Elmedina MUFTIĆ: I ako je otrgnut od Bosne, Sandžak Bosnu živi, daleko više nego što Bosna živi Sandžak, što nam baš i nije na čast. U očima Bošnjaka iz Sandžaka se čita ljubav za Bosnu, oni pogledom pišu himnu zemlji koju vole, u čije temelje državnosti su uzidani životi sinova Sandžaka. Mnogi od njih su stali na branik države onda kad je bilo najteže, kad je ostati značilo umrijeti da bi se živjelo, a otići je značilo živjeti da bi se umiralo. Šehidska mezarja širom Bosne i Hercegovine ispisana su imenima časnih sinova Sandžaka, koji su emanet muftije Šemsikadića, Ali-paše i drugih bošnjačkih gazija dostojanstveno iznijeli da brane čast svoga naroda i domovinu.

Sudbina je odredila da na granici ponosa i dostojanstva, na braniku nacije i vjere kao bedem neuništivi o koji se vjekovima spotiču i glavom udaraju dušmani, bude Sandžak. Ne može svako živjeti baš tu, na mjestu gdje se opstaje iz prkosa. Gdje je povjereni emanet važniji od života i čuva se kao zjenica oka, jer iznevjeriti emanet znači izdati sebe. Kao rukavac odvojen od rijeke kojoj pripada desetljećima sam sebi pravi korito, i iz dana u dan postaje jači, brži, bistriji...

U Sandžaku se rađaju gazije, koji u sebi nose dostojanstvo, nepokolebljivost, hrabrost muftije Mehmed Nurudin Vehbi Šemsikadića, neustrašivog gazije koji nije pristao na prodaju Bosne na izdaju Bošnjaka, te čuvenog Ali-paše Šabanagića... te drugih brojnih gazija koji su svoju hrabrost pokazali tamo gdje je bilo potrebno.

S pravom uticajne ličnosti govore da je Sandžak branik bošnjačkog identiteta, gdje se dobivaju bitke nacionalne slobode i oslobađa okupacija uma našeg naroda kojeg stoljećima uče da nije ono što jeste, a da jeste ono što nije, da smo rukavac, a da nikad nećemo niti možemo biti rijeka. Sandžak je dokaz da je Bošnjake nemoguće ignorisati, da je rijeku nemoguće u potok pretvoriti ma kolika suša bila. Jedino u Sandžaku je moguće pobijediti vjetrenjače, jer tamo ljudi vjeruju u čuda, a kad u čuda vjeruješ čuda se i ostvaruju.

I ako je otrgnut od Bosne, Sandžak Bosnu živi, daleko više nego što Bosna živi Sandžak, što nam baš i nije na čast. U očima Bošnjaka iz Sandžaka se čita ljubav za Bosnu, oni pogledom pišu himnu zemlji koju vole, u čije temelje državnosti su uzidani životi sinova Sandžaka. Mnogi od njih su stali na branik države onda kad je bilo najteže, kad je ostati značilo umrijeti da bi se živjelo, a otići je značilo živjeti da bi se umiralo. Šehidska mezarja širom Bosne i Hercegovine ispisana su imenima časnih sinova Sandžaka, koji su emanet muftije Šemsikadića, Ali-paše i drugih bošnjačkih gazija dostojanstveno iznijeli da brane čast svoga naroda i domovinu.

Sandžak je ponos svih Bošnjaka, naš simbol opstanka i ostanka, dokaz da je bošnjački duh neuništiv, a snaga vjere nepobjediva. Sandžak je preporod bošnjačkog nacionalnog, kulturnog i vjerskog bića, svjetlo nacionalne slobode koja Bošnjake čini uspravnim, dostojanstvenim, svjesnim sebe i svojih vrijednosti.

Otrgli su Sandžak od srca. Otrgli ga iz narušća majke Bosne. Dali ga u ruke maćehama, da mu kičmu lome. Ali Sandžak je trpio i pored surovih maćeha i domaćih izdajnika kroz vrijeme, koji su za šaku novčanica spremni sve učiniti. Što su ga više napadali Sandžak i Sandžaklije su sve više postojali žilaviji i gordiji. Ma koliko mu pokušavala kičmu saviti on se sve više uspravljao, umjesto tužne vrbe u jablan uspravan izrastao, da bude žalost dušmanu i radost prijatelju. Sandžak su otrgli od srca, al` od duše je Sandžak nemoguće otrgnuti.

Sretan Dan Sandžaka!