Gotske rune? Ilirsko pismo? Vinčevsko pismo? Stara bosančica?!

Bisera SULJIĆ-BOŠKAILO: Opet ja, „ono slučajno“, dok sam boravila u Bosni prošlog mjeseca čuh kako neko, koga veoma respektujem, pominje Visočke piramide i priča kako je on Semiru rekao da on vidio tu u tim piramidama da ima tri svere; dvije koje su od ljudskih ruku i treća koja je od neke sile... Priča on kako je morao klanjati i prije ulaska u tunele piramida, a, Boga mi i unutra, kod one „svete vode“ od staha, kada je vidio to čudo. Nije slučajno da je Veliki Fatih kad je stigao u Bosnu, klanjao istihare, prepadnut ljepotom i snagom ove naše zemlje Bosne, zaključuje on, dok ja u tom momentu vidim moj put k piramidama. U obliku radoznalosti se tada on otvori i ja umjesto da krenem na put za Njemačku, ja krenuh k Visokom.

Stoji tamo u Bosni neko veliko brdo i izvijeno nad malim gradom Visoko, nekako baš ima piramidast oblik. Kažu, došao neki naš Bosanac iz Amerike, stručnjak za piramide i rekao – To je piramida. I to najveća na svijetu.

Desilo se čudo u Bosni. Čudo nad čudima. Pošla i ja prije par godina da vidim to čudo. I vidim ja neko kamenje i da tu eto kao nešto ima. No, pošto su nas učili u školi da na ovim prostorima osim tih nekih Ilira koji su izumrli nije bilo ništa prije dolaska Slavena u 7. vijeku, onda i ova senzacija koju je donio onaj Bosanac sa američkim šeširom je, eto samo kratka senzacija koja će brzo proći, jer to je nemoguće da Bosna ima, pa makar to čudo i nas spasilo. Tako većina misli, a ja sam među onom manjinom koja čeka da se još šta desi, valjda volimo previše Bosnu, pa iz dragosti hoćemo da vjerujemo u to nešto veliko. Jer, iako to nemamo, trebamo ga iszmislit kao i mnogi u svijetu...

Ovdje ima i ona druga da znam da istina za razliku od laži u koje su kratke noge, ima hihihi duge noge, tako duge da izgeldaju kao put u beskraj. A oni koji hoće da dokuče tu istinu moraju ići dugo tim putem. Treba zaista mnogo vremena da čovjek dokuči istinu, a posebno istinu istorije koja nije ona koja nam je često servirana i koju smo učili u školama. Do daleke istorije i istine je, znači, teško doći, i to znaju oni koji žele da čovjeka manipuliraju, i zato čine što im je volja, a većina u to vjeruje. Za svu sreću ipak ima ona manjina s kojom se ne može manipulirati i koja traži sama istinu, znajući - ko traži, on kad-tad je i pronađe. Bog dragi pomogne onima koji vole istinu i da im je uz zadatak.

Valjda zato što volim istinu, meni je i dat čudan zadatak i taj dug i težak put do nje, zaključujem često, razmišljajući o svom životu i čudima u njemu. Zamislite, ja izbjegnem sa djecom iz rata iz Bosne i počenem da učim i studiram u Njemačkoj na jeziku na kojem nisam do tada znala ni jednu riječ. Studiram kako bih dobila što duže vizu i ostala poslije rata što duže da zaštitim porodicu, ne znajući da ja u suštini idem putem koji vodi do jedne velike sakrivene istine. Eto, postavši tako Germanista ja počinjem, rekli bi slučajno, da istražujem starogermansko pleme Gota, koje je obitavalo i na našim prostorima... Istražujući to nailazim na mnoge druge istine za koje nisam ranije čula, a ni mnogi od stanovnika Bosne i Hercegovine. Ali o tome ću kasnije... Sada zamislite još jedno veće čudo. Sarajlija Semir Osmanagić ode za Ameriku, radi godinama tamo daleko iza sedam mora, iza sedam gora, istražuje te neke piramide Maja, postaje jedan od najvećih stručnjaka za piramide i... I vrati se u svoju malu Bosnu. I?... I pronađe najveću piramidu na svijetu. Je li zaista to moguće?! Hm...

Opet ja, „ono slučajno“, dok sam boravila u Bosni prošlog mjeseca čuh kako neko, koga veoma respektujem, pominje Visočke piramide i priča kako je on Semiru rekao da on vidio tu u tim piramidama da ima tri svere; dvije koje su od ljudskih ruku i treća koja je od neke sile... Priča on kako je morao klanjati i prije ulaska u tunele piramida, a, Boga mi i unutra, kod one „svete vode“ od staha, kada je vidio to čudo. Nije slučajno da je Veliki Fatih kad je stigao u Bosnu, klanjao istihare, prepadnut ljepotom i snagom ove naše zemlje Bosne, zaključuje on, dok ja u tom momentu vidim moj put k piramidama. U obliku radoznalosti se tada on otvori i ja umjesto da krenem na put za Njemačku, ja krenuh k Visokom.

Brže nego i pomislih da to mogu, ja se nađoh među stranim volonterima na Bosanskim piramidama. Sve sami stranci došli da otkopavaju naše piramide. Uđosmo nas dvadesetak, koji bolje znaju njemački, nego engleski, sa vodičem Harisom u tunel Ravni, drugi pak odođe sa Semirom. Labirint pod zemljom ispod 25 metara, dužine gotovo 300 metara. Kamenje okolo, iz polumraka nekako sija, priča mi, smije mi se, i ja kao da osjećam poglede iz tih skamenjenih bića, osjećam neki čudan vakum i ne znam šta bih rekla do da sam izgubljena u prostoru i vremenu. Za divno čudo osjećam se lako i opušteno i nekako u duši lijepo ispunjeno. Gledam druge, oni još očaraniji.

Na iskopavanju Visočkih piramida

Kad smo nakon 90 minuta izašli na svjetlo dana, pođosmo malo dalje od tunela ka vrhu piramide uz brdo. Negdje na pola brda od te šumom zarasle piramidne građevine rasječena zemlja i otkriveni veliki betonski blokovi. Dozvolili naši „moćnici“, toliko da Semir otkrije ljudima i pokaže čime je piramida pokrivena. Priča Semir zabezeknutim volonterima iz cijelog svijeta priču o bosanskim piramidama; o energiji piramida, o nastanku, pominje neke daleke hiljadite godine, pominje neku daleku istoriju, za mnoge koji imaju granice u glavi, neshvatljivu...

Semir Osmanagić i autorica priloga

Previše taj čovjek zna i previše je ispred vremena, zaključujem na kraju dana, razgovarajući s njim, vozeći nazad u Sarajevo. I kako sam stigla u stan, tako sam ja taj dan i zaspala sa „kokošima“, probudivši se tek prije prvog ezana. Nešto me tjera da ustanem. Šta je u pitanju ne znam. No, ja moram saznati šta je to. To je moja priroda da tražim sama odgovore na moja pitanja. Nije meni bio valjda dovoljan samo jedan dan da saznam tu svoju „Istinu“. Tako se ja se ponovo spremim i iz Sarajeva opet rano put Visokog. Pošto nešto pričaju o nekim energijama i ko zna kakvim đavolskim stvarima u tim piramidama ja se i vjerski pripremim i sa namazom ponovo u Bosanske piramide, ovaj put na iskopavanje sa ostalim volonterima. Guram ona kolica po onom podzemnom labirintu, kao i drugi, posmatram sretne mlade ljude koji iskopavaju, po vodi i blatu puzaju samo da bi izbacili to naslagano rječno kamenje i da bi otkrili što više od onoga što je neko zatrpao. Svih profila tu ima: liječnika, arhitekata, naučnika, radnika, mladih, starih, žena, običnih ljudi iz cijelog svijeta od Brazila do Švicarske, Austije, Njemačke, Londona... Zašto je neko zatrpao ovaj labirint niko ne zna. Ja znam iz knjiga da su, naprimjer, neke katakombe u ovom dijelu Evrope početkom našeg vijeka, pa sve do 5. vijeka, gdje su se sastajali i krili prvi hrišćani, i gdje su bile i grobnice, kasnije zatrpavali kako bi ljude odvatili od tog „svetišta“ koje su valjda pretjerano obilazili. A neke su i zatpali kako bi zaštitili od varvarskog plemena Gota koje je nadiralo k Rimskom carstvu. No da li su ovaj prostor korišten za neku vrsta katakombi nije još dokazano. U svakom slučaju sada ovi ljudi iz cijelog svijeta otkopavaju to što je neko zakopavao i to može trajati ovakvim tempom i do 10 godina, ako ne i više, kako mi Osmanagić reče. Znam i to, da neki naši „duhovnjaci“ kažu da nije dobro ovo iskopavat, jer možemo zlo otkopati... Da li su to su samo naši strahovi, ili tu ima istine, niko ne zna reći. Jer, ovdje se, u ovim podzemnim prostorijama i na vrhu Visočice, može naći samo ono što čovjek i traži, mislim i tako zataškavam svoj strah. Ako tražiš pozitivnu energiju, to ćeš i naći, ako tražiš zlo i to ćeš naći – zaključijem, oduševljena tim nekim stanjem u tim čudnim prostorijama, gdje najviše pokušavam da shvatim, a onda i istražim te RUNE na kamenju.

Megalit

Rune

Tako ove pisane znakove koje se ovdje na megalitim nalaze, zovu. Rune su starogermansko pismo koje se koristilo ne za pisanje, već za neku vrstu orakela. Ovdje u ovim tunelima ima raznih vrsta kamenja, koji čovjeka ne mogu da ostave mirnim, no za mnoge su najimopzantniji megaliti, za koje kažu da je keramika, znači nisu prirodno kamenje, već je urađeno prije mnogo hiljada godina ljudskom rukom. Po megalitima su kažu znaci tih Runa i ja prepoznajem neke znake koje liče najviše na stare gotske Rune, ali ovdje se meni tu nešto sa runama ne poklapa. Ako su Rune od Gota, što istoričari smatraju, onda ovi natpisi na ovim megalitima nisu Rune, jer da su Rune, onda ovi keramički i energetski megaliti ne mogu biti stari i preko 6. hiljada godina prije naše ere, kako su stručnjaci naučno dokazali. Muči me to danima, i ja kopam po internetu i starim mudrim knjigama kako bih saznala kakvo je to pismo. I pronađem ono što tražim. Bar tako mi se u taj mah učinilo. Ovo na megalitima je staro ilirsko pismo!?

Ilirska slova

Koliko je nas znalo da su naši stari dobri Iliri imali svoje pismo i to još prije 6 stoljeća prije naše ere? Naučnici ga najčešće nazivaju (valjda kako bi istoričari izbjegli onu riječ „ilirsko“) „die messapische Schrift“, u grubom prevodu to naše ilirsko pismo nazvaju „mesapisko pismo“. Sva oduševljena u svom pronalasku završim istraživanje uvjerena da je to naše ilirsko pismo. I logično je da je ilirsko kada su ovdje Iliri živjeli i kada se Bosna zvala Ilirija. Ali opet me nešto kopka i ne da mira. Opet i ovo ilirsko pismo nije toliko staro kao što su ovi megaliti, a pismo mora biti staro koliko i oni. Opet ja u iskopavanje... Internet je najbrža biblioteka na svijetu. Pitam ja njega za najstarije pismo na svijetu i dobijem odgovor da je to fenicisko pismo. Znači, pismo sa prostora današnjeg Libana i Sirije. Ima tu nekih oznaka i sličnosti sa ovim iz bh piramida, no, opet su megaliti stariji, po Semirovim naučnicima. Ni to ne odgovara. Tražim dalje.

Vincevsko pismo

Bingoooo! Najstarije pismo, kaže moj pametni internet, je pronađeno u Srbiji. Nedaleko od ušća rijeka Dunava i Save. Piše: „Vinčanska kultura je bila najnaprednija praistorijska kultura u svetu. Vinčanska kultura predstavlja mlađeneolitsku i ranoneolitsku kulturu jugoistočne Evrope (između prvih vijekova 5. milenijuma prije nove ere i prvih vijekova 4. milenijuma prije nove ere).
Prostirala se od srednjeg Potisja na sjeveru do Skopske kotline na jugu i od rijeka Usore i Bosne na zapadu do Sofijskog basena na jugu, odnosno obuhvatala je teritorije današnje Srbije, Rumunije, Makedonije i Bosne i Hercegovine... Vinčanska kultura poznavala je napredne tehnologije prerade metala u isto vrijeme kada i bliskoistočne kulture. Ove rezultate predstavio je međunarodni tim stručnjaka iz oblasti arheoloških nauka iz Velike Britanje, Njemačke i Srbije na svjetskom kongresu arheologa, održanim u Vankuveru 2008...“ I td. i td.
Vinčanska kultura je imala svoje pismo. I zašto ne bi bosanke piramide sakrivale u sebi takve spomenike kulture? Zašto ne?! Pa gdje se najviše spomenika kulture nalazilo do u piramidama? Zar nam nisu dobar primjer egipatske piramide?...

Bosančica

Naš Veliki Semir u svojim piramidama ima bezbroj spomenika kulture koje nema ni Britanski muzeum ili bilo koja druga ustanova na svijetu, jer ono što je ostalo u tunelima piramida u svijetu je veoma malo. Svaki onaj kamen iz bosanskih piramida je bogastvo i spomenik kulture. U svijetu se čak većina onog malog kamenja iz bh piramida, u svijetu smatra spomenicima kulture, odnosno ne samo medijalnim nego i komunikaciskim sredstvom još iz 12. - 8. vijeka prije naše ere...

Eto, to je bio moj dio istraživanja koje me ubijedilo da mi u Bosni imamo najveće bogastvo na svijetu. Kad čovjek dođe sam do svoje istine, onda je ona i najsigurnija, bar za njega. Još ako uzmem u obzir dokaze koji je prije nekoliko dana 17 svjetskih stručnjaka izlagalo u Sarajevu na Simpoziju Bosankih piramida, otkrića sa najnovijim tehnikama, koje nam govore da su to piramide, dokaz da smo jedna od najstarih civilizacija u Evropi - centar starih civilizacija, onda je to pun pogodak. Hiljade i hiljade stranica ne bi mogle da ispišu naše piramide i to što one sadrže i uopšte nose u sebi. No, doćiće vrijeme i za to. Doćiće vrijeme da ćemo jednog dana shvatiti da se u piramidama nalazi NAJSTRIJA BOSANČIĆA na svijetu. Jer, ako je to nepoznato pismu tu, zašto ono ne bi bilo pra-pra-pra majka naše bosančica.

I na kraju moram da zaključim moje putešestvije do Bosanskih piramida sa čuđenjem. Kako možemo da ne vjerujemo u ono što je tako veliko i što nam oči izbi koliko je? I šta bi trebalo još da se desi da to prihvatimo i svi zajedno udruženi krenemo da pomognemo svim svojim snagama tom Bosancu sa američkim šeširom, da pomognemo Bosni, da pomognemo sebi, jer malo fali do toga da budemo naposjećenija destinacija na svijetu i da svi lijepo i ponosno živimo od toga u cjelovitoj Bosni i Hercegovini.