Ibrahim ČIKIĆ: Dolazak srbijanskog premijera Aleksandra Vučića sa kompletnom Vladom na krsnu slavu i dan genocidne tvorevine, predstavlja prvorazrednu priliku da, predstavnik bošnjačkog korpusa u tročlanom Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, iniciran pričom o Dizdaru, adekvatno odgovori Vučiću. Imajući u vidu posjetu Beogradu, nisam siguran da će bošnjački član kolektivnog Predsjedništva imati hrabrosti da u punom kapacitetu iskoristiti pravne i diplomatske mehanizme da adekvatno dočeka četničkog potvojvodu. Siguran sam da i danas u Bosni ima Dizdara koji dobro razumiju poruku Vučića. Nezvanom gostu mjesto za vratima. Smrt fašizmu, sloboda Bosancima!

„Ibrahime, ispričat ću ti događaj koji se desio u drugoj polovini devetnaestog stoljeća u jednoj taslidžanskoj kahvi, gdje su odsjedali tadašnji prvaci toga kraja. Čuveni Dizdar-aga iz sela Šumana (Potpeće), sjedio je i kahvenisao sa komandantom vojnog logora Taslidže. Visoki turski oficir, naviknut da se njegova riječ uvažava i pažljivo sluša, te da mu se niko ne suprostavlja, ovog puta nije imao sreće. U početku razgovor dva ahbaba proticao je u ugodnoj i prijateljskoj atmosferi ali najednom preraste u prepirku a ubrzo i u otvorenu svađu. Sijevale su varnice sa obje strane, ali kako i priliči prvacima, nije se čula niti jedna psovka, uvreda ili pogrdna riječ. Iznenada Dizdar ustade iza stola i smrknutog lica krenu iz kahve. Kada je bio na izlaznim vratima, turski oficir mu doviknu: „Slušaj me dobro Dizdar-aga! Nadaj mi se! Uskoro ću ako Bog da biti tvoj musafir. Ti znaš da ja nigdje ne idem sam a i askeri se dosađuju u kasarni, pa ti gledaj šta ti je činiti!“

Dizdar je zastao na vratima i saslušao poruku. Nije tarebalo mnogo pameti da se poruka razumi. Njegova posjeta značila je boravak dva do tri dana turskog komandanta i njegovog štaba sa ne malim brojem askera o trošku domaćina. Tako je komandant dozivao pameti one koji nisu bili poslušni. No ovoga puta je udario na tvrd orah. - „Nisi ni čovjek ako me ne zijaretiš,“ odgovori Dizdar i napusti kahvu.

Nedugo nakon tog događaja, Dizdar ustade da obavi sabah namaz. Po obavljenom namazu priđe pendžeru da osmotri kakvo je jutro i ugleda četu askera kako na livadama oko bedema kule podižu šatore. U tom trenutku začu se i zvekir na vratima. Dizdar-aga siđe niz basamake, pređe preko avlije i izvadi mandal sa vrata. Hitro otvori vrata i ugleda komandanta sa seizom, nekoliko čauša i četom askera i ču kako sam sebi šapuće u bradu: „E beli ću naučiti Dizdar-agu kako se treba ponašati kada je u mom društvu.“

Dizdar vedra čela nazva selam nezvanim ali dragim gostima i uvede ih u čardak, mahsuz sagrađen za musafire. Srdačno im izrazi dobrodošlicu i zamoli ih da se osjećaju kao u vlastitoj kući. Pitao ih je imaju li kakvih posebnih želja i zahtjeva. Komandant nije mogao sakriti zbunjenost i nelagodu. Mislio je da će iznenaditi, a doživio je iznenađenje.

Kuća Dizdara najednom živnu i postade pravo radilište. Dizdar-aga je angažirao vrsne kuharice iz sela i potreban broj ostalih radnika. Kasapi su klali ovnove i telad, pekli su se hljebovi, sukale jufke za pite a u loncima i bakračima kuhale su se čorbe i druga jela. Čitavu okolinu ispunio je miris pečenog mesa. Sve poslove, lično je nadgledao Dizdar. Ništa nije smjelo faliti. Ručak je ubrzo bio gotov i komandant sa seizom, čaušima i askerima posjedaše okolo obilnih sofri. Poslije ručka svi su posluženi slatkim pitama a stiže i vruća halva tek izvađena iz ogromnog kazana. No Dizdar-aga nije prestajao sa iznenađenjima. Naredio je posluzi da pred svaki šator postave tepsije demirlije pune meda. Koliko god askeri pojedu meda, toliko se odmah moralo dopuniti. Demirlije su morale stalno biti pune. Komandant i askeri su ostali u gostima tri dana i tri noći. Četvrtog dana, nakon doručka, logor se počeo dizati. Demirlije sa medom i dalje su stajale na svojim mjestima. Dizdar je nadgledao dizanje logora a u stvari želio je osluhnuti komentare i ču seiza kako šapuće komandantu: „E beli smo mu se u med uneredili. Ostavili smo ga bez ijedne oke meda.“ Dizdar-aga priđe seizu uze ga ispod ruke i šutke ga odvede do magaze. Pokaza rukom na ogromnu kacu uz koju su stajale fiksirane merdevine i naredi seizu:

- „Popni se i pogledaj u kacu.“

Seiz osjećajući grižnju savjesti i nelagodu, šutke posluša. Na svoje veliko iznenađenje ugleda kacu, skoro do vrha, punu meda. Sve što su askeri tri dana i noći jeli, nije se poznalo na kaci.

- „E jeste li mi se uneredili u med?“ zapita Dizdar ironičnim glasom seiza.

„Molim te Dizdar-aga, halali na mom nepromišljenom komentaru a pravo da ti kažem mislio sam da ću ugledati dno kace. Ovakav dernek u životu nisam nikada doživio a ove dane provedene za tvojom sofrom, pamtit ću dok sam živ.“ Domaćin se nasmija, zagrli seiza i skupa izađoše iz magaze. Askeri su bili spremni za pokret. Komandant srdačno zagrli domaćina i zatraži halala. Unutarnji instikt izazvao je blagi nemir koji se ocrtavao na njegovom licu. Nakon toliko vremena provedenog u Taslidži, tek sada je doživio veličinu ljudi ovih prostora. Nije mogao ni sanjati da postoje takvi ljudi. Jašući ata nikako nije mogao sabrat misli i uzburkane osjećaje. Dizdar-aga je održao lekciju i pomogao komandantu da za sva vremena nauči šta znači ponos i duševna snaga bosanskog domaćina“, - sa uzdahom završi Ramiz priču.

***



Hiljadugodišnja historija Bosne sadrži bezbroj ovakvih i sličnih svijetlih primjera snage duha i ponosa bosanskog čovjeka. Upravo, zahvaljujući ponosu i čvrstoći bosanskog plemstva i puka, jedna od najstarijih europskih država u četrnaestom stoljeću prostirala se na sjeveru od rijeke Save, sve do juga i Jadranskog mora, kada je u posjedu imala i nekoliko ostrva, ratnu mornaricu i brodogradnju, pa sve do zapada i gradića Zadra, a na istoku do Lima i rijeke Morače. Esecijalni razlozi, svjetskih centara političke i vojne moći, stoljećima su bili i ostali porobljavanje, protjerivanje, ubijanje i otimanje bosanske zemlje. Bez izuzetka svi osvajači Bosne, sistematski su radili na uništenju i degradaciji ponosa i duhovnosti bosanskog čovjeka. Tako su Rimljani, Ugari, Mlećani, Otomanska imperija, Austrija, Austro-Ugarska, Srbija, Hrvatska, Crna Gora, fašistička Italija i nacistička Njemačka, vjekovima pokušavali porobiti, podijeliti i negirati Bosnu zemlju i njenog čovjeka.

Berlinsku konferenciju i maćehinski odnos i licemjerstvo tzv. međunarodnih centara moći prema državi Bosni, izvanredno samo u jednoj rečenici, razgolićuje velikan jugoslavenske književnosti, pokojni Miroslav Krleža kada kaže:
- “Bacili su Bosnu na sto i komadali je kao zaklanu svinju!”

Možemo samo predpostaviti šta bi Krleža rekao o genocidu nad Bošnjacima i agresiji na RBiH, Daytonskom “mirovnom” sporazumu, genocidnoj tvorevini nazvanoj republikom po imenu samo jednog konstitutivnog naroda, oduzimanju prefiksa Republika državi Bosni i Hercegovini. Nažalost, ovakvom stanju čejrečenja Bosne i degradaciji morala i ponosa bosanskog čovjeka, dobrim dijelom su doprinijeli i bošnjački “uglednici” i “predstavnici” političke i vjerske oficijalne vlasti.

Dolazak srbijanskog premijera Aleksandra Vučića sa kompletnom Vladom na krsnu slavu i dan genocidne tvorevine, predstavlja prvorazrednu priliku da, predstavnik bošnjačkog korpusa u tročlanom Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, iniciran pričom o Dizdaru, adekvatno odgovori Vučiću. Imajući u vidu posjetu Beogradu, nisam siguran da će bošnjački član kolektivnog Predsjedništva imati hrabrosti da u punom kapacitetu iskoristiti pravne i diplomatske mehanizme da adekvatno dočeka četničkog podvojvodu.

Ali sam siguran da i danas u Bosni ima Dizdara koji dobro razumiju poruku Vučića. Nezvanom gostu mjesto za vratima!

Smrt fašizmu, sloboda Bosancima!