U Banjoj Luci su se vlast i opozicija, na dva odvojena mitinga, žestoko sukobili, sve braneći svoju Republiku Srpsku, samo se ne zna od koga, predvođeni djecom Ratka Mladića i Radovana Karadžića, kao garantima nastavka politike njihovih očeva.

Jusuf TRBIĆ: Raštimani orkestar vlasti na zalasku podržali su, prema očekivanjima, patrijarh srpski Irinej i vožd Vučić, čiji je list Informer nedavno poklonio svojim čitaocima poster Radovana Karadžića. Tek toliko da se zna na čijoj je strani novi srpski lider.

U tamnom vilajetu je počela sezona mitinga, koji mnogima zamjenjuju platu, penziju, socijalnu pomoć, hljeb i vodu. U Banjoj Luci su se vlast i opozicija, na dva odvojena mitinga, žestoko sukobili, sve braneći svoju Republiku Srpsku, samo se ne zna od koga, predvođeni djecom Ratka Mladića i Radovana Karadžića, kao garantima nastavka politike njihovih očeva. I jedni i drugi su se zaklinjali u fašističku ideju koja je stvorila njihov entitet, i niko nije ni pomislio da pomene žrtve te borbe za etnički čiste teritorije, žrtve masovnih zločina, progona i genocida. Niko nije pomenuo ni ekonomiju, težak život, masovni odlazak mladih ljudi iz zemlje, približavanje Evropi ili sređivanje urušenih finansija. Raštimani orkestar vlasti na zalasku podržali su, prema očekivanjima, patrijarh srpski Irinej i vožd Vučić, čiji je list Informer nedavno poklonio svojim čitaocima poster Radovana Karadžića. Tek toliko da se zna na čijoj je strani novi srpski lider.

Ali, lavina je krenula, i čini se da su dani Dodikovog režima odbrojani, samo se ne zna kakva će biti cijena i ko će to platiti. Bošnjaci koji žive u RS-u znaju da njih vatra neće omašiti, jer je tako bilo i do sad, a dosadašnja iskustva govore da se moraju itekako zabrinuti. Već dvije decenije nastavlja se rat, samo drugim sredstvima, rat za učvršćenje rezultata Miloševićeve i Karadžićeve politike, pa svakog dana slušamo kako će Srbija čuvati RS svim snagama, i kako se o sudbini Bosne moraju dogovoriti tri ravnopravna naroda. Niko i ne pominje da i RS čine ta ista tri ravnopravna naroda, na isti način kao i na nivou BiH, ali se o njihovom dogovoru u manjem b/h entitetu nikad ne govori. Sve se svodi na to da su preostali Bošnjaci, osiromašeni, uplašeni, diskriminisani na sve moguće načine, jadni i obespravljeni, zapravo glavni i jedini neprijatelji, i na njih će vlast nasrnuti u svakoj pogodnoj prilici. Čuli smo već kako, eto, Bošnjaci hrle iz drugog dijela države da pomognu opozicioni miting i potkopaju Dodikov režim, i to su ti isti muslimanski fanatici protiv kojih se cio svijet bori, a RS je, kako je tvrdio Karadžić nekad, a Dodik danas, brana toj muslimanskoj najezdi. Mržnja prema drugima tako ostaje glavno oružje u rukama srpske vlasti, programirana, institucionalizovana mržnja koju produkuje beogradski režim, uz pomoć crkve, i tu se ništa nije promijenilo od priprema za rat za Veliku Srbiju, do danas. Oni kojima su svakoga dana puna usta Dejtona sprovode samo ono što njima treba. Odredbe o ravnopravnosti naroda, o zastupljenosti Bošnjaka i Hrvata u skladu s popisom iz 1991. godine, o entitetima kao dijelovima zajedničke države, o svemu što tu državu čini – samo su mrtvo slovo na papiru.

Potvrđuju to i događaji u Bijeljini ovih dana. Dosadašnja skupštinska opozicija, predvođena SNSD-om, uspjela je, krađom odborničkih glasova i kršenjem Poslovnika, okupiti većinu od 16 odbornika, i prvi njihov korak bio je – smjena svih Bošnjaka kojih su se sjetili: zamjenika gradonačelnika i članova Nadzornog odbora i Komisije za izbor i imenovanja. Smijenili bi oni i veći broj, ali Bošnjaka, jednostavno, nema ni na kakvim iole važnijim mjestima. To im je bilo bitnije od svega – od konsolidacije vlasti i izbora novih opštinskih funkcionera, od velikih investicionih projekata koji su u toku (među njima je i izgradnja nasipa na Drini kod Janje), od ekonomske krize, siromaštva i nezaposlenosti, odsvih problema s kojima se građani svakodnevno susreću. Najvažnije je bilo eliminisati Bošnjake iz rada Skupštine Grada. Hoće li sljedeći korak biti njihovo eliminisanje s teritorije opštine, ostaje da se vidi.

Tim prije što svi dobro znaju da je, po nazivu, bosanski jezik mnogo stariji od srpskog. Povelja Kulina bana od 29. avgusta 1189. godine pisana je starobosanskim narodnim jezikom i bosanskim ćiriličnim pismom bosančicom. Tako su napisani i svi drugi stari dokumenti, tako su ispisani stećci, a bosanski jezik je bio poznat pod tim imenom još u desetom vijeku i bio je treći zvanični diplomatski jezik na turskom dvoru u Istanbulu.

Da bi tu namjeru potvrdili, Dodikovi egzekutori iz Ministarstva obrazovanja naložili su da se u osnovnoj školi u Janji izbaci bosanski jezik, a uvede bošnjački. Opravdanje je uobičajeno: oni ustavnu odredbu (u Ustavu RS) o tri ravnopravna jezika (jezik srpskog naroda, jezik hrvatskog naroda i jezik bošnjačkog naroda) tumače tako da Srbi govore svoj srpski jezik, Hrvati hrvatski, a Bošnjaci (kako su napisali - prema pravilima tvorbe pridjeva od imenice u srpskom jeziku) moraju imati – bošnjački jezik. To jest, naziv jezika mora proizilaziti iz imena naroda. Nije rečeno kako, onda, svoj jezik treba da zovu Amerikanci, Austrijanci, Brazilci, Kubanci, Argentinci, Australijanci i mnogi drugi, čiji jezik ne nosi ime po imenu naroda. Nisu rekli ni to s kakvim pravom oni daju ime jeziku drugog naroda, i to po pravilima njihovog jezika, a pogotovo nisu rekli zašto nisu uskladili Ustav RS s državnim Ustavom, kad je za taj posao, prema Dejtonskom sporazumu, u koji se kunu, ostavljen rok od šest mjeseci od njegovog potpisivanja. Nisu rekli ni to ko je ministru obrazovanja RS dao ovlaštenje da tumači Ustav, kad je u Dejtonskom sporazumu decidno navedeno da je jedini i konačni tumač - Visoki predstavnik. A taj Visoki predstavnik je, uz predsjednika OSCE-a, Evropske Unije i Američke ambasade, napisao i potpisao da se jezik bošnjačkog naroda zove bosanski, i da je na tom jeziku, pored srpskog i hrvatskog, potpisan Dejtonski sporazum. I tačka.

Treba reći da u školi u Janji većinu čine bošnjačka djeca, i da je njihovo pravo na sopstveni jezik izboreno teškom mukom, štrajkom i pobunom roditelja, prije nekoliko godina. Čini se da će morati ponovo u štrajk i obustavu nastave. U situaciji kad vlast RS-a to isto, već godinama, radi i bošnjačkoj djeci u drugim gradovima u RS-u, i da su i tamo djeca i roditelji prepušteni sami sebi, mora se postaviti pitanje: šta su bošnjački političari do sada uradili da se ovaj problem riješi? Jesu li uputili apleaciju Ustavnom sudu BiH zbog neusaglašenosti entitetskih ustava s državnim? Da su to uradili prije 15 ili 20 godina, sve bi davno bilo riješeno. Hoće li bošnjački patrioti doći u Janju i druga mjesta koja imaju taj problem, pa na ulici tražiti pravdu, kao što su to učinili u Sarajevu, zahtijevajući da se hidžab ozakoni u tamošnjim sudovima? Hoće li se boriti za Bošnjake onako kako to čine u glavnom gradu, tamo gdje su sve bitke već odavno dobijene? Ili će i ovoga puta okrenuti leđa i dopustiti da se, zabranom jezika, ukloni i bošnjački narod iz manjeg entiteta?

Možda treba reći još nešto.

NEMA POGODBE: Za bošnjačku djecu nastava samo na sopstvenom bosanskom jeziku

Mi govorimo zajedničkim jezikom, a njegovo cijepanje je zasluga srpskih i hrvatskih nacionalističkih elita, koje su sebi uzele za pravo da taj naš zajednički jezik nazovu po sebi. Time su isto pravo dali i drugima. Da su, recimo, taj jezik Srbi, kao najbrojniji, nazvali nekim neutralnim imenom (recimo jugoslovenski, južnoslovenski ili tome slično), imali bi pravo da zamjere drugima. Ovako, to pravo nemaju. Tim prije što svi dobro znaju da je, po nazivu, bosanski jezik mnogo stariji od srpskog. Povelja Kulina bana od 29. avgusta 1189. godine pisana je starobosanskim narodnim jezikom i bosanskim ćiriličnim pismom bosančicom. Tako su napisani i svi drugi stari dokumenti, tako su ispisani stećci, a bosanski jezik je bio poznat pod tim imenom još u desetom vijeku i bio je treći zvanični diplomatski jezik na turskom dvoru u Istanbulu. Prvi štampani rječnik bosanskog jezika – Uskufijev iz 1631. godine, stariji je skoro dvjesto godina od prvog rječnika srpskog jezika Vuka Karadžića (iz 1818. godine). Štaviše, naziv “srpski jezik” Vuk je počeo upotrebljavati, na nagovor Jerneja Kopitara, tek od 1815. godine. Hoće li onda neko konačno predložiti da svi u BiH, kad već govore isti jezik, taj svoj jezik zovu bosanskim, što bi bilo logično, a da se jezik koji se govori u Srbiji, recimo - prema pravilima tvorbe bosanskog jezika, nazive srbijanskim. Jer, u Srbiji ne žive samo Srbi, pa bi to odgovaralo i ostalima.

Vjerujem da bi to prihvatili i dežurni srpski patrioti. Jer, ako oni mogu drugima određivati kako će zvati svoj sopstveni jezik, morali bi to pravo dozvoliti i njima. Što bi bilo sasvim u duhu demokratije kojom se diče Srbi, narod najstariji, s demokratijom koja seže do kamenog doba, ako ne i dalje.