Ibrahim ČIKIĆ: Gospodo „Milicioneri“ kada ćete konačno shvatiti da je svaki punoljetni Bošnjak iz devedesetih godina nenapisana knjiga „Gdje sunce ne grije?“ Nemojte se zavaravati prividnim mirom i shvatite da vam se narod nalazi u stanju nesrećnika sa početka ovoga teksta. Znate li da ste propustili izvanrednu priliku da nešto uradite za narod i da ste mogli samo da ste imali više pameti i hrabrosti sa knjigom sjećanja „Gdje sunce ne grije“ poučeni jevrejskim iskustvom dobro zavrnuti ruku zločinačkom režimu? Umjesto što ste gomilali bogatstvo da ste umjeli mogli smo imati prvorazredno bošnjačko književno dijelo u rangu „Dnevnika“ gospođice Ane Frank. Hoćete li poslije svega i dalje mirno čekati da i vas u tišini isprate ili odvedu?

Naumpade mi događaj vezan za tešku saobraćajnu nesreću koja se prije četrdesetak godina dogodila u Bijelom Polju. Naime, nakon teške saobraćajne nesreće na raskrsnici ispod bolnice patrola milicije pozvala ljekara da pomogne u zbrinjavanju teško povrijeđenih lica. Brzinom munje došao doktor i vidio užas. Nekoliko razbacanih tijela oko smrskanih automobila, krv i jauci na sve strane i na desetak metara udaljenosti u jarku beživotno tijelo jednog od putnika. Vidjevši nepomično tijelo doktor konstatova smrt. Nakon imobilizacije i transporta lica koja su davala znake života doktor sa posljednjim ranjenikom napusti mjesto nesreće. Milicioneri ostadoše da obezbjeđuju mjesto udesa dok ne dođe pogrebno i sudski vještak. Nakon određenog vremena čovjek za koga je doktor konstatovao smrt, dođe svijesti i poče dozivati upomoć. Iznenađeni milicioneri priđoše nesrećniku i počeše vikati na njega da ne vrišti objašnjavajući mu da je on mrtav čovjek.

-„Kako mrtav ljudi, vidite li da sam živ, samo sam izgubio svijest i jako krvarim“ - sa mukom govori nesrećnik.
„Šuti, šta ti znaš. Nije valjda da ti bolje znaš od doktora?“ - odgovaraju milicioneri sa druge strane.
Nažalost, nesrećnik je poslije kraćeg vremena doista preminuo. Pomenuti događaj je decenijama ostao kao sastavni dio bjelopoljskog crnog humora.

***
Mjesecima Bošnjaci Sandžaka emigriraju u pravcu zemalja EU. Za razliku od devedesetih ovoga puta odlaze djeca bez znanja roditelja. Brat se ne javlja bratu i često se dogodi da se iznenađeni sretaju na bjelopoljskoj, rožajskoj, plavskoj, gusinjskoj, beranskoj i novopazarskoj autobuskoj stanici. Kao i u ranijim egzodusima i ovoga puta organizirano u tišini curi sandžačka sirotinja. Šapatom se govori o ljudima koji su napustili zavičaj. Ne smijem ni zamisliti kako će biti nakon završetka školske godine. Bojim se da se ne bude izlazilo iz Sandžaka kao što se izlazi iz bioskopskih dvorana. Plašim se pustih i praznih sela, mahala...

Odlazak iz Rožaja prema državama Europske Unije (Foto: RTCG) Mjesecima Bošnjaci Sandžaka emigriraju u pravcu zemalja EU. Za razliku od devedesetih ovoga puta odlaze djeca bez znanja roditelja. Brat se ne javlja bratu i često se dogodi da se iznenađeni sretaju na bjelopoljskoj, rožajskoj, plavskoj, gusinjskoj, beranskoj i novopazarskoj autobuskoj stanici.

Generalno gledajući odlaze upravo oni koji su bili vjerni režimu, poslušni i sigurni glasači. Oni koji su skupa sa Srbima i Crnogorcima držali zločinački režim decenijama na vlasti i koji su zahvaljujući zaboravu gradili „europsku“ Crnu Goru. Idu većinom baš oni koji su bili najgrlatiji, koji su se do jučer hvalili kako su „mrdnuli“ dvadesetak eura na izborima. Odlaze oni koji su vjerovali da imaju premijera od „kraljevske“ krvi, oni koji su „mudro“ šutili i trpili nepravdu.
Nažalost i ovoga puta plaćamo zaborav. Samo Bog zna po koji put ispaštamo što nismo njegovali kulturu pamćenja i zapisivanja prošlosti. Nikako da se opametimo i prekinemo nametnutu nam šutnju i javno progovorimo o zločinima koji se u kontinuitetu više od jednog vijeka provode nad bošnjačkim narodom. Dok smo se mi zamajavali odgovorima u čemu je razlika između „većeg i manjeg“ zla, zločinci su nam svo vrijeme radili o glavi.

Hoće li konačno samozvane bošnjačke političke i vjerske vođe shvatiti da se ponašaju poput milicionera sa početka ove priče? Skupite hrabrosati gospodo „Milicioneri“ i javno kažite „Doktoru“ istinu (vječitom premijeru i njegovim ministrima) da je bošnjački narod živ? Možete li makar jednom u životu u ovom sudbonosnom vremenu u kojem se nalazi bošnjački narod zaboraviti na vlastiti komfor i uraditi mrvicu dobra za narod? Spriječite animalni nestanak bošnjačkog naroda.

Gospodo „Milicioneri“ kada ćete konačno shvatiti da je svaki punoljetni Bošnjak iz devedesetih godina nenapisana knjiga „Gdje sunce ne grije?“ Nemojte se zavaravati prividnim mirom i shvatite da vam se narod nalazi u stanju nesrećnika sa početka ovoga teksta. Znate li da ste propustili izvanrednu priliku da nešto uradite za narod i da ste mogli samo da ste imali više pameti i hrabrosti sa knjigom sjećanja „Gdje sunce ne grije“ poučeni jevrejskim iskustvom dobro zavrnuti ruku zločinačkom režimu? Umjesto što ste gomilali bogatstvo da ste umjeli mogli smo imati prvorazredno bošnjačko književno dijelo u rangu „Dnevnika“ gospođice Ane Frank. Hoćete li poslije svega i dalje mirno čekati da i vas u tišini isprate ili odvedu?