Adnan BAJRIĆ: Krajnje je vrijeme da postavimo pitanja i insistiramo na odgovorima te zahtijevamo odgovornost u kontekstu i građanskog i krivičnog zakona, šta je sa brojnim milijardama donacija i pomoći Bosni tokom i poslije agresije, pomoći stanovništvu i privredi? Šta je sa političkim manipulacijama i velikim utajama poreza brojnih “političkih firmi”, šta je sa obeštećenim radnicima, počinjenim krivičnim djelima, šta je sa velikom nepravdom koju gađani trpe kroz privatno i poslovno sa onima koji uživaju razne zaštite od ekonomskih do političkih lobija?

Našoj nesreći u Bosni i općenito na Balkanu doprinijeli su i svjetski interesi – da nas ekonomski unište, da unište bogato prirodno i kulturno-historijsko naslijeđe da postanemo taoci velikih centara koji kontroliraju svijet pomoću političkih i vojnih te medijski i ekonomski poluga moći.

I današnja naivna obraćanja i traženje pomoći od nekih stranih vlada i ambasada, međunarodnih organizacija, ekonomskih institucija i medija koji zarobljavaju naš um, ali i naše perspektivne resurse, prikazujući se kao spasioci, pokazuju da rijetki vide i razumiju kako nam se kontrolira haos u kojem smo gotovo navikli i zadovoljili se uz riječi pravdanja: “samo neka je živa glava i neka ne puca”.

Oni navodno bezuslovno pomažu, a u pozadini ostvaruju, promovišu i podržavaju svoje brojne dugoročne interese, ali i anomalije među kojima se o životinjama brine i pomaže više nego ljudima.

Međutim, svemu ovom ne bi bilo mjesta da smo mi politički zreli i mudri, da se suočimo sa samolažima i samobmanama te prihvatimo istinu, da se odreknemo vlastitih interesa u korist interesa kolektiva. Ali, odakle početi kada se pred činjenicama oči zatvaraju, kada se politički formirani krugovi održavaju sa i uz pomoć jednih drugih već nekoliko decenija. Oni ne nude rješenja za budućnost, nego nude javne poslove i namještene pozicije i tim brojem ljudi održavaju stanje kakvo im odgovara.

Iako smo sigurni da postojeći i dugovječni političari nisu najbolje što imamo, sigurni smo da je to ono što “biramo” i ono što se održava na sceni, ali i ono što nužno treba osvježiti novim facama, idejama, iskustvima i strategijama.

Najbolje potvrđuje i činjenica da je za lokalne izbore 2012. godine, u BiH ovjerena 383 politička subjekta, 84 političke partije, 59 koalicija, 224 nezavisna kandidata, 16 listi nezavisnih kandidata. Ovjeren je 30.351 kandidat za načelnike, odnosno gradonačelnike, 550 kandidata za vijećnike, odnosno odbornike 29.652 i 149 kandidata za garantirana mjesta za predstavnike nacionalnih manjina. Ukupno je upisano 3.144.296 birača. (Izvor: Centralna izborna komisija BiH – www.izbori.ba).

A, mjesečna primanja gotovo 800.000 bh. građana ili petine ukupnog stanovništva, u potpunosti su ili djelimično vezana za budžetska sredstva, socijalna i penziona davanja države i entiteta. Imamo 181.801 radnika u oblastima javne uprave, odbrane, socijalnog osiguranja, obrazovanja te zdravstvene zaštite i socijalne pomoći. (Agencije za statistiku BiH).

Također, ne treba izostaviti ni velike interesdžije po međunarodnim ne/vladinim organizacijama, koji su naši građani, koji na očigled oponašaju strance pa koriste strane riječi i gdje treba i gdje ne treba (kao da ne postoje naše riječi), nosaju velike ruksake koji im ni za šta ne služe, osim da se lako prepoznaju na ulici, voze bicikla svjesno zavaravajući sebe i druge da je od njihove prakse započeo trend, ne znajući da se u Semberiji, Bihaću i drugim sredinama decenijama praktikuje zdrav život i manje zagađivanje okoline.

Krajnje je vrijeme da postavimo pitanja i insistiramo na odgovorima te zahtijevamo odgovornost u kontekstu i građanskog i krivičnog zakona, šta je sa brojnim milijardama donacija i pomoći Bosni tokom i poslije agresije, pomoći stanovništvu i privredi? Šta je sa političkim manipulacijama i velikim utajama poreza brojnih “političkih firmi”, šta je sa obeštećenim radnicima, počinjenim krivičnim djelima, šta je sa velikom nepravdom koju gađani trpe kroz privatno i poslovno sa onima koji uživaju razne zaštite od ekonomskih do političkih lobija?

Dokle sa manipulacijama i usmjeravanju nacije ka drugima u inferiornom odnosu, a ne u korektnim ekonomskim razmjenama roba i usluga na obostrano zadovoljstvo?

Zar nije vrijeme da se uspravimo i pokažemo da nismo ispostava Grčke i Rusije, Njemačke i Austrije, Turske i Irana, da mi nismo “spasioci” pravoslavlja, katoličanstva i islama, da mi imamo svoj životni prostor i svoje savremene izazove koji nam se stežu oko vrata?

Žao nam je zbog krize u Grčkoj, zbog dešavanja u Egiptu i općenito u islamskom svijetu, itd. Ali, kako pojedinci i skupine imaju interesa u zastupanju i predstavljanju interesa pomenutih država i njihovih interesa tako oni propagiraju iste i usmjeravaju grupe i manjine na račun kolektiva. Isključivi su i rade šta ima je lakše i isplativije, tvrde da su oni nepogrešivi, a njihovi stavovi apsolutna istina. Skrivali su i skrivaju korisne informacije i pravo znanje, nisu nam govorili i ne govore nam istinu, ali na nama je da odbijemo raditi ono što nam plaćaju i da napokon radimo ono što je ispravno i ono što volimo, što koristi kolektivu.

Nažalost, imamo one koji prave hiperprodukciju političkih, religioznih i nacionalnih institucija, tijela, odbora i komisija, ali bez strategija, velikih lidera i mentora, bez započinjanja i dovršavanja pravih procesa i projekata nego uz prenošenje ličnih odnosa u iste i uz odabir po logici bolje podoban i lojalan nego kvalitetan, i otuda se mnogi priklanjaju jačima, a ne onima sa boljom idejom i ispravnom realizacijom! Ipak, vrijeme je da se obračunamo sa stavovima ljudi koji nisu dovoljno produktivni i žive na račun drugih ne mareći na to da se ubrzo možemo naći u nepopravljivom minusu i situaciji. Vrijeme je da raskrinkamo “gladne i nezasite”, korumpirane akademske grupe koje nas uče da kopiramo, a ne da kreiramo, da zamijenimo neiskrene vjerske elite i državne službenike, ljude koji žive od vjere i države – nacije, a ne za iste.

A, kako nismo država koja se prostire na više vremenskih zona, kako nismo najbolja turistička destinacija, nismo sa velikim nalazištima nafte, zlata i drugih ruda, nismo najveći izvoznici roba i usluga, najbolji u nauci, tehnici, sportu, nema nas u Bosni milijarda, te kako imamo dosta svojih problema i to u svojoj avliji i u svom komšiluku, dok ne riješimo iste ne računajte na nas, nismo mi trenutno jedini spasioci svijeta!

Nažalost, imamo one koji prave hiperprodukciju političkih, religioznih i nacionalnih institucija, tijela, odbora i komisija, ali bez strategija, velikih lidera i mentora, bez započinjanja i dovršavanja pravih procesa i projekata nego uz prenošenje ličnih odnosa u iste i uz odabir po logici bolje podoban i lojalan nego kvalitetan, i otuda se mnogi priklanjaju jačima, a ne onima sa boljom idejom i ispravnom realizacijom! Ipak, vrijeme je da se obračunamo sa stavovima ljudi koji nisu dovoljno produktivni i žive na račun drugih ne mareći na to da se ubrzo možemo naći u nepopravljivom minusu i situaciji. Vrijeme je da raskrinkamo “gladne i nezasite”, korumpirane akademske grupe koje nas uče da kopiramo, a ne da kreiramo, da zamijenimo neiskrene vjerske elite i državne službenike, ljude koji žive od vjere i države – nacije, a ne za iste.

Mi jednostavno hoćemo ljude koji imaju hrabrosti i snage da usprave kičmu, a ne da se bacaju pod noge pretpostavljenima, iznesu svoje mišljenje i ne boje se sankcija, jer vjeruju u Boga i sebe, imaju ideale za koje žive, draži im je dan u psihofizičkoj slobodi nego život u psihofizičkom ropstvu, draža im je žrtva za svoju zastavu, grb i himnu nego odlikovanja i počasti raznih osvajača i okupatora, draža im je ispravna logika i zdrava ideja prosjaka nego pogrešna logika i prevaziđena ideje bogatih stranaca, koje nam često podmeću za velike naučnike, umjetnike, biznismene, političare, humaniste…

Dobro bi bilo da shvatimo da nam niko i nikakve pare ne duguje, da je na nama da ponudimo i iznesemo samorevoluciju u sebi, u svom domu i porodici, radnom i poslovnom okruženju, rodbini i komšiluku. Da pobjegnemo od devijacija i anomalija kao što su: Do kasno sjedimo, ujutro imamo obaveze, a u podne ustajemo, svašta počinjemo ništa ne završavamo, žurimo a kasnimo, pijemo kafu prije urađenog posla, slavimo međunarodne praznike, a svoje omalovažavamo, koverte nosimo i dajemo u školama i bolnicama… u institucijama koje su tu radi nas, žalimo se da nemamo para, a trošimo ih na luksuz, žalimo se da nema posla, a nećemo da radimo, malo proizvodimo, a još manje kupujemo svoje, ne znamo šta ćemo od vode, ali je uvozimo, žalimo se, a samo kafe ispijamo, skrivamo se pod lažna imena ili izmišljene inicijale, idemo u školu – ne da nam daju alat, nego da budemo isti kao oni, volimo i igramo fudbal, a prvaci smo u sjedećoj odbojci, imamo vodovode, a voda nam curi na sve strane, vozimo se u javnom gradskom prevozu, živimo u zgradama, hodamo po ulicama, koje sami prljamo i štetimo, smeće bacamo komšiji pred ulaz ili ga ostavljamo pored kontejnera, istinu znamo, a laž širimo, zakoni služe za pojedince, a ne za kolektiv, mi zarađujemo i državi dajemo, a pojedinci neodgovorno troše, na vlast kao da imaju pravo određena imena i prezimena, a ostali neka trpe i šute, sve se žale i hoće promjene, ali kada dođu niko ih ne bi sprovodio, svi bi u prijevremenu penziju.

Mladi maštaju o kladionicama i komforu preko noći, umorni u 20-tim godinama, brak odlažu, a opet razvoda sve više, vazda nam drugi krivi, reagujemo kada nas drugi vrijeđaju, a uživamo u samovrijeđanju.

Nećemo lažne revolucije o raznim zakonima, političkim obračunima pozicije i opozicije, jer jučer politički neprijatelji, a danas-sutra prijatelji, ne u interesu države i društva, nego u interesu pojedinaca i stranaka. Nećemo da živimo kako drugi žele i hoće, da ispunjavamo nametnute norme isprepletene anomalijama, inferiornim pristupom, pravdanjem za ispravne stavove i životne ideale, molbama za život dostojan čovjeku, pognute glave i savijene kičme, zatvorenih očiju i ušiju, jer draži nam je dan u slobodi nego život u ropstvu, bilo koje vrste i od bilo koga.