Nedžad ĆEMAN: Ovaj memorijalni kultuloroško-komemorativni skup koji je protekao na dostojanstven način, dok u nekoj civiliziranoj državi bi protekao i uz najveće državne počasti. Međutim, kada se radi o Bošnjacima i njihovim pravima u Srbiji taj događaj je bio dovoljan da se uključi srpska propagandna mašinerija koja će vrlo brzo uz pomoć stalnog ministra (čitaj poltrona) Ljajića i njegove ekipe bez imalo stida prozvati bošnjačke šehide ''saradnicima okuptorske vojske'' a nacionalnu nošnju, crveni fes i zelenu košulju koju je omladina na komemoraciji nosila, nazvati ''uniformama Handžar divizije'', da bi beogradski potrčko za sve i svašta začinio i još jednom pokazao lojalnost svojim poslodavcima a samim tim Bošnjacima zadati još zešći udarac pozvao je i svoje ''prijatelje'' iz Ukrajine da zaprijete ''nestašnom Muftiji''.

Odmah po završetku Drugog svjetskog rata skrivajući svoje šubare i kame na tavanima i po podrumima, novo obučeni ''partizani'' su se bacili na dokusirivanje Bošnjaka na Sandžaku. Meta novog komunističkog režima bile su imućne bošnjačke familije, učenjaci i svi oni koji se nisu dali zavesti u ideologiji takozvanog «brastva i jedinstva». Jer iz prijašnjih iskustava svaki Bošnjak je znao da je to još jedna komunistička prevara i kontinuitet još jednog genocida nad njima.

Nadahnuti zločinačkom ideologijom genocidnog pjesnika Njegoša, koja je kroz genocidni ''Gorski vijenac'' servirana i već oprobanom metodologijom u Šahovićima, Bihoru, Plavu i Gusinju, Pljevljima, Limskoj dolini, a ranije Kolašinu, Nikšiću i drugim djelovima Sandžaka i Bosne, zločinačke horde šablonskim izmišljanjem nepostojećih optužbi, uz pomoć domaćih poslušnika planirale i izvršile nestanak preko dvije hiljade Bošnjaka.

Hajka na Bošnjake Novog Pazara je trajala danima uz već poznati scenario srbočetničke horde su na Hadžetu dokusirili ugledne Bošnjake i intelegenciju, noć je gutala viđene ljude a njihova imovina i bogatstvo je opljačkano. Da bi tragedija bila još veća, pogubljene nesretnike njihovi bližnji nisu smjeli ni pokopati već su ih ''partizani'' vulgarno bacali i zagrćali u jame kratera bombi koje je saveznička avijacija napravila bombardujući njemačke položaje. Kruna zločina na Hadžetu se dogodila kada su vlasti dozvolile gradnju objekata nad masovnim grobnicama, tako da se i tada pokušao genocid nad Bošnjacima baciti u zaborav ne ostavljajući ni najmanjeg traga na mjestu gdje se dogodio zločin.



Danas nakon sedamdeset godina o tom strašnom zločinu genocida se naveliko šuti. Mnogi su i ranije tu šutnju sa sobom i ponijeli na onaj svijet. I dan danas zov pradjedova Sandžakom još uvijek odjekuje u ušima svakog svjesnog Bošnjaka. To je bio tadašnji poslijeratni zulum počinjen nad bošnjačkom intelegenicjom u Sandžaku bez imalo grižnje savjesti komunističko-četničkog režima.
Nekoliko decenija kasnije u Sarajevu, ovoga puta na perfidniji način baš kada Bošnjaci uspiju sakupiti zavidan broj intelektualaca, koji svojom glavom razmišljaju, ponovo se šablonski nađu isti igrači tako da marta 1983. godine, pripadnici Sekretarijata unutrašnjih poslova SR BiH hapse Aliju Izetbegovića, Omera Behmena, Saliha Behmena, Rušida Prgudu, Mustafu Spahića, Meliku Salihbegović… i time otpočinju još jedan obračun Srbo-komunističke vlasti protiv Bošnjaka, taj čuveni, politički montirani ''Sarajevski proces'' odmah poslije Titove smrti rezultira sa privođenjem, saslušavanjem, torturom na stotine nedužnih ljudi i ponovo strada elita bošnjačkog naroda. Osnov za montiranje procesa nađen je u knjizi ''Islamska deklaracija'' Alije Izetbegovića i putovanju nekolicine od uhapšenih po arapskim zemljama. Bošnjaci su u kontunitetu trebali biti predstavaljni kao opasnost za društvo, i ako ni jedna privedena osoba realno zakonski nije imala ama baš ni jedan jedini pravni razlog da bude privedena a još manje zadržana u komunističkim kazamatima, niti je knjiga od rahmetli Alije Izetbegovića imala ikakav uticaj ili cilj narušavanja tadašnjeg režima. Hajka na Bošnjake se nastavila, uslijedile su astronomske kazne svi su optuženi proglašeni krivima a određeno im je 89,5 godna zatvora. To je ujedno bio i poziv režima na jačanje mržnje prema Bošnjacima i rezultiralo je 1992. godine agresijom na suverenu i međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu i progon i torture Bošnjaka na Sandžaku.



Ako razmotrimo težnju svih tih minulih i sadašnjih režima uočićemo permanentnu težnju da se Bošnjaci prikažu kao remetilački faktor što je ustvari čisti apsurd, jer Bošnjaci su permanentno bili u ulozi žrtve i debelo platili cijenu svakog komšijskog poriva za bilo koju montiranu osvetu.
Sandžački Bošnjaci su ovih dana uz tradicionalnu bošnjačku nošnju i mirnim pohodom obilježili sedamdeset godina od stradanja svojih bližnjih u Novom Pazaru. Familije stradalih su ukazale na neophodnost gradnje mezarja na Hadžetu a između ostalog su i otvoreno zatražili od države Srbije da otvori dosije o tom teškom zločinu. Ovaj memorijalni kultuloroško-komemorativni skup koji je protekao na dostojanstven način, dok u nekoj civiliziranoj državi bi protekao i uz najveće državne počasti. Međutim, kada se radi o Bošnjacima i njihovim pravima u Srbiji taj događaj je bio dovoljan da se uključi srpska propagandna mašinerija koja će vrlo brzo uz pomoć stalnog ministra (čitaj poltrona) Ljajića i njegove ekipe bez imalo stida prozvati bošnjačke šehide ''saradnicima okuptorske vojske'' a nacionalnu nošnju, crveni fes i zelenu košulju koju je omladina na komemoraciji nosila, nazvati ''uniformama Handžar divizije'', da bi beogradski potrčko za sve i svašta začinio i još jednom pokazao lojalnost svojim poslodavcima a samim tim Bošnjacima zadati još zešći udarac pozvao je i svoje ''prijatelje'' iz Ukrajine da zaprijete ''nestašnom Muftiji''. Sreća je pa se sandžački narod navikao na podvale i izdajniče ispade beogradskog ministra pa se više ni ne obazire. Nego pitanje je do kada će Beograd prikrivati mutne radnje svog ministra? Danas kada se u regionu teži ka pomirenju, ili kako to pojedini znaju ubjedljivo da kažu “srećnijoj budućnosti’’ po međunarodnim konvencijama svako živo biće ima pravo na dostojanstven život i dostojanstvenu smrt. Pitanje je ko normalan može mirno spavati znajući da se njegov bližnji nalazi bačen u masovnoj grobnici bez ikakvog obilježja? Vjerovatno da beogradski ministar za sve i svašta i njegova družba ne čuju zov sandžačkih djedova, ali oni nisu ni posebno važni jer je njihov sluh programiran da čuje naredbe beogradskih nalogodavaca.

Uzaludan je trud svih onih kojima je cilj da nas ubjede u njihovu laž o Hadžetu, istina je tu i Bošnjaci je znaju.