U selo Kutuzero iznad Srebrenice vozilom se putuje dobrih sat vremena. Najprije asfaltnim putem kroz Zeleni Jadar, uz koji se svako malo ukažu tragovi ekshumiranih masovnih grobnica, pa onda makadamom pravo pred kuću Ramize Ajšić.

Ramiza je majka Amira i blizanaca Muje i Halila. Amir je poginuo 1992. godine, a Muju su četnici zaklali u Potočarima 1995.

Presušile oči
– Mog Amira ukopali smo ovdje u selu. Ubiše ga dušmani. Nose ga u deci, tijelo raskomadano. A ja gledam, hoće duša da izađe od tuge za djetetom, a ne može. Dođe onda juli 1995., valja bježati. Ja u Potočare sa ženskom čeljadi i djecom, a moji blizanci Mujo i Halil s ocem Ćamilom odoše šumom. Stigli mi u Potočare, kad se moji blizanci pomoliše. Kažu, rekli im: Idite vi u Potočare, vi ste djeca, neće vama niko ništa – započinje svoju priču Ramiza.

Priča tečno, sabrano, kao da se njena tragedija desila nekome drugom. Gleda pravo, glavu rijetko okrene, govor joj jeste jednoličan, pomalo usporen, kao i ruke koje povremeno podigne. Lice joj tamno poput orahova drveta, na kojem, u neko vrijeme, zaigra damar. Čista žena, ali ubijena sudbinom koja je zadesila. Pobolijeva, kaže…

– U Potočarima sve duša na dušu, a meni moj Mujo nosi deku, kaže: „Hladno ti je, mati, pokrij se.“ I sad mi pred očima… Sutradan, krenu konvoj prema Tuzli. Ode snaha s djecom, odoše i Mujo i Halil s njom, velim neka se oni spase, a za mene je lako. Pade mi neka tegoba iz pluća… Negdje oko podne, eto ti mog Muje – nisu mu dali u autobus, a Halila pustili. U rukama mu balončić za vodu, veli: „Odoh ja, mati, donijeti vode.“ „Ne, Mujo“, ja ću ti njemu. “Ne idi, čujem dolje u kući Mehana konduktera ubijaju ljude.” A on meni: „Ne boj se, mati.” Neće, kaže, Mehanovoj kući, već samo dolje do one rječice da zahvati vode. Ma kakve rječice, velim ja njemu, kad je sva krvava kao da je neko obojio… Jok, ode dijete… – prisjeća se Ramiza.

Ne plače dok priča. Presušile joj oči. Bolesna je „na srcu“, veli, a opet, ono što je vidjela u Potočarima, kaže, mora pričati, neka narod čuje.

– Jedan balon vode je donio, ali narod popi i on se vrati. Kako on ode, gledam ja odovud, iz Mehanove kuće izađoše četvorica, idu prema Muji. Ja utrnula, ne mogu da se pomjerim… Nema ga, nema poduže vremena. Strepim. Ide jedna žena po vodu, a ja joj velim: „De ženo vidi ima li mi djeteta.“ “Koliki je”, pita ona mene, a ja velim da mu je 14 godina. Domalo, žena se primaknu, nudi mi vode da popijem, da se umijem… Čučnu pored mene i kaže mi da mi je dijete pred Mehanovom kućom zaklano – nastavlja majka Ramiza.

Zakoljite i mene
Proguta pljuvačku, sve bi, kaže, dala da može da grohne suzama, ali ne može, sve je odavno na njoj utrnulo.

– Zapomagah ja, vrištim, trčim prema Mehanovoj kući, kuda, ne znam, ali znam da nisam putem. Dođoh tamo, kad pred kućom, vidim moj Mujo, ali mu samo glavu vidim. Zgrabih onu glavu u obje ruke, ona vruća, poneki damar se osjeti još, oči kao da su žive, valjda kako je u njih pogledao, tako i ostale – dodaje dalje, ali u jednom trenutku glas joj utihnu.

Ne može dalje… Popi malo vode, protrlja svoje uvehlo čelo, udahnu duboko…

Kaže, ono čega se još sjeća jeste ogroman čovjek, ili joj se tako učinio, koji je pred nju izašao iz Mehanove kuće.

– Na njemu kecelja, krvava sva, kao u mesara. On je klao, a druga dvojica dovodila su mu na klanje ljude. Ja i dalje držim onu Mujinu glavu, a on na mene viče: „Pušćaj tu glavu.“ Velim da neću, zakoljite i mene, a on mi psuje balijsku majku. Šta je kasnije bilo, ne znam. Znam samo da sam, kad sam došla sebi, bila sva mokra i krvava. K’o da sad gledam u ona vrata na Mehanovoj kući i, iza njih, unutra, ljudskih glava ne može se prebrojati…
Pitate me kako sam živa…

Ajšić: Sin Amir poginuo 1992. godine, a Muju četnici zaklali u Potočarima 1995. (Foto: A. Bajrić Blicko)

– Pitate me kako sam živa… Kad mi je Amir poginuo 1992., vidjela sam ga svega u komadima. Ovdje smo ga u selu ukopali. A onda Mujo. I sad kad pogledam u svoje dlanove, kao da vidim onu Mujinu glavu i oči njegove kako me gledaju. Kad su pronašli Muju u grobnici, u džepu mu našli sliku i na njoj Amir s curom. Osim jedne školske fotografije što je Halil čuva, od Muje nemam ništa više. Kako patim ja, još više Halil. Blizanac je to, samo vehne za svojim bratom – kazuje srebrenička majka Ramiza Ajšić.