Mjesec juli i ove godine odbrojava posljednje dane. Gorjela je zemlja a nebo pržilo, bas kao i kobne ‘95-te god. Godine jauka, tuge i boli. Godine kada pod zaštitom UN-a, na bosanskoj vreloj srebrenoj zemlji zlikovci spržiše sve bošnjačko što se zvalo. Tako podlo i svirepo uništiše generacije Bošnjaka Podrinja. One što ne stigoše pobiti, u duše raniše, tako, da će tu ranu nositi bezbroj budućih naraštaja cijele BiH.

Srebreni grad i ove godine 11. jula bijaše najposjećenije mjesto Podrinja i BiH. Na desetine hiljada ljudi odalo je rahmet i počast žrtvama genocida počinjenog nad nedužnim Bošnjacima.
Srebrenička bol se osjećala tog dana kako u Potočarima tako i u bošnjačkim zajednicama širom svijeta.
Jedna od takvih je i IZBW - Islamska zajednica Bošnjaka Washington.
Pod pokroviteljstvom IZBW u Seattle-u je obilježen Dan genocida u Srebrenici. Dan - u koji su sabrane sve bosanske tuge. Dan - koji će u mislima svakog razumnog bića izazvati suze, na samo njegov pomen, juli 11... Jednom riječju, Dan genocida.

Taj događaj IZBW je upriličila u saradnji sa Omladinskim odborom Islamske zajednice i neprofitabilnom organizacijom VOBG - Voces of Bosnian Genocide, pod nazivom "21th Srebrenica Commemoration".

Događaju su prisustvovale preživjele žrtve srebreničkog genocida koje žive na ovom području uz brojne naše džematlije. Zatim, članovi jevrejske i krišćanske zajednice Međureligijskog vijeća Seattle-a kao i gosti iz susjednog kanadskog grada Vankuvera. Događaj je započeo s podne namazom. Zatim je Begzudin ef. Jusić predvodio u učenju Jasina, tevhida i dove za duše žrtava genocida.

U svom obraćanju ef. Jusić je sitakao da su Bošnjaci u svim mjestima BiH osjetili ratna stradanja I nemilosrdna ubijanja, egzekucije. Da je 10. jula 1992 godine ubijeno 250 Bošnjaka u Biljanima, opština Ključ. Podsjetio je ef. Jusić na značaj i važnost obilježavanja i sjećanja na sistematska ubijanja Bosnjaka u genocidu, posebno u Srebrenici kada je u par dana zaustavljena najmanje 8372 života i ostale ne ispričane 8372 priče. Da te priče, moramo nastaviti svojim riječima pričati mi, i govoriti njihovu istinu, kada već zaustavljene živote ne možemo vratiti, te da ne smijemo zaboraviti one, koji su dali svoje živote za nasu domovinu.



Važnost drugog dijela programa je to, što će našu istinitu pricu, o genocidu nad Bošnjacima, čuti što više ljudi, kroz prisustvo gostiju iz drugih zajednica. Mi znamo nasu priču, mi znamo šta nam se dešavalo u ratu, ali naše priče trebaju čuti i drugi ljudi u našim okruženjima u gradovima i državama u kojim nakon genocida živimo.

Prije dvadeset i jednu godinu, istinu o genocidu nad Bošnjacima Srebrenice u državu Washington, donijele se preživjele žrtve Hodžići, Salkići, Brdarevići, Isakovići i mnogi drugi. Pričali su strahotu kroz koju su prošli u UN-ovoj zaštićenoj zoni, zatim putem smrti na putu spasa. Pričali i jecali. Nije se drugačije moglo, ali su pricali. Koža se ježila a suze kvasile lice kada je, tada još mali dječak, Bećar Hodžić pričao svoju priču i priču svoje porodice.

Drhtala je brada Mevludina Brdarevića i čuli se jecaji, dok je prije nekoliko godina pričao svoju priču. Svaka srebrenička priča je ostala urezana kako u moje misli tako i svih ostalih.
I na obilježavanju 21. godišnjice u Seattle-u, bili su vidno uzbuđeni. Primjetila sam tri male zabrinute djevojčice. Dok se unutar džamije pričalo o Srebrenici one su naslanjajući se jedna na drugu sjedile ispred, na klupi a u njihovim dječjim mislima nizala se kolona spasa. Znam da su rođene u Americi ali sam na njihovim malim licima prepoznala 11.juli. Ali, i poslije tog datuma, žive naši Srebreničani. Baš kao rijeka svojim tokom kad se zatalasa i ovaj vrijedni narod ide naprijed i bori se da koliko toliko nadomjesti izgubljeno i uljepša svaki novi dan a ipak svijestan da postoji i ono što se nikad nadomjestiti ne može. Svaki pakleno vreo mjesec juli ih podsjeća na to. Podsjeća i mene i sve Bošnjake i Bosance kojima je u srcu domovina Bosna i Hercegovina.

I kao što na početku rekoh, Srebrenica, 11.jula bijaše mjesto gdje se sliše rijeke ljudi sa svih strana. Mjesto gdje učesnici Marša mira okončasše ovogodišnju misiju a svi sa istom sjetom i tugom u srcu a ujedno i ponosom, što se svojim učešćem sjećaju žrtava srebreničkog genocida i odaju im pocast. Dok je takvih, srebreničke i sve druge bosanske žrtve za zemlju Bosnu, nikada neće biti zaboravljene. Sve te rijeke ljudi kojima ušće tog dana bijaše Srebrenica, na svojim talasima ponesoše u svijet, dio tišine iz Potočara. Nošena tako s jedne na drugu obalu, tišina potočarska dobija glas, bolan ali prodoran. Glas što širi istinu i svjedoči počinjen genocid. Glas koji upozorava i opominje da se nikad i nigdje takvo zlo ne ponovi. Dio potočarske tišine pretočene u glasove koji opominju ovog, pakleno vrelog Jula 2016.godine, u Seattle, donio je uzoran član ove bošnjačke zajednice i predsjednik VoBG, Mirza Velagić, učesnik ovogodišnjeg Marša mira. Mirzin glas i glasovi naših Sreberiničana, Prijedorčana, i ostalih, nikada neće utihnuti.



Kada se rijeke ljudi 11.jula, nakon dženaze, vratiše svaka koritu svome, ostadoše svježe humke, mezai i nišani na potočarskoj meraji, ostade i Srebrenica, da se odmore od napornog dana u vlastitoj tišini, a kao da zovu ne ostavljajte nas i ne zaboravljajte.

Sutra već, te heroje, što svaki dan žive Srebrenicu, što svakodnevno dijele tugu i tišinu, radost i sjetu, stvarnost i nadu sa svojim majkama Srebrenice, načelnikom Ćamilom Durakovicem, čekaju novi izazovi i borba da svako jučer i danas pretvore u novo, bolje sutra. Da nije njih ne bi ni danas ni Srebrenice bilo. Oni su heroji. Oni su danas naša Srebrenica.