JUSUF TRBIĆ: Evo, ovih dana se digla velika prašina zbog rezultata popisa. Dodik i društvo kažu: za Srbe je neprihvatljivo da Bošnjaka bude preko 50 posto. Čuj, neprihvatljivo! Dakle, Bošnjaka može da bude koliko god hoćete, ali kad Dodik to ne prihvata, od toga nema ništa. Slično je i sa bosanskim jezikom. Kad je Ustavni sud BiH potvrdio najprirodniju stvar na svijetu – da svaki narod ima pravo da svoj jezik zove kako želi, oglasio se Mladen Ivanić, član Predsjedništva BiH, i izjavio: “ Ja neću nikad priznati bosanski jezik”! Zamislite, predsjednik države neće nikad priznati jezik kojim govori više od polovine građana njegove države! On i njegovi smatraju da jezik Bošnjaka treba da bude jezik za zubima. Kad bih ja, slično Ivaniću, izjavio da ne priznajem, štajaznam, engleski ili kineski jezik, svi bi mi se smijali. Mogao bih, isto tako, reći da ne priznajem zakon gravitacije. A tek kad bih izjavio da ne priznajem srpski jezik! Ali, čuda važe samo za odabrane.

Republika Srpska je već odavno zemlja čuda. Ovdje i najnormalnije stvari izgledaju nenormalno, dočim, one totalno nenormalne čine se sasvim običnim i svakodnevnim. Kad, recimo, čuveni Baja iz Laktaša ispriča na televiziji da se u RS-u živi bolje nego bilo gdje u regionu i bolje nego u pola Evrope, samo što narod to ne vidi, jer mu opozicija zamagljuje vid – njegovi brojni sljedbenici klimnu glavom. Bolje vjerovati Baji nego svojim očima. Pogotovo kad se ima u vidu lična i porodična egzistencija i bezbjednost. Sve to ima i drugu prednost: niko se ne buni mnogo zbog toga što nema posla, plate, penzije, zdravstvenog osiguranja, sve će to Baja pozlatiti, samo da mu izdajnici ne podmeću klipove pod točkove novog mercedesa. Da li je normalno da neodgovorni pojedinci i manje mase, predvođene dokazanim izdajnicima, među koje spada pola stanovništva RS-a, traže odgovor na pitanje gdje su pare od privatizacije i rasprodaje državnih firmi, šta to bi s bankama, ko je pokrao entitet, kako se izvući iz bijede i stalnog zaduživanja, i tome slično? Nije vrijeme za te sitnice, tvrdi Baja, sad, kad je nova srpska država ugrožena, jer su joj se, nezasluženo, desili i ti neugodni Bošnjaci i Hrvati, koji su navalili da žive baš u svojim kućama, u srpskoj državi, ko da nemaju drugog rješenja. Njegov uzor Radovan Karadžić humano je dozvolio onima koje nije smjestio pod zemlju da odu i organizuju cjeloživotni turistički put po svijetu, a njima je i to malo, pa navalili ko mutavi da žive baš tu, gdje je i Srbima tijesno. I još se namnožili, mada im je srpska skupština, još davno, velikodušno izašla u susret i rekla da tu može da ih bude do 5 posto. Kud ćeš više? Al’, jok! Neodgovorni, kakvi već jesu, vratili su se u većem broju, popis je pokazao da ih ima previše. Da je staro vrijeme, veliki Srbi bi to riješili učas posla, ali ko će njih sad urazumiti? A nije čudo što hoće da žive u toj bogatoj, demokratskoj, prosperitetnoj i, da kažemo, ultra demokratskoj, hmmm, državi, državici, kako god, jer ovdje je vlast toliko dobra, da stalno produžava ljudski vijek svojih građana, pa se mnogi bogatiji ljudi sa svih meridijana raspituju kako bi mogli ovdje doći, da se nastane. A o čemu se radi?

Dođi da ostarimo zajedno
Nedavno je u TV emisiji čuvenog srpskog mađioničara Miroslava Lazanskog gostovala uvažena premijerka Željka Cvijanović. Da, to je onaj isti Lazanski, koji je, vispreno i nadasve mudro, obznanio narodu nevjerovatnu istinu, koju su neprijatelji srpstva dugo i uspješno skrivali: da su i partizanske jedinice iz Republike Srpske oslobađale Beograd od Nijemaca u oktobru 1944. godine. Otkrio je to lani, kad su se neki začudili što će Milorad Dodik na obilježavanju godišnjice oslobođenja Beograda. Sad se zna prava istina, koju niko u srpskim medijima s obje strane Drine nije doveo u pitanje. Elem, došla Željka kod Lazanskog, a on, pronicljiv, kakvim ga je Bog dao, otkrije još jednu do sad nepoznatu istinu: da je SNSD, zahvaljujući svojoj mudroj politici, za deset godina vladavine uspio povećati životni vijek stanovnika RS-a sa 68 na 72 godine!
Na to je premijerka odgovorila jasno i precizno, kako samo ona zna: “…porastao je…pa, svakako, dakle, određenim mjerama…samim, dakle, reformama…odnosno…dakle tu su podaci…oni su…kako bih rekla…oni su neumoljivi…znate. Ako hoćete da pogledate podatke, da vidite ko je za koga koliko davao, onda možete da uporedite kako se koja vlast ponašala, i to je najbolji način da proanalizirate određene stvari.”
Oglasio se tom prilikom i Dragan Bursać, kolumnista banjalučkog portala “Buka”, koji kaže: “RS bi, pored brojnih turističkih potencijala, poput trebinjskog aerodroma, staze Formule 1, autoputa u kukuruzište, domaćeg nevidljivog elektromobila i drugih čudesa, u svoju turističku ponudu pod hitno trebalo da uvrsti i gerijatrijski turizam.” Predložio je i moto: “Dođi da ostarimo zajedno.” U RS-u je vlast, kaže on, toliko osiromašila narod, da ljudi masovno jedu travu i piju samu vodu, nema šta drugo, a svima je poznato da je to najzdravija hrana. Pa je izračunao da životni vijek stanovnika RS-a nije porastao na 72, već na 3700 godina. Kako? Lijepo – ako je svaki dan pod SNSD-om kao godina, a jeste, kad se sve pomnoži i sabere dobije se ta cifra - 3700 godina, što je lijepa starost, pa nije čudno da se, zbog tog najnovijeg srpskog čuda, mnogi u svijetu spremaju da dođu. Kako će tad izgledati popis, Boga pitaj!
Sad je, valjda, jasno, kaže Bursać, zašto su Srbi narod najstariji.



Anđeli čuvaju Dodika
Ali, spisak čuda se ovim ne završava, taman posla. Uoči mitinga i kontramitinga u Banjoj Luci, čuveni srbijanski časopis “Zona sumraka” objavio je tekst koji je uzburkao javnost. Tekst je objavljen pod naslovom “Anđeli sleteli u Srpsku da čuvaju Dodika”. Ovo nadasve ozbiljno i poučno štivo počinje ovako: “Događaj koji je zadesio građane Banja Luke u noći između 7. i 8. maja ostavio je u čudu čitavu Republiku Srpsku! Negde oko 1 sat iza ponoći, na hiljade anđela je počelo da sleće sa neba i obleće iznad Trga Krajine u Banja Luci. Pojedini očevici su zanemeli, neki pobegli, a drugi se divili voljenim bićima.”
A otkud toliki anđeli, odakle su došli? Autori teksta to objašnjavaju vrlo jednostavno.
“Republika Srpska je već naširoko poznata po rađanju dece sa raznim anomalijama u poslednjih 20 godina. Najčešće od njih bile su rađanje krilate dece. Možda bi bilo najbolje da pomenemo prvi slučaj koji se dogodio davne 1966. godine u Bratuncu. Svima je poznato da je tada rođeno prvo anđeosko dete, a kako su pisale tadašnje novine, po prognozama raznih naučnika i proroka ono je predstavljalo kraj nemira u Bosni i Hercegovini i konačan početak mira i blagostanja u toj zemlji.”
“Zona sumraka” otkriva dalje da su se redali slični slučajevi, kojima više nije pridavana velika medijska pažnja, jer se rađanje anđela kod Srba podrazumijeva samo po sebi, a uz to je slučaj prvorođenog krilatog djeteta, malog Jovana, nekako bacio u sjenku sve nove bebe s krilima. Ipak, nedavno je ovaj isti časopis otkrio slučaj novog krilatog djeteta, koga je Srpska pravoslavna crkva prenijela u manastir Hilandar, gdje se i danas nalazi.
Ali, dolazak jata anđela u Banju Luku i njihov let iznad trga na kojem je trebalo da se održi miting SNSD-a, ponovo su pobudili interesovanje javnosti za srpske anđele. Novinari su razgovarali s očevicima, koji su detaljno opisali dolazak anđela. Jedan od njih je izjavio: “Znate, ovde već godinama postoje priče o nekoj krilatoj deci koju nam šalje Bog, a ja stvarno nikada nisam pet para davao na takve priče. Sada sam se uverio da je sve tačno.”
Da bi upotpunili priču i dali joj još ozbiljniju podlogu, novinari su se obratili uvaženim vidovnjacima i prorocima, koji su, svi odreda, tvrdili da je to znak od Boga da narod ne treba da ulazi u međusobne sukobe. I potvrdili: “Anđeli, kao i sam Bog, čuvaju i održavaju Dodika na vlasti, jer je on “sveti” čovek.
Sad je, valjda, jasno kako Dodik opstaje na vlasti i pored ovako teške situacije i svega što je njegov režim učinio. Anđeli su odgovorni za to, isključivo anđeli.
Nastavak vremena čuda
Ali, nije to ništa novo. Čuda se Srbima događaju već dugo. Ovo najnovije – da narod u RS, što je siromašniji – živi sve bolje, samo je posljednje u nizu. Sezona čuda otvorena je uoči rata, kad su se namnožili i ušli u modu razni proroci i vračare, bijeli i crni magovi, predskazivači sudbine i zvjezdoznanci, majstori onostranog i već pomenuta krilata djeca. Na (još jednoj) istorijskoj sjednici Skupštine Karadžićevih Srba, održanoj 25. aprila 1993. godine u Bijeljini, kojoj su prisustvovali svi najvažniji ljusdi iz politike, kulture, crkve, medija i javnog života, obznanjeno je čudo nad čudima. Učinio je to čuveni slikar Milić od Mačve, čije je izlaganje saslušano s pažnjom i nagrađeno burnim aplauzom.
Uvaženi slikar i veliki mag iznio je na tom skupu u Bijeljini vrlo ozbiljna saznanja o Srbiji kao “pupku sveta”.
Svemirom plove dvije tajanstvene magnetne ploče, na kojima je zapisana sudbina svijeta, rekao je on, dok su ga svi vodeći ljudi tadašnje Republike Srpske slušali s ogromnom pažnjom. Tamo piše da će, nakon predstojeće velike prirodne katastrofe, na svijetu ostati samo Srbi, koliko može da ih stane pod krošnju jedne šljive, pri čemu je šljiva, valjda, metafora za Srbiju. Elem, Srbi će obnoviti civilizaciju, rekao je mag u dugom, crnom plaštu, a zatim, kako je zapisao Gojko Berić u Oslobođenju, proročanski izjavio: “Ostaće i srpski jezik kao planetarni, jedini jezik kojim se može sporazumijevati s civilizacijama drugih planeta…Srbi će jedini biti u stanju, poslije ove tektonske kataklizme, da obnove novu evropsku civilizaciju, jer raspolažu vasionskom snagom poput Tesline.” Salom se tada razlegao buran aplauz.
Nekoliko godina kasnije Milić od Mačve je ovu svoju teoriju dopunio: Srbi su, pričao je on, po tajnom zadatku stigli s Marsa, s posebnom misijom, ali im globalna antisrpska zavjera ne dozvoljava da završe ovaj epohalni svemirski program, “već na stalno teraju u ratove i nemire, pa ne možemo valjano obaviti posao po kojemu smo svojedobno poslani s Marsa na Zemlju.”
Ono što danas možda izgleda čudno, imalo je u to vrijeme mnogo šire dimenzije. Milić od Mačve je bio dio tima koji se, na okultnoj i parapsihološkoj osnovi, bavio pronalaženjem tajnog oružja koje će pobijediti srpske neprijatelje, što je, svojevremeno, bio i zadatak specijalnih snaga Adolfa Hitlera. Poznato je da je njemački firer bio sujevjeran, i da je prije svakog ratnog pohoda angažovao zvjezdoznance, parapsihologe i majstore ezoterijskih znanja, da se s njima konsultuje. Iz toga je, po priznanju generala Karla Haushofera (osuđenog u Nirnbergu), zasnovana posebna okultna nauka, nazvana “maskirnim” imenom geopolitika. Ista stvar urađena je i u Beogradu na početku devedesetih godina prošlog vijeka. Ta okultna nauka uvedena je kao fakultetski predmet, a osnovan je i Institut za geopolitiku, na čijem su čelu bili generali. Već 1991. godine stvoreno je u Beogradu tajno društvo koje se bavilo iznalaženjem tajne formule super-oružja, pronađene, navodno, u Teslinoj skrivenoj zaostavštini, pa se jedno vrijeme i u javnosti govorilo o nekakvoj tajanstvenoj paučini koju su avioni JNA bacali iznad Slavonije i njome paralisali hrvatske vojnike. Poznati general Ljubodrag Stojadinović napisao je svojevremeno u beogradskom listu Profil (a u splitskom Feralu prenio pisac Mirko Kovač), da je “početkom 1994. godine osnovan pri Generalštabu Vojske Jugoslavije poseban odjel za parapsihologiju, nazvan Grupa 69.” Taj je odjel okupljao vojne stručnjake, naučnike, psihijatre, parapsihologe, vještice, mačioničare itd. Tada je proročica i bivša glumica Milja Vujanović Regulus otkrila “pahuljicu” kao nacionalni simbol, kao “esenciju narodne volje i energije”, i usmjerila natprirodnu moć te energije na razaranje Centrale Novog svjetskog poretka, premda se, kako je ona objašnjavala, ta “pahuljica”, upravljana “voljom naroda”, iz “kore velikog mozga nacije” može nečujno i tiho, poput prave snježne pahulje, spustiti na glavu svakog “dušmana srpstva” i usmrtiti ga. A prije nje je poznati Dragoš Kalajić objavio da je on bio vođa grupe “Srpsko ogledalo” pri Štabu Vojske Jugoslavije. Zadatak te grupe je bio da magijskim djelovanjem navuče na glave neprijatelja srpstva smrt i katastrofe svih vrsta, posebno na masone i tvorce Novog svjetskog poretka. Ovaj uticajni intelektualac fašističkog usmjerenja bio je i jedan od najvažnijih senatora u parlamentu Karadžićevih Srba i savjetnik vojnog vođstva Republike Srpske Krajine, bio je i lični Karadžićev prijatelj, a proslavio se poznavanjem parapsiholoških fenomena i izjavama poput one da nikad nije vidio “ljepši prizor od Sarajeva u plamenu”. Da li su i koliko njegove magijske vještine pomogle velikosrpskih jurišnicima – nije poznato.
Ali je poznato da su ljubitelji čuda u to vrijeme na sav glas najavljivali gradnju pruge zvane “četiri B” – Beograd – Bijeljina - Banja Luka – Benkovac, pa aerodrome u Bijeljini i Trebinju, pa novi velegrad na Palama, ali su čuda nekako posustala nakon jednog neobičnog događaja.

Brat Žirinovski
Naime, u Bijeljini se, posljednjeg januarskog dana 1994. godine, pojavio tada čuveni ruski ultradesni političar Vladimir Žirinovski. Domaćini su ga svečano dočekali, glavni gradski trg je bio pun ljudi koji su došli da pozdrave spasioca iz Moskve, a on im nije ostao dužan. Obavijestio ih je o važnim stvarima : “ Uskoro ćemo biti jedna država, od Knina do Moskve, uskoro će biti mir i demokratija. To su ljudska prava, a na Zapadu kada bombarduju i kada ubijaju govore da to čine u ime demokratije. Za nas je demokratija kada imamo svoja prava. Valjda mi Sloveni imamo pravo da pod nebom imamo svoju slobodu i svoju demokratiju.” Rekao je i to da “na cijeloj teritoriji bivše Jugoslavije žive Srbi, i zato vi treba da odlučite gde će biti granice Srbije i kako će se ona zvati, jer niko vama ne može određivati koliko vam procenata zemlje pripada…” Sve su to prenijele bijeljinske SIM novine u svom februarskom broju 1994. godine, uz prave hvalospjeve velikom srpskom prijatelju. Žirinovski se nije zadržao na riječima. Naprotiv. Obećao im je i konkretnu pomoć – tajno oružje kojim će oni brzo okončati rat i o kojem je on tih dana svuda pričao, pa čak i na CNN-u. To tajno oružje zvalo se elipton i bila je to, kako je sam objašnjavao, mala atomska bomba, koja se mogla nositi u koferu, a ubija “zracima na daljinu”. Mirko Kovač je napisao da je Žirinovski, na jednom sastanku sa srpskim vojnim i političkim prvacima u Bosni, tvrdio da elipton može da se programira tako da ubija samo muslimane, što je oduševilo sve prisutne. Ubrzo je sklopljen veliki posao. O tome je pisao beogradski časopis Vreme, citirajući Predraga Ćeranića, tadašnjeg šega DB-a Republike Srpske, koji je na konferenciji za štampu, održanoj u januaru 1995. godine, ispričao kako je Žirinovski prodao licencu tajnog oružja Karadžiću, posredstvom firme Orbal Marketing Service LTD. Cijena je bila 60 miliona dolara, s tim da se odmah isplati 10 posto, a za ostalo da se, kao garancija, pomenutoj firmi ustupi Rafinerija Bosanski Brod. Ubrzo je specijalna porudžba stigla, usred noći, u pratnji brojnih specijalaca, koji su je preuzeli na rumunskoj granici, i u najvećoj tajnosti provezli kroz Srbiju do Pala. A tamo je već bio pečen vo na ražnju i sve je bilo spremno za veliku svečanost.
Kovčeg od specijalnog pocinčanog lima preuzeo je tadašnji ministar pravde RS-a Milan Ninković. Tih dana je Radovan Karadžić pričao svuda kako Srbi imaju tajno oružje kojim će brzo riješiti rat u svoju korist. Ali, kad je kovčeg otvoren, stručnjaci su, na licu mjesta, ustanovili da se u njemu nalazi – želatin, sredstvo za pravljenje čokolade.
Od tada Žirinovski više nikad nije došao da posjeti svoju srpsku braću. A ni oni njega više nisu pominjali.

Narod najstariji
U dugoj istoriji Srba s ovdašnjih prostora čuda su se, tokom vremena, toliko odomaćila, da su postala nešto svakodnevno i samo po sebi razumljivo. U nekad vrlo popularnoj knjizi upečatljivog naslova “Srbi, narod najstariji” autorice Olge Luković-Pjanović može se pročitati da je “ kineski jezik obogaćen prisvajanjem mnogih srpskih reči”, zatim da je po Srbima “ dobio ime današnji Sibir”, i da je “ogroman procenat današnjih Nemaca srpskog porekla, samo su oni to zaboravili”. Uz to, “Šiptari duguju Srbima zemlju na kojoj žive, ime koje pred svetom nose i polovinu jezika kojim govore.” Drugi autori su tvrdili da su Srbi postojali prije svih, i da su od njih nastali svi drugi narodi, pa će, po strogoj svemirskoj logici, Srbi jedini preživjeti kad svi ostali nestanu. Što nije ništa neobično, jer, kako je otkrio Radovan Karadžić, “ i Bog je Srbin”.
Možda je zbog toga i bilo moguće da oni koji su vijekovima vjerno služili Turskoj carevini i ratovali za nju, kasnije dobiju oreol boraca protiv te iste Turske. Među njima čak i Marko Kraljević, koji je u turskoj vojsci i poginuo. Ovdašnji istoričari danas tvrde da su Srbi oduvijek branili hrišćansku Evropu, čak i kad su, na primjer, u bici kod Nikopolja 1396. godine, kao turski vazali, odlučujuće doprinijeli pobjedi nad hrišćanskim saveznicima, ili kad su spašavali osmansku državu od Tamerlana u bici kod Ankare 1402. godine. Srpsko sveštenstvo je pomagalo turskoj administraciji da lakše vlada u ovim krajevima, pa im je, kao nagradu, turska vlast 1557. godine formirala Srpsku pravoslavnu crkvu, nezavisnu od Grčke pravoslavne crkve. Nešto slično događa se i u današnje vrijeme, kad se vladika Nikolaj Velimirović, Draža Mihajlović, Nedić, Ljotić i ostala bratija, koja se proslavila žestokim služenjem nacistima, sve više preoblače u borce protiv tih istih nacista. Logor Banjica, masovni zločini, streljanje đaka u Kragujevcu, takozvana “antimasonska izložba” kojom se Nedićev režim na početku 1942. godine pohvalio svojim gospodarima da je “prvi u Evropi riješio jevrejsko pitanje”, otvoreno služenje Nijemcima i saradnja s njima i ustašama u mnogim bitkama protiv partizana – sve to danas pada u vodu. I mada još niko nije otkrio ni jedan jedini slučaj borbe četnika protiv Nijemaca, Italijana ili ustaša, čak ni na fudbalskom terenu, jer je fudbal, u vrijeme rata, bio prilično zapostavljen, srpska tradicija čuda govori da su četnici, makar u sebi, bili protiv okupatora. I gotovo! Izgleda da za to nije znao ni Hitler, koji je, u neznanju, a kako bi drugačije moglo biti, u toku cijelog rata pomagao i podržavao na vlasti Nedićev režim i Dražine četnike, da bi 1944. godine čak i visoko vojno odlikovanje dodijelio majoru Pavlu Đurišiću, jednom od najbližih Dražinih saradnika. Iz neznanja je i Pavelić lično naredio svojoj vojsci da pomogne četnike popa Đujića, koji su bježali iz Knina. Dražini četnici su bili toliko zbunjeni, da su i oni krenuli s Nijemcima u bježaniju, pardon, u hrabro povlačenje, da bi se, na početku ratova za Veliku Srbiju, pojavili ponovo, ovaj put kao pobjednici, mada pobjedu nisu izborili na terenu, već za zelenim stolom. Nekad se govorilo : otišli u četnike, a vratili se iz partizana, a danas političari hoće da pomire mrtve četnike i partizane, a ne mogu da pomire žive četnike. Iskrviše se Toma i Šešelj, a u RS će se na narednim izborima nadmetati tri radikalne stranke. Čuda nikad dosta, ni srpski narod ne može da uprati sve te promjene istorije, koje njihovi mislioci svakodnevno prave, a kako će moći ostali? Više se ne zna kad je šta bilo, ni kako je bilo, ni ko je koga, ni zašto, prošlost je postala nepoznata više nego budućnost.

Čuda bez kraja
Čudo je to, kažem vam, kako je naknadno promijenjena istorija, šta promijenjena, okrenuta naglavačke, pa ono što je bilo crno sad je bijelo, što je bilo na vrhu, sad je na dnu, ne možeš ih nikako uvjeriti u ono u što čitav svijet vjeruje. Što reče neko: Srbe možeš pobijediti, ali ih ne možeš ubijediti da si ih pobijedio.
Uzmite, na primjer, ove nedavne ratove. Srbijanski režim je razbio Jugoslaviju, kunući se da dotičnu, zapravo čuva i brani, pa je organizovao ratni pohod u Hrvatskoj i Bosni, tvrdeći da oni nisu u ratu, ni slučajno. Činjenice da su svi generali u srpskim jedinicama i u Hrvatskoj i u Bosni bili pripadnici Vojske tadašnje krnje Jugoslavije, to jest Srbije, da su jedinice iz Srbije, iz Novog Sada, Valjeva, Niša, ratovale sve u šesnaest u tuđim državama, da su hiljade državljana Srbije vojni veterani s tih ratišta, da je sve to gledao cijeli svijet – ni malo ne zbunjuju srbijanske zvaničnike. Nismo, i tačka! Karadžićevi Srbi, opet, tvrde da nisu umiješani u sopstvene zločine i da su se isključivo branili. Pa kad niko nije htio da ih napada, išli su, recimo, iz Bijeljine da se brane kod Bihaća, a iz Banje Luke da se brane oko Sarajeva. U Hagu su Karadžićevi svjedoci tvrdili da Srbi nisu bombardovali Sarajevo, ni slučajno, oni su samo čuvali okolinu toga grada, čisto ekološki. Kako li bi izgledalo da su se Bošnjaci organizovali i otišli u Srbiju, opkolili Šabac, pa ga bombardovali i ubijali civile, a zatim rekli da su tamo išli samo zato da se brane? U Bijeljini 1. aprila proslavljaju Dan oslobođenja grada, kažu da su tada uspjeli pobijediti razularene muslimanske fanatike i hrvatske ekstremiste, mada, kako rekoše, niko od boraca ni na jednoj strani nije poginuo, niko nije ni ranjen, ni zarobljen, stradali su samo civili koje su pobili arkanovci. I to im je oslobođenje! Ali, za ljude toliko sklone čudima to nije ništa neobično.
Evo, ovih dana se digla velika prašina zbog rezultata popisa. Dodik i društvo kažu: za Srbe je neprihvatljivo da Bošnjaka bude preko 50 posto. Čuj, neprihvatljivo! Dakle, Bošnjaka može da bude koliko god hoćete, ali kad Dodik to ne prihvata, od toga nema ništa. Slično je i sa bosanskim jezikom. Kad je Ustavni sud BiH potvrdio najprirodniju stvar na svijetu – da svaki narod ima pravo da svoj jezik zove kako želi, oglasio se Mladen Ivanić, član Predsjedništva BiH, i izjavio: “ Ja neću nikad priznati bosanski jezik”! Zamislite, predsjednik države neće nikad priznati jezik kojim govori više od polovine građana njegove države! On i njegovi smatraju da jezik Bošnjaka treba da bude jezik za zubima. Kad bih ja, slično Ivaniću, izjavio da ne priznajem, štajaznam, engleski ili kineski jezik, svi bi mi se smijali. Mogao bih, isto tako, reći da ne priznajem zakon gravitacije. A tek kad bih izjavio da ne priznajem srpski jezik! Ali, čuda važe samo za odabrane. Kaže tako Srđan Puhalo: ““Čekam da se Dodik oglasi da li Republika Srpska prihvata Real kao šampiona Evrope.” Ako to dodikovci ne priznaju, džaba Realu što je pobijedio u finalu.
Takva su, eto, čuda koja nam serviraju političari, novinari, intelektualci i ostali velikani misli i djela naroda najstarijeg. Čuda nad čudima. Neviđena čuda.
Čuda od labuda.