Iz deftera ratnika PRVI PUT KROZ SARAJEVSKI TUNEL SPASA
Autor: Harun Hodžić Objavljeno: 29. Aug 2014. 11:08:51
Kada sam ušao Sefer mi je rekao da su četnici konačno uzeli vrh Bjelašnice, na kojem je bio i repetitor. Helikopterom su izvršili desant i spustili i top sa kojim su tukli po Babanovcu i po dubini Igmana. Razočarenje za mene je bilo više nego očigledno. Rekao sam da ću istu noć nazad. Vaha je dodao: - „E pa noćas ne moraš preko piste, možeš i kroz tunel“! To je značilo da su konačno prokopali tunel i spojili ispod piste Dobrinju i Butmir. Napisao mi je prvu propusnicu, da ne bih imao problema sa policijom koja je regulisala protok kroz Sarajevski tunel spasa. Po povratku u čaršiju susreo sam mog profesora Halilovića. Kada sam mu ispričao situaciju na Igmanu, onako malo zamišljenog lica mi je rekao: “Idem i ja stobom na Igman”. Ovoje za mene zaista bilo pravo iznenađenje. Znao sam da je trebalo da putuje za koji dan za Teheran gdje je imenovan za ministra savjetnika u Ambasadi RBiH. Došli smo prof. Halilović i ja pred tunel. Nisam imao predodžbu šta to podrazumijeva. Slušali smo razne priče dok se kopao, ali došlo je vrijeme i da se prođe kroz njega. Tu je bilo dosta svijeta, koji su imali i različite motive prolaska. Bilo je boraca, koji su išli da pomognu odbrani Igmana, a bilo je i onih koji su išli radi šverca. Policija je utvrđivala ko ima prioritet prolaska. Za nas dvojicu nije bilo problema, zato što smo imali propusnicu, a i zato što me policija već bila
Došli smo do Hrasnice bez problema, odmorili u stanu kod Smaje, uzeli nešto oružja što nam je bilo neophodno i poslije doručka pošli prema Igmanu. Na „osmicama“ smo se malo zadržali uz razgovor sa vojnicima koje smo zatekli i čuli priče da je puno vojnika pobjeglo sa Igmana i da se vode žestoke borbe za svaki pedalj. Malo su nam se i čudili kuda smo se mi zaputili kada se skoro i ne zna šta se gore dešava. Negdje oko podne smo došli do hrasničkog stana, gdje je bila uspostavljena komanda odbrane Igmana. Tu u jednom šumarku ugledao sam jedan prizor koji me ostavio bez daha. Grupa meni nepoznatih momaka je obavljala namaz u džematu, oko njih poredane i pobodene u zemlju zastave na kojima je pisalo „La Ilahe Iljallah Muhamedun Resulullah“. Oči se nisu mogle nagledati ljepote. To je kao kad momak ugleda lijepu djevojku i ostane zaljubljen u nju sve dok je ne oženi. Ja sam tog momenta znao, ovo će biti moja buduća jedinica, inša-Allah. Bili su to pripadnici Sedme muslimanske brigade, koji su došli braći u pomoć. Među njima bio je i moj školski drug Maka kojeg sam ranije pominjao. Znači, pismo koje sam ponio preko piste dalo je i konačno rezultat: traženo je od Predsjednika da se na Igman pošalje Sedma muslimanska brigada, koja će svojim prisustvom pomoći u očuvanju teritorije. Uz Sedmu tu je bila i jedna četa 17. Krajiške brigade, također momaka koji su bili veliki borci.
Nekoliko sati četnička artiljerija je preoravala Igman. Ni u ponovnom pokušaju nisu uspjeli ni pomaći, jer ih je zaustavilo nešto na što do tad nisu bili navikli, a to su tekbiri! Momci su u borbi uzvikivali ALLAHU EKBER! Spuštao se prvi sumrak i ja sam se pridružio toj hrabroj skupini momaka. Dok smo dolazili do mjesta okršaja granate su nerpestano padale. Šumom su odjekivali tekbiri. Bože, kakav je to bio osjećaj! Mi u „Fatihu“ smo tekbirali, uvježbavali tekbir, ali ovo je bilo nešto neponovljivo! U gustoj igmanskoj borovini odjekivali su kao jeka šume, kao odgovor hrabrih i odvažnih koji se smrti ne boje. To je tekbir koji dušmanima jezu pod kožu unosi, a mudžahide podiže. Tako je bilo i ovaj put. Zaustavljen je dalji prodor četnika. Put ka slobodnoj teritoriji je sačuvan. Predsjednik Izetbegović je bio na putu za Ženevu, gdje je trebalo voditi pregovore o daljoj sudbini Igmana.
|