MIRSAD MAHMUTOVIĆ: Dušmani islama, nevjernici, kao i munafici počeli su da djeluju i slabe halifin uticaj na terenu. Jedan od takvih ljudi u dizanju pobune bio je konvertit jevrejskog porijekla Abdullah b. Sebe'. On je mjenjao mjesta boravka, bio je u Basri, Kufi a zatim se nastanio u Egiptu. Gdje god je bio širio je defetizam, nered i fitneluk. Radio je to na vrlo osmišljen način. Koristio je emocije ljudi i njihovu ljubav prema h. Aliji. Proširio je priču da će na zemlju ponovo doći Muhammed alejhisselam, ali da će ga zastupati njemu najbliži čovjek a to je h. Alija. To su neki muslimani povjerrovali i nastavili tu priču kazivati.

O stvarnim uzrocima i posljedicama frakcionaškog djelovanja među muslimanima teško je govoriti samo na osnovu sadašnjeg stanja u islamskom svijetu, već je neophodno sagledati stvarne uzroke nastajanja određenih frakcija i njihovog djelovanja iz ranijeg perioda. Veoma je važno baciti pogled prije svega na stanje islamskog umeta odmah nakon preseljenja na bolji svijet posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda alejhisselam.

Muhammed alejhisselam je umro u mjesecu rebiu-l-evelu 632.g. po miladu odnosno 11.g. po Hidžri. Vijest o njegovoj smrti među stanovnicima Medine dočekana je kao grom iz vedra neba. Bio je to šok i za sve ljude. Omer b. Hattab radijallahu anhu je u svom stilu zaprijetio svakome onome ko mu tu vijest ponovi. Mirni, stabilni i staloženi Ebu Bekr je otišao Poslanikovoj kući i uvjerio se da je Muhammed alejhisselam doista umro. Izašao je pred okupljeni svijet i saopštio im istinu. Rekao je između ostalog: "O ljudi, ko vjeruje u Allaha pa On je živ, a ko je vjerovao u Muhammeda on je umro", zatim je citirao kur'anski ajet: "Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar bi ste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi". (Ali Imran, 143.)

Nakon ovog Ebu Bekrovog gesta narod se smirio, a Omer b. Hattab je sjeo, zaplakao i rekao: "Tako mi Allaha kao da prvi put čujem ovaj ajet."

Dok je Allahov Poslanik ležao mrtav ashabi su se okupili i odlučili da izaberu sebi vođu, odnosno halifu. Nakon kraćeg vjećanja većina ashaba je bila da se za halifu izabere Ebu Bekr, radijallahu anhu. Mnogo je faktora uticalo na ovakvu odluku. Ebu Bekr je bio jedan od poštovanih ljudi, pametan, hrabar i pobožan. Niko se sa njim nije mogao takmičiti kada je riječ o vrlinama koje mogu krasiti jednog čovjeka. Svi su znali da je on bio najbliži saradnik Allahovg poslanika, bio mu je saputnik na putu Hidžre. Poslanik ga je više puta zaduživao da ga mjenja u namazu, kao imam. Jedne prilike je imamio džematu u kojem je klanjao i sam Poslanik. Imenovao ga kao vodžu hadžija i u mnogim situacijama je tražio njegovo mišljenje. Svi su znali također, da je on Poslanikov punac itd. Jednostavno, Allahov Poslanik je imao u njega veliko povjerenje. Zbog toga, a i još nekih činjenica muslimani su se opredjelili da ih upravo on, Ebu Bekr predvodi kao halifa.
Ali, ne lezi vraže, jedna mala grupa se suprostavila tom izboru i tražili su da se taj izbor poništi i umjesto Ebu Bekra za halifu izabere h. Alija, radijallahu anhu. No, većina muslimana, posebno prvaka među njima ostala je pri svome izboru. Pošto ovi oponenti nisu uspjeli da ospore Ebu Bekrov izbor, osnovali su stranku, koju su nazvali Alijina stranka (Šiiatu Ali). Njihovo djelovanje nije bilo bezazleno. Razvijali su opasnu propagandu na koju su mnogi muslimani nasjeli. Počeli su hvaliti h. Aliju, kako je on najbolji, najbliži Allahovom poslaniku po krvnoj liniji i još mnogo što šta. U početku oni nisu lagali, sve što su rekli o h. Aliji bila je istina, ali izbor je već bio obavljen i nije se moglo nazad. Ova grupa koja je protežirala h. Aliju za halifu nije bila obična vjerska frakcija, već jedna politička organizacija koja se borila za vlast. Oni nisu raspravljali o vjerskim pitanjima, već baš o plitici, odnosno o borbi za vlast. Alija radijallahui anhu nije podržao ovu grupu, već se pridružio Ebu Bekru, dao mu se na raspolaganje i halifa ga je imenovao za svog pomoćnika, odnosno savjetnika.

Vijest o smrti Allahovog poslanika proširila se na sve strane. Muslimanima je bilo žao što su izgubili svoga vođu i učitelja. Ali, bilo je i onih koji su se obradovali, posebno vođe nekih plemena, oni su u ovoj situaciji prepoznali priliku za svoj uspjeh i odmah su otkazali poslušnost prvom halifi Ebu Bekru radijallahu anhu. Rekli su: "Pošto je Poslanik umro mi više nemamo obavezu prema Medini" i počeli su razvijati taj separatistički odnos. Pojavili su se čak i neki lažni božiji poslanici. Vijesti su se širile po cijelom arabijskom poluotoku, a odmetnutih plemena je bilo sve više. Ebu Bekr je ovu situaciju ocjenio kao vrlo opasnu i odmah je poduzeo potrebne i odgovarajuće mjere. Opremio je snažnu vojsku i poslao na pobunjena plemena. Neki su ga ljudi upozorvali da se ipak radi o muslimanima, ali on se nije dao pokolebati. Brzo i vrelo uspješno se obračunao sa pobunjenicima i državu doveo u stanje normalnog življenja. U tim obračunima sa odmetnutim plemenima najbolju ulogu je odigrao Halid b. Velid slavni vojskovođa, Allahova sablja. Nakon što su pobunjenici pobjeđeni i država se ustabilila, halifa izdaje naredbu vojskvođi Halidu da krene prema arapskim krajevima gdje su živjela arapska plemena pod perzijskom upravom. U bitkama sa Perzijancima, ali i sa Bizantincima muslimanska vojska je postizala velike rezultate, tako da su već za kratko vrijeme zagospodarili ogromnim prostorima u području južnog Eufrata, kao i područje Sirije. Ali, halifa Ebu Bekr radijallahu anhu već je bio oronuo starac, tako da njegovo upravljanje Islamskom državom nije dugo potrajalo, svega dvije godine. Umro je ovaj slavni, veliki i hrabri čovjek 634.g.m. odnosno 13.g.h.

Na bolesničkoj postelji Ebu Bekr je pozvao svoga pisara i pomoćnika Osmana b. Afana, radijallahu anhu i naredio mu da zapiše njegovu preporuku muslimanima da na njegovo mjesto izaberu Omer. b. Hataba. Osim pisanog dokumenta Ebu Bekr se i lično obratio muslimanima riječima: "Muslimani, braćo, za svoga nasljednika preporučujem vam Omera sina Hattabovog. U ovome me rukovodila samo dobrobit za muslimane i državu i sreća naše zajednice". Prisutni su to jednoglasno odobrili povikom: "Prihvatamo". Tako je Omer nasljedio prvog halifu i nastavio tamo gdje njegov prethodnik stao. Omer je zadržao oko sebe ljude koji su pomagali i Ebu Bekru, a Aliji je dao još jednu funkciju osim savjetnika imenovao ga je za vrhovnog sudiju.

Omer b. Hattab je ostao na mjestu halife u periodu od 634. do 644. n.e,. odnosno od 13.do 23.g. po h. Za to vrijeme postigao je velike uspjehe na svim poljima svoga upravljanja. Islamska država se proširila na sve strane svijeta. Poražene su do tada najveće velike sile Perzija i Bizantija, uspostavljena je pravna držva, ustabilila se ekonomaska situaciju u zemlji i još mnogo što šta.

Njegove uspjehe nisu blagonakolno gledali dušmani a najviše ih je bilo medju perzijancima. Oni su kovali planove kako da zaustave velikog Omera. Vojno mu nisu mogli ništa, jer u direktnom susretu sa Omerovom vojskom gubili su i bitke i teritorije. S toga su odlučili da ga fizički likvidiraju. Organizirali su atentat na njega, a izvršilac je bio Firuz Ebu Lu'le El-Farisi. Ovaj lukavi Perzijanac je svoj naum ostvario 23. Zul Hidžeta 23.g.po Hidžri ili 644.g. po m., kada je sačekao Omera rano ujutro na sabah namazu i jako ga ranio nožem, od čije povrede je i umro. Kada je Omer ranjen pitao je, je li me ranio musliman, prisutni su rekli da nije musliman, a Omer je rekao "Ehamdulillah". Omer je umro i njegovo tijelo je pokopano pored Ebu Bekrovog odnosno pored tijela Allahovg poslanika u haremu njegove dzamije. Nakon Omera za halifu dolazi Osman b. Affan, radijallahu anhu.



Frakcionaško djelovanje postaje agresivnije
Dolaskom na mjesto halife Osmana b. Afana frakcionaši postaju agresivniji. Halifa Osman radijallahu anhu bio je doista plemenit čovjek, odan ideji islama, poslanikov zet, bogat a darežljiv, imao je lijepe osobine dobrog čovjeka i muslimana. Zeleci da utvrdi vlast u svim krajevima Islamske drzave halifa je počeo smjenjivati namjesnike u nekim pokrajinama i postavljati nove ljude. Ništa tu ne bi bilo loše da ti novi ljudi nisu bili njegovi rodjaci. S time je htio imati sebi odane ljude i na taj način učvrstiti vlast u zemlji. Ali, dobre namjere ne daju uvjek i dobre rezultate. Tako je u ovom slučaju. Smjenjeni ljudi sa određenih pozicija nisu sjedili već su radili na slabljenju autoriteta halife.

Dušmani islama, nevjernici, kao i munafici počeli su da djeluju i slabe halifin uticaj na terenu. Jedan od takvih ljudi u dizanju pobune bio je konvertit jevrejskog porijekla Abdullah b. Sebe'. On je mjenjao mjesta boravka, bio je u Basri, Kufi a zatim se nastanio u Egiptu. Gdje god je bio širio je defetizam, nered i fitneluk. Radio je to na vrlo osmišljen način. Koristio je emocije ljudi i njihovu ljubav prema h. Aliji. Proširio je priču da će na zemlju ponovo doći Muhammed alejhisselam, ali da će ga zastupati njemu najbliži čovjek a to je h. Alija. To su neki muslimani povjerrovali i nastavili tu priču kazivati. Ova priča je došla na plodno tlo posebno kod onih što su bili nezadovoljni Ebu Bekrovim i Omerovim izborom pa im je ova priča dobro došla da je plasiraju u narod. S druge strane u Egiptu je živio i Ebu Bekrov sin Muhammed, koji je bio vrlo temparamentan a i ljut na halifu što je smjenio dobrog namjesnika Egipta Amr b. Asa. Ovakva nestabilna situacija pogodovala je pobunjenicima koji su 655.g. Iz Egipta krenuli ka Medini pod izgovorom da žele obaviti hadž i na taj način uđu u Medinu. Njihova namjera je bila očita a to je obračun sa halifom. Slične grupe pobunjenika krenule su iz Iraka. Halifa Osman nije mogao kontrolisati situaciju i pobunjenici nakon nekoliko pokušaja ulaze u grad Medinu i ubijaju halifu Osmana. Desilo se to 656.n.e. Odnosno 35.g.h. U gradu je zavladao nered, nastala je pljačka imovine, sve je bilo poremećeno. Grupa pobunjenika je ušla u halifinu kuču napravili masakr. Ubili su halifu a njegovoj ženi Naili su osjekli dva prsta jer ona je svojim tijelom štitila muža Osmana b. Affana, radijallahu anhu. Numan b. Bešir očevidac ovoga događaja uzeo je osječena dva prsta Osmanove žene Naile i njegovu krvavu košulju i odnese ih u Damask namjesniku Muaviji b. Ebu Sufjanu. Kada je to vidio Muavija, jako se naljutio i odlučio da pohvata sve pobunjenike i da ih kazni. Nakon ovog događaja nastupaju dani neizvjesnosti. Pobunjenici iz Egipta traže da se za halifu imenuje h. Alija, a bilo je drugih prijedloga. Neki su predlagali Talhu a drugi Zubejra. Alija radijallahu anhu u ovakvoj situaciji nije bio voljan prihvatiti poziciju halife. Bilo je to doista teška situacija, puna neizvjesnosti. Ovakvo stanje potrajalo je desetak dana. Najviše su bili ugroženi stanovnici Medine. Oni su živjeli u strahu, jer je grad bio pun pobunjenika, među kojima je bilo svakakvih ljudi. Nakon izvjesnog vremena jedna grupa uglednih ljudi došla je h. Aliji i zamoli li ga da on prihvati poziciju halife. Alija je oklijevao, ali kada su mu oni predočili pravo stanje u gradu i da se takva situacija može prenijeti na druge gradove, h. Alija je prihvatio ponudu pod uvjetom da ga priznaju i druga dvojica predloženih, Talha i Zubejr. Pošto ovi to učiniše Alija radijallahu anhu prihvati hilafert. Bilo je to 656.g. po m. odnosno 35.g.po h.

Hilafet Alije radijallahu anhu
H. Alija, radijallahu anhu hilafetsku poziciju preuzima u vrlo teškim okolnostima. Cijeli hilafet je uzdrman, pobune na sve strane. I oni što su mu dali prisegu nisu bili svi iskreni u tome. Nemiri su nastavljeni. Vrlo važne ličnosti napuštaju Medinu i odlaze u Mekku i neke druge gradove, ne samo arabijskog poluotoka, već i šire, Irak, Siriju i Egipat.

Hazreti Alija je pokušao da mirnim putem riješi spor, slao je svoje izaslanike među pobunjenike i pozivao ih na razgovor. Tražio je poštivanje zakona i prisegu jednom halifi. Ali, smutnja je već bila uspostavljena, u zraku je treperio sukob i neprijateljstvo. Alija, r.a. nije bio u stanju te nesporazume riješiti mirnim putem. Zbog toga je došlo do oružanih sukoba između muslimana. Bitka zvana kod deve u blizini Basre dogodila se u decembru mjesecu, 656.g.m. Alija r.a. je ovdje izvojevao veliku pobjedu nad pobunjenicima, među kojima je bila i Aiša r.a. zena Allahopvog Poslanika, koju Alija posla u Medinu sa svim počastima i poštovanjem. On lično se vrati u Kufu u januaru mjesecu 657.g.m.

Po dolasku u Kufu odmah je poslao izaslanika u Damask gdje je namjesnik bio Muavija b. Ebu Sufjan, r.a. tražeći od njega prisegu. Umjesto toga Muavija objesi krvavu Osmanovu košulju i pozva ljude na borbu protiv Osmanovih ubica. Nije mu bilo tešeko mobilisati veliki broj ljudi i krenuti na put ka Medini. Njemu je bio cilj da stigne u Medinu i pohvata Osmanove ubice. Ali ljudi koje je h. Alija poslao kao izaslanstvo Muaviji izvjestiše ga o situaciji i još rekoše da Muavija kreće sa oko 90.000. vojnika prema Kufi. Aliji r.a. nije ništa drugo preostalo već da se i sam pripremi za bitku. Iz Kufe kreće prema Siriji i susreće se sa Muavijinom vojskom u mjestu Sifin nedaleko od Rake i rijeke Eufrat. To se dogodilo u julu 657.g.m. odnosno 36.g.po h.

Prekretnica u vladavini muslimanskih vođa
Hazreti Alija je posljednji halifa koji je izabran, jer poslije njega na scenu dolaze dinastije. Svi namjesnici bili su dužni dati prisegu upravo njemu i raditi na smirivanju uzburkane situacije u zemlji. Međutim poznato nam je da se to nije dogodilo. Smutnja je bila posijana, još kada je Ebu Bekr bio izabran za halifu. O tome je bilo raiječ u prednjim redovima ovoga teksta. Grupa nezadovoljnih i pored toga što se većina muslimana i to ogromna većina opredjelila za mir i poslušnost halifi nastavila je sa svojim otrovima prljati časnu zemlju u kojoj su živjeli i ležali najboljji ljudi na planeti zemlji. To sjeme razdora davalo je svoje klasje i u drugim krajevima islamskog svijeta, posebno u Iraku i Egiptu. Ključnu ulogu u kompletnoj situaciji je imao namjesnik Damaska, Muavija b. Ebu Sufjan r.a. S jedne tačke gledišta Muavija je bio u pravu što je tražio da se kazne Osmanove ubice. Ali to njegovo traženje nije mu dalo za pravo da pokreće rat. A rat se ipak dogodio između muslimana na Sifinu u Iraku.

Narod pametniji od svojih vođa
U toku same bitke na Sifinu, muslimani su shavtili da je to nepravedna borba, i ne potrebna, da ginu muslimani s obje strane. Odlučili su da podignu Kur'ane na koplja i glasno uzvikuju: "Neka nam Kur'an presudi". Iako neki izvori govore da je i ovo bila varka od strane Muavije za nas to sada nije bitno. Bitno je da je borba prestala i da su spašeni mnogi životi. Pošto su se dvije skupine razdvojile predloženo da se odrede pregovarači i s jedne i s druge strane pa neka oni donesu prijedlog za riješenje krize. Tako je i bilo. Alija predloži kao svoga pregovarača Ebu Musa El-Eš'arija a Muavija Amr b. Asa. Vojske su se razišle; Alija je otputovao u Kufu a Muavija u Damask. Pregovarači se dogovore za novi susret gdje će vijećati i dogovoriti određeno riješenje. Tako je i bilo. U mjesecu ramazanu oni se sretnu u mjestu Davmetu-l-džemel i dogovore se da razriješe dužnosti obojicu vojskovođa i Aliju kao halifu i Muaviju kao namjesnika Šama, te da muslimani izaberu treću osobu za halifu. Također su dogovorili da svoju odluku javno saopšte muslimanima i to se dogodilo. Ali, nikada bez ovoga "Ali". Pošto je Alijin zastupnik javno razriješio dužnosti Aliju Muavijin čovjek je iskoristio priliku i rekao: "Pošto je Alija rariješen dužnosti halife ja na njegovo mjesto proglašavam Muaviju. U međuvremenu ustaje jedna grupa ljudi koja odbacuje ovaj sporazum i proglašavaju nevjernicima Aliju, Muaviju i njihove pregovorače, te najavljuju borbu. To su bile Haridžije. Saznavši za ovo h. Alija objavljuje rat Muaviji. Ali prvo se morao suočiti sa haridžijama koji su se također moblizirali i krenuli u rat protiv Alije. Haridžije nisu bile dovoljno jake da se odupru halifi h. Aliji i doživjeli su veliki poraz. Zbog toga se oni odlučuju na terorističke napade i prave plan kako će izvršiti atentat na h.Aliju, Muaviju i njihove pregovarače. Čovjek koji se zarekao da će ubiti h. Aliju zvao se Muldžem i on je u svom naumu uspio. Desilo se to 15.dana ramazana 40.g.h., Alija je krenuo u džamiju na sabah namaz a Muldžem ga sačekao te otrovnom sabljom udario h.Aliju, koji je nakon dva dana umro od smrtnosnog otrova. Njegovo tijelo je ukopano u Kufi. Drugi atentatori nisu uspjeli u svome naumu tako da je Muaviji ostao slobodan prostor za djelovanje do vodeće uloge među muslimanima. Građani Kufe nakon ukopa tijela h. Alije na mjesto halife izaberu Alijinog sina Hasana r.a. Hasan sin Alijin bio je vrlo pametan i oštrouman čovjek. Nakon što je sagledao situaciju u zemlji odluči se napustiti poziciju halife i dade prisegu Muaviji, koga su već mnogi krajevi islamskog carstva priznali. Tako se ovim činom zavrašava jedna historijska epoha Hulefai rrašidina a nastupa vrijeme dinastije Emevija koju je uspostavio Muavija sin Ebu Sufjana dotadašnji namjesnik Damaska. Ova dinastija je upravljala muslimanskim carstvom skoro 100 godina.



Korijeni stanja današnjih događaja u islamskom ummetu
Iako se radi o velikoj vremenskoj distanci stanje današnjeg Ummeta nije ništa drugačije od stanja koje smo naprijed opisali. Svi pokazatelji govore da ovaj nemilosrdni rat posebno u Siriji i Iraku, između muslimana nisu odmakli dalje od plemenskih okvira i nacionalnih interesa. Na jednoj strani imamo Iran i druge ši'ijske vojne formacije iz drugih zemalja i arapski svijet u ratom zahvacenim područjima. I jedni i drugi tvrde za sebe da su na pravom putu a oni drugi nisu. I jedni i drugi uzvikuju Allahu ekber i bacaju granate na one druge. O čemu se ovdje radi? Ništa drugo već o zloupotrebi vjere. Iz vjerodostojnih predaja od našeg učitelja Allahovog poslanika saznajemo da kada se dvojica muslimana svađaju i jedan drugog ubije obojica zaslužuju Allahovu srdžbu i džehennem. Kada je Poslanik ovo saopštio jedan od prisutnih je upitao: "Dobro za ubicu ali što ubijeni zaslužuje džehennem"? A on je rekao: "Pa zar i on nije htjeo ubiti onog drugog"? U koju kategoriju se ubrajaju današnji ratnici u Siriji, Iraku i drugim zemljama arapskog svijeta? Na osnovu rečenog oni se ne mogu smatrati muslimanima, bez obzira što oni za sebe kazu da jesu. Oni zloupotrebljavaju vjeru u svoje političke ciljeve. Iran sjedne strane želi dominaciju i direktno se miješa u probleme drugih zemalja, a arapski narod želi da se obračuna sa svojim dikatatorima koji već više decenija ugnjetavaju svoje narode. Ali kao i uvjek voda je bistra samo na svome izvoru, već u toku slijevanja njenu bistrinu pomute razne pritoke koje su uglavnom prljave. Tako su i strani ubačeni elementi uprljali i prigušili pravedni vrisak sirijskog naroda, koji je tražio svoju slobodu. Sirijska vlast je još od samoga početka svoga uspostavljanja značila kao najnepravednija i najokrutnija vlast u tom dijelu svijeta. Nije to samo sada tako, davne 1982.g. Bašarov otac Hafez El-Asad zbog jedne pobune u gradu Hami pobio je oko deset hiljada ljudi. A šta su ti ljudi toliko zgriješili da ih je trebalo bagerima zatrpati i ostaviti bez mezara ili bilo kakvog pomena. Naime, na državnim izborima u Siriji često se događalo da predsjednik koji je ujedno bio i jedini kandidat dobije 110% glasova. Kako je moguće da on dobije toliko glasova? Zato što je on unio u zakon mogućnost da jedan čovjek ima pravo glasati više puta. Prvi izlazak na izbore se smatrao patriotskom obavezom a drugo i treće se posebno cijenilo. Stanovnici Hame su se pobunili i trazili pojašnjenje, kako je moguće da predsjednik Asad dobije 110% glasova. Druga zamjerka je bila što je Hafez AL. Asad kao izabrani pretsjednik po tadašnjem zakonu trebao dati zakletvu stavljanjem ruke na Kur'an, ali on je to odbio. Vlasti iz Damaska su u gradu Hami iskljućili struju a zatim ih bombardovali danima i na kraju bagerima zagrnuli u prašinu. Mnogi su pobjegli u susjedne zemlje, a najviše u S. Arabiju, a mnogi su ostali u ruševinama grada. Eto to se dogodilo prije mnogo godina. Danas Hafezov sin Bašar to radi isto na cijelom prostoru zemlje.

Šta radi Iranska vojska u Siriji?
Iranska politika u slučaju aktuelnog stanja u islamskom svijetu pokazala se potpuno neprincipijelom. U Jemenu i Bahreinu podržavaju pobunjenike protiv legitmne vlasti. U Iraku zajedno sa Amerikancima, srušili su također legitmnu vlast ove zemlje. U Siriji su se direktno uključili u oružani sukom na strani Bašara Al-Asada dakle aktelne vlasti. Neki podaci govore da je Iran u Siriji izgubio preko 10.000 vojnika od toga desetak generala, a na desetine oficira. Šta ti ljudi rade u Siriji? Zašto ginu u tuđoj zemlji, koji su im ciljevi? Ako je riječ o borbi protiv terorizma, pa zar ima veći terorista od Bašara Al-Asada? To je čovjek koji je za svoju poziciju i privilegiju spreman ubiti milone ljudu. Može li se on uopće nazvati čovjekom? Prije bi se moglo reći da se radi o ranjenoj zvijeri, koja je izgubila pamet i funkcioniše po principu instikta.



Šta rade Rusi u Siriji?
Rusija je također u ratu u Siriji. Oni su se umiješali nakon što ih je pozvao polupredsjednik Bašar. Na osnovu tog poziva Rusi svoje uplitanje u sirijski konflikt smatraju legitimnim. Oni sigurno imaju svoj strateški cilj. Štite svoje saveznike, a ubijaju muslimane. Njima je sasvim svejedno gdje će bačena bomba iz aviona pasti. To se potvrdilo u više navrata kada su bombardovali položaje Asadove vojske. Kada se to događalo njihovo objašenjenje je bilo da se radi o greški. Samo što su takve greške bile česte i što je od njih ginulo na dedsetine nevinih ljudi. Oni o tome ne brinu, ginu muslimani s jedne i s druge strane.

Mudžahidi ili terorosti
S druge strane na bojnom polju imamo takozvane mudžahide ili teroriste. Bilo kako da ih nazovemo radi se o ubicama nevinih ljudi. Nema nikakve razlike od iranskih i ruskih bombi i njihovih granata koje razaraju tu predivnu zemlju, Siriju. U njihovim redovima se nalaze na desertine pa i stotine plačenika, svijetskih hoštaplera, instruktora iz mnogih zemalja svijeta; Izraela, Amerike, Engleske i dr. Konvertiti su posebna priča za sebe. Nije tajna da je većina ili dobar broj komandanata u takozvanoj vojsci Isila upravo konvertiti. Šta oni rade tu? Iskaljuju svoj bijes na nedužne ljude ili vrše svoje druge zadatke. Uspješno su uprljali pravednu borbu sirijskog naroda za svoju slobodu, tako da se danas nakon više godina ta pravedna borba skoro pa i ne vidi.

Islam je neuništiv
Cijelokupna ova zavrzlama ima za cilj umanjiti vrijednosti Islama, a muslimane dovesti u poziciju da se stide svoje vjere. Mora se priznati da se dobro u tome uspjelo, jer sve je više pokazatelja da je islamski ummet dobro zglajzao sa šina. Ali, pošto je vjera Islam od Boga poslat i zbog toga što je On obećao da će ga čuvati, ova lijepa i plemenita ideja nikada neće biti ugašena. Samo Allah zna šta se iza brda, valja i samo On zna šta će iz ovoga stanja izaći.
"Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas, nešto volite a ono ispadne zlo po vas. Allah zna a vi ne znate". (Al-Bekara, 216)