Ovaj tekst pišem u trenutku punom emocija i sjećanja na te teške, ali slavne i ponosne dane naše borbe za očuvanje vjere, države i naroda. Početkom juna ratne 1994.godine Armija RBiH je na zavidovićkom ratištu u pravcu prema Vozućoj zabilježila značajan pomak na vojnom planu protiv četničkog agresora. Oslobođena je dominantna kota Visa i Šuplja Bukva iznad sela Livade kao i dosta teritorije u dubini na tom dijelu ratišta. Nakon toga, četnici su doveli svoje najelitnije jedinice i izvršile napad na drugi dio ratišta kako bi usporili napredak naše armije. Takav jedan napad dogodio se na relaciji od kote 607 Ravne, preko kote Davulija, do kote 715 Pocijelovo. Prvi napad se dogodio 22.juna.1994. u jutarnjim satima kada su naše jedinice uspješno odbile taj kao i sve druge napade koji uslijedili kontinuirano, po nekoliko puta dnevno. Ali, 26.juna četnici su uspjeli ovladati kotama 607 Ravne i Davulije, i postojala je opasnost da im u ruke padne i kota 715 koja je bila od izuzetne strateške važnosti za odbranu zavidovićkog kraja.



Uslijedila je historijska bitka koja je trajala od 26.do 30.juna gdje su četnici dnevno znali na kotu ispaliti i po 3000 granata i drugih ubojitih sredstava. Kao učesnik i svjedok tih događaja, spomenut ću 26.juni kada sam oko 16.00 h sa još par saboraca bio na položaju i tada sam lakše ranjen od gelera granate u predjelu glave. Sjećam se prizora ranjenih i poginulih saboraca. Četnici su tih dana izvodili dnevno i po desetak pješadijskih napada sa specijalnim jedinicama obučenim u duge pancire.

28.juna četnici su na plato kote 715 ispalili modifikovanu avio bombu koja je bila opremljena stotinama kg eksploziva. Allah Uzvišeni je dao da se samo manji dio tog eksploziva aktivira, jer da se sve aktiviralo niko živ u krugu od par kilometara ne bi ostao živ. Po zarobljenoj dokumentaciji u kasnijim borbama nađeno je zabilježeno da je četnička posada koja je ispalila tu bombu i sama izginula.

Vidio sam eksploziju vraćajući se tog dan iz ambulante zbog previjanja glave sa jedne uzvisine iznad Hajderovića i trenutak pada bombe na plato kote. Izgledalo je kao da je pala atomska bomba. Velika ekspozija i dim u obliku pečurke i nakon toga par minuta tišine... Nakon djelimične, ali snažne ekspozije četnici su pomislili da više niko tu nije ostao živ i krenuli su u završni napad zauzimanja kote 715, ali, šta dočekao ih je ostatak hrabrih branitelja Bosne, sa svojim puškama i bombama i pokazali zlikovcima da i nakon tako strašnog udara, po cijeni preostalih života, nema tako lahko prolaska prljavoj četničkoj čizmi.

Narednih pet mjeseci na tom dijelu ratišta razmak između rovova Armije Republike Bosne i Hercegovine i četnika bio je 15-20 metara. Tako je bilo do 13.novembra 1994. kada je u snažnom udaru diverzantskih jedinica Armije BiH oslobođena kota Davulija i njenim padom oslobođena je i desna bočna strana koja vodi na kotu 715. Četnički agresor je odbačen duboko u podnožje ove kote koja je do kraja rata ostala da svojom visinom i ponosom prkosi četničkoj agresiji.

U sjećanju na junske dane otpora, danas se sjetimo i naših poginulih heroja. Sjetimo se rah. Mehmeda Mustafića koji je kasnije preselio na sarajevskom ratištu 1995., rah. Šefika Skejića koji je bio član komande bataljona i koji je pod kišom granata izašao na kotu i tu sa svojim borcima koordinirao odbranu, dok ga nije pokosila četnička granata. Sjetimo se mog zeta rah. Hasana Bjelkića nestalog u borbama tih dana, njegovog amidžića rah. Mahmuta, rah. Muhrudina Mustafića, rah. Rašida Bjelića, rah. Edina Momkovića i drugih naših heroja.

Sjetimo ih se i dovom, zamolimo Allaha da im oprosti i upiše među šehide, amin! Šaljem poruku mnogim svojim preživjelim saborcima razasutim po svijetu da redovno dođu sa porodicama, djecom, unucima na ovo mjesto i lično održe čas historije o ovoj istini svojim potomcima. Ono što im pričamo oni nemaju gdje drugo naučiti. Ako im mi ne kažemo i ne podsjetimo se, bojim se da bi nam se historija mogla ponoviti. Govorimo im o događajima kojima smo svjedoci radi sigurnije budućnosti generacija koje dolaze. Ovo im poručije njihov saborac, brat, rođak, komšija, prijatelj i Allahov sićušni rob Enes Imamović.

Ovegodišnjoj manifestaciji sjećanja na junske dane otpora prisustvovao je veliki broj ratnih veterana, njihovih porodica, omladine, učenika i djece svih uzrasta, porodice šehida iz Zenice, Kaknja, Žepča, brigada koje su učestvovale u odbrani ove kote. Prisustvovali su tadašnji komandant trećeg korpusa general Sakib Mahmuljin, komandant 328. slavne zavidovićke brigade Fuad Zilkić, njegov zamjenik Haris Ćatić, mnoge starješine brigada, bataljona, četa, vodova i njihovi borci, gradonačelnik Zenice Husein Smajlović, načelnik općine Zavidovići Suad Omerašević i članovi vlade Ze-Do kantona.

Nakon upriličenog prigodnog svečanog dijela programa, polaganja cvijeća, himne BiH, održanog historijskog časa, obraćanja učesnika bitke i civilnih vlasti, uslijedilo je zajedničko klanjanje akšam namaza i druženje prisutnih uz iftar.