Šefka BEGOVIĆ-LIČINA: Kada smo tog 16.decembra 2016. god., za nekih dva sahata puta stigli u New York bila je već noć, ali sam ja još iz auta na Richmond Hillu primjetila prelijepi veliki objekat Bošnjačkog islamskog kulturnog centra, građevina nekako se u svom sjaju gordo uzdizaše, vakuf Bošnjaka, odnosno Islamske zajednice i Kulturnog Centra Plav-Gusinje u New Yorku, u kojoj je Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija (BANA) zakazala promociju mojih knjiga.

U životu se sve dešava Allahovom voljom i nečijim sebepom, tako i ja, Njegovim htjenjem i sebepom dragih mi prijatelja, krenuh na put za Ameriku i tek kada sjedoh u avion, shvatih na koju sam se daljinu uputila, daleko od djece, kuće i prijatelja.

Preletajući okean razmišljala sam o našim Bošnjacima koji su, napuštajući rodnu grudu i svoje ognjište krenuli na ovako dalek i neizvjestan put i koje tada na aerodromu niko ne sačeka. Koliko je čemera bilo u njihovim dušama, koliko bola i straha od tuđine, tamo „gdje svoga nema i gdje brata nije“.

Sjedeći u sjedištu, bezbroj puta se, poluglasno Allahu zahvalih što me obasu svojom milošću i otvori mi pute da na drugom kontinentu, u knjigama prezentujem svoje pero. Znala sam da mi je to nagrada i najljepša kruna, za sve neprospavane noći, kada su mi u knjizi „Vrisak krvi“ u opisima bošnjačkog bola, kroz pero kapale suze.

Kada kročih na američko tlo i putujući širokim putevima, sa po nekoliko traka, od New Yorka do Long Brancha (New Jersey), uvidjeh koliko je Amerika velika i moćna zemlja.

U Long Brenchu, u prelijepoj kući mojih domaćina Sabahete - Bete i Hida Hamzića, dugogodišnjih nam prijatelja, dočeka me domaća atmosfera, lijepo čehre njihove divne djece, Elvira, Emira, Riada i Amine, četvorki, rođenih prije dvadeset godina, koji svojim roditeljima odjednom postadoše najveći Božji dar za svu pruženu humanost i dobrotu, koju i dan danas svima nesebično pružaju.

Zakoračivši u njihov dom, osjetih miris pomliječenih mantija, đuveča i još mnogobrojnih pazarskih đakonija, spremljenih vještim Betinim rukama, koja je svoje umjeće iz rodnog grada čak u Ameriku prenijela.

U toj toplini, kao da mi zamirisa ono vrijeme jošaničkog sokaka, u kojem smo moj domaćin Hido i ja, uz naše roditelje odrastali a koji su se pazili i obilazili kao najrođeniji. Kada se on, kao dječačić, igrao sa mojom mlađom braćom, nisam mogla ni zamisliti da ću mu, kao njegova abla, jednog dana, na ovakvoj daljini biti musafir i da ću se u njegovoj kući osjećati kao kod svojih najrođenijih.

I već nakon sutrašnjeg dana, pri prvom telefonskom razgovoru sa mojim prijateljom, Esadom Krcićem, glavnim urednikom Bosnjaci.Net upriličismo dan promocije mojih knjiga u New Yorku, osjetih da sam blizu onih Bošnjaka, koji se sa daljine, perom i svojim djelovanjem bore za bošnjačku istinu, svojim objavama nas opominju da nam se zlo nikada ne smije ponoviti.

I pripremajući promociju, pomislih da svi tekstovi, o bošnjačkom stradanju u Bosni i Sandžaku, poslati za objavu Magazinu Bosnjaci.net, dostupnu čitaocima širom svijeta, u toploj dobrodošlici, širom mi otvoriše vrata.

Krenuvši sa mojim domaćinima Betom i Hidom, koji nisu žalili svoje vrijeme da me odvezu do New Yorka i Menhetna, na zakazanu večeru u restoranu, vlasnika g-dina Dina Redžića, uspješnog biznismena iz Plava, a koju mi upriličiše ugledni Bošnjaci: g-din Esad Krcić, g-din Mersim Ziljkić, g-din Mirsad Šiljković i g-din Muharem Purišić.




Iako je restoran, u kom nam je večera servirana, bio svjetskog nivoa, iako su jela i po dekoraciji i ukusu bili kulinarsko savršenstvo, taj gest mojih Plavljana bio je domaćinski, gospodski i mnogo značajniji od onoga što se serviralo na stolu.

Kako je to bio naš prvi susret i upoznavanje, nekoliko sati ugodnog razgovora prošlo nam je kao tren. Evocirajući uspomene iz Plava i Gusinja, gdje sam ja kod mojih daidža mrph. Hasana i rh. dr Ramiza Paripovića, provodila ljetnje raspuste, kao da prošetasmo pokošenim travama na Kofiljači, po Plavskom jezeru, i napismo se ledene vode sa Alipašinih izvora...

Kako su svi oni puno mlađi od mene, a kada sam ja gostovala u Plavu, neki od njih nisu bili ni rođeni, pričala sam im mnoge događaje koju su čuli i od svojih roditelja. U njihovom društvu te večeri sam se osjećala kao njihova tetka, hala ili rođaka koja im je došla u posjetu, a koja im ovog puta, po adetu, ne donije one obavezne gurabije sa kockom.

Poselamih se sa njima uz zahvalu i ponos što sam te večeri upoznala Bošnjake, koji od tog našeg susreta nisu imali nikakav drugi hajr, sem kako mi rekoše, poštovanja prema mom peru i onome o čemu pišem. Uvažavanje musafira nam je i Kur'anska preporuka, a oni mi te večeri pokazaše potvrdu bošnjačke veličine i brige za očuvanje bošnjačkog identiteta.

Vraćajući se sa večere, mislila sam koliko je Bog dž.š. milostiv i da nikada nikom nikada ne ostaje dužan. Svačiji rad, napor, imanski čisto srce, iskrene misli, sabur, kušnje, vjeru u Njegovu moć, On na kraju nečim nagradi, pa se i ja Allahu hiljadu puta zahvalih, što me nagradi da kroz pero obilazim dunjaluk i u ovim poznim godinama uživam u Njenovim blagodatima.

Kojim riječima opisati ovaj boravak u Americi i toplinu kojom me, kao musafira, moji zemljaci dočekaše? Za te opise duša ne posjeduje sopstveno pero, već ona pulsira srećom, ponosom i zadovoljstvom na čistu nam vjeru i puteve ispravne.

Kada smo tog 16.decembra 2016. god., za nekih dva sahata puta stigli u New York bila je već noć, ali sam ja još iz auta na Richmond Hillu primjetila prelijepi veliki objekat Bošnjačkog islamskog kulturnog centra, građevina nekako se u svom sjaju gordo uzdizaše, vakuf Bošnjaka, odnosno Islamske zajednice i Kulturnog Centra Plav-Gusinje u New Yorku, u kojoj je Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija (BANA) zakazala promociju mojih knjiga.



Kad preskočih prag džamije i Centra, koji svojom svjetlošću obasjavahu duše onih koji upućuju dove Svemilosnom Gospodaru, zadrhta mi srce, oko mi orosi radosna suza.

U raskošnoj prostoriji na spratu džamije klanjah zijaret namaz i pored dove za sreću svoje djece, uputih dovu za inicijatore i pomagače gradnje tog prelijepog zdanja, da ih, inšallah, na Sudnjem danu, ti hajrati, kao istinski svjedoci dobrih djela, sačuvaju od ahiretskih azaba.

Dok nebom iznad New Yorka odjekuju ezani i tekbiri, i bošnjačke duše se ispunjavaju ibadetom i ljepotom, u meni zatreperi radost i nada da u smo tu grupisani u istoj dovi, da postojimo i da smo se uzdižemo visoko iznad dušmanskog nijeta i pokušaja da nam se zatru korijeni.

Pomislih:
“ O, Allahu, blago nama za Tvoje milosrđe. Ovdje u kršćanskoj zemlji, grlati glasovi mujezina zovu na namaz, na spas, na otrežnjenje… I ovdje u tuđini, raseljeni Bošnjaci, poput lastavica, saviše svoja gnijezda i emerom Tvojim, pronađoše pravac ka Kibli jedinoj!”

Smještena na gornjem boju, određenom za žene, divila sam se sjaju i mnogobrojnom džematu za koji je Islamska zajednica i Kulturni centar Plav-Gusinje te večeri, povodom 12. rebi-ul-evvela - dana rođenja Mehammeda s.a.v.s. priredila vjersku manifestaciju “Volimo te Božiji poslaniče”.

O poslaničkoj misiji Muhammeda s.a.v.s. govorili su imami pomenute zajednice hafiz Hako ef. Omeragić, Ernad ef. Husović te imami džemata New Yorka i New Jerseya.

Slušajući pripovjedanje životnog djelovanja Poslanika Muhammeda s.a.v.s. i prekrasno tumačenje Kur’anskih Odredbi, osjećala sam se sretnom, a posebno počastvovanom kada me na kraju, svi imami kao musafira maksuz poselamiše i poželješe mi dobrodošlicu.

Znajući da poslije te Manifestacije, po planiranom programu u drugoj sali Centra slijedi promocija mojih knjiga, nisam mogla obuzdati svoje uzbuđenje. Toliko naših zemljaka prilaze da me posalame, toliko novih lica, bezbroj svojskih zagrljaja…

Mnogi od prisutnih mi pokloniše po neku hediju, a ja im ništa za uzvrat nemadoh ponuditi, sem knjigu “Vrisak krvi” u kojoj im u amanet predadoh upakovan bošnjački bol, da zločine nad bošnjačkim narodom upamte, da ne zaborave nanijeto nam vjekovno zlo.

I na kraju im prenijeh moj ponos što se rodih pod sandžačkim nebom, gdje me sandžačke hanume naučiše starom tabijatu i vedrom čehretu, saburu i vjeri islamskoj.

Svima njima u očima pročitah čežnju i želju za rodnom grudom, za onim toplim pragom na kojem im ostadoše okamenjene suze bola i strah od neizvjesnosti tuđeg neba…

Zahvalih se svima, posebno organizatoru Bošnjačko-američkoj nacionaolnoj asocijaciji i suorganizatoru Odboru Islamske zajednice Plav-Gusinje, - književne večeri u okviru teme: „Kćeri, sine – bosanski da mi pričaš“. Ostavih im u amanet naš jezik bosanski da ga izučavaju, čuvaju i sa njim da se vječno ponose.



Dok sam slušala riječi drage mi prijateljice Aide Šarkinović, moderatora promocije i obraćanje g-dina Muharema Purišića koji je pored osvrta na moja djela, pričao o ličnostima mojih daidža i njihovim zaslugama koje su kao ljekari ostavili u Plavu, činilo mi se da se uzdižem visoko do neba i gore udišem nebeske ljepote.

I kasnije za bogatom trpezom, sa uglednim Bošnjacima koje te večeri prvi put upoznadoh, osjetih onu toplinu vrućeg ognjšta donijetog sa daljine. I za njihovom sofrom ostavih musafirsku dovu za slogu, jedinstvo, napredak, za očuvanje vjere, jezika, bošnjačkog ponosa…

A svima onima koji su svojim prilozima isfinansirali štampu moje knjige “Vrisak krvi”, majčinskim i sestrinskim stiskom ruke uputit zahvalu.

Poslije večere, u društvu naših uglednih Bošnjaka, dr Mersima Ziljkića, Smaja, Srdanovića, Mirsada Šiljkovića, Esada Krcića, Muharema Purišića, koji mi sa ponosom pokazaše izgrađene prostorije Centra, koji se može mjeriti sa svjetskim, najmoćnijim građevinama, vidjeh Memorijalnu sobu na žrtve genocid koja će uskoro biti opremljena, najsavremeniju im kuhinju, salu za rekreaciju, mnogobrojna kupatila, abdesthane, gasulhanu, salu za mekteb, salu za promocije, informatiku, za bošnjačka okupljanja, u šta su uložili veliki trud, vrijeme i odricanje mnogih dunjalučkih užitaka. Nisam imala riječi kojim bih izrazila divljenje i poštovanje, jedino što sam u tom trenutku mogla reći, je: „Elhamdullilah!“

Kada se vratih kući, na pitanje djece i prijatelja kako mi je bilo u Americi, odgovorih im:

„Kao odivi u toplom i srčanom rodu...!“