DA LI SU MUSLIMANI NAPUSTILI TEVHID?
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 02. Jun 2016. 15:06:16


Mehmed Meša DELIĆ: Islam je obznanio da je duhovni uspon individue osnovni cilj svakog poretka. To nije moguće ostvariti osim ako čovjek dobije duhovnu snagu, pomoć, ohrabrenje i zaštitu od društva u kojem živi. Nasuprot tome, društvo od pojedinca očekuje da ima pomoć, podršku i zaštitu.
Ova međusobna prepletanja između individue i društva uzrokovali su hidžret Allahova Poslanika – Allah ga blagoslovio i spasio – iz Mekke u Medinu.
Pisanje pa i ovo ukazuje na nešto. Ukazivanje znači daljinu, a ne blizinu. Čovjek ne pokazuje na nešto što je u njegovoj blizini. A kako god se čovjek približava nečemu, tako se proširuju viđenje toga, a sužava se moć njegova da riječima iskaže ono što se vidi. Prema tome, stajalište blizine Uzvišenom Allahu pripada Allahovim vjerovjesnicima, Njegovim miljenicima (evlijama) i mučenicima (šehidima), a takav položaj ne mogu da postignu griješnici kao što ti i ja, kao što smo mi.

A pošto smo griješnici zato i ne primjetimo, da svakim protokom dana i noći islam oglašava sebe da vjera koja propovijeda tevhid, vjerovanje u jednog jedinog Boga – Allaha.
To se ponavlja pet puta u svakom danu prilikom učenja ezana za namaz.
Nije slučajno da musliman stupa u namaz izgovarajući riječi “Allah je najveći”.
To priznanje je početna tačka u vjerovanju tevhida. To je prva predožba koja treba da ispuni razum onih koji vjeruju u jednog jedinog Allaha.

Tehvid znači jedino težiti istinitom u namjeri i ibadetu – neka je samo On uzvišen.
Ako tražimo ispravnu i konačnu definiciju tevhida, koju niko ne osporava Allahov Poslanik – je rekao:
“Islam je sazdan na pet temelja:
1. svjedočenje da ne postoji drugi bog osim Allah i da je Muhammed Allahov poslanik,
2. obavljanje namaza,
3. plaćanje zekata,
4. postu mjeseca ramazana i
5. odlasku na hadždž ko ima mogućnosti da obavi to putovanje (jednom u životu).”

Dakle, najfundamentalnije i najvažnije učenje poslanika Muhammeda a.s. jeste vjera u jedinstvo Božije. To je izraženo u osnovnoj Kelmi islama: “La ilahe illelah” : Nema drugog Boga osim Allaha”. Ova lijepa rečenica je temelj islama i sama njegova bit. Istraživanje ovog vjerovanja razlikuje pravog muslimana od kafira (nevjernika), mušrika (onaj ko pridružuje Bogu druga božanstva) ili dehrije (ateist).
Dakle, glavni temelj islama je tevhid, a Allahov Poslanik – ga defenisao kao svjedočenje (šehadet) da nema drugog Boga osim Allaha.
U poukama Muhammedovim (savs), vjera u jednog Boga je najvažniji i temeljni princip. To je osnova islama i izvor njegove snage.
Sva druga vjerovanja, naredbe i zakoni islama počinju na ovoj osnovi. Svi crpe svoju snagu iz ovog izvora. Uklonite ga, i ne ostaje ništa od islama.
Prošlo je preko četrnaest stoljeća od vremena kada je ustao jedan Arap i tvrdio da nije drugo osim čovjek!
Ali Allah, koji je stvorio i svemir i čovjeka, naredio je tom nepismeno Arapu da kroz dvadeset i tri godine, za koliko je Kur’an objavljivan, dostavi ljudima objavu islama kako bi čovjek živio životom dostojnim njemu shodno zakonu koji je Allah uspostavio stvarajući ovaj svijet.
Allah je zapovijedio Svom Poslaniku da opominje ljude govoreći o stalnoj Njegovoj prisutnosti i Njegovoj neograničenoj moći, o Njegovom znanju koje obuhvata svaku stvar, a naredio je da se s ljudima jasno i blago ophodi, pa ako prihvati uputu, neka je slijedi.
To je bila suština posljednje Objave koju je donio Allahov Poslanik – Allah ga blagoslovio i spasio.
Zakonik koji je dostavio Allahov Poslanik, a.s. - je tako jednostavan i potpuno odgovara stvarnoj potrebi.
Islam je obznanio da je duhovni uspon individue osnovni cilj svakog poretka. To nije moguće ostvariti osim ako čovjek dobije duhovnu snagu, pomoć, ohrabrenje i zaštitu od društva u kojem živi. Nasuprot tome, društvo od pojedinca očekuje da ima pomoć, podršku i zaštitu.
Ova međusobna prepletanja između individue i društva uzrokovali su hidžret Allahova Poslanika – Allah ga blagoslovio i spasio – iz Mekke u Medinu.
Eto nakon nešto više od četrnaest stoljeća Poslanikov ummet međusobno ratuje, islamski svijet krvari. Poslanikov ummet je prisiljen da čini hidžret, ne u komšiluk kod braće po vjeri nego na daleki kršćanski Zapad, tražeći spas i azil, zbog onih „muslimana“ koji misle da su iznad Objave, iznad islama.
Historija islama nam kazuje kako je politika uništila i vjeru pa je njene sljedbenike rasprštila u grupe koje proljevaju jedni drugima krv ostavljajući prazan prostor vlastodršcima da rade šta hoće.
U historiji islamskih naroda, ne može, a da se naiđe na ranu koja para oči. Sukobi, a pogotovo ovi koje se trenutno vode među muslimanima raspiruju samo bol i tugu. Sukobljene frakcije se gložu oko tumačenja nekih riječi ili zbog razlike u poimanju određenih tekstova.
Stanje je žalosno. Islam je prije svega objavljen radi toga da okupi ljude oko istine.
Islam je vjera okupljanja. On nije vjera razdvajanja.
Kako da se desi da se prolijeva krv muslimana zbog toga što su se neki islamski učenjaci razišli u tumačenju nekih riječi ili rečenica?
Historija islama govori kako je to mišljenje dovodilo do nastanka suprotne ideje koja je pozivala na vjerovanje da čovjek ima apsolutno slobodnu volju isti kao i Bog te da može da stvara kao i On.
Istrina je da je islam čist od onoga što su ljudi izazivali.
Treba da u naš um usadimo stvarnu istinu kad proučavamo to davno, ali i ovo današnje vrijeme. Ta istina je da islam nije bio ograničen samo na način vjerovanja u tevhid u srcima ljudi. Da je stanje bilo takvo, Vjerovjesnik bi – Allah ga blagoslovio i spasio – ostao u Mekki i ne bi je napuštao.
U Mekki bijaše prigrlilo vjeru dobar broj vrlo uglednih ljudi koji su se odgajali u veličanstvenoj školi Vjerovjesnika. Spomenimo Ebu Bekra, Omera, Aliju i Osmana.
Vjera je bila dosegla vrhunski uspon u srcima tih ljudi, ali i pored toga Poslanik je učinio hidžret.
Napustio je Mekku s ciljem da svoju misiju nastavi u Medini.
Zašto?
Zato jer islam nije vjera tevhida koji vrši svoj uticaj samo na dušu čovjeka, a da duša ne reagira na stanje u društvu.
Islam ne znači vjerovati u Allaha samo srcem nego znači da se to vjerovanje potvrdi u životu.
Islam je vjera u kojoj riječi ne mogu zamijeniti djela.
Islam je objavljen s ciljem da ispravi čovjekovu predožbu o svemogućem i uzvišenom Allahu.
Islam zahtijeva stvaranje islamskog društva u kome se upravlja po odredbama Kur’ana. A i međuljudske veze u svakom pogledu, bilo da su zamršene ili uspješne, temelje se na Kur’anu.
Iz svijesti današnjih muslimana nestala je jedna od najvažnijih istina tevhida.
Tevhid je najviši pojam božanstva. Obavještenje o tome slao je Allah ljudima u svim vremenima preko Svojih poslanika. Ovo poimanje bijaše uliveno u glavu Ademovu u početku, kad je bio poslat na zemlju. Ista ova misao objavljena je Nuhu, Ibrahimu, Musau i Isau (neka je Allah sa svima njima zadovoljan). Istu ovu konceociju donio je čovječanstvu Muhammed a.s. to je znanje, čisto i apsolutno, bez i najmanjeg traga neznanja.
Tevhid razgoni sve oblake neznanja i isvjetljava horizont svjetlom realnosti.
Tevhid (vjera u jednog jedinog Boga) nije objavljen Poslaniku samo zato da bi se njime ispunila srca i razbistrili umovi, nego je objavljen i zato da neposredno izvrši svoj uticaj na životm da formira društvo na svojim osnovama te da iznova povrati moral u obliku kojem je Allah, Gospodar svih svijetova, zadovoljan i na način kako je On naredio Svojim robovima.
Prošlo je više od četrnaest stoljeća od objave Allahvu Poslaniku i dolaska vjerovanja u tevhid.
Kroz to dugo vrijeme na tevhid se navukla gusta prašina, ali i na Časni Kur‘an koji je na rafi kao rekvizit. Kur'an se malo ili nikako čita, a preveden je na više svjetskih jezika, pa ne može više biti izgovor (ne)poznavanje arapskog jezika.
Da je to takvo stanje tevhida, Kur'ana, muslimana, najbolji je dokaz za ovo što kažemo. Nažalost, narodi koji pripadaju islamskoj vjeri se nalaze na kraju liste neprosvijećenih i siromaštva u svijetu.
Većina muslimana još žive kao nepismeni, iako je prva objavljena riječ u njihovoj vjeri „Ikre – Uči!“
Većina muslimanskog naroda je najsiromašnija, a u islamskim, njihovim zemljama izvire nafta, zlata vrijedna.
Zato nije ni čudo da su u islamskim zemljama raširene legende. Umjesto sufare, teke, knjige Kur’ana, Hadisa koriste se zapisi, hamajlije, gatanje i vračanje, posjete grobljima, sihir, čarolija, vjerovanje u fatalizam, zavidnost i malodušnost.
To su pojave na koje se samo žalimo u životu muslimana.
A šta poduzimamo?
Da li je suština islamskog tevhida prekrivena mnoštvom legendi koje su postale dio islamskog ponašanja, dok je islam objavljen na osnovnim ciljem da suzbije takav način ponašanja.
Svi islamski reformatori i mislioci se slažu u mišljenju da je stanje muslimana danas užasno loše.
U čemu je tajna?
Da li su muslimani napustili tevhid?
Je li se njihov tevhid pomiješao sa porocima?
Odgovore na ova pitanja ostavićemo onima koji su sposobniji od nas da prodru do korijena bolesti i da ponude pravi lijek.
Islam nije takva vjera u kojoj je moguće da njeni sljedbenici vrše obrede odvojeno od društva.
Islam nije vjera koja se može izolovati u brdima, pećinama, pustinjama, dovištima.
Islam je i vjera i život, ibadet i rad, duhovni i javni život, vjerovanje i ekonomija.
Islam reguliše odnosa čovjeka prema ženi, posluzi, majci i ocu. On tretira bračni život, ljubav, razvod braka, nasljedno pravo, politiku, upravu (vlast), ekonomiju i bankovni sistem.
Islam postavlja osnovna načela za sve to, a razumu ostavlja priliku da se bavi idžtihadom (samostalnim istraživanjem).
Uzajamna humana saradnja između pojedinaca i društva u islamu je svijest da islam nije moguće odvojiti od javnog života.
Kao vjerovanje tevhida, islam je odgovoran za organizovanje međuljudskih odnosa na način koji obezbjeđuje svakom pojedincu uslove u kojima bi imao što je moguće manje poteškoća, a što je moguće više pomoći.
Nažalos, u ovom vremenu, u islamskom svijetu, nije baš kako bi trebalo biti. Zbog toga ne treba kriviti islam, nego pristalice islama koji islam (zlo)upotrebljavaju zbog ličnih i drugih interesa.
Razvoj islamske ličnosti, njeno napredovanje i uspon – to je cilj islama.
Usrećiti čovjeka – za tim teži islam.
A osjećati se srećnim čovjek može samo u društvu, jer je čovjek – po svojoj prirodi – društveno biće.
Prirodno je bilo da se zakonik kojeg je donio Allahov Poslanik a.s. – ne odnosi samo na duhovni život niti da se proteže samo na upućivanje u pobožnost indivdue, nego također izlaže poimanje pravednog društva koje treba da ostvari pobožan čovjek.
Poslanikov, a.s. zakonik se brine za rješavanje problema tijela, duha, spola, ekonomije, ratova, (ne bratoubilačkih), i ta pitanja svrstava rame uz rame sa pitanjima vjere, ibadeta, zikra, žudnje za spoznajom i ljubavi prema Allahu.
Bila je praksa za vrijeme Allahova Poslanika, a.s. – a i u vrijeme halifa, poslije njega: ako se desi nešto važno, glasnik pozove na zajednički namaz da bi vladar izvijestio prisutne o tom važnom pitanju tražeći od mudraca svog naroda da zajednički vijećaju.
Tako je krenuo islam i kao takav se raširio.
A kako danas to vladari rade i gdje mudrace traže?
Zov tevhida je mogao da utiče na dušu čovjeka i da promjeni njegov način života.
I nastala je prva civilizacija onih koji vjerovahu u jednog Boga. Uistinu, prvi nalet je bio snažan.
Čovjek je našao svoj put spasa, a i društvo je pronašlo svoj put da se izbavi.
Uspostavlja se ravnoteža između čovjekovih potreba i snova i otvorio se put društvu za razvoj duhovnih vrijednosti kod čovjeka.
Allahovo sunce je zablistalo nad čovjekom, a počelo je doba istinskog preporoda.
Ali, p(r)otekli su dani koji su nosili i još nose čistoću i mulj, blagodat i patnju, kušnju i muku.
Smjenjivali su se dani i dođe vrijeme da vođe čovječanstva ostanu na kraju karavane i da ljudi iskonskog svijetla gaze teškim koracima u gustoj tmini prelazeći svoj put preko „sedam mora“ i „sedam gora“ stidljivo i sporo. Na tim bespućima ostaju tragovi njihove patnje i smrti.
Muslimani su poraženi dvojako.
Drugi poraz koji je uslijedio bio je žešći i gorči. Zapad je okupirao islamski Istok vojskom, a poslije toga je usavršio metod kolonijaliziranja pa je je uspostavljena vlast nad centrima idejnog rukovodstva u islamskim zemljama. Na taj način se Zapad uvukao u svijet muslimana i uvjerio ih da je istinski napredak u tome da nosimo muslimanska imena, a zapadna shvatanja.
Budimo iskreni i priznajmo tu istinu!
Islam je živ, (muslimani polumrtvi), još traje i još postoji. Uči se Kur'an i citiraju se Allahovi propisi, a usput i krše, a kad dođe ramazan muslimani (ne)poste. U danima hadždža krenu stotine hiljada vjernika (turista) odazivajući se pozivu njihovog časnog praoca Ibrahima, a.s.
Islam postoji u knjigama. Niti se mijenja niti je preinačen, niti su se ispremetale njegove riječi. A to je bio izazov za protivnike islama da o njemu pišu i govore kao nečemu što ne vodi progresu.
Islam postoji orginalan, potpuno očuvan uz pomoć Allaha, dž.š.
Ali muslimani ne postoje ili postoje kao paralizovani svijet: ako je teško upotrijebiti riječ paraliza, onda recimo da muslimani postoje kao zaspali svijet, koji nije sposoban da pretvori svoja uvjerenja u koristan rad, u stvaranju islamskog društva ili u istinski sadržaj svog postojanja. Okrenuli su leđa Objavi!
Već je (pre)daleko od muslimana doba prve primjene učenja tevhida, a oni su zaronili u nemoć i neznanje pošto se nisu držali najuzvišenijeg uzora što ga je pred njih postavio njihov časni Vjerovjesnik.
A kroz sredinu tog praznog prostora, kad su čuvari granica utonuli u duboki san, uvukao se neprijatelj. Neprijatelji unutra, a muslimani van.
Zapad i Istok su zagospodarili sviješću muslimana. Ideolozi Zapada, a onda i Istoka su bodrili muslimane da veličaju ogromno nasljeđe iz prošlosti uz uslov da vraćanje u prošlost postane brana za put na kome bi se raspravljalo o sadašnjem trenutku i njegovim problemima ili da se raspravlja na principu gdje muslimani zauzimaju položaj učenika u klupama dok Zapad sjedi kao profesor. I ono malo znanja kod muslimana profesor im je uspio izbiti iz glave.
Nedostatak islamskog duha doveo je do toga da muslimani padnu pod dominaciju zapadnog ili istočnog idejnog usmjeravanja.
Pred muslimane su izložena najjednostavnija rješenja u oblasti politike, ekonomije,filozofije i umjetnosti da bi skrenuli njihovu pozornost od glavnog problema, problema njihove civilizacije. Štaviše, nastojalo se da muslimani vežu svoje težnje za nestvarne probleme poigravajući se njima uz iluzorna rješenja.
Ličnost muslimana je sklona prihvatiti izmišljotinu pod izgovorom da njom oživi prošlost, a koliko se takvih vratilo u prošlost samo dragi Bog zna. Bijedne i prazne noći muslimanske, koje osiromašuju, pretvorene su u svoj cilj i uz moć muslimanske, koje osiromašuju, pretvorene su u svoj cilj i uz moć moćnika, te noći su se preinačile u Hiljadu i jednu noć – u kojima se prikazuju ljudi što sjede na izderanim hasurama.
Prema knjigama svijeta tih priča, to je bilo u doba Haruna er- Rašida koji je obučen u svilene haljine sa postavom od kadife. Upravo u to vrijeme vojske halife Haruna bile su otpremljene da osvajaju gradove i pokrajine.
Islam je u početku svog poziva držao sablju, ali njegovo nošenje sablje ličilo je hirurgu koji nosi skalpel štiteći život da bi ga oslobodio od bolesti. Islam je suzbio nasilje koje je bilo duboko ukorijenjeno u ljudskim shvatanjima, slomio je okove koje su postavili silnici na slobodu potčinjenih iskorjenjujući bolest iz korijena, jer je prijetila da uništi cijeli ljudski organizam.
I pored ovakvog držanja, islam nije nikoga silom gonio u vjeru (iman) niti je bilo koga ubio zbog toga što ispoljavaju svoju vjeru ako poštuju slobodu drugih u ispoljavanju njihove vjere.
Stara slava je dodavana siromašnoj stvarnosti. Davni uspjesi su isprepletani sa očajem sadašnjosi. Slava drevne islamske uleme se zamrsila u opštoj zaostalosti današnje realnosti. Pričinjali su se snovi buđenja, duševnog trganja i izgubljenosti. Tom stanju je doprinijelo zatvaranje vrata idžtihadu (samostalnom istraživanju) i pasivno držanje vjerskih službenika. Zaista, pasivnost ne vodi ničemu.
Moj Bože, pasivnost samo uvećava pasivnu paralizovanu statičnost, a šta je život već neprestana aktivnost i stalno napredovanje.
A kako su muslimani zastali i tupkaju u svojim mjestima, pretekli su ih narodi koji ne nose čistotu tevhida.
Nije vjera dičiti se kako si pripadnik islama, da si musliman, da nas puno ima, a oni koji to nisu više znaju i imaju. Oni su od muslimana uzimali ono što su muslimani odbacivali ili totalno zanemarili, kao recimo – idžtihad.
Svake godine na zemlji se rodi na milione djece koja odrastaju i stasaju u mlade ljude, a ti mladi ljudi obraćaju pažnju na opštu situaciju u svijetu i vide muslimane, koji ispovijedaju vjeru u jednog Boga, kako žive u tragediji zaostalosti, neznanja, siromaštva dok u isto vrijeme vide zemlje Zapada čiji žitelji ne vjeruju u Allaha i narode koji obožavaju svoje sisteme ili obožavaju svoj materijalni prosperitet, kako zauzimaju počasno mjesto među državama u svijetu. Vide da u tim zemljama gore baklje kulture i svijetlosti civilizacije.
Slušaju od učenjaka iz tih naprednih zemalja da se tajna propadanja muslimana prije svega dovodi u vezu sa islamom, pošto je on vjera koja je bila korisna u svoje vrijeme, a kad je prošlo njegovo vrijeme, ta vjera je ušla u muzej historije.
Ovu tezu potvrđuju i milioni muslimanskog stanovništva koji hrle na Zapad okrećući leđa Istoku, ali i svojoj vjeri islamu, režimima, koji po svaku cijenu žele vladati i državama i ljudima. Ni rat (bratoubilački) kao opciju ne (iz)ostavljaju kao cilj opstanka na tronu zla i zuluma.
Mladi ljudi vide i slušaju ove „pametne telefone“, „moderne“, „napredne“ izume i riječi, a ne znaju da je tajna dekadence muslimana (dekadentizam – opadanje, pad, srozavanje, propadanje, rasulo, raspad, nazadovanje, nestajanje, gubljenje stvaralačkih snaga; gubljenje vjere u čovjeka, poricanje njegovih vrijednosti, njegovih uspjeha) i njihove zaostalosti prije svega u njihovom udaljavanju od suštine islama i njegovih izvora.
Ne treba kriviti ove mlade ljude, nego one koji su umjesto trasiranja životnih strada, trasirali bespuća, bez putokaza.
Kakva sramota da oni koji vjeruju u jednog Boga i koji su muslimani da ih zadesi takva nesreća pa da postanu simboli neznanja i primjeri zaostalosti! Dok njihovi vladari svoju djecu školuju širom svijeta, stvaraju elitu koja će (za)voditi neznalice.
Islamsko vjerovanje ne brani da čovjek ne treba da traži dokaze u sebi i u svemiru o postojanju Allaha. Ne brani to nego, naprotiv, poziva na to iz poštovanja prema ulozi ljudskog razuma.
Uzvišeni i slavljeni Allah se mnogo srdi da vrijeđamo vjerovanje tevhida potvorom da je tevhid kriv za stanje muslimana.
To je najveći problem za muslimane danas.
Pa braćo muslimani molimo Uzvišenog i Slavljenog da se nasrdi na zle ljude pa i vladare Zapada i Istoka i sve one koji nered na zemlji čine, a nas na put istine uputi, da naša srca obasja Svojim nurom kako bismo spoznali i očuvali granice tevhida, jer smo tevhid napustili.