Zaim ČELEBIĆ: Nirnberški proces na crnogorski način izgleda nešto drugačije. Uostalom, niti je Bijelo Polje - Nürnber, a nijesu ni Crnogorci – Njemci, pa da nakon ideologije fašizma iz perioda krvavog raspada Jugoslavije, podučavaju svoju djecu i unuke kako su njihovi očevi i djedovi sprovodili ratno-huškačku politiku fašizma tamo nekih devedesetih godina. U zemlji „gdje sunce ne grije“, režim i dalje polaže nadu na „povoljnom vjetru“ koji uz plitku bošnjačku pamet i veleizdaju političkih lidera, treba da pod velom zaborava sačuva državnu politiku progona i činjenja zločina nad Bošnjacima, te da direktne izvršioce zaštiti odgovornosti a žrtvu liši svake mogućnosti satisfakcije za pretrpljeni bol i patnje.

Dvadesetih godina prošlog vijeka, desno orijentisani pokret u Musolinijevoj Italiji je za svoje pripadnike izabrao naziv „fašist“ izveden od italijanske riječi „fascismo“. Zbog anticivilizacijskih i antidemokratskih načela proklamovanih u fašizmu, protivnici fašizma koriste ovaj naziv uopšteno za ekstremnu desnicu, autoritarne i totalitarne režime, diktature ili političke grupe sa izraženim nacional-šovinističkim elementiima. „Fašistička epoha“ je obilježje za vrijeme djelovanja ovakvih pokreta u vremenu od 1918. do 1945. godine, kada su fašisti definitivno (?) poraženi i kada je njihova ideologija doživjela krah nakon što je prethodno izazvala stradanja nezapamćenih razmjera u historiji čovječanstva. Svi kasniji pokušaji oživljavanja ovog pokreta svrstavaju se u kategoriju neošizma.

Poslije završetka Drugog svjetskog rata, u mnogobrojnim sudskim procesima donešene su presude glavnim ideolozima kao i neposrednim izvršiocima zločina pod okriljem fašizma za vrijeme diktature nacional-socijalizma u Njemačkoj. Nirnberški proces (nazvan po gradu Nürnbergu, mjestu održavanja sudskog tribunala za njemačke naciste), nije ostavio dileme oko budućeg pravca razvoja ratom iscrpljenog njemačkog društva. U Nirnberškom procesu, uprkos bremenu zaostavštine iz dva svjetska rata, Njemci su pokazali veličinu jednog naroda suočavanjem sa posljedicama nimalo slavne bliske prošlosti te pruzimanjem kao primarne obaveze, odgoj budućih generacija Njemaca u duhu demokratije i tolerancije, kako se strahote izazvane fašističkom ideologijom nikada više i nikom ne bi mogle ponoviti.

Nirnberški proces na crnogorski način izgleda nešto drugačije. Uostalom, niti je Bijelo Polje - Nürnber, a nijesu ni Crnogorci – Njemci, pa da nakon ideologije fašizma iz perioda krvavog raspada Jugoslavije, podučavaju svoju djecu i unuke kako su njihovi očevi i djedovi sprovodili ratno-huškačku politiku fašizma tamo nekih devedesetih godina. U zemlji „gdje sunce ne grije“, režim i dalje polaže nadu na „povoljnom vjetru“ koji uz plitku bošnjačku pamet i veleizdaju političkih lidera, treba da pod velom zaborava sačuva državnu politiku progona i činjenja zločina nad Bošnjacima, te da direktne izvršioce zaštiti odgovornosti a žrtvu liši svake mogućnosti satisfakcije za pretrpljeni bol i patnje. Kako drugačije nazvati saušesništvo današnjih Bošnjaka u obezbjeđivanju kontinuiteta politike vjerske, nacionalne, političke i kultorološke diskriminacije svog naroda?

Zamislite taj apsurd, da je kojim slučajem Ana Frank preživjela logor i dočekala da nakon deceniju objavi svoj „Dnevnik“ napisan po sjećanjima na ono šta je preživjela kao žrtva nacističkog terora, bude izvedena pred sud u Bijelom Polju po optužbama čuvara i upravnika koncentracionog logora zbog „uvrede časti i ugleda“!!! Kolika doza drskosti je potrebna da se žrtva policijske torture i ratne politike crnogorskog režima Ibrahim Čikić - autor dokumentarne knjige „Gdje sunce ne grije“, pravosnažno osudi na isplatu novčane nadoknade za pretrpljene duševne bolove onima koji su spomenuti u ovom potresnom svjedočanstvu o vremenu kojeg se Crna Gora mora itekako stidjeti? Za cjelokupnu svjestku javnost „Dnevnik Ane Frank“ predstavlja dokument od historijskog značaja, i nikom normalnom nije palo na pamet da dovodi u pitanje vjerodostojnost istog. Da su nacisti imali sreće da im se sudi u Bijelom Polju umjesto u Nürnbergu, pored pozitivnog ishoda mogli su se nadati i pozamašnoj novčanoj isplati od strane svojih žrtava a na ime odštete zbog narušavanja časti i ugleda svjedočenjem o njihovim nedjelima. Umjesto da Tužilaštvo i sudski organi na osnovu navoda iz svjedočanstva Ibrahima Čikića zapisanog i širojoj javnosti dostupnog putem dokumentarne knjige „Gdje sunce ne grije“, pokrenu postupak odgovornosti te kažnjavanja počinilaca ovog od strane države organizovanog zločina, dešava se da uz logističku podršku istih nevina žrtva Ibrahim Čikić bude pravosnažno osuđen zbog iznošenja dokumentovanih činjenica u svojoj knjizi. Iako je zloglasna policijska akcija kodnog naziva „Lim“ u historiji zabilježena kao brutalan obračun države sa legitimnim političkim prestavnicima jednog naroda sračunatog u cilju progona Bošnjaka stvaranjem psihoze straha i nesigurnosti, iako su montirani politički procesi koji su pratili ova hapšenja, do te mjere iskompromitovali državu Crnu Goru i njen pravni poredak tako da više nije upitan karakter tog događaja, „časno“ crnogorsko sudstvo se dozvalo naknadne pameti sa namjerom falsifikovanja nepobitnih historijskih činjenica kako bi se fabrikovala neka „nova istinu“ i koja neće štetiti imidžu Crne Gore prepoznatoj kod neupućene javnosti kao oaza čojstva i junaštva. Da bi Crna Gora imala i čojstva i junaštva približno onome koliko ga ima recimo, Njemačka, morala bi da izvrši potpuni otklon od politike neofašizma koja u različitim formama i u različitom intezitetu traje sve od devedesetih pa do danas, da organizuje svoj „Nirnberški proces“, da preduzme niz mjera u odgoju novih naraštaja suočavanjem sa istinom ma koliko ona bolna bila. I konačno, kao što je to uradila Vlada SR Njemačke, podstakne osnivanja muzeja i drugih institucija u znak sjećanja na žrtve i očuvanja historijske građe sa temnatikom iz ovog vremena, kako se patnje i stradanja kroz koje su prošli Bošnjaci, nikada i nikome više ne bi ponovili. U njemačkim osnovnim školama, svjedočanstvo Ane Frank je obavezna školska lektira. Holandska vlada je 2005. godine uložila znatna finansijska sredstva da se zgrada u Amsterdamu na adresi Merwedeplein 37, vrati u prvobitno stanje iz vremena skrivanja porodice Ane Frank. Ovaj objekat je dobio novu namjenu - pružanje utočišta piscima koji u svojoj domovini nemaju slobodu izražavanja. Stekli su se svi potrebni uslovi da ovaj historijski objekat dobije novog stanara, Ibrahima Čikića, koji na suđenju upriličenim kao odmazda njemu zbog prava na sjećanje i istinu, za svjedoka priziva Boga. Sud zemaljski, svejedno viši ili niži, Ibrahimov svjedok je Uzvišen i Najviši.

Zamislite taj apsurd, da je kojim slučajem Ana Frank preživjela logor i dočekala da nakon deceniju objavi svoj „Dnevnik“ napisan po sjećanjima na ono šta je preživjela kao žrtva nacističkog terora, bude izvedena pred sud u Bijelom Polju po optužbama čuvara i upravnika koncentracionog logora zbog „uvrede časti i ugleda“!!! Kolika doza drskosti je potrebna da se žrtva policijske torture i ratne politike crnogorskog režima Ibrahim Čikić - autor dokumentarne knjige „Gdje sunce ne grije“, pravosnažno osudi na isplatu novčane nadoknade za pretrpljene duševne bolove onima koji su spomenuti u ovom potresnom svjedočanstvu o vremenu kojeg se Crna Gora mora itekako stidjeti? Za cjelokupnu svjestku javnost „Dnevnik Ane Frank“ predstavlja dokument od historijskog značaja, i nikom normalnom nije palo na pamet da dovodi u pitanje vjerodostojnost istog. Da su nacisti imali sreće da im se sudi u Bijelom Polju umjesto u Nürnbergu, pored pozitivnog ishoda mogli su se nadati i pozamašnoj novčanoj isplati od strane svojih žrtava a na ime odštete zbog narušavanja časti i ugleda svjedočenjem o njihovim nedjelima.

Definicija fašizma sa početka ove priče daje nam za pravo da pravim imenom označimo stanje u državi u kojoj se neko progoni samo iz razloga svoje vjerske ili etničke pripadnosti. Ovom presudom je dara prevršila mjeru i ona će ostaviti dalekosežne posljedice po razvoj budućih odnosa. Iako je određeni broj časnih Crnogoraca i Srba kao i organizacija civilnog društva u Crnoj Gori pružio podršku Ibrahimu Čikiću i digao svoj glas protiv politike progona. Ipak se mora jasno kazati da taj glas bunta nije učinio crnogorsko civilno društvo drugačijim od onog koje omogućava njegov, isto kao i progon ostalih žrtava politike devedestih. Bošnjačke organizacije iz Evrope, SAD i Kanade će na adekvatan način pružiti podršku Ibrahimu Čikiću i njegovoj borbi protiv neofašizma u Crnoj Gori.
U tom duhu, SMRT (NEO)FAŠIZMU - SLOBODA IBRAHIMU!