj jedne stare česme Aman česme, džanum česme.”

Bila je to Nurina hedija svom narodu i svojoj čaršiji, koju je ponosno pokazivala, a koju je do preseljenja na Ahiret, ljubomorno u njedrima skrivala.
Danas, kada više nema gluhonijeme Nure Hajdarpašić, naše vrijedne bjelopoljke, hroničarke minulih vremena, ni u njedrima skrivenog joj mindilja, ni deftera da nam priča o Akovu, nema ni kuće, u kojoj je Nura bila hizmećarka, tog muzejskog eksponata, u kom se nalazila vrijednost naše tradicionalne i kulturne baštine. Raskumbusaše je i rasperišaniše širom dunjulaka, da je neki drugi narodi private i prisvoje.
Nema više ni ugledmog čaršijskog gospodina popa Sime Basekića. Božijim emerom, oboje ostaviše vrijedne hikaje i nasihate, da svjedoče o prošlosti, da podsjećaju, stalno opominju na toleranciju, suživot i bogatstvo u različitostima. Pokazaše nam svojim primjerom kako trebamo cijeniti i voljeti ono naše, a poštovati tuđe, da ništa na ovom dunjaluku ne može ostati ni skriveno ni zatrto, jer će se tanka provlačiti kroz vrijeme i stalno nas podsjećati na dobra djela i opominjati na počinjeni grijeh.
A meni, sjećanje na onaj mali požutjeli papir jedva čitljivo ispisanom kasidom iz Nurinih njedara, izmami suzu.
Prolazeći kroz vremenske kapije dječaštva, proljetni vjetar mi sa latica ruže đulberšećerke, zasađene u haremljuku, donije šapat hadži Danuše, koji mi u ušima zatreperi. Učini mi se da se u bajramskoj noći, širom otvoriše kapije mog Akova i da se u njoj zabijeliše i džennetskih nurom zasijaše dvori Abdul-age čauša i njegove porodice, koji skinuše veo zaborava sa osmanskog zemana.



Pred mojim očima se obrnu točak vremena, u kojem ugledah hizmećara Abdul-age čauša, kako onako povijen, kraj ulaznih vrata avlijskog zida selamluka, čeka zapovjed nadređenih. Bio je to devedestogodišnji starac sa sijedom bradom u čohanim čakširama i košulji sa vezenim fermenom. Oko struka mu je bio opasan svileni trabolos, na nogama je imao bijele čarape i kožne firale, a na glavi mu se žutila ahmedija sa vezenom sarukom. Tako uslonjen, žmirkao je sitnim očima i otpočinjao priču:

“Ja sam Hasan, sin Sulejmana kundradžije, hizmećar u službi kod čestitog Abdul - age čauša. Kako mi se godine nanizaše i izjedna se nižu k’o đinđusi na đerdanu, sve zrno po zrno, Bog jedini zna, šta mi ovo vrijeme nosi i šta će mi donijet. Sa ovog dunjaluka lagahno klizim k’o po loju, a primičem se onom vječnom, boljem i pravednijem ahiretskom svijetu.
No, dok me još služi pamet, htjedoh vam ispričat jednu hikaju iz našeg memlećeta (zavičaja).
U toploj majskoj noći, poslije jacijskog namaza, šeher Akovo je ispod gizdavog brda Obrov, pod zvjezdanim nebom, u kojem su pri mjesečini svjetlucali vrhovi minara, polahko tonuo u proljetni san. Izuzimajući slučajne prolaznike, koji su pretrčavali Ašik mahalu, na sokaku nije bilo žive duše. Samo je iz kuće Abdul - age čauša, na divanhani iz musafirske sobe pomalo cmiljela lamba. Oko kuće, u raznobojnom čičekluku, blagi povjetarac je lagahno milovao šeboje, karenfile i ružu đulberšećerku, raznosio njihove opojne mirise u svaki kutak velike avlije, obasjane, treperavom žućkastom svjetlošću lambe.
Sem šuma česme u avliji, koji je narušavao noćnu tišinu, sve je bilo mirno, tiho, spokojno, bez nagovještaja predstojećih događaja.
Streknuh i poskočih, kada noćnu tišinu iznenada raspori uzvik Abdul- age čauša, koji se odjednom pojavi na vrata musafirhane i sa divanhane poput razjarenog risa urliknu: “Hasane!!!”
Od njegovog krika, učinje mi se da se nebo nad mahalom prepolovi. Naslonjen uz duvar svoje sobe u ”kahve-odžaku” smještene u donjem boju, gdje su bili magaza i ahar, skočih k’o da me kuršum pogodi.
Istrčah napolje bos, samo u lanjenoj dugačkoj košulji.
- “Koje dobro, Abdul - efendi?!”
“Hasane, brzo mi osedlaj konja!”- viknu, a k’o da mu gruhnu iz grla million topova.
Ja se hitro vratih u sobu, na brzinu navukoh čakšire, nazuh kundure i trčeći uletjeh u ahar. Onako zbunjen, jedva podigoh sedlo, nabacih ga na konja i drhtavim rukama pritegoh kolane. Kada, držeći fenjer u rukama, izvedoh osedlanog konja u avliju, ugledah Abdul-agu čauša kako me, hodajući s jednog kraja avlije na drugi, nestrpljivo čeka.
Kada mu priđoh i predadoh mu uzde u ruke, bojažljivo ga upitah:

- “Koji te to zort u ovo doba tjera da jašeš konja, dobri moj Abdul-efendija?”
“Ne pitaj me, moj Hasane! Danuša, moja ružica, podobro je hasta, pluća joj od bolova pucaju!”

Jedva sam pred njim uspio otvoriti kapiju, a on je u galopu s konjem odjurio u noć. Dok se peo na konja, usput mi dobaci:
“Čuvaj kuću, Hasane, ja odoh u Gubavač po hećima, amidžića mi Selima!”
Gledajući Abdul-efendijinu dolamu kako leprša i nestaje u tami, ja skoro za sebe rekoh:

- “Nek je s' hajrom, čestiti efendija.”

Dugo vremena sam zurio u mrklu noć i tek tada shvatio zašto je pred akšam u Abdul-aginoj kući bila neka čudna užurbanost. Primjetio sam travarku Hasibu kako je sa Danušinom hizmećaricom Vezirom, polahko ušla na mala mutvačka vrata. Bezbeli su tražili kod nje ilača za hastu.
Iako je vojska u Akovu imala svoje hasta-hane (ambulante) narod je išao kod travarki za trave, čajeve, mehleme a i da im one slijevaju stravu. Nije me čudilo što Abdul-aga u to doba ode čak u Gubavač, jer sam znao da je on najviše vjerovao u znanje amidžića Selima, mlada i iskusna hećima.
Kada se odjek konjskih kopita utišao, ja onako sanjliv i zbunjen priđoh česmi, spustih na kameni zid fenjer, i nekoliko puta se vodom pljuhnuh po licu. Kada me hladna voda malo rashaviza, sjedoh na ivicu korita i gotovo naglas rekoh:

- “Milostivi Gospodaru, pomozi Danuš–hanumi.”

Doveći, prisjetih se vremena kada sam kod njih kao mlad počeo raditi kao hizmećar. Kako sam rođen u siromašnoj desetočlanoj porodici, koju je izdržavao moj otac kondurdžija, a čija zarada nije bila dovoljna da nas sve prehrani, bio sam prinuđen da negdje odem u najam i ocu olakšam da jedna usta manje hrani.
Kada sam počeo služiti u Abdul - aginoj kući, bio sam jako sretan, jer sam tu uvijek bio sit. Kako sam bio vrijedan i marljivo završavao sve obaveze, pridobih povjerenje i naklonost ukućana, tako da me zadržaše do dana današnjeg.
U ovoj našoj Ašik mahali, popločanoj kaldrmom, opruženoj preko kamenog mosta na rijeci Lješnici, preko rijeke Lim, u kojoj su smješteni dućani i zanatske radnje sa ćepencima, sahat kulom, hanom te porodičnim kućama, voćnjacima i prostranim avlijama, posebno se isticala Abdul - agina kuća sa velikom avlijom, baščom, voćnjakom i dućanima. Abdul-aga je bio sin hadži Ibrahima Mehmed Alijage, koji je bio naočit, visok i plećat čovjek. Nosio je kratko ošišanu bradu, na glavi fes, omotan svilenim trabolozom, crne suknjene čakšire obrubljene crvenim gajtanom, bijelu košulju od šifona, sukneni vezen fermen, oko pojasa fini traboloz. Za vrijeme turske vladavine, bio je čauš i imao rang oficira koji je bio u službi cara, paša, vezira i ostalih viših zapovjedníka. Oduvijek je to bila bogata i plemenita akovska porodica, čiji su članovi stoljećima bili carski službenici .
Hadži Ibrahim je bio oženjen kćerkom hadži Jusufa Abdurahman-bega, čija je porodica bila begovska, bogata i ugledna.
Abdul-agina žena Rabije-hanuma, bila je vrlo tiha, saburli i nadasve pobožna žena.
Oni dvoje su imali Danušu, kćer jedihnicu, koja im je bila očinji vid, ponos i dika.
Danuš-hanuma je bila visoka i vitka djevojka, duge crne kose u dvije pletenice puštene niz leđa, koje je ukrašavala svilenim upletnjacima na koje su bili zakačeni dukati. Na rumenom licu, isticale su joj se izrazito crne oči, koje su svakog stidljivo i umilno gledale. Nosila je svilene dimije sa vezenim, zlatnim širitima, a na pojasu zakačen edzel od srme. Na njoj se bijelila vezena košulja od malteza, na koju je bio navučen jelek i ječerma od kadife u zlatovezu. Na nogama su joj vazda bile kožne papuče ili cipele, "terluke", a na glavi fesić prekriven ćatkijom (svilenom mahramom) i tepeluk sa kiticama ukrašenim biserom i urubijama.
Van kuće, Danuš-hanuma je nosila svijetlu feredžu ili tamnozeleni zar od basme, na rukama su joj vazda bile navučene tanke bijele rukavice.
Po kući je nosila nanule i crvene papuče, a zimi potpećene mestve i terluke (cipele) od tanke crvene kože.
Kako je u Abdul-efendijinoj kući dolazila mnogobrojna akreba, njegova i njegove hanume, brojne komšije, trgovci, putnici namjernici, carski službenici, tu je vazda bilo živo. Abdul- efendija i Rabije-hanuma su svakom nevoljniku priticali u pomoć, tako da su u cijeloj čaršiji važili kao izuzetno časni i ugledni ljudi.
Njihova kćer Danuš-hanuma se radovala tim čestim posjetama musafira i dostova. Sjedeći u haremluku, začuvši na avlijskim vratima zveket metalne halke, hitro bi skočila da pridošlici otvori avlijska vrata i poželi mu dobrodoščicu. Posebno se radovala svakodnevnom dolasku hizmećarice Halime i njenom umilnom glasu.
Iako je bila hizmećarica, Halima je bila pripsana djevojka i u cijeloj čaršiji veoma cijenjena. Poticala je iz siromašne, ali poštene bjelopoljske porodice, koja se s mukom borila da se prehrani. Zbog te porodične neimaštine, Halima je bila prinuđena da radi svakojake poslove. Čak je i za minimalni bakšiš opsluživala cijelu čaršiju i svakog ko ju je zvao da mu nešto pomogne. Bogatim akovskim hanumama kući je donosila, raznovrsnu dućansku robu, a pri tom i mnoge čaršijske haberove. Ona je znala ko se u Akovu ženi, ko udaje, gdje je sunet, ko je kod koga pozvan, u čijoj se kući uči mevlud.
Ranim jutrom, prvo bi svratila do Danuš-hanume da joj kaže ko nema dovoljno para za svadbu, sunet ili mevlud, a ova bi odmah pružala pomoć svima, posebno siromašnoj djeci i djevojkama koje su se spremale za udaju. Kupovala bi im najpotrebnije stvari, a zatim bi im sa svojim hizmećaricama i mahalskim djevojkama pomagala u pripremi nevjestačkog ruha, spreme i nakita za dževahir kutiju, te organizovanju kne i posluženja svatovima.
Sjedeći tako na ivici korita i slušajući šum vode sa česme, nisam primjetio da je počelo svitat. Sav utrnio, kada htjedoh ustati, iz daljine začuh topot konjskih kopita i ubrzo ugledah Abdul-agu sa amidžićem Salihom, hećimom. Sa oznojenim konjima, oni onako zadihani, skoro uletješe u avliju. Ja odmah pritrčah te prihvatih dizgine i uvedoh konje u ahar. Ne pogledavši me, obojica u licu blijedi k’o kreč, pretrčavši haremsku kaldrmu, uđoše u kuću.
Ja za njima ostadoh ubehućen, saplaisa me briga šta će bit sa Danuš-hanumom, ne znadoh na koji sam svijet. Nekoliko puta sam prelazio avliju, nervozno motavajući i pušeći cigaru za cigarom, ulazio u kahve-odžak, nepotrebno sam otvarao i zatvarao avlijska vrata. Tek u jedan vakat, nakon sabah namaza Abdul-aga izađe u avliju sa Selimom. Stojeći ispred ahara, buljio sam đekad u Abdul-agu, đekad u Selima i pokušavao im sa lica pročitat u kojem je stanju Danuš-hanuma.
Kada Selim konju odveza dizgine, malo se skrajnuh u stranu, i kad on uskoči u sedlo, čuh kada dobaci:

“Abdule, dao sam hizmećarici mehlem, “đulab” ulje spravljeno od ruže, koje skida jaku groznicu i objasnio kako će Danuši privijati obloge. Bezbeli, da ona mora nekoliko dana piti po dvije maštrafe đulsije. U nad Boga, vjerujem da će se ubrzo kultarisati groznice i mučnine.

Ja, u nekakom dumanu zadeveran, stajao sam ukipljen u mjestu i činilo mi se da ću svakog trenutka čatlaisati.
Malo se pomjerih kada mi Abdul-aga priđe i reče:

“Moj Hasane, gotovo noćas od brige pamet pomjerih. No, hvala dragom Bogu, dove nam biše uslišene i šćer će mi ozdraviti. Međer našoj Danuši u ruži bi ilač ... Dina mi osle ću ružu zvat Danuš-đula.

Koliko je Abdul-aga volio i vedio svojoj šćeri, govorio bi:

“Đulberšećerki ruži je potrebna posebna njega za rast i cvat, tako i Danuši-đul poseban kimet i ićram”.

Nakon jedne hefte uzimanja ružinog ilača, Danuš-hanuma se zaista potpuno oporavi i ponovo postade ona ista vesela i živahna djevojka. Iako sasvim oporavljena i okupirana svakodnevnim kutnjim poslovima, primjećivalo se da je u duši ipak nešto danima tišti.
Jednog jutra, dok su joj babo i majka sjedili na minderu i u muhabetu očekivali prvu jutarnju kahvu, dotjerana i namirisana, Danuš-hanuma, im na tablji u staklenom čanaku, prinese slatko od ruže, fildžane i džezvu sa skuhanom kahvom. Dok se nebo iznad Akova u svježem jutru rumenilo, naslonjen na kalufli jastuk, Abdul-aga je savijao cigaru, a Rabije-hanuma, doveći, u ruci prevrtala ćabenski tespih.
Polahko spustivši pred njima kahve takum, Danuš-hanuma im tihim glasom reče:

“Onomad, kada sam ono bila hasta i kad ste me, haman, svi ožalili, ja sam u onom svom deveratu usnila neobičan san, koji me od tada nikako ne ostavlja na miru. Kako je od tada prošlo nekoliko dana, ja eto, riješuh da vam ga ispričam”.

Pripaljujući cigaru ugarkom iz tegare, Abdul-aga, mahnu glavom i reče:

“Hajr inšallah, šćeri moja đul Danuša. Pričaj nam tvoj san!”

“Velahaule, snijevam, ko se ja obrela u haremluku (ženskoj avliji) i stojeći kraj česme i one moje ruže đulberšećerke, koju ti babo moj, od milošte zoveš đul Danuša, u ime Milostivog Gospodara, podigoh džamiju i medresu sa haremom i šadrvanom. Sve to nanijetih uvakufit i taj hajrat kao hediju poklonit mom šeher Akovu u kojem će se rađati i obrazovati čestiti insani. Bila sam sretna što je to bila prelijepa jednoprostorna džamija sa mahfilom, čija je unutrašnjost bila zastrta ćilimima, serdžadama i postekijama od kurbana. Džamija bijaše pokrivena četvorovodnim krovom, iz kojeg je izlazila visoka drvena minara od borovine, šestougaonog oblika čije stranice bijahu obložene daščicama. Minara se u gornjem dijelu, pri vrhu, širila u šerefe (kružna galerija) bijaše bogato ukrašena rezbarijama, ogradom sa šest lučnih otvora (prozora) i šest upaljenih fenjera. Šerefet se završavao krovom (šatorskim oblikom) na čijem vrhu se sjajio visoki zlatni alem sa tri jabuke i polumjesecom.”

“Dina mi, šćeri moja, plaho ti begenisah ovaj san. Galiba je ovaj alem sa tri zlatne jabuke išaret naše sretne porodice, koju Allah sami čuva“ - reče Abdul-aga, prije nego što Danuša završi kazivanje neobičnog sna.

“Ama, babo, ne završih vam cio san. Taman kad nakastih klanjat akšam namaz, priđoh česmi da uzmem abdest, kad se nad džamijom odjednom spustiše tamni oblaci u kojima bijahu sakrivene neke čudne ptice, k’o ugarak crne. Čim sletješe na džamiju, k’o pomahnitale kidisaše na vitku munaru i oštrim kandžama sa šerefeta, pokidaše i raskomadaše upaljene kandilje.
Iz polomljenih fenjera, vatra se rasplamsa, plamen zahvati šerefet i munaru, a zatim cijelu džamiju. Koptisaše i druge ptice da kidaju i raznose dio po dio džamije, istovremeno ubijajući i moju dušu i sve ono što se mojim zvalo. Puna srdžbe, jedva rashavizana, otrčah do ruševina džamije, koja se bijaše pretvorila u ugarke i u zgarištu temelja nađoh i iz njega izvadih zlatni ćabanski tespih…”

Na kćerine riječi, Rabije-hanuma se zamisli, pa je onda tužno gledajući, zagrli.

“Danuša, najslađa đul hanumo, sabura imaj, vidu očinji naš. Sve što insan snuje, Allah određuje. Naš Poslanik Muhammed s.a.w.s. je rekao: “Dobri snovima Allah inasane razgaljuje, a ružnim snovima šejtan, lanet ga bilo, insane plaši i rastužuje. Zato nam je ukazano da je šejtanski šer prema čovjeku isti k’o na javi, k’o u snu.”

Okrenutih dlanova i podižući ruke ka Kibli, Abdul-aga, pogleda ka nebu i naglas reče:

“Svemilosni, Gospodaru Naš! Podari nam halal imetek i berićet, da bismo činili dobra djela i voljom Tvojom postali vakifi džamija i mekteba!”
Dok je Danuš-hanuma slušala tople majčine i babove riječi, koje joj duši bijahu ljekovitiji od đul mehlema koji ju je izliječio, sa obližnje džamije, začu milozvučni sabhski ezan, čiji se odjek raznese po tek probuđenom šeheru.
Prije nego krenu da klanja sabah namaz, Danuš-hanuma priđe babu i majci, poljubi im ruku, a zatim zastade kraj ograde divanhane. Okrenuvši se ka njima, odvažno im reče:

“Tako mi ovog sabahskog namaza, ove zore što se rumeni nad šeher Akovom i svih naših sevapa upisanih u Božiji tefter, ovdje na ovom mubarek mjestu, u našoj avliji, pokraj ove ruže đulberšećerke, sagradiću džamiju i medresu sa šadrvanom, onako kako me Milostivi Gospodar u mom snu ljepotom počastio.
Vjerujući u Božije zadovoljstvo i šefaat, oduprijeću se šejtanskoj nakani da me odvrati od mog nijeta, svojevoljno ću se odreći svog imetka i uvakufiti ga da bi ljudima za dobrobit koristio”.

Nakon zajednički otklanjanog sabah namaza na divanhani, Danuš-hanuma još jednom pred roditeljima ponovi svoj jemin. Napomenu im da ima nijjet prije toga otić na Hadždž, kada kroz šeher Akovo prođe karavan sa budućim hadžijama, pridružit će im se.
S obzirom da je put sa karavanom bio dug nekoliko mjeseci i vodio preko Skoplja, Carigrada, Sirije do Medine i Mekke, ti su karavani bili bogato opremljeni i od razbojnika dobro zaštićeni.
Te iste godine, kada se Danuš-hanumi obistini zadati jemin i ode na Hadždž, koji je trajao veoma dugo, kada se kući vrati, ne zateče majku, Rabije-hanumu, živu.
No i pored velike žalosti, hadži Danuš-hanuman povratak sa Hadždža, bio je za čaršiju izuzetan događaj. Veliki broj ljudi je sa svih strana dolazilo da je dočeka, da je vidi i pita o svemu. Neki od njih su dobili hadždžijske hedije: ćabenski miris, zemzem vodu, tespih, namazbez, djeca hadžijske kape i bombone, sirotinja sadaku.
Nakon dolaska, prvog petka, hadži Danuš-hanuma sa babom i taniklarima (svjedocima) u mehćemi pred kadijom, obejani svoju vakufnamu, upisa u vakufe: svoju avliju, veliku bašču i voćnjak uz kuću, na kojem će graditi džamiju sa haremom, medresom, (srednjom školom) i šadrvanom. Zakle se da će ona, dok je živa, brinuti o njima, a da će prihodi od druge im uvakufljene imovine, koja se nalazila na nekim drugim mjestima u čaršiji, nakon njene smrti, služiti za njihovo održavanje.
Tako i bi. Godine1789. miladi takvima, dvadesetpetog dana mjeseca ševala, Hidžretske 1204. godine, hadži Danuš-hanuma dade da se sagradi džamija, medresa i šedrvan na njenom vakufu, pokraj ruže đulberšećerke, taman tu gdje ju je i usnila.

Aman, kako je sve na ovom dunjaluku prolazno, baš kao i snovi. Danas nema đul Danuš-hanume, nema ni Abdul – age čauša, ni njegove žene Rabije-hanume. U haremu džamije ostadoše tri sniježno bijela nišana i za njima njihovi hajrati. Možda je meni Milostivi Gospodar podario dug život kako bih prenio hadži Danuš-hanumin amanet: "Bosandža lisanile arzuhal" (molba na bosanskom jeziku) generacijama koje dolaze: “Ostavljam u amanet ovaj hajrat svima koji hode putevima istine i koračaju tragovima našim”, - završivši priču, hizmećar Hasan uzdahnu duboko.

“Zato vami ja sada predajem ovaj njen amanet i ovu hikaju o tim dobrim insanima koji su hajrate, to neprocjenjivo blago, iza sebe ostavili šeher Akovu”- glas Hasanov se utiša, iz oka mu poteče suza…
Umorne mu ruke posljednji put lagahno zatvoriše velika avlijska vrata hadži Danuš-hanumnog vakufa ....

*****

Prolazeći kroz vremenske kapije šeher Akova, nepuna dva vijeka kasnije tj. 19. novembra 1944. godine, tamni oblaci se nadviše nad Ašik mahalom, hadži Danuš-hanuminom džamijom, medresom, dućanima, kućama, avlijama i sokacima. U tom danu je sve bilo sablasno tiho, samo je Salih Mulabegović, imam i hatib hadži Danuš-hanumine džamije, nakon klanjanja podnevnog namaza, posljednji izašao iz nje. Dok su prve pahulje snijega lepršale po haremu, on je zastao kraj bijelih nišana i kao zahvalnost za ostavljene hajrate, merhumima, hadži Danuš-hanumi, njenom ocu i majci, preučio fatihu.
Nedugo zatim avioni savezničkih snaga, stvarajući jezive zvukove, nadljetješe šeher čaršiju, bezdušno je bombardovaše, gdje mnogi i ljudi i svoje živote izgubiše. Sravnivši sa zemljom džamiju, medresu, kuće, dućane, avlije, dušmani zatriješe posljednje svjedoke nekadašnjeg Akova.
I sve bi onako kao u hadži Danuš-hanuminom snu; u mahnitom šejtanskom kodisanju crnih ptica, poruši se džamija i svi uvakufljeni hadži Danuš-hanumini hajrati.
Prekriven zemljom, u temeljima džamije, zlatan ćabenski tespih, ostade kao jedini dunjalučki svjedok …