Jusuf TRBIĆ: Vladarima RS-a ostaje još samo jedan korak: da ukinu sve koji nisu Srbi i ne slave Svetoga Savu, da podignu zidove između sebe i drugih, između sebe i svijeta, između sebe i Srba koji ne misle kao oni, pa da žive još dugo i sretno. Do buđenja iz ovog ružnog sna. Ili do nekog budućeg rata.

Pregurasmo nekako i Svetoga Savu. Krsnu slavu svih osnovnih škola u RS-u, koja je i ove godine obilježena sasvim demokratski. Naime, sva djeca, bez obzira na to jesu li Srbi i pravoslavci, ili imaju nesreću da su Bošnjaci, Hrvati ili neki treći, imala su pravo i obavezu da nauče sve o životu slavnog srpskog sveca i da učestvuju u proslavi. Kud ćete više?

Meni se ipak čini da sa srpskom istorijom čovjek nikad nije načisto. Zašto je baš Rastko Nemanjić, koji nije imao nikakve veze s prosvjećivanjem, proglašen za prosvjetitelja, niko živ ne zna, a još manje je poznato zašto je on, kao Sveti Sava, imenovan za zaštitnika đaka, pa je krsna slava Savindan proglašena za slavu svih đaka i škola, i u Srbiji i u Republici Srpskoj. Nezavisno od toga što i u Srbiji i ovdje i tamo ima i raznih drugih đaka, a ne samo pravoslavnih vjernika. U manjem b/h entitetu čak je i u Ustavu navedeno da ovdje žive tri ravnopravna naroda. Ali, džaba. Srpska vlast poznaje samo logiku sile. Mi to hoćemo, može nam se.

Gledam na televiziji: sve škole u manjem entitetu gromoglasno su slavile Svetog Savu, i nisam primijetio da se iko zacrvenio. A nije mi jasno kako ljude u školama i u vlasti nije stid da svoj vjerski praznik nameću drugima, i kako ih nije briga ni za Ustav, ni za zakone, ni za običaje, ni za moral, ni za savjest. Zar misle da Bog odobrava ovo mentalno silovanje? I zašto se bilo kakav vjerski praznik slavi u školama, na račun djece, kad smo i mi, kao i cijela Evropa, sekularna država?

Ali, i to je malo, pa se bošnjačkoj djeci uporno ukida njihovo ustavno i zakonsko pravo da uče svoj maternji jezik, i to se radi siledžijski, bahato, neumjereno. Bez obzira na višegodišnje muke i natezanje, bošnjačka djeca u većini škola (sad i u Srebrenici) ne mogu dobiti ono što im zakon garantuje, jači je ministar od zakona, a Dodik od Boga. Može im se.

Evo još jedne zanimljivosti. Prije dvije godine Ministarstvo prosvjete i kulture RS odredilo je da se ekskurzije za male maturante mogu organizovati isključivo na teritoriji tog entiteta, i nema dalje. Nema mogućnosti izbora. Tri lokacije je naglasilo Ministarstvo: nacionalne parkove Kozaru i Sutjesku i Olimpijski centar Jahorina, a mjesto koje svi moraju posjetiti zove se – Andrićgrad. Roditelji plaćaju djeci ekskurzije, ali ne mogu birati, Ministarstvo ne plaća ništa, ali komanduje. Pa tako djeca iz Banje Luke ne mogu vidjeti rodnu kuću Ive Andrića u Travniku, koji je blizu Banje Luke, ali moraju vidjeti kičerski spomenik, podignut u čast Republike Srpske, Dodika i Kusturice. A kod njih, zna se, nema ništa džabe. Inače, put od Banje Luke do tog čudnog mjesta dug je 330 kilometara i traje najmanje sedam sati, a kad tamo dođu, nemaju gdje spavati, pa moraju produžiti još 111 kilometara do Jahorine. Pa onda nazad. U banjalučkoj regiji ima 2-3.000 đaka, više od deset hiljada u RS-u, pa ti vidi koliko će dični Nemanja zaraditi samo od posjeta ovom kulturnom strašilu, u koje je Vlada RS-a uložila 33 miliona maraka, a privatno je vlasništvo pomenutog Nemanje.

Tako se ispostavlja da su banjalučkoj djeci bliži Višegrad i Trebinje, nego tvrđava Kastel u Banjoj Luci, koju vlast još nije stigla da obnovi. Kao što nije stigla obnoviti ni rodnu kuću Branka Ćopića u Hašanima, ni rodnu kuću Gavrila Principa u Bosanskom Grahovu, o kulturnim spomenicima drugih naroda da i ne govorimo. Nekad su djeca iz Banje Luke išla i u Zagreb, i na Vlašić, i na Zlatibor, a djeca iz Bijeljine u Beograd, Sarajevo, na crnogorsko primorje. Sad tata iz Laktaša određuje gdje se smije, a gdje ne smije ići. Ministarstvo to pravda ekonomski razlozima, što je smiješno. Ali, kako opravdati odluku vlasti da zabrani djeci da, o svom trošku, posjete ono što žele? Ako se njihovi roditelji opredijele za posjetu Počitelju, drevnom gradu koji se nalazi u našoj državi, ko ima pravo da to zabrani? I zašto?

ŠTO JE VIŠE KRVOLOČAN SRBIN, TIME ĆE GA SLAVITI KAO NAJVIŠEG SVECA... ŠTA LI ĆE TEK BITI SA ZLIKOVCIMA KARADŽIĆEM, MLADIĆEM... Zašto je baš Rastko Nemanjić, koji nije imao nikakve veze s prosvjećivanjem, proglašen za prosvjetitelja, niko živ ne zna, a još manje je poznato zašto je on, kao Sveti Sava, imenovan za zaštitnika đaka, pa je krsna slava Savindan proglašena za slavu svih đaka i škola, i u Srbiji i u Republici Srpskoj. Nezavisno od toga što i u Srbiji i ovdje i tamo ima i raznih drugih đaka, a ne samo pravoslavnih vjernika. U manjem b/h entitetu čak je i u Ustavu navedeno da ovdje žive tri ravnopravna naroda. Ali, džaba. Srpska vlast poznaje samo logiku sile. Mi to hoćemo, može nam se.

Treba li reći da takve naredbe nema u Federaciji BiH. Ali, u dijelovima s većinskim hrvatskim stanovništvom, pod upravom HDZ-a, još postoje dvije škole pod jednim krovom, jer političari uporno odbijaju da djeca uče zajedno, kao što se radi u cijelom svijetu. To je onaj isti HDZ koji svakoga dana do neba kuka kako Hrvati nisu ravnopravni s druga dva naroda, a ni na pamet im ne pada da tu ravnopravnost demonstriraju tamo gdje su oni na vlasti. To je isti onaj HDZ koji traži TV kanal na hrvatskom jeziku u Federaciji, ali u drugom entitetu to i ne pominje, to je onaj HDZ koji do Strazbura jauče zbog izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH, a u RS-u i ne pominje Dodikove Hrvate. To je onaj HDZ koji bi da pravi treći entitet, ali samo na prostoru Federacije i na račun Bošnjaka, a da se ne dira u RS. To je stranka koja traži ravnopravnost naroda, a ne smeta joj diskriminacija bošnjačke i srpske djece u školama pod njihovom ingerencijom, niti atakav isti odnos prema hrvatskoj djeci u RS-u. Mali su, šta oni znaju šta je diskriminacija!

Tako su djeca, ni kriva ni dužna, još jednom poslužila za dnevne političke borbe i sakupljanje jeftinih poena. U nevine dječije glave sipa se, od malih nogu, otrov nacionalizma, sipaju se laži, mržnja prema drugima, sipa se falsifikovana istorija, odvajaju se jedna od drugih i uče se da su ovce koje moraju da se drže svog stada i svojih čobana. Djeca u školama u RS-u uče se da je njihova država Republika Srpska, a da ne bi pomislili nešto drugo, sad im se zabranjuje i da vide neželjeni dio svoje sopstvene države. To je za njih, kao i za predsjednika entiteta – inostranstvo.

Vladarima RS-a ostaje još samo jedan korak: da ukinu sve koji nisu Srbi i ne slave Svetoga Savu, da podignu zidove između sebe i drugih, između sebe i svijeta, između sebe i Srba koji ne misle kao oni, pa da žive još dugo i sretno. Do buđenja iz ovog ružnog sna. Ili do nekog budućeg rata.