Paradoksalni su slučajevi prevlasti mitomanije nad naukom, pa danas nije ništa neobično da se javno ne smije govoriti o starobosanskom jeziku i bosančici, a uporedo vam npr. Federalno ministarstvo kulture finansira projekt izgradnje Aleje hrvatske ćirilice.

Mr. sc. Jasmin HODŽIĆ: Paradoksalni su slučajevi prevlasti mitomanije nad naukom, pa danas nije ništa neobično da se javno ne smije govoriti o starobosanskom jeziku i bosančici, a uporedo vam npr. Federalno ministarstvo kulture finansira projekt izgradnje Aleje hrvatske ćirilice u Širokom Brijegu. Tako u Mostaru i danas imate Hrvatski dom „Herceg Stjepan Kosača“ iako se za Hercega Stjepana upravo u poveljama navodi da je veliki vojvoda rusaga bosanskoga. Paradoksalno, Stjepanovo ime je napisano pogrešno, kao da su autori tog natpisa oni koji ne poznaju dobro bosančicu.

Povelja Kulina bana je, osim što je simbolično prozvana „rodnim listom bosanske državnosti“ istovremeno veoma važna za našu tradiciju, kulturu, historiju i ovdje za nas naročito bitno, jezik.

Dakako, u Povelji se direktno ne navodi ime jezika, ali se kaže da je ban bosanski.

Time u javnosti postoje i određene dileme čija je zapravo Povelja Kulina bana, – a ja ću reći da to u njoj piše, – povelja je onog čiji je i ban – a ban je bosanski.

Tako isto su iskonstruisane i deleme oko toga kojim je pismom pisana Povelja Kulina bana, tj. da li je ona pisana bosančicom, odnosno, starom bosanskom ćirilicom?

Odgovor se u suštini svodi na to da li ćete prihvatiti dokazne postupke Tomislava Raukara ili teze koje je zastupao Ćiro Truhelka, i mnogi drugi autori.

Dakako da je jedna argumentacija prihvatljivija jednima, druga drugima, i u tome u konačnici ne mora da bude ništa sporno – neka se svako drži svojih argumenata.

Ovdje dakako ne smijemo zaboraviti Hertu Kunu koja je dokazala i pokazala postojanje bosanske redakcije staroslavenskog jezika čije je ime u nauci već odavno prepoznatljivo kao starobosanski jezik.

I, napominjem, to ime starobosanski nije od današnjih dana. Tako recimo upravo dr. Ćiro Truhelka 1891. godine piše o starobosanskim mramorovima, dakle, o stećcima, a još konkretnije vezano za ime jezika – autor Bjelić Matija 1890. u Sarajevu objavljuje rad Dva starobosanska natpisa u Vlahovićima. Natpisi dakako imaju i svoj jezik kojim su pisani, pa ako su natpisi starobosanski, onda im je i jezik starobosanski.

Paradoksalni su slučajevi prevlasti mitomanije nad naukom, pa danas nije ništa neobično da se javno ne smije govoriti o starobosanskom jeziku i bosančici, a uporedo vam npr. Federalno ministarstvo kulture finansira projekt izgradnje Aleje hrvatske ćirilice u Širokom Brijegu.

Tako u Mostaru i danas imate Hrvatski dom „Herceg Stjepan Kosača“ iako se za Hercega Stjepana upravo u poveljama navodi da je veliki vojvoda rusaga bosanskoga. Paradoksalno, Stjepanovo ime je napisano pogrešno, kao da su autori tog natpisa oni koji ne poznaju dobro bosančicu.

Pored toga, sasvim opravdano, za Humačku ploču ćete u Ljubuškom od tamošnjih franjevaca čuti da je pisana bosanicom, iako se mnogi i dan danas pitaju otkud toliko Bosne u Hercegovini.

Povelja Kulina bana pisana je 29. avgusta 1189. godine.