Ibrahim ČIKIĆ: Iako bačeni na koljena višedecenijskom ustrajnom borbom za istinu i pravdu i borbom protiv zaborava poput feniksa iz pepela i ništavila uz pomoć Gospodara svjetova i antifašista različitih kulturoloških i vjerskih opredjeljenja samo Bog zna po koji put bošnjački narod Sandžaka ustaje iz pepela. Na veliku žalost zločinaca, genocidnu policijsku akciju „Lim“ koju je zahvaljujući bošnjačkom kratkom pamćenju prekrio „ruzmarin i šaš“ iznova smo zajedničkim snagama vratili u žižu domaće i međunarodne javnosti. Zahvaljujući ustrajnosti i nepokolebljivosti i skandaloznim presudama crnogorskog pravosuđa sada imamo antireklamu pravosuđa i punu afirmaciju istine. Istina se ne može ubiti. Nema paralelnih istina i selektivnog pamćenja. Samo sučeljavanjem sa istinom, pa makar ona i bila gorka i potpunim sjećanjem, udruženim snagama možemo praviti klimu za sigurniju budućnost.

Ovih dana navršilo se punih dvadeset godina od policijske akcije „Lim.“ Vremena u kom je bošnjački narod Sandžaka, Srbije i Crne Gore bačen na koljena. Posljedice zastrašujuće, politički dezorijentirani, vjerski „neopredijeljeni“, rasuti širom zemaljske kugle. Prokleti zaborav uzima danak. Konformisti, čitaj, jahači apokalipse, jašu li jašu na leševima i masovnim grobnicama vlastitog naroda. Kao da je jučer bilo. Sjećanja naviru izmiješana sa tugom i prkosom. Prije dvadeset godina pred Višim sudom u Bijelom Polju u političkom procesu članovima i sinpatizerima SDA pred sudijom Radosavom Konatarom nezadovoljan i iznenađen završnom riječju mog advokata otkazao sam punomoć i pravo da me zastupa u procesu. I dan danas, iako je prošlo punih dvadeset godina sjećam se svake riječi vlastite odbrane. Moja završna riječ definitivno je demaskirala proces i ohrabrila ostale uhapšene čelnike stranke i nastalo je lančano oduzimanje punomoći. Prvi me slijedio sada rahmetli Omer Omerović. Kasnije još njih nekolicina. Iako utamničeni i osuđeni na devedeset godina robije izašli smo kao moralni pobjednici. Doista sjajna završnica najsramnijeg dijela novije crnogorske historije.
Ironijom sudbine dvadeset godina kasnije u parničnom postupku koji se već osmu godinu vodi pred Osnovnim sudom u Bijelom Polju po tužbi najprije jedanaestorice, a sada osmorice tužitelja u građanskoj parnici za klevetu 30-tog januara tekuće godine pred sudijom Sanjom Konatar opet u završnoj riječi nastupam sam. Formalno sam, ali suštinski uz podršku i pomoć jedinog mog Gospodara koji me nikada nije ostavio na cjedilu. Konatar devedesetčetvrte, Konatar dvijetisućečetrnaeste godine. Zarobljene pravosudne institucije više od četvrt vijeka umjesto da dijele pravdu silom uz represivni dio državnog aparata nameću nepravdu. Ipak, siguran sam da je ovo posljednje političko suđenje u Crnoj Gori. Gospodar svjetova ne voli nepravdu, ali da bi srušio i ponizio tiranine i tagute mora vidjeti da u narodu postoji makar jedan čovjek koji se uporno uz Njegovu pomoć zalaže za pravdu. Hvala Bogu u Crnoj Gori istina mnogo manje nego devedesetih još uvijek ima onih ponositih i ustrajnih koji se godinama bore za pravdu. Očigledno je da je sramna osuđujuća presuda Osnovnog i Višeg suda u Bijelom Polju ma koliko bili razjedinjeni pokazala u praksi bošnjačku solidarnost i sudbinsku povezanost u nedaćama. Osvjestili su se makar na kratko i oni nesvjesni. Konačno su silom prilika postali svjesni da crnogorski režim već četvrt vijeka vlada na obmanama, populizmu i aferama.



Devedesetih sam tražio od suda da bude fašistički, a ne DPS-Sovski. Kao paradigmu naveo sam slučaj paljenja Rajhstaga i suđenje Dimitrovu. Dimitrov je tada pred sudovima Trećeg Rajha u Hitlerovoj Njemačkoj zbog nedostatka dokaza oslobođen. U suverenoj Crnoj Gori zemlji vladavine jednog čovjeka i devedesetih i dvijetisućeičetrnaestih i pored nedostatka bilo kakvih dokaza ja sam osuđen. Tako je to u zemlji gdje sude podobni, a ne sposobni. Zemlji podanika i bezkičmenjaka. Državi gdje ljudi vegetiraju kao biljke i godinama ne znaju za život dostojan čovjeka. Privatnoj državi u kojoj su abnormalne stvari normalne i obrnuto.
Iako bačeni na koljena višedecenijskom ustrajnom borbom za istinu i pravdu i borbom protiv zaborava poput feniksa iz pepela i ništavila uz pomoć Gospodara svjetova i antifašista različitih kulturoloških i vjerskih opredjeljenja samo Bog zna po koji put bošnjački narod Sandžaka ustaje iz pepela. Na veliku žalost zločinaca, genocidnu policijsku akciju „Lim“ koju je zahvaljujući bošnjačkom kratkom pamćenju prekrio „ruzmarin i šaš“ iznova smo zajedničkim snagama vratili u žižu domaće i međunarodne javnosti. Zahvaljujući ustrajnosti i nepokolebljivosti i skandaloznim presudama crnogorskog pravosuđa sada imamo antireklamu pravosuđa i punu afirmaciju istine. Istina se ne može ubiti. Nema paralelnih istina i selektivnog pamćenja. Samo sučeljavanjem sa istinom, pa makar ona i bila gorka i potpunim sjećanjem, udruženim snagama možemo praviti klimu za sigurniju budućnost.
Kolektivna katarza jeste bolna, ali plodotvorna. Jedino procesuiranjem svih organizatora i učesnika zločina možemo graditi trajni mir i kolektivnu sreću i napredak. Zato je obaveza i sveta dužnost svake žrtve bila i ostala da ustane i javno progovori o zlu kroz koje je prošao. Punim imenom i prezimenom prozivati zločince i nedozvoliti im ni jedan tren mirnog sna i predaha. Stvoriti klimu straha za zločince i ohrabriti žrtvu da slobodno govori univerzalne su vrijednosti svakog čestitog čovjeka.