Povodom devedesetprve godine od genocida u Šahovićima tekst posvećujem nevinim stradalnicima i ujedno izražavam javnu podršku Danu obilježavanja borbe protivu fašizma i antisemitizma.
DUŠA SANDŽAKA (V)
Autor: Ibrahim Čikić
Objavljeno: 09. Nov 2015. 16:11:01


Ibrahim ČIKIĆ: Skrhan bolom ustade nasloni se na stub od šadrvana i stavi ruke na leđa. Iznenada osjeti nečiju ruku u šaci kako mu spušta novčnicu i šapuće na uho: „Ovo ti je ramazanska hedija. Ne okreći se dok te ne razminem“. Domaćin se iznenađeno okrenu i sa leđa pozna Arif-agu Pijalovića. Arif-aga je bio obućar, izuzetno dobar majstor a važio je za jednog od bogatijih Taslidžana. Kada je domaćin pogledao novčanicu iznenadio se. To je bila najveća papirna novčanica u tom vremenu. Sa tom novčanicom mogao je rahat ispostiti Ramazan i dočekati Bajram s obrazom. E, takav je bio Arif-aga Pijalović. Volio je učiniti drugom ali nije volio da taj kome je učinio priča o tome. Volio je da to ostane tajna između njega i onog kome je učinio. Nije volio reklamu jer je dobro činio samo u Ime Gospodara Svjetova.”
“Sila li je jada moj Ibrahime bošnjački narod vidio na ovim prostorima,” - tužnim glasom započe Ramiz hikaju (istinita životna priča). “Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u Bosni i Sandžaku je bilo mnogo sirotinje. Najprije pljačke a potom agrarna reforma u ime kralja Aleksandra, dovela je do toga da su ljudi iznenada ostajali bez zemlje i osnovnih prihoda za život. Bilo je na stotine domaćinstava koja su ostajala bez ijednog zalogaja hljeba. Pričat ću ti o jednom Taslidžaninu koji je nenadno zapao u krizu ali mu ponos nije dozvoljavao da bilo kome saopšti u kakvom se stanju nalazi. I baš tada kada je bio u najvećoj neimaštini nastupi mjesec obrednog posta, Ramazan. Do juče domaćin, preko noći puka fukara, imao je ženu i dijete u kundaku. Helem, noć uoči Ramazana i prvog sehura on veli ženi:

- „Ti vidi ako imaš i malo brašna napravi sebi kolačić da možeš zapostiti a meni netreba ništa.“
Žena ga posluša pomete naćve i sebi zamijesi malo kolačića. Kada su ustali na sehur domaćin popi čašu vode i zaposti a supruga pojede kolačić. Sa sabaha domaćin izađe u čaršiju i čitav ramazanski dan posteći provede obilazeći mahale i sokake ne bi li nekome nešto uradio u bašči ili po kući. Međutim, Ramazan je takav, aktivnosti i poslovi se svode na minimum tako da dočekaše iftar bez igdje ičega. Oboje iftariše samo vodom.

I drugi dan Ramazana zapostiše na isti način. Žena do daske ostruga naćve zamijesi za sebe kolačić a domaćin opet zaposti sa čašom vode. Domaćin sa sabaha izađe u čaršiju ne bi li našao ikakva posla. Hodao je čaršijom do podne ali nebi berićeta. Klanja podne namaz u Husein-pašinoj džamiji pa opet nastavi kružiti čaršijom i mahalama, i tako ga zateče ikindija. Klanja ikindiju i izađe ispred džamije, sjede pored šadrvana i sam sa sobom poče zboriti: O, Bože, pa kud ću ja sada? Čime da nahranim ženu kako bi mi mogla sina podojiti? Svjedok si mi da tražim bilo kakva posla ali ga ne mogu naći.“

Skrhan bolom ustade nasloni se na stub od šadrvana i stavi ruke na leđa. Iznenada osjeti nečiju ruku u šaci kako mu spušta novčnicu i šapuće na uho: „Ovo ti je ramazanska hedija. Ne okreći se dok te ne razminem“. Domaćin se iznenađeno okrenu i sa leđa pozna Arif-agu Pijalovića. Arif-aga je bio obućar, izuzetno dobar majstor a važio je za jednog od bogatijih Taslidžana. Kada je domaćin pogledao novčanicu iznenadio se. To je bila najveća papirna novčanica u tom vremenu. Sa tom novčanicom mogao je rahat ispostiti Ramazan i dočekati Bajram s obrazom. E, takav je bio Arif-aga Pijalović. Volio je učiniti drugom ali nije volio da taj kome je učinio priča o tome. Volio je da to ostane tajna između njega i onog kome je učinio. Nije volio reklamu jer je dobro činio samo u Ime Gospodara Svjetova.”

*****

Zaista cjelokupna povijest bošnjačkog naroda sastoji se od patnje i boli. Četiristotine godina opstajemo i preživljavamo kontinuirani genocid. Proganjaju, pljačkaju i ubijaju nas kako u ratu tako i u miru. Do jučer Srbija, Crna Gora i Kraljevina Jugoslavija, a danas Srbija i Crna Gora. Začuđujuće je da se svi zločini dešavaju uz blagoslov crkve. Uzalud se mi samozavaravamo da neće više i da im je dosta bošnjačkog prostora i krvi. Nedavna kupovina najsavremenijeg naoružanja svjedoči da naše komšije spremni čekuju sljedeću priliku. Bošnjačke duhovne i političke “vođe” i dalje razjedinjeni i dezorijentirani bez odgovora šta nam je činiti.


Genocid nad Bošnjacima u Šahovićima (9.nov. 1924.)


Ovakvom stanju ogroman doprinos daju i interesne grupacije okupljene ispod kišobrana vjerskih, intelektualnih i političkih institucija sa bošnjačkim predznakom. Nema nikakve razlike u načinu i radu između pozicionih i opozicionih “predstavnika” naroda. Na štetu nacije i jedni i drugi trguju vitalnim nacionalnim ineresima radi vlastitih pozicija i ekstremne profiti. Oko sebe okupljaju poslušnike i obožavatelje komfora a tjeraju i sataniziraju sposobne i dokazane borce za građanske slobode. Postavljam pitanje patolozima: “Kako nazvati mentalni sklop interesnih grupacija koje svjesno rade na nestanku vlastitog naroda? Kojim imenom zvati individue koje sjede u vladi ratnog zločinca i organizatora genocida nad bošnjačkim narodom?”

Upravo su ovo suštinski razlozi zašto fašistički i diktatorski režimi rade na polarizaciji društva. Najlakše se vlada na podjelama. Zločinci odlično znaju da u svakom narodu ima onih koji su spremni za novac i mrvice vlasti prodati i ono što je najsvetije. Zato takve i traže. Onog momenta kada Bošnjak javno iskaže podršku zločincu, izvršio je duhovno samoubojstvo. Duhovni mejt lahko zaboravlja zločine i on ne haje za domaćine sa početka ove priče.

Zato su svi režimi na ovim prostorima paralelno sa širenjem vjerske i nacionalne mržnje intezivno radili na ekonomskom slabljenju Arif-aga. Umjesto čestitih Arifa suptilno su nam podvalili tajkune. Oni za ilegalne aktivnosti režima (kupovinu glasova) osnivaju kriminalne i udružene zločinačke organizacije koje nastupaju pod maskom mega poslovnih korporacija u kojima rade isključivo ljudi bliski režimu.

Zato je danas u Sandžaku, Bosni, Srbiji i Crnoj Gori sve više domaćinstava sa početka ove priče. Sistematsko pljačkanje građana i nestanak Arif-aga slobodnoumne i ponosite domaćine različitih kulturoloških opredjeljenja doveo je na krajnju granicu animalnog opstanka.

Na sreću ili nesreću o tome bi se moglo raspravljati. Bošnjačka politička emigracija, rasuta širom dunjaluka, popravlja nestanak Arif-aga tako da ovaj narod i dalje bitiše. Arif-age porijeklom iz svih krajeva Sandžaka nastanjeni su u EU i dalekoj Americi. Oni su ponos i duša Sandžaka.