Šemso AGOVIĆ

Draga Dubravka,
Ovo pismo ću započeti mišlju koja mi je nedavno sinula: ljetovati možemo bilo gdje, ali jesenovati* moramo na Pagu. A evo i kratkog objašnjenja: na Pagu imamo sve, što je dragi Bog odredio za tu svrhu – kristalno čisto, toplo more smaragdnih boja, prekrasne pejzaže, biciklističku stazu od Luna do Paškog mosta, plažu Zrće (koju iz prostojnosti već niz decenija ne posjećujemo) i Velebit, koji dostojanstveno bdi nad svim time. Tu nam je i udobni apartman u Gajcu, paški sir i paške čipke, i zapanjujući podzemni rimski vodovod; starodavna solana, koja je svojevremeno bila u rukama i Sulejmana Veličanstvenog; penzionerski boćarski i šahovski klub (bez smijeha molim, meni su te stvari sada važne) i još mnogo, mnogo toga. Navest ću samo još novaljsku biblioteku, riznicu znanja i lijepe pisane besjede.

Draga Dubravka, da ti ne duljim: ovaj put se upravo na prvi dan jeseni sa suprugom iskrcavamo s trajekta u Žigljenu i nakon desetak minuta vožnje stižemo na odredište – u Gajac. A već ta sama vožnja je lijep događaj: kolona od preko sto pedeset vozila uglavnom iz Srednje, Zapadne i Sjeverne Europe, klizi skoro bešumno vijugavom cestom uz pašku padinu. Vozi se disciplinirano, uz pristojan sigurnosni razmak; niko ne pretiče. Automobili su većinom blistavi i raskošni, krcati sportskom opremom – biciklima, surfovima, kanuima, dok svaki treći ili peti vuče za sobom jahtu ili gliser.
Motoristi se brzo izdvoje i uz hrzanje svojih čeličnih konja odjure. I neka, hvala Bogu.

Da nema te sportske opreme, slučajni posmatrač bi mogao pomisliti da je u pitanju svadbena povorka, ili možda svečana pratnja nekog silno obožavanog predsjednika kakve egzotične dalekoistočne države, ili afričke, svejedno.

Bilo kako bilo, mi smo već u Gajcu. Apartman smo zauzeli, i jesenovanje može početi.
Odlučujemo prvo posjetiti biblioteku; bez dobre knjige ne želimo ništa započinjati. Biciklima se zaputimo prema Novalji sa već unaprijed skrojenim planom: ja ću potražiti tvoju Europu u sepiji (to još nisam pročitao) a Olga Dorin dnevnik od Đermana Ćića Senjanovića.

Slaba tri kilometra od Gajca do Novalje prebiciklarimo relativno brzo. Na odredištu pa nas je čekalo malo iznenađenje: biblioteka nije više gdje je bila, preselili su je, ali ne piše gdje. U zgradu (opštinska uprava) ne možemo, zatvorena i zaključana je, jer je kraj radnog vremena.
Smjesta se uputimo prema info-centru na rivi, oni će znati. Tamo nas u prilično raskošnom uredu dočeka ljubazni službenik, visok i vitak Pažanin, sa svojih četrdesetak godina:

- Knjižnica vam je u Dalmatinskoj ulici. Znate gdje je?
- Znamo; a koji je broj? – upitah malo bojažljivo.
Momak se na to samo mirno uspravi i značajno nas pogleda – prvo mene pa zatim Olgu, uz blagi smješak, ništa ne govoreći. Shvatio sam poruku – pitam pak previše!
- O.k., hvala! – izustim brzo, uzmem Olgu pod ruku i krenemo prema izlazu.
- ...đenja! – začuje se iza naših leđa.
- Doviđenja! – odgovorim ne okrenuvši se.

U Dalmatinsku, usku i krivudavu, usto i dosta strmu, uđosmo na biciklima. Kraj je glavne turističke sezone, gužve nema. Pogledima se osvrćemo lijevo-desno, ne bismo li ugledali natpis ili znak biblioteke, usput pazeći na rijetke pješake.

Napredovali smo negdje do polovice ulice, ali od biblioteke ni traga ni glasa, ili kako kažu ni od korova.

Sa Alojzijem Stepincem u četiri oka

E, baš u tom momentu smo nakratko zaboravili biblioteku, doživjevši neprijatni susret sa Alojzijem Stepincem, pa smo sišli sa bicikla. On se, onako ogroman, s nekom zastrašujućom mirnoćom uzdigao nasred Dalmatinske, proširene tamo u poveći trg očigledno samo zbog njega. Tako Alojzije suvereno dominira cijelim tim prostorom, koji je nasilnički i samovoljno osvojio, i koji nosi njegovo ime, a nosit će ga na 'vjeke vjekova' – to mi nije trebao niko reći – sam sam pročitao natpis na tabli: »Trg Alojzija Stepinca«.

Alojzija smo bez riječi gurajući bicikle zaobišli u velikom luku, kao plažu Zrće. Zatim smo se ponovo popeli na njih i nastavili svojim putem, hoću reći Dalmatinskom naviše, tražeći biblioteku. Ali, uzalud.

Stigosmo na vrh Dalmatinske obeshrabreni, siđosmo sa bicikla i sjedosmo na obližnju mermernu klupu, da u miru razmislimo šta dalje. Zapitkujemo rijetke prolaznike o biblioteci, ali bez uspjeha: ne znaju; znaju, ali gdje je prije bila – a to znamo i mi; nisu iz Novalje; ne obilaze biblioteke; ne razumiju hrvatski (a šta ćemo se s takvima na engleskom gnjavit' o biblioteci, kad se vidi da ne znaju...).

Taman kad više nismo znali šta da radimo naiđe jedna dama, otprilike naših godina, tiha i ljubazna:
- Mogu li vam kako pomoći?
- Da, da, biblioteku tražimo – bezvoljno izdavimo zajedno Olga i ja.
- Aha, knjižnica... Odite sa mnom, baš sam se tamo zaputila.
Olga i ja skočismo na noge, ne vjerujući svojim ušima. »Bože, znao sam da jesi!« – promrsim sebi u brk citat, ali sada ne mogu da se sjetim čiji bijaše.
- E, baš vam hvala! – radosno će Olga gospođi, unoseći joj se pri tome u lice; ima ona taj običaj.
- Pođimo, pođimo, – mirno nas pozva gospođa.
Uzimamo bicikle i svi troje pješke krenemo niz Dalmatinsku.

Sada smo Olga i ja rasterećeni traženja natpisa o biblioteci, pa možemo mirno posvetiti pažnju okolini i proćaskati s gospođom. Ona je već u penziji, a bila je profesorica hrvatskog jezika i književnosti tu na gimnaziji. Prije je to bio srpsko-hrvatski i jugoslavenska književnost, a sada je hrvatski i hrvatska književnost. Ćarili su đaci, jer trebaju manje gradiva učiti.

A o izgledu Dalmatinske nemam riječi. Uređena, čista, mirna, sva u mermeru, sa svojim vilama, a ove sa svojim balkonima, s kojih se širi opojni miris bujnog cvijeća, prava ulica-šetnica, arhitektura, prisutnost istorije, mediterana... ups, malo me je zanijelo, sorry.

Odjednom – otrežnjenje: ponovo nabasasmo na Alojzija! Ali, hvala Bogu, on je postavljen na rub ulice, ustvari na liniju koja je dijeli od trga, i okrenut je prema trgu. Svi oni koji ga se boje ili zaziru od njega, mogu mirne duše proći iza njegovih leđa za svojim poslom, kao da ga nema. Baš tako smo i mi učinili. Krajičkom oka sam gledao kako će gospođa proći pokraj Alojzija, i sa zadovoljstvom sam ustanovio da ga je u potpunosti ignorirala: u kritičnom trenutku gledala je na svoju desnu stranu, preko mene i Olge.

Čim smo bili podaleko od opskurne prepreke, zašapućem Olgi na uho:
- Bio sam se sav naježio od onog Alojzija.
- Zašto? – šapatom pita Olga.
- Strah me je.
- Što će tebe biti strah od njega?
- Šta ja znam...
- Ma, ne boj se ti. Nisi ni komunist, ni Žid, ni Srbin – šapuće Olga zajedljivo.

Naš konspirativni dijalog prekide gospođa:
- Evo, stigli smo. Tu na desnoj strani.

Pogledam desno – vidim skromnu, inače novu zgradu nemaštovite arhitekture – beton i zastakljeni izlozi –, sličnu kakvom frizerskom salonu ili trgovini ni sam ne znam čega, možda elektro-opreme, bez ikakvih natpisa ili oznaka, koji bi posmatrača upućivali na njenu svrhu i funkciju.
- Svašta, - ljutim se ja, – ovuda smo sto puta prošli, a nismo je primijetili.
Moja povrijeđena sujeta traži promtno zadovoljenje:
- Nismo imali šanse – pokušavam rezignirano pred gospođom opravdati naše nesnalaženje. Gospođa samo mirno sliježe ramenima, prepuštajući nam prednost ulaska u hram književne kulture.
- Bez vas je ne bismo našli – uspijevam još vani dobaciti gospođi.

U biblioteci, koja iznutra djeluje sasvim solidno, dočekuje nas nasmijana djevojčica kakvih osamnaest godina, koja naravno nema pojma o našim odisejevskim mukama:
- Izvolite!
- Skrili ste se, svaka vam čast! – započinjem odmah sarkastičnom digresijom.
- Ah, to... – odgovara i dalje nasmijana djevojčica, koju je moja strelica sasvim promašila.
- Nigdje putokaza, oznake, natpisa...
- Da, da, cijelo ljeto smo imali probleme... ljudi nas traže... bilo je zabavno...
- Pa, zašto ste »neoznačeni?«
- Rekli su nam da se čeka arhitekta da napravi plan, da nacrta slova... Gradska uprava treba vremena da to sredi...
- A, kad bi gostionicu gradili...
- E, da, bilo bi oznaka, – smije se curica.

Gledam ovo dražesno biće anđeoskog izgleda, shvatajući da ni ona – kao ni njeni nadređeni –, nema ni trunke empatije prema nama, za naše izgubljeno vrijeme i povrijeđenu sujetu, za skrnavljenje našeg jesenovanja, koje bi od početka moralo idealno proticati. Ups, ljudi, opet me malo zanijelo, jel' da; i'm sorry.
- Recite, šta želite? – mlada bibliotekarka prelazi na posao.
- Ja bih Dorin dnevnik od Đermana Ćića Senjanovića, – kaže Olga.
- Meni dajte Europu u sepiji od Dubravke Ugrešić, – dodam ja.
Djevojčica jednako osmjehnuta počne kucati na kompjuter, gledajući svojim krupnim plavim očima u ekran:
- Evo, Ugrešićku imamo, a ono prvo, kako ste rekli – Sinanović?...
- Ne, ne, Senjanović, Se-nja-no-vić, – popravlja je Olga.
- Aha, Senjanović... da... evo, Ćićo... e, to vam nemamo.
- Dobro, doći ćemo drugi put, kad se odlučim šta ću uzeti, – kaže Olga.
- Drugi put ćemo vas lako naći, – pokušam sada sa ironijom, koju mlada djevojka dočekuje kao humor – veselo se smije.

Pozdravljamo se sa bibliotekarkom i ljubaznom gospođom, pa napuštamo biblioteku djelimično zadovoljni: u ruksaku imamo Dubravku, makar to.

Biciklarimo barabar lagano opustjelom glavnom novaljskom ulicom natrag prema Gajcu. Dan je prekrasan; rana jesen je počela, i mi smo na Pagu. Polako već sumiram utiske netom završenih peripetija:
- Čuj, Olga, čini mi se da sam ovo što nam se izdogađalo pročitao u nekoj Dubravkinoj priči, a ne lično doživio.
- Strinjam se, res je. Sporoči Dubravki, morda ji bo všeč in bo kaj napisala... – odgovori Olga na slovenskom. Ona tako – kad smo sami priča slovenski.

Draga Dubravka, htio sam ti se samo kratko javiti sada nakon čitanja Europe u sepiji, eto da ti kažem da ti je i ova knjiga jako dobra, dakle samo jednu rečenicu sam ti htio posvetiti, a pogledaj šta je ispalo. Pozdravljam te i želim ti i dalje puno stvaralačkih dana.

Šemso Agović

---

*jesenovanje
Moram priznati da sam ovaj izraz izmislio nakon podužeg razmišljanja – jednostavno činilo mi se nepravedno da imamo četiri godišnja doba, a da se samo dva od njih mogu okititi svuda omiljenim glagolskim imenicama – ljeto ljetovanjem, a zima zimovanjem. A šta ćemo s proljećem i jeseni? Zar oni u nečemu zaostaju za ljetom i zimom? Ma, ni slučajno, molim vas, jel' tako?
Oni koji žive oko ekvatora ili oko polova imaju samo dva godišnja doba i posljedično u svojim jezicima dvije omiljene glagolske imenice. To je u redu, a ovo kod nas treba ispraviti. Ne živimo mi oko ekvatora ili oko polova.

Za proljeće ne znam, ali za jesen sam riješio problem. Za mene u mojem BSHCG jeziku od sada postoji ta nova riječ iz jednostavnog razloga što pravda treba biti svuda zadovoljena, pa i u vezi godišnjih doba. Princip pravednosti, Božji zakon, neka bude ispoštovan.

Ali, nepravde ima svuda.

Eto, na suđenju ratnim zločincima u Haagu službeno koriste BSH jezik. Primjećujete da u tom akronimu fali oznaka CG, a morala bi biti tamo. Književni jezik Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca je jedan policentrični jezik, sastavljen od četiri ravnopravne komponente. Pa, kad je tako, a jeste –, onda po principu pravednosti bi u Haagu ratnim zločincima morali suditi na BSHCG jeziku.

Nema razloga da se crnogorski jezik tamo ne uključi. Baš obrnuto. Nije da Crna Gora nema ratnih zločinaca iz vremena agresije na Hrvatsku i BiH. Ima ih, itekako. Eno ih, i dan-danas se u preokrenutim ćurcima spokojno šetaju i obavljaju svoje dužnosti – od predsjednika vlade do običnih policajaca. Jedino nema onih koji su u međuvremenu prirodnom smrću napustili ovaj svijet. U Haagu ih nema, jer ih je međunarodna zajednica misteriozno abolirala i prije nego su protiv njih podignute optužnice. A njihovih zločina je bilo i previše – od Dubrovnika do Foče, od Bukovice do Vučjeg laza, od deportiranih bosanskih izbjeglica do kidnapovanih Bihoraca...

Drugi razlog što u Haagu ne upotrebljavaju crnogorski jezik je taj, što su glavni zločinci, Milošević i Karadžić lukavo samozatajili svoje etničko porijeklo i razglasili se Srbima.