ŠTRPCI - RATNI ZLOČIN BEZ KAZNE
Autor: Mr. Anes Ličina
Objavljeno: 06. Dec 2014. 16:12:13
„Ko u ovoj zemlji zaboravi stanicu Štrpci i 27. februar 1993. odustao je od budućnosti“, piše na spomen-obilježju u Prijepolju.
Štrpci su naseljeno mjesto u općini Rudo, Bosna i Hercegovina na pruzi Beograd. Tokom rata u BiH, 27. 02. 1993. godine u tom mjestu počinjena je zloglasna otmica, kada su pripadnici srpskih paravojnih jedinica oteli grupu putnika iz voza – 671, na relaciji Beograd–Bar (18 Bošnjaka i jedan Hrvat, te jedan putnik afro-azijskog porijekla nepoznatog identiteta), koji su potom likvidirani.
Na posljednji put prije 21 godinu na voz za Beograd su se ukrcali: Esad Kapetanović (19 godina), zaposlen u preduzeću Rad iz Beograda; Ilijaz Ličina (43), zaposlen u firmi "Ratko Mitrović" iz Beograda, Fehim Bakija (43), zaposlen u Planumu iz Beograda; Šećo Softić (48), zaposlen u ŽTP-u Beograd; Rifet Husović (26), zaposlen u Bijelom Polju; Ismet Babačić (30), zaposlen u preduzeću Wall Street u Podgorici; Halil Zupčević (49), izbjeglica iz Trebinja, Adem Alomerović (59), zaposlen u Raketi iz Prijepolja; Rasim Ćorić (40), zaposlen u Limci iz Prijepolja; Fikret Memetović (40), zaposlen u ŽTP-u Beograd; Favzija Zeković (54), vlasnik radnje u Kraljevu; Nijazim Kajević (30), zaposlen u pribojskoj pošti; Muhedin Hanić (27), zaposlen u Zmaju iz Beograda; Safet Preljević (22), zaposlen u privatnoj radnji u Beogradu; Džafer Topuzović (55), zaposlen u Planumu iz Prijepolja, Jusuf Rastoder (45), zaposlen u Beogradu; Zvezdan Zuličić (23), student, izbeglica iz Sarajeva; Tomo Buzov, vojni penzioner iz Beograda; te najmlađi među njima, šesnaestogodišnji Sead Đečević, učenik iz Bara.
U knjizi Usud imena autora Mirsada Rastodera objavljeni su dokumenti u kojima se navodi da su Željeznice Srbije, policijski i vojni zvaničnici znali plan za događaje u Štrpcima.
Posmrtni ostatci 16 putnika još nisu pronađeni, dok su posmrtni ostaci Ćorić Rasim, Rastoder Jusufa i Ličina Iljaza pronađeni u jezeru Peruċac. Nekompletni ostatci trećeg putnika Zubčević Halila su također pronađeni u jezeru Perućac.
Tu i tamo sporadično se državno Tužilaštvo se bavilo tim slučajem. Suština je da je jedini procesuirani za otmicu 20 nedužnih građana u Štrpcima Nebojša Ranisavljević iz Despotovca, koji je iz zatvora pušten 2011. godine, nakon što je izdržao kaznu. Uhapšen je u oktobru 1996, a pred Višim sudom u Bijelom Polju (Crna Gora), 9. septembra 2002. osuđen je na 15 godina zatvora. Tokom suđenja je kazao da je grupom komandovao Milan Lukić, koji je pred Haškim sudom osuđen zbog zločina počinjenih nad bošnjačkim civilima u Višegradu tokom rata u Bosni i Hercegovini, ali njegova optužnica nije obuhvatala zločin u Štrpcima.
Bivši predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava iz Sandžaka Šefko Alomerović više puta je optužio bivšeg predsjednika SR Jugoslavije Dobricu Ćosića i njegovog savjetnika Vladimira Matovića da su podstakli i potom zataškali otmicu na željezničkoj stanici Štrpci. Pred novosadskim Opštinskim sudom, u postupku po tužbi Ćosića i Matovića zbog uvrede i klevete, Alomerović je tada primijetio da nijedan tužilac nije razmotrio njihovu krivicu za otmicu i kasnije ubistvo 20 putnika iz voza Beograd - Bar 27. februara 1993. godine.[1]
Poslije 21 godine, zajedničkim naporima Tužilaštva Bosne i Hercegovine i Tužilaštva za ratne zločine Srbije, kao i policijskih agencija dvije zemlje, učinjen je veliki korak u rasvjetljavanju zločina nad građanima tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, uhapsivši 15 osoba osumnjičenih za otmicu putnika, koji su oteti u mestu Štrpci, koji su prevezeni u Višegrad, a potom zvjerski mučeni i ubijeni, a njihova tijela bačena u rijeku Drinu.
Viši sud u Beogradu, na prijedlog Tužilaštva za ratne zločine Srbije, odredio je pritvor do 30 dana osumnjičenim da su 1993. godine učestvovali u otmici i ubistvu 20 putnika voza kod mjesta Štrpci. Sudija za prethodni postupak Odeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu donio je rješenje i odredio pritvor; Gojku Lukiću (brat haškog osuđenika Milana Lukića, i komandant višegradske brigade), Ljubiši Vasiljeviću, Dušku Vasiljeviću, Jovanu Lipovcu i Dragani Ðekić zbog postojanja osnovane sumnje da su učinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Iz SIPA-e je priopćeno kako su uhićenja izvršena na području Višegrada i Prijedora.
Slobode su lišeni: Luka Dragičević. (1951), Boban Inđić (1972), Obrad Poluca (1971), Oliver Krsmanović (1963), Petko Inđić (1960), Radojica Ristić (1969), Momir Nikolić (1962), Vuk Ratković (1950), Dragan Lakić (1960) i Novak Poluca (1963) zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo iz člana 173. KZ BiH „Ratni zločin protiv civilnog stanovništva“, na području Višegrada tijekom 1993. godine.
Osumnjičeni su putnike vojnim kamionom odvezli u Višegrad, u osnovnu školu u Prelovu. Sumnja se da su oni, uz prijetnju oružjem, civile odveli u fiskulturnu salu, gdje su ih tukli, fizički zlostavljali, oduzeli novac, čekove i druge vrjednosti. Nekima je naređeno da skinu odjeću. U prostorijama fiskulturne sale su ih držali dva sata, nakon čega su ih vezali žicom i odvezli u selo Mušići, nekoliko kilometara dalje. Osumnjičeni su zatim kamion zaustavili u blizini spaljene kuće, u čijem pravcu su Milan Lukić i još jedna osoba odveli putnike, a zatim su se čuli pucnji. Osumnjičeni su se poslije streljanja vratili u selo Prelovo, gdje su podijelili oduzete vrijdnosti. Tijela žrtava su sutradan, 28. februara, bačena u Drinu. Garderoba i lične stvari otetih putnika spaljene su kasnije na školskom dvorištu[2] . „Sedam putnika otetih iz voza ubijeno tako što su, dok su stajali na zidu brane iznad jezera HE 'Višegrad' pokošeni rafalom koji je ispalio Mićo Jovičić zvani Crni“, navodi se u jednoj od analiza suđenja Nebojši Ranisavljeviću koju je objavio Fond za humanitarno pravo (2003).
Međunarodna organizacija Amnesty International pozdravila je zajedničku akciju vlasti Srbije i Bosne i Hercegovine i hapšenje 15 osumnjičenih za otmicu iz voza i ubistvo 20 osoba u Štrpcima 1993. godine."Današnje hapšenje je dobrodošao i prijeko potreban primjer saradnje bivših strana u sukobu. Od 15 osoba, njih 10 uhapšeno je na teritoriji Bosne i Hercegovine, a petero u Srbiji. Hapšenje je izvršeno nakon zajedničke istrage, na osnovu sporazuma o saradnji dve zemlje“ Stoji u saopštenju upućeno medijima u regionu.
„Dan posljednjeg putovanja otetih i docnije ubijenih putnika pažljvo je isplaniran u državnim strukturama, u Beogradu je na željezničkoj stanici bio i Šefko Alomerović, predsjednik Sandžačkog odbora za ljudska prava koji je na stanici video Vladimira Matovića, savjetnika za štampu predsjednika SR Jugoslavije Dobrice Ćosića, kako, po sopstvenom svjedočenju, razgovara sa bradatim čovjekom. Ispostaviće se da je sagovornik bio čovjek koji je glumio konduktera u vozu smrti, a zapravo je na poleđini voznih karata ispisivao nesprska prezimena. Alomerović će za podsticanje i zataškavanje otmice direktno optužiti Dobricu Ćosića i Matovića, a u sudskom procesu protiv njega za klevetu, po tužbi Oca nacije i njegovog saradnika u nesreći, ponoviće optužbu i zapitati se kako to da ovaj navod nijedno srbijansko tužilaštvo neće da provjeri. Ponovio je svoje osnovane pretpostavke date u intervjuu koji je objavio dnevnik Danas 27. februara 2002. i - bio oslobođen.“ Dobrica Ćosić nije se pojavio pred sudom. Mnoge greške u istrazi moglo da ispravi Tužilaštvo za ratne zločine, ali dosad nije bilo razloga za optimizam. U Željezničko-transportnom preduzeću „Beograd“ čiji je direktor bio Milomir Minić, čovjek iz najužeg vrha Socijalističke partije Srbije sačinjen je dokument pod naslovom „Procena političko-bezbednosne situacije u železničkom čvoru Užice“, koji donosi stravični, anticipirajući sadržaj: „Najveću opasnost za bezbjednost pruge i objekata na njoj predstavljaju radnici muslimanske nacionalnosti. Oni su upoznati sa svim detaljima organizovanja željeznice jer su uključeni u svakodnevan proces rada. Što se tiče radnika muslimanske nacionalnosti zaposlenih u ŽTO (kojih ima 732) za sada se ne eksponiraju kao neprijatelji ali nam otežavaju posao jer zbog njih tj. nepoverenja u njih ne možemo da realizujemo neke operativne zamisli[3] “.
Još jedan važan dokument koji pokazuje ulogu, odnosno upletenost države Srbije u ovaj zločin, u krajnjoj liniji i učešće Srbije u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. (ovdje čini mi se prikladnim napisati jednu sintagmu koji upotrabljava profesor na Fakultetu Političkih nauka u Sarajevu Nerzuk Ćurak “RAT PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE“) dokument ŽTP, strogo pov. Br. 4-1-93 od 1. februara 1993, vodi do državnih struktura. Mitar Mandić, direktor Sektora za odbrambenu pripremu i zaštitu ŽTP, 1. februara 1993. godine uputio je pismo tadašnjem direktoru ŽTP-a Milomiru Miniću, u kome navodi da je obaviješten da će „pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija odvijala bi se na dijelu pruge Beograd - Bar koji prolazi kroz BiH, vjerovatno u ukrsnici Štrpci ili stajalištu Goleš". Mandić piše da je „1. obavijestio najuži stručni kolegijum ŽTP-a; 2. održao sastanak sa predstavnicima milicije i SDB MUP-a Srbije; 3. obavio razgovor sa pomoćnikom ministra odbrane Srbije generalom Kuzmanovićem, gdje smo došli do zaključka da general Kuzmanović obavijesti ministra odbrane o pomenutoj najavi, da ministar odbrane Republike Srbije obavijesti Vojsku Jugoslavije i da ŽTP prestane sa daljim aktivnostima oko ovog slučaja, jer je sa svoje strane na vreme izvršio svoju obavezu".
Dvje decenije država Srbija laže o ovom svom monstruoznom zločinu, otmici sa jedne i ubistvu sa druge strane Drine, u Bosni i Hercegovini.
Podsjećam na hadis Poslanika s.a.w.s. koji je rekao: "Nije dozvoljeno vjerniku da ga zmija ujede dva puta iz iste rupe."
FUSSNOTE:
1] http://balkans.aljazeera.net/vijesti/strpci-zlocin-koji-je-planirao-vrh-srbije, preuzeto sa ALJAZEERA Balkan, tekst Štrpci-zločin koji je planirao vrh Srbije, autora; Suade Mustajbegović
2] http://balkans.aljazeera.net/vijesti/osumnjicenim-za-zlocin-u-strpcu-30-dana-pritvora, preuzeto sa ALJAZEERA- Balkan, tekst; Osumnjičenim za zločin u Strpcu 30 dana pritvora, objavljen 05.12.2014 godine.
3]Preuzeto sa; http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/113280-trpci-zloin-plaen-srpskog-budeta.html, tests; Štrpci zločin plaćen iz srpskog budžeta, autor, Bojan Tončić
 Mr. Anes LIČINA: Poslije 21 godine, zajedničkim naporima Tužilaštva Bosne i Hercegovine i Tužilaštva za ratne zločine Srbije, kao i policijskih agencija dvije zemlje, učinjen je veliki korak u rasvjetljavanju zločina nad građanima tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, uhapsivši 15 osoba osumnjičenih za otmicu putnika, koji su oteti u mestu Štrpci, koji su prevezeni u Višegrad, a potom zvjerski mučeni i ubijeni, a njihova tijela bačena u rijeku Drinu. |
Na posljednji put prije 21 godinu na voz za Beograd su se ukrcali: Esad Kapetanović (19 godina), zaposlen u preduzeću Rad iz Beograda; Ilijaz Ličina (43), zaposlen u firmi "Ratko Mitrović" iz Beograda, Fehim Bakija (43), zaposlen u Planumu iz Beograda; Šećo Softić (48), zaposlen u ŽTP-u Beograd; Rifet Husović (26), zaposlen u Bijelom Polju; Ismet Babačić (30), zaposlen u preduzeću Wall Street u Podgorici; Halil Zupčević (49), izbjeglica iz Trebinja, Adem Alomerović (59), zaposlen u Raketi iz Prijepolja; Rasim Ćorić (40), zaposlen u Limci iz Prijepolja; Fikret Memetović (40), zaposlen u ŽTP-u Beograd; Favzija Zeković (54), vlasnik radnje u Kraljevu; Nijazim Kajević (30), zaposlen u pribojskoj pošti; Muhedin Hanić (27), zaposlen u Zmaju iz Beograda; Safet Preljević (22), zaposlen u privatnoj radnji u Beogradu; Džafer Topuzović (55), zaposlen u Planumu iz Prijepolja, Jusuf Rastoder (45), zaposlen u Beogradu; Zvezdan Zuličić (23), student, izbeglica iz Sarajeva; Tomo Buzov, vojni penzioner iz Beograda; te najmlađi među njima, šesnaestogodišnji Sead Đečević, učenik iz Bara.
U knjizi Usud imena autora Mirsada Rastodera objavljeni su dokumenti u kojima se navodi da su Željeznice Srbije, policijski i vojni zvaničnici znali plan za događaje u Štrpcima.
Posmrtni ostatci 16 putnika još nisu pronađeni, dok su posmrtni ostaci Ćorić Rasim, Rastoder Jusufa i Ličina Iljaza pronađeni u jezeru Peruċac. Nekompletni ostatci trećeg putnika Zubčević Halila su također pronađeni u jezeru Perućac.
Tu i tamo sporadično se državno Tužilaštvo se bavilo tim slučajem. Suština je da je jedini procesuirani za otmicu 20 nedužnih građana u Štrpcima Nebojša Ranisavljević iz Despotovca, koji je iz zatvora pušten 2011. godine, nakon što je izdržao kaznu. Uhapšen je u oktobru 1996, a pred Višim sudom u Bijelom Polju (Crna Gora), 9. septembra 2002. osuđen je na 15 godina zatvora. Tokom suđenja je kazao da je grupom komandovao Milan Lukić, koji je pred Haškim sudom osuđen zbog zločina počinjenih nad bošnjačkim civilima u Višegradu tokom rata u Bosni i Hercegovini, ali njegova optužnica nije obuhvatala zločin u Štrpcima.
Bivši predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava iz Sandžaka Šefko Alomerović više puta je optužio bivšeg predsjednika SR Jugoslavije Dobricu Ćosića i njegovog savjetnika Vladimira Matovića da su podstakli i potom zataškali otmicu na željezničkoj stanici Štrpci. Pred novosadskim Opštinskim sudom, u postupku po tužbi Ćosića i Matovića zbog uvrede i klevete, Alomerović je tada primijetio da nijedan tužilac nije razmotrio njihovu krivicu za otmicu i kasnije ubistvo 20 putnika iz voza Beograd - Bar 27. februara 1993. godine.[1]
 |
Viši sud u Beogradu, na prijedlog Tužilaštva za ratne zločine Srbije, odredio je pritvor do 30 dana osumnjičenim da su 1993. godine učestvovali u otmici i ubistvu 20 putnika voza kod mjesta Štrpci. Sudija za prethodni postupak Odeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu donio je rješenje i odredio pritvor; Gojku Lukiću (brat haškog osuđenika Milana Lukića, i komandant višegradske brigade), Ljubiši Vasiljeviću, Dušku Vasiljeviću, Jovanu Lipovcu i Dragani Ðekić zbog postojanja osnovane sumnje da su učinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Iz SIPA-e je priopćeno kako su uhićenja izvršena na području Višegrada i Prijedora.
Slobode su lišeni: Luka Dragičević. (1951), Boban Inđić (1972), Obrad Poluca (1971), Oliver Krsmanović (1963), Petko Inđić (1960), Radojica Ristić (1969), Momir Nikolić (1962), Vuk Ratković (1950), Dragan Lakić (1960) i Novak Poluca (1963) zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo iz člana 173. KZ BiH „Ratni zločin protiv civilnog stanovništva“, na području Višegrada tijekom 1993. godine.
Osumnjičeni su putnike vojnim kamionom odvezli u Višegrad, u osnovnu školu u Prelovu. Sumnja se da su oni, uz prijetnju oružjem, civile odveli u fiskulturnu salu, gdje su ih tukli, fizički zlostavljali, oduzeli novac, čekove i druge vrjednosti. Nekima je naređeno da skinu odjeću. U prostorijama fiskulturne sale su ih držali dva sata, nakon čega su ih vezali žicom i odvezli u selo Mušići, nekoliko kilometara dalje. Osumnjičeni su zatim kamion zaustavili u blizini spaljene kuće, u čijem pravcu su Milan Lukić i još jedna osoba odveli putnike, a zatim su se čuli pucnji. Osumnjičeni su se poslije streljanja vratili u selo Prelovo, gdje su podijelili oduzete vrijdnosti. Tijela žrtava su sutradan, 28. februara, bačena u Drinu. Garderoba i lične stvari otetih putnika spaljene su kasnije na školskom dvorištu[2] . „Sedam putnika otetih iz voza ubijeno tako što su, dok su stajali na zidu brane iznad jezera HE 'Višegrad' pokošeni rafalom koji je ispalio Mićo Jovičić zvani Crni“, navodi se u jednoj od analiza suđenja Nebojši Ranisavljeviću koju je objavio Fond za humanitarno pravo (2003).
Međunarodna organizacija Amnesty International pozdravila je zajedničku akciju vlasti Srbije i Bosne i Hercegovine i hapšenje 15 osumnjičenih za otmicu iz voza i ubistvo 20 osoba u Štrpcima 1993. godine."Današnje hapšenje je dobrodošao i prijeko potreban primjer saradnje bivših strana u sukobu. Od 15 osoba, njih 10 uhapšeno je na teritoriji Bosne i Hercegovine, a petero u Srbiji. Hapšenje je izvršeno nakon zajedničke istrage, na osnovu sporazuma o saradnji dve zemlje“ Stoji u saopštenju upućeno medijima u regionu.
„Dan posljednjeg putovanja otetih i docnije ubijenih putnika pažljvo je isplaniran u državnim strukturama, u Beogradu je na željezničkoj stanici bio i Šefko Alomerović, predsjednik Sandžačkog odbora za ljudska prava koji je na stanici video Vladimira Matovića, savjetnika za štampu predsjednika SR Jugoslavije Dobrice Ćosića, kako, po sopstvenom svjedočenju, razgovara sa bradatim čovjekom. Ispostaviće se da je sagovornik bio čovjek koji je glumio konduktera u vozu smrti, a zapravo je na poleđini voznih karata ispisivao nesprska prezimena. Alomerović će za podsticanje i zataškavanje otmice direktno optužiti Dobricu Ćosića i Matovića, a u sudskom procesu protiv njega za klevetu, po tužbi Oca nacije i njegovog saradnika u nesreći, ponoviće optužbu i zapitati se kako to da ovaj navod nijedno srbijansko tužilaštvo neće da provjeri. Ponovio je svoje osnovane pretpostavke date u intervjuu koji je objavio dnevnik Danas 27. februara 2002. i - bio oslobođen.“ Dobrica Ćosić nije se pojavio pred sudom. Mnoge greške u istrazi moglo da ispravi Tužilaštvo za ratne zločine, ali dosad nije bilo razloga za optimizam. U Željezničko-transportnom preduzeću „Beograd“ čiji je direktor bio Milomir Minić, čovjek iz najužeg vrha Socijalističke partije Srbije sačinjen je dokument pod naslovom „Procena političko-bezbednosne situacije u železničkom čvoru Užice“, koji donosi stravični, anticipirajući sadržaj: „Najveću opasnost za bezbjednost pruge i objekata na njoj predstavljaju radnici muslimanske nacionalnosti. Oni su upoznati sa svim detaljima organizovanja željeznice jer su uključeni u svakodnevan proces rada. Što se tiče radnika muslimanske nacionalnosti zaposlenih u ŽTO (kojih ima 732) za sada se ne eksponiraju kao neprijatelji ali nam otežavaju posao jer zbog njih tj. nepoverenja u njih ne možemo da realizujemo neke operativne zamisli[3] “.
Još jedan važan dokument koji pokazuje ulogu, odnosno upletenost države Srbije u ovaj zločin, u krajnjoj liniji i učešće Srbije u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. (ovdje čini mi se prikladnim napisati jednu sintagmu koji upotrabljava profesor na Fakultetu Političkih nauka u Sarajevu Nerzuk Ćurak “RAT PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE“) dokument ŽTP, strogo pov. Br. 4-1-93 od 1. februara 1993, vodi do državnih struktura. Mitar Mandić, direktor Sektora za odbrambenu pripremu i zaštitu ŽTP, 1. februara 1993. godine uputio je pismo tadašnjem direktoru ŽTP-a Milomiru Miniću, u kome navodi da je obaviješten da će „pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija odvijala bi se na dijelu pruge Beograd - Bar koji prolazi kroz BiH, vjerovatno u ukrsnici Štrpci ili stajalištu Goleš". Mandić piše da je „1. obavijestio najuži stručni kolegijum ŽTP-a; 2. održao sastanak sa predstavnicima milicije i SDB MUP-a Srbije; 3. obavio razgovor sa pomoćnikom ministra odbrane Srbije generalom Kuzmanovićem, gdje smo došli do zaključka da general Kuzmanović obavijesti ministra odbrane o pomenutoj najavi, da ministar odbrane Republike Srbije obavijesti Vojsku Jugoslavije i da ŽTP prestane sa daljim aktivnostima oko ovog slučaja, jer je sa svoje strane na vreme izvršio svoju obavezu".
Dvje decenije država Srbija laže o ovom svom monstruoznom zločinu, otmici sa jedne i ubistvu sa druge strane Drine, u Bosni i Hercegovini.
Podsjećam na hadis Poslanika s.a.w.s. koji je rekao: "Nije dozvoljeno vjerniku da ga zmija ujede dva puta iz iste rupe."
FUSSNOTE:
1] http://balkans.aljazeera.net/vijesti/strpci-zlocin-koji-je-planirao-vrh-srbije, preuzeto sa ALJAZEERA Balkan, tekst Štrpci-zločin koji je planirao vrh Srbije, autora; Suade Mustajbegović
2] http://balkans.aljazeera.net/vijesti/osumnjicenim-za-zlocin-u-strpcu-30-dana-pritvora, preuzeto sa ALJAZEERA- Balkan, tekst; Osumnjičenim za zločin u Strpcu 30 dana pritvora, objavljen 05.12.2014 godine.
3]Preuzeto sa; http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/113280-trpci-zloin-plaen-srpskog-budeta.html, tests; Štrpci zločin plaćen iz srpskog budžeta, autor, Bojan Tončić