HOMO HOMINI LUPUS EST
Autor: Halil Džananović
Objavljeno: 18. Mar 2016. 20:03:29
Halil DŽANANOVIĆ: Ideja slobodnog Sandžaka (a samim tim i ideja Bosne) oživjeće samo s takvima, kao što je, u našoj priči, Muamer Zukorlić. Mnogi, nažalost, žele da je uguše obje ideje, a najbolje guše najbliži, ali, uh, što ponekad najbliži znaju biti tako daleko i od sebe i od roda svoga.
Latinsku izreku: Homo homini lupus est. - Čovjek je čovjeku vuk, pripisuju engleskom filozofu iz 17. vijeka Thomasu Hobbesu, ali on je samo 'udahnuo' život ovoj izreci u svom djelu ''De Cive'', a ona je starija od naše tzv. nove ere. Jer potiče iz 495-og stiha komedije '' Magarci'', koju je stvorio T. M. Plaut u trećem vijeku prije Krista ili, u našoj priči, prije Isaa pejgambera. Hobbes je, dakako, između ostalog, zapisao: ''Pakao je prekasno viđena istina''. Kakve veze ima engleski filozof s ovim tekstom? - zapitaće se neko. Pa ima i te kako, jer oni koji uspiju da se skrolaju do kraja vidjeće da je ova izreka nepotpuna jer je, zapravo; čovjek čovjeku ogledalo.

Naime, jedna od bezbroj mahalskih devijantnih konstatacija (u vezi Zukorlića - naravno) pomalo liče na pitanja Have: Ademe, voliš li ti mene?- A imam li alternativu? - upitao je prvi čovjek prvu ženu na ovom dunjaluku. Dakle, sve te ofucane floskule su pomalo preuređene ili abortusom iščupane, ili, u još gorem slučaju, 'mlade nevjeste' koje su pomoću hiruškog zahvata postale ponovno nevine. Zato i ova, gore pomenuta i praznoglava rečenica, gramatički posmatrana, pripada ženskom rodu. Preciznije, liči na kakvu dokonu raznosačicu habera.

Zukorlić je Aleksandru Vučiću (u daljnem tekstu samo inicijali AV ) pružio ruku, čuj?!, pa zar ima nešto pametnije i ljudskije nego pružiti jednu ruku a ako ju ne prihvati iskoristiti drugu u kojoj je, za svaki slučaj, rezervna varijanta. Osim što ova konstatacija šupljoglavo odjekuje, ipak nas, na neki način, razbuđuje i napominje da nije pružio obje ruke i potrčao (Zukorlić prema AV ) u zagrljaj. Stravstveno dugovjek zagrljaj koje neki već decenijama upražnjavaju. Doduše, jest, i oni iz suprotne skupine ne pružaju ruku AV-u već, ni manje ni više, pružaju glave, vaše glave...

Ali lavež i kokodakanje se lagahno smiruju jer i (anamo)oni znaju pa šute zbog matematičke zavrzlame da minus puta minus daje plus. Uistinu, ispred svih negativnih brojeva piše se minus a oni koji su spremni na ''prostituciju duše'' su već sami sebi minus. I oni se, usput rečeno, i boje i plaše i straše svega što je u plusu, boje ga se više nego naše sjenke koje nas pohode za vrijeme noćnih košmara i upozoravaju na tamu kabura; predposljednja i prva adresa naših stanovanja...



Ideja slobodnog Sandžaka (a samim tim i ideja Bosne) oživjeće samo s takvima, kao što je, u našoj priči, Muamer Zukorlić. Mnogi, nažalost, žele da je uguše obje ideje, a najbolje guše najbliži, ali, uh, što ponekad najbliži znaju biti tako daleko i od sebe i od roda svoga. Hajmo, pri kraju, da parafraziramo Dževada Karahasana i utvrdimo da je bolje imati jednog hrabrog a samim tim i velikog vođu nego milion malih, sitničavo ništavnih. Ovih dana, kao Bogom dano, Magazin moderne bošnjačke misli Diwan objavio je priču iz pera Ejupa Mušovića: ''Hadžija u Novom Pazaru'', vrijedi je pročitati jer širi samospoznaju... Nije na odmet, uz ovu priču na Magazinu Diwan, prisjetiti se etičkog kodeksa sjeverno-američkih Indijanaca: ''Traži sebe, kroz sebe. Ne dozvoli drugima da upravljaju tvojim putem. To je tvoj put i samo tvoj – Drugi mogu ići s tobom, ali niko ne može ići umjesto tebe''.

Čovjek je čovjeku ogledalo

''Jednog dana Ebu Džehl je susreo Muhammeda, a.s. i rekao mu: “Muhammede, ja od tebe nisam vidio ružnijeg čovjeka!” “Pravo si rekao”, odgovorio je Muhammed, a.s. Na ovo je rekao Ebu Bekr, r.a. Pejgamberu: “O ti sunce duhovnog svijeta, miljeniče Svevišnjeg Boga, ja od tebe nisam vidio ljepšeg čovjeka” - Pravo si rekao, “odgovori i njemu Pejgamber. Čuvši ashabi ova dva odgovora upitaju: “Ja Resulallah! Kako je to moguće da ti isti odgovor daje i Ebu Bekru, r.a. i Ebu Džehlu? Oni su sušte suprotnosti! Ebu Bekr, r.a. je tvoja desna ruka, a Ebu Džehl je tvoj najveći din-dušmanin.” Pejgamber im odgovori: “Nemojte se čuditi, jer ja sam kao jedno najčistije ogledalo. Ko god u me pogleda, sebe će vidjeti. Zato i Ebu Bekr vidi na mome licu svoje ljepote, a Ebu Džehl vidi svoju ružnoću. Istinu su rekli što su vidjeli. Ebu Bekr svoju ljepotu, a Ebu Džehl svoju ružnoću.” (Mevlana Dželaludin Rumi, Mesnevija I. Prijevod i komentar Fejzulah Hadžibajrić, Sarajevo, 1985., str. 245)...'' Abdulgafar Jukić. ( Preporod, 19 April 2007.) Zato ne treba da nas čudi kad neko nekog hvali ili kudi. Svi mi svjedočimo samo ono što vidimo, odnosno što u biti jesmo a iskreno; ako ovakvi jesmo, mi zapravo nismo.

***

Dakle, ako se podsjetimo Medinske povelje ili Medinskog ustava razumjet ćemo, jednom za svagda da je religija, naša religija, prva na ovom prolaznom svijetu donijela dokument o uređenju države. Pa ko se i zašto(?) toliko puta ponavlja u samosvom buđavom izdanju i tvrdi da se radi o nekakvom mješanju u dvije potpuno suprotne stvari?

Treba se konačno udaljiti od, nažalost, vibrirajućeg aforizma: ''Dobro je 'vako, ne do Bog da vuci u tor provale''. Nema torova, to je laž, postoje samo različite skupine; šarenilo Univerzalne raznobojnosti. A vuci? Pa oni su tu među nama, samo su se presvukli u jagnjeće, (čitaj ovčije) kože. Ali, nauka je, zaista, nakon opsežnih analiza, onomad već utvrdila; nisu ni ovce toliko - koliko se smatra - glupe. Samo im je malo vuna - dodao bih na kraju. Hej vala.

Halil Džananović, Amsterdam, 18. 03. 2016.