ZAŠTO REISU-L-ULEMI NE SMETA CRNOGORSKI „REIS“!?
Autor: Dr. Admir Muratović Objavljeno: 01. Sep 2015. 12:09:50
Berlinskim kongresom, do tada jedinstveni životni prostor na kojem su živjeli Bošnjaci, tu svakako mislimo na Bosnu i Sandžak, postaje odvojen, i u političko-pravnom i administrativnom smislu nastupa jedna konfuzna situacija koja će, s vremena na vrijeme, rezultirati nastajanjem i nestajanjem različitih državnih zajednica, čija će se stabilnost uglavnom mjeriti njihovim odnosom prema Bosni i Bošnjacima. Odluke donijete na ovom Kongresu imat će za posljedicu nastajanje šeriatsko-pravnog i administrativnog vakuma kada je u pitanju organizacija vjerskog života muslimana ovih prostora. Dolazi do prekida kontakata sa Istanbulom što su željeli iskoristiti novi okupacioni vladari Bosne, kako bi inicirali formiranje novog okvira organiziranja. Nakon duže borbe i raznih diplomatskih manevara na relaciji Beč – Istanbul, Šejhu-l-Islam je 22.03.1882. godine imenovao Sarajevskog muftiju Hadži Mustafu Hilmi ef. Omerovića za Bosanskog muftiju, čime je Porta indirektno priznala potrebu uspostavljanja jednog islamskog starješinstva. Kako piše dr. Fikret Karčić, u svom djelu “Studije o šeriatskom pravu i institucijama”… ”naziv reisu-l-ulema pojavio se u bosanskom kontekstu prvi put 1881. u molbi bošnjačkih uglednika austrougarskim vlastima da imaju svoga poglavara (reisu-l-ulemu) koji će rukovoditi njihovim vjerskim poslovima. Naredne godine austrougarska vlast udovoljila je ovoj molbi, koju je inače i inicirala, te je konstruiran Savjet uleme (Medžlisi-ulema) sastavljen od četiri alima i reisu-l-uleme kao predsjednika. Na taj način uspostavljeno je zemaljsko vjersko vođstvo Bošnjaka odvojeno od centra u Istanbulu (Mešihat).” Prvi reisu-l-ulema koji je primio menšuru bio je treći po redu (a prvi po štatutu birani) hfz.Sulejman ef. Šarac. On je samo dvije godine po izboru, na zahtjev hodžinske kurije, smijenjen da bi na njegovo mjesto došao Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević. Njegov izbor se podudario sa zavšetkom balkanskih ratova.
Po uzoru na prijašnje političke patrone u Bosni, komunističke vlasti su nastojale i gotovo u potpunosti uspjevale ostvariti svoj uticaj na tok stvari u Islamskoj zajednici. Njima je to svakako polazilo za rukom i zbog prirode važećeg društvenog sistema koji je za cilj imao potpunu kontrolu nad životom kako pojedinca tako i kolektiviteta. Takva situacija će se zadržati sve do pada socijalizma, konretno do izbora na poziciju reisu-l-uleme, dr. Mustafe ef. Cerića. Reisu-l-ulemu dr. Cerića će dočekati specifična situacija i izuzetno težak izazov da uspostavi “normalno” funkcioniranje Islamske zajednice, u ambijentu raspada bivše Jugoslavije i brutalne agresije na suverenu i međunarodno priznatu državu Bosnu. S obzirom da se zbog raspada ex-Yu i stvaranja novih država na prostoru nekadašnje zajedničke zemlje ukazala potreba za izlaskom iz zamršene situacije, kako usljed različitih političkih uticaja nije bilo prostora da se očuva nekadašnja jedinstvena IZ, u Istanbulu je 1994. godine potpisan dokument o sporazumnoj disoluciji Islamske zajednice koji su parafirali reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, predsjednici Mešihata IZ Sandžaka, Crne Gore, Kosova i Makedonije. Bilo je „nepisano pravilo“, stečeno dugogodišnjim autoritetom duhovnog centra muslimana Balkana, da Sarajevo jedino ima exluzivu na titulu Reisu-l-uleme. Nažalost, tokom devedesetih godina, zloupotrebljujući situaciju u kojoj se našla Bosna…i neke druge novonastale islamske zajednice počele su svoje poglavare nazivati „reisu-l-ulemom“ ili „reisom“, zašta nema šeriatsko-pravnog utemeljenja. Prof.dr. Harun Hadžić, u autorskom tekstu, pod naslovom „Institucija Rijaseta kao faktor jedinstva Bošnjaka“, u kojem temeljito govori o ovoj problematici, kaže „… treba napomenuti da ni u jednoj muslimanskoj državi na svijetu se danas, isto kao ni u vrijeme Osmanske imperije, za vrhovnog vjerskog poglavara ne koristi naziv “reisu-l-ulema”. Svuda postoje samo muftije, muftijstva i mešihati. Izuzetak su, muslimani BiH, koji još i do danas “poštuju” odluke Austrougarskih vlasti, zatim muslimani u Makedoniji, koji su nakon raspada SFRJ, također, ne oslanjajući se na izvorne šerijatsko-pravne norme u pogledu ovog naziva, osnovali svoj Rijaset, i, kao najnoviji u nizu, isto tako na nelegalan način osnovani “Rijaset IZ-e Srbije”. Muslimani Crne Gore, pak, su nakon raspada SFRJ osnovali svoju IZ-u, ali ne i instituciju Reisu-l-uleme, već “reisa Islamske zajednice” (u prijevodu – predsjednik Islamske zajednice), što prije asocira na neku vrstu nekog predsjednika udruženja građana koje, nema teološko-pravno utemeljenje, ali predstavlja jednu svojevrsnu igru riječi….“ Ideja osnivanja Mešihata IZ-e u Sandžaku pokrenuta je 9. januara1992. godine u Rožajama, na sastanku vjerskih autoriteta Bošnjaka, s obje strane Drine, sa tadašnjim reisu-l-ulemom Jakubom ef. Selimovskim, koji je također snažno podržao i osnivanju Medrese u Novom Pazaru usljed velike potrebe za obrazovanjem neophodnog vjerskog kadra. Bez obzira što je 1993. godine, a zbog potrebe organiziranja vjerskog života u atmosferi ratnog vihora u Bosni i okruženju došlo do formiranja samostalnog Mešihata za Sandžak, samo se čekala pogodna prilika kako bi se uspostavilo ponovno institucionalno jedinstvo sa Sarajevom. To je implementirano odmah nakon Dejtonskog sporazuma 1995.godine, a potvrđeno Ustavom IZ-e iz 1997. godine. Po tom dokumentu, koji je najviši pravni akt IZ, Reisu-l-ulema je imao obavezu da se brine o interesima muslimana i Islamskoj zajednici u Bosni, u čijem sastavu su bili i odbori IZ-e Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Prijepolje, Nova Varoš, Priboj, Bijelo Polje, Pljevlja, Plav i Gusinje, Berane, Rožaje i Petnjica. U vrijeme “reisovanja” dr. Cerića muslimani Sandžaka su osjećali duhovni centar u Sarajevu u punom smislu te riječi. To će posebno doći do izražaja usred brutalne agresije na Islamsku zajednicu u Bosni, sa epicentrom udara na njen sastavni dio, organe i ustanove IZ-e u Sandžaku. Iako su bili suočeni sa politikom “šargarepa-štap” i stavom državnog vrha Srbije da “ima ko hoće” čelni ljudi IZ-e u Sandžaku nipokakvu cijenu nisu htjeli pristati da se odvoje od Sarajeva.U autorskom tekstu profesora Fakulteta političkih nauka u Beogradu, Velizara Antića i Marka Vekovića, pod naslovom “Odnos Islamske zajednice BiH prema islamskim zajednicama u Srbiji”, u dijelu koji se odnosi na umiješanost zvaničnog Beograda u pitanje određivanja “ustrojstva” IZ-e, stoji:” Ujedinjenje svih muslimana Srbije u jednu islamsku zajednicu…koja bi u potpunosti bila podređena Islamskoj zajednici u BiH, odnosno reisu-l-ulemi dr. Mustafi Ceriću sa sjedištemu Novom Pazaru, nije dobro prihvaćeno u Rijasetu IZ Srbije u Beogradu ali ni kod zvaničnika Srbije jer oni smatraju da Srbija „treba da ima nezavisan rijaset, čije bi sedište bilo u prestonici…“
Naravno, ono po čemu će reisu-l-ulema Cerić ostati upamćen u historiji ove institucije jeste njegova beskompromisna borba za autonomnost Islamske zajednice u odnosu na druge faktore moći, posebno kada je u pitanju politika. Na stranu to što je dijelom i on, uz određenu podršku tadašnje nove, u ratu zahvaćenoj Bosni, vlasti došao na poziciju Reisu-l-uleme, uspio je obezbjediti, u godinama koje će doći iza gotovo potpunu autonomnost Islamske zajednice u odnosu na spoljni faktor, ali i ono što je mnogo važnije slobodu i autonomnost u radu upošljenicima ove institucije na čemu se suštinski zasniva ideja neovisnost iste, zbog čega je tokom svog mandata trpio brutalne medijske i svakojakve druge napade. Reisu-l-ulema dr. Cerić je prvi poglavar ove institucije koji je u punoj fizičkoj, intelektualnoj i duhovnoj snazi, poštujući Ustav, prepustio tron nasljedniku kojeg je snažno ohrabrivao da preuzme ovaj častan emanet, muftiji tuzlanskom mr. Husein ef. Kavazoviću, svom prvom i dugogodišnjem saradniku, zato što je vjerovao da je dvodecenijska borba i saradnja dovoljan garant za kontinuitet kursa autonomnonosti Islamske zajednice. I u IZ sa sjedištem u Novom Pazaru su vjerovali da je to dobar izbor i bili jedino muftijstvo koje je samo njega kandidiralo za ovu poziciju. Bošnjaci Sandžaka su već jednom u historiji podržali Huseina od Gradačca, zdušno se boreći za autonomnost Bosne, u čijem sastavu su tada bili. I nikada ga nisu izdali kao oni čija je glava završila na Cetinje! Kao poklon crnogorskom vladici! Mnogo godina poslije vojnog i političkog poraza Zmaja od Bosne, to je potvrdio Zmaj od Sandžaka, muftija pljevaljski Šemsikadić poslavši čuvenu poruku sarajevskim prvacima u vezi sa odnosom prema emanetima. Nakon prvih dolazaka u Sandžak, iako je i njemu i nama bilo jasno da se na njega vrši veliki pritisak da napravi zaokret u odnosu na kako su govorili “Cerićevu doktrinu”, njegove izjave su ulivale nadu. Posebno u dijelu u kojem je govorio o “organskoj povezanosti” Bosne i Sandžaka kao autohtonog životnog prostora Bošnjaka. Prvi znaci izvjesnog “popuštanja” pojavili su se tokom procesa donošenja novog Ustava IZ-e, u dijelu koji se odnosio na status Sandžaka u najvišem pravnom aktu IZ-e. Neobjašnjiva je bila potpora namjeri da Sandžak treba da ima redefinisan status u novom Ustavu u korist Podgorice, a zbog, kako su tvrdili protagonisti ove ideje, pridobijanja IZ-e u Crnoj Gori da uđe u sastav zajedničke vjerske organizacije. Čudila je ta, naizgled izvjesna doza naivnosti, da se može i pomisliti da bi Đukanović mogao dopustiti da mu izmakne iz kontrole institucija koja je, posebno njeno rukovodstvo, zaista puno učinila da muslimani, prije svih Bošnjaci, bez ikakve protukoristi donesu nezavisnost Crnoj Gori 2006.godine, i koja će dosljedno nastaviti štititi crnogorsku državnost od ideje Sandžaka.
Ako bismo i mogli razumjeti dosadašnje ponašanje predstavnika IZ-e u BiH i njihovo koketiranje sa IZ u Podgorici, počev od onog iz 2003. godine kada je Zamjenik reisu-l-uleme, hfz. Ismet ef. Spahić bio na prvu inaguraciju Fejzića, ne postoji niti jedan argument da se opravda čestitka koju je reisu-l-ulema Kavazović uputio Rifatu Fejziću “reisu” IZ-e u CG. Usvajanjem Ustava IZ-e u CG, aprila ove godine, svima je trebalo postati jasno da su “puste želje”, da Fejzić iz zagrljaja Đukanovića preleti u “zagrljaj” reisu-l-uleme Kavazovića, utopija. Ovaj potez reisu-l-uleme Kavazovića predstavlja ozbiljan presedan koji će zahtjevati, u narednom periodu, ozbiljne odgovore po pitanju ustavnosti njegovih postupaka. Reisu-l-ulema IZ u Bosni je također i poglavar muslimana u Sandžaku, i u Južnom Sandžaku. Po toj osnovi, poglavar je dužan poštivati prvi član ustava IZ-e po kojem je Sandžak dio jedinstvene zajednice, koji glasi: “Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je jedna i jedinstvena zajednica muslimana u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, Hrvatskoj Sloveniji i Srbiji, muslimana Bošnjaka izvan domovinskih zemalja i drugih muslimana koji je prihvataju kao svoju. Reisu-l-ulema predstavlja i zastupa Islamsku zajednicu.“ Šeriatski je neprihvatljivo, a sa aspekta IZ i njenog jedinstva nedopustivo da Reisu-l-ulema ignoriše vjerske, etičke i normativne odrednice i šalje čestitku tzv ”reisu” previđajući otvorenu destrukciju Rifata Fejzića prema Sandžaku, a posebno prema ustanovama Muftijstva sandžačkog. Da li je Reisu-l-ulema upućujući “čestitku” imao u vidu činjenicu, koju znamo da je primio k znaju, da se još nije ohladilo to, da je prije nekoliko sedmica Rifat Fejzić organizirao otimačinu zgrade Ženske medrese u Rožajama, obrazovne institucije Rijaseta IZ-e u BiH, Muftijstva sandžačkog, doduše u saradnji sa pojedinim turskim fondacijama kojima je zgrada medrese predata na korišćenje. Da se pogrešno ne razumije, nema snage Rifat Fejzić, uz ma kakvu podršku ugroziti Sandžak, niti prognati Žensku medresu, Muftijstva sandžačkog iz Rožaja. Istina, od ove jeseni, učenice te medrese pohađat će nastavu u iznajmljenom prostoru čiji zakup će plaćati Muftijstvo sandžačko uz pomoć izdašnih sandžačkih donatora. Reisu-l-ulema Kavazović je, prije bilo kakvog čestitanja, u svojstvu institucije Reisu-l-uleme morao uputiti oštar protest Fejziću zbog organiziranja prave hajke na najvećeg vjerskog autoriteta u Južnom Sandžaku, hafiza Kur’ana i najpoznatijih hadiskih zbirki, pomoćnika muftije sandžačkog, Abdurrahmana Kujovića. To se očekivalo od poglavara muslimana, kao i da tim činom da podršku učenicama medrese i njihovim roditeljima koji su meta režima u Podgorici čiji je Fejzić eksponent.
Da ne bude da nešto podmećemo, podgoričke ‘Vijesti’ prenose izvode iz Zapisnika sa vanredne sjednice Odbora IZ Bar prilikom izbora Fejzića za “reisa” 2003. godine gdje se potvrđuje da je bilo pritisaka i da je on i tada uživao podršku DPS-a. U njemu piše da je tadašnji predsjednik Odbora i aktuelni potpredsjednik Skupština Crne Gore Suljo Mustafić (BS) rekao da mu je tadašnji reis Idriz Demirović naložio da se ne podrži Aljo Cikotić, koga je navodno podržavao SDP. “Mogu da kažem da je bilo pritisaka i poziva iz DPS–a da izaberemo Rifata Fejzića.Smatram da ako po nečijoj diktaturi budemo radili – nije ispravno“, piše u zapisniku. I član Semir Karastanović tada je kazao da političke stranke žele da postave reisa, zbog čega ne “bi trebalo da prođe nijedan kandidat“. “SDP urgira da se postavi Aljo Cikotić, a DPS Rifat Fejzić… Mislim da mi kao OIZ ne treba nikoga da podržimo“, piše u zapisniku sa sjednice održane 2003. godine”. (Link 'Vijesti'). Zaključak Imajući sve navedeno u vidu reisu-l-ulema Kavazović bi morao pripadnicima IZ-e, a posebno onim iz Sandžaka odgovoriti na nekoliko pitanja: 1. Da li Reisu-l-ulema smatra da na Balkanu, a posebno na području bivše Jugoslavije može imati više rijaseta i više reisu-l-ulema? Obzirom na činjenicu da je do sada na svim organima IZ-e, uključujući Rijaset, Sabor i reisu-l-ulemu važio stav da isključivo Sarajevo ima eksluzivno pravo na tu titulu. 2. Da li Bošnjaci Sandžaka mogu računati na podršku Reisu-l-uleme u svojoj borbi za vjerska i nacionalna prava? 3. Da li Bošnjaci Sandžaka poslije ovoga treba da nastave borbu za očuvanje i jačanje veze sa Sarajevom? 4. Da li je za Reisu-l-ulemu normalno da čestita nekome nelegitimnu funkciju, a da pritom zna da je taj Rifat Fejzić nedavno jednog od njegovih muftija nazvao fašistom? Obzirom na odsustvo državne zaštite Bošnjaci Sandžaka od Reisu-l-uleme, kao simbola jedinstva bošnjačkog dina i ummeta, očekuju jasne odgovore kako bi se adekvatno postavili prema budućim izazovima i iskušenjima, i sebi, kao i do sada, osigurali opstanak i očuvanje svog vjerskog i nacionalnog identiteta. (Preporod) |